Republika
Srpska lijepo zvuči, ali to nije utemeljeno na nečemu što je historijski,
politički i kulturološki vrlo važno na ovim prostorima
07.
01. 2012.
Misao
iz podnaslova ovoga teksta pripada vladiki Hrizostomu, pravoslavnom episkopu
koji godinama pokušava uvjeriti srpsku javnost kako su je njene nacionalne vođe
zavele na pogrešan put. Siguran da je Bosna i Hercegovina mogla i trebala biti
srpski strateški cilj, on se redovno oglašava u prilikama u kojima se
slavodobitno veliča postojanje Republike Srpske i u kojima se jedan suštinski
poraz pokušava predstaviti kao tobožnja nacionalna pobjeda.
-
Meni je žao što su napravili toliku grešku na štetu srpskog naroda, jer su time
oduzeli pravo srpskog naroda da kaže da je Bosna i Hercegovina jednako njihova
kao i drugih naroda u BiH - ističe vladika.
Navikli
da veliki srpski poraz, Kosovsku bitku, mimo svakog smisla slave kao najveće
nacionalno dostignuće, srpski mitomani u modernom vremenu su, po istom sistemu,
krenuli s veličanjem Republike Srpske kao golemog nacionalnog uspjeha. Tako se
i ovodnevno obilježavanje njene godišnjice pretvorilo u pravu proslavu, kao
dokaz da su Srbi u Bosni i Hercegovini postigli ono što su željeli i ono što im
je maksimalno odgovaralo.
Istina
je, međutim, drugačija. Srbi u BiH dobili su ono što je željela njihova
kratkovida političko-nacionalna elita. Pri tome su izgubili mnogo više od onoga
što je mudrim vođenjem trebalo i moglo da se dobije. Dobili su entitet, ali su
digli ruke od države u koju su stoljećima ulagali i na koju su, dijeleći to s
drugima, polagali legitimno pravo.
Vladika
Hrizostom nije jedini koji dovodi u pitanje svrsishodnost i uspješnost srpske
nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Takvi i slični glasovi, međutim,
zaglušeni su svečarskim aplauzima, samohvalisavim govorima i medijskom
halabukom kojom dirigiraju centri srpske političke moći. Sve one koji misle i
govore drugačije ti centri i njihovi megafoni obilježavaju kao nacionalne
izdajnike, srpske izrode, poturice i slično.
Na
taj način već godinama se pokušava obeshrabriti drugačije misleći dio srpskog
nacionalnog korpusa, koji je od početka realizacije
miloševićevsko-memorandumske velikosrpske "revolucije" uviđao njene
manjkavosti i predviđao njen krah. On se već dogodio, s propašću plana
pretvaranja Jugoslavije u proširenu Srbiju, a nalazi se i pred velikim,
konačnim slomom koji simbolizira neminovni izlazak kosovsko-metohijskih
prostora iz sastava srbijanske države.
U
tom kontekstu, Republika Srpska neka je vrsta utjehe za sve što je -
teritorijalno, materijalno, duhovno itd. - u međuvremenu izgubljeno. I ta
utjeha, međutim, kao što sa svakom utjehom u suštini stoji, čista je laž,
uglancana da pokrije stvarnu bijedu i nesreću.
Od
srpskih vođa teško je očekivati samokritičke osvrte. Većina se našla u Hagu, sa
izgubljenom i ličnom i vojničkom i državničkom čašću, u nebranom grožđu
očajničkih pokušaja da svoju nezrelost i izopačenost pokriju navodnom brigom za
srpske nacionalne interese. Ni kadrovski podmladak, međutim, ne uspijeva da
odmakne dalje od klade.
Najvažniji
među njima, Milorad Dodik, ovih dana gusla tu istu pjesmu o tobože ugroženom i
napadnutom srpskom puku koji se morao braniti i u toj odbrani potamaniti sve
što mu se našlo u domašaju ruke.
Republika
Srpska je najbolji dar srpskom narodu - pretpraznička je Dodikova poruka koju
je teško na trpezu iznijeti, a ni o vrat je se s ponosom ne da okačiti.
Opsjednutost razbijanjem vjekovnog bh. ognjišta, kojoj je jedini rezultat
ekskluzivna entitetsko-nacionalna tvorevina, bacila je Srbe, skupa s drugim bh.
narodima, u ralje oskudice, svakog jada i nevolje. Stoga im ni godišnjice poput
ove ne pobuđuju dovoljno zadovoljstva, pogotovo ne ushićenja kakvo se nastoji
falsificirati kroz medije.
Srpski
narod u protekle dvije decenije temeljito je izvaran i (zlo)upotrijebljen. Prvo
su to učinili nedorasli političari, ideolozi i vojni stratezi, da bi njihov
posao produžili razni lupeži koji su na isforsiranom zanosu gradili vlastite
kule i gradove. Sebi su prigrabili bogatstva, narodu su podarili oglodanu kosku
nacionalne euforije.
Velika
prevara i pokušaji da se politički poraz uokviri zlatnim ramom neće vječito
nailaziti na odobravanje mase. Mnogima je već jasno da entitetski tor, kojim se
Srbi danas nastoje ograditi od svoga vjekovnog komšiluka, nije prava zamjena za
ono što je taj narod nekada ovdje imao: svu širinu i dužinu Bosne i
Hercegovine.
Nakon
svih ovih godina i krvavih dešavanja, kojims je kumovala upravo srpska
politika, povratak saradnji, dobrosusjedstvu i toleranciji neće biti nimalo
lak. Želi li sebi dobro, srpski narod na taj put treba se što prije vratiti.
