28. 08. 2017.

GLAVA U NAJLONSKOJ KESI

Stid bi trebao da postane naš dominantni kolektivni osjećaj, sram zbog niskih kriterija kojim smo se u mnogo čemu predali i kojih ćemo se, kad se jednom osvijestimo, teško osloboditi




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Zabrana korištenja plastičnih kesa danas je stupila na snagu u Keniji. Svako ko bude uhvaćen u njihovoj prodaji, proizvodnji ili nošenju  rizikuje novčanu globu do 38.000 dolara. Predviđena je čak i zatvorska kazna do četiri godine. Za ovu mjeru, vlada ove afričke zemlje motivisana je unprijeđenjem zaštite prirodne sredine.

Isti razlog ranije je na istu zabranu ponukao još neke afričke zemlje, među njima i Ruandu i Eritreju, koje oduvijek tretiramo kao poludivlje banana-države. A mi, kobajagi pitomi, u tim istim najlonskim vrećicama gušimo se do grla, nema gdje ih nema - od rijeka i njihovih obala do cesta po kojim lebde koliko ih zahuktali automobili nose.

Imamo mi, doduše, jednu sličnu mjeru, i to pet-šest godina. Tržnim centrima je zabranjeno da kupcima pakuju kupljenu robu u besplatne kese. I kao što se kod nas sve na zlo izvrgne, tako je i ova mjera pokazala svoje ružno naličje.

Prodaja vrećica, naime, nije zabranjena, pa se one odmah kupuju na blagajnama tržnih centara. Obzirom na cijenu i količinu, mislim da su plastične vrećice najunosniji artikl za ovdašnje trgovce. Em se nemilice kupuju, em su zarade astronomske. U nekim trgovinama kesa košta pet,  u nekim čak deset pfeniga. Nabavna cijena im, inače, ne prelazi jedan pfenig po komadu. Pa vi računajte koliko se u trgovačke kase dnevno slije samo od tih kesa.

Nismo krivi, rećiće trgovci, nikoga ne tjeramo da ih kupuje. Krivi su oni koji ih traže, kojim je mrsko da sa sobom nose papirne vrećice, a kamoli cekere i ruksake na koje su se potrošači u većini kulturnih zemalja svijeta ponovo naviknuli. No, nismo mi kulturna zemlja, u tome je stvar.

Ne radi se ovdje samo o potrošačkoj ili ekološkoj nekulturi. Uza sav nered izazvan ratom i tranzicijom državnog sistema i društvene nadgradnje, svjedočimo i svojevrsnoj ličnoj tranziciji koja nas je vratila barem pet decenija unatrag, ako ne i više. Papanluk je postao dominantno stanje našeg duha, opšta kultura srozana je do dna.

Nekad smo posprdno govorili o toj Ruandi ili o Bangladešu, s osjećajem znatne društvene ili kulturne nadmoći. I sad nam se zna oteti takva usporedba, jer uglavnom nismo svjesno koliko smo se srozali, a koliko su drugi u međuvremenu poskočili. Stid bi, u stvari, trebao da postane naš dominantni kolektivni osjećaj. Sram zbog niskih kriterija kojim smo se u mnogo čemu predali i kojih ćemo se, kad se jednom osvijestimo, teško osloboditi.

Hiljade je razloga zbog kojih ovakvoj državi i njenoj vlasti treba svakodnevno da pokazujemo srednji prst. No, umjesto da ih upozorimo i opametimo, i mi sve više na njih ličimo, na tu državu i takvu vlast. Dobitna je to kombinacija za potpunu afrikanizaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj su i vlast i građani zavukli glavu u najlonsku kesu.

Eh, kako lijepo zvuči riječ - balkanizacija! Da se vratimo bar u to stanje, ne bi bilo loše. Za početak!

25. 08. 2017.

OPERACIJA USPJELA, PACIJENT PODLEGAO!

Federalna vlada obmanjuje nas po receptu KCUS-a, koji je prvi put nakon rata poslovao bez gubitaka. A kako i ne bi kad je svo svoje poslovanje sveo na minimum, i to isključivo na teret kvaliteta zdravstvene zaštite građana




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Neuspjesi su naša stvarnost. Ima, doduše, i nekih uspjeha, ali kad im bolje zagledamo u zube, vidimo da ni tu nešto ne štima, da su i neki uspjesi počesto samo dobro upakovani neuspjesi.

