24.
03. 2012.
Poslovicu
iz naslova ovoga teksta naša vlast davno je prihvatila kao jednu od formula
svoga ponašanja. Za ovih šesnaest poratnih godina ona gotovo nikoga ko je došao
da se žali nije kući poslala bez obećanja da će njegov problem biti nekako
prevladan.
U
jednom kratkom periodu, dok je obavljao dužnost federalnog premijera, od toga
je odudarao Mustafa Mujezinović. On je raznim nezadovoljnicima znao odbrusiti
grubo NE i vratiti ih kućama još nezadovoljnije nego što su došli. Pa se to i
njemu i ministrima koje je predvodio obilo o glavu. Koštala ih je, između
ostalog, njihova osionost prema obespravljenim ljudima koji su od njih tražili
pomoć.
Vlada
Nermina Nikšića, koja je na vlast došla u još težoj ekonomskoj, socijalnoj i
društvenoj situaciji, kad praktično svakoga nešto boli, a lista ljudi u
krajnjoj nuždi se svakodnevno i dramatično produžava, vratila se starom
obrascu. Za 11 mjeseci vladavine ona sa svoga praga nikoga nije vratila, a da
mu nešto nije dala; ako ne novac, a ono bar utjehu ili obećanje da će njihov
problem u dogledno vrijeme biti riješen.
Ovakva
taktika i ranije je palila, misle u novoj Federalnoj vladi, pa nema razloga da
se i ubuduće ne primjenjuje. Slijedom toga, prvo su radnicima
"Konjuha" iz Živinica podvalili utisak da će nešto dobiti
premijerovim uvjeravanjem da će se jako založiti za njihovu stvar. Za njima su,
također, nahranjeni obećanjima, svoje povike stišali i radnici sarajevske
"Hidrogradnje".
Taktika
lijepe riječi upalila je i sa nesretnicima iz zavidovićke "Krivaje",
koji su se kućama vratili sa znatno nižom temperaturom od one užarene s kojom
su prethodno krenuli na protestno pješačenje do Sarajeva.
Ispraznom
porukom da su i SDP i SDA na liniji njihovih zahtjeva, federalna vlast
primirila je i razljućene bivše vojnike i tako svoju brigu pretovarila na tuđa
leđa.
Oni
koji su osmislili ovu vrstu taktiziranja i koji misle da će na taj način
bezbolno pregrmiti i cijeli mandat, međutim, grdno griješe. Te su finte
prethodnih godina najčešće palile, jer su se uvijek nekako iznalazili modeli za
ušutkivanje nezadovoljnika. A bilo je i novca; nikad mnogo, ali uvijek dovoljno
da se zapuše usta najglasnijim bundžijama.
Staroj
taktici, međutim, mjesto je u starom gvožđu. Pokazuje to i slučaj
"Konjuh". Radnici ove nekad primjerne kompanije vrlo brzo su shvatili
da od lijepih Nikšićevih riječi neće biti ništa. Kao što je i ovaj, vjerovatno,
ako se istinski raspitao za problematičnu historiju ove firme, spoznao da, i
pored najbolje volje, ni on ni Vlada FBiH tu ništa ne mogu učiniti. Stoga i
najava iz Živinica da je radnike strpljenje već izdalo te da će, s istim
pitanjima, žalbama i molbama, uskoro opet pokucati na premijerova vrata.
Rečeni
primjeri pokazuju da je naša vlast svih ovih godina, umjesto da strateški
potiče razvoj zemlje i tako puni fondove iz kojih može rješavati i naslijeđene
probleme prošlosti, neprestano nastojala da nekako kupi socijalni mir. Jeftino
se ulagivala čas na ovu čas na onu stranu, ovisno od toga koliko su opasnim po
svoj javni prestiž procjenjivali grupe koje su od njih tražile pomoć ili
zaštitu.
U
trenutku kad se ekonomski i socijalno gušimo na samom dnu, međutim, pokazuje se
da je, u stalnoj brizi za taktiku, iz vidokruga potpuno ispalo svako strateško
ponašanje i osmišljavanje. I pored najbolje volje, u radu vlasti, pa ni u
njenim papirnatim programima, ne može se pronaći nijedno ozbiljno razmišljanje,
a kamoli opipljiva mjera ili cijeli projekt, koji bi vodili ekonomskom
boljitku. Budućnošću se vlast, jednostavno, ne bavi.
A
rješenje je samo u tome. Za šmrk kojim se mogu efikasno gasiti vatre i vatrice
koje u ovoj zemlji svakodnevno plamte potrebni su novi izvori vode. Svi do sada
korišteni iscrpljeni su do posljednje kapi. S njima je iscrpljena i mogućnost
da se politički dalje zarađuje na taktici po kojoj lijepa riječ otvara i
gvozdena vrata.
Iako
je to i do sada uglavnom bila, ta lijepa riječ iz usta vlasti ubuduće jedino
može zvučati kao gola laž!