U nešto tako zavlači nas ovih dana Federalna vlada, koja je slavodobitno objavila da je, umjesto uobičajenog manjka, prvi put nakon deset godina, federalni budžet ostvario suficit, odnosno višak prihoda. Rashodi su, doduše, opet rasli, ali minimalno. S druge strane, prihodi su znatno poskočili, i to za 323,7 miliona KM. To je za 9,2 posto više u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Sliku uspjeha upotpunjava porast zaposlenosti za, kako tvrdi premijer Novalić, 37 hiljada ljudi te da je ovo prvi put u posljednje dvije decenije da pada broj nezaposlenih.

Novaliću se, međutim, ne može vjerovati. Otkud mu uopšte ta lijepa cifra kad statistika, na koju se i on poziva, govori da je ukupan broj zaposlenih na razini Federacije na dan 30. jula 2016. iznosio je 67.163, a na isti dan ove godine broj zaposlenih je bio 67.926. Zar povećanje ne iznosi samo 753!?

Da premijer manipuliše podacima pokazuje i to što u jednom času govori da je broj novozaposlenih 37 hiljada, a odmah potom se zaustavlja na 32.000! Podaci svakako ne lažu, lažno je njihovo tumačenje.

Budžetski suficit posebna je priča. Veći prihodi postignuti su boljim ubiranjem poreza, dok rashodi nisu rasli jer se po svaku cijenu htjelo izaći u javnost sa tobože velikim Vladinim uspjehom u trošenju budžeta. Stoga nisu odobravana povećanja nijedne stavke u moru onih koje su davno trebale biti uvećane. Na primjer za socijalnu zaštitu i za kapitalna ulaganja. Za nove ceste, recimo, nije potrošeno ništa. Vlada nije platila svoje dugove Fondu PIO/MIO, te je ostavila penzionere bez davno obećanih i neophodnih povećanja njihovih mirovina.

Vlada se očito ponaša prema receptu koji je prvo primijenjen u KCUS-u, našem najvećem bolničkom centru, koji je prvi put nakon rata poslovao bez gubitaka. A kako i ne bi kad je svo svoje poslovanje sveo na minimum, i to isključivo na teret nivoa i kvaliteta zdravstvene zaštite građana. Nastavi li ovim trendom, bolnica koju vodi supruga bošnjačkog lidera Izetbegovića uskoro će ostvarivati i najveće profite u BiH. Na sve punija groblja, na kojim je puno onih koji tamo nisu morali otići, čijim životima je plaćeno tobože dobro poslovanje KCUS-a, neće se ni osvrnuti.

Federalna vlada uvrijedljivo se odnosi prema svojim građanima. Umjesto da razmišlja i djeluje u pravcu istinskog poboljšavanja stanja u ovom entitetu, ona traži da joj se plješće za očigledne neuspjehe koje se manipulacijama nastoji predstaviti kao uspjehe. Teško je reći šta više boli: njihov loš rad ili te bezobrazne obmane.

Samo oni koji su kod očiju slijepi mogu povjerovati u propagandističke laži Federalne vlade. A kako se budu približavali izbori, te će laži samo da se množe. Još će ispasti da smo najnezahvalniji narod u svijetu, jer ćemo na sve te njihove “uspjehe” samo odmahivati rukom, na šta je u javnosti naišla i ova posljednja akcija farbanja naših očiju.

Logiku vlasti, po kojoj je operacija uspjela iako je pacijent podlegao, zdrav razum nikako ne može da prihvati.

24. 08. 2017.

ĆUTNJA SLUTI NA IZLIV GNJEVA

Vladarima se strah uvijek uvećavao baš u trenucima kad njihovi potlačeni podanici ćute, baš onako kako danas jezik za zubima drže ojađeni Bosanci i Hercegovci!




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Gunđanje u vlastitu bradu postalo je, vremenom, jedini oblik izražavanja građanskog nezadovoljstva. Ili su se ljudi pomirili sa svojom bijednom sudbinom ili će opravdani bijes da se nakuplja sve do tačke na kojoj neće početi protesti ili drugi oblici uobičajenog građanskog otpora nego će se dogoditi strašna eksplozija: sav nakupljeni gnjev u momentu će da se sastavi i da izbije na površinu, izazivajući haos, društveni nered i anarhiju.
Ko će to moći da kontroliše, pogotovo da smiri? Kakve strašne i teško popravljive posljedice u tom vrenju mogu da nastupe?
Nekome ko to gleda sa strane nikako ne može biti jasno da, na primjer, Sarajlije tako stoički, ćutke podnose žestoki udar na svoju osnovnu, fizičku egzistenciju. Ovu tropsku kataklizmu kompletan grad preživljava sa nestašicama pitke vode, a pola stanovništva koristi gradski prevoz čija vozila neodojivo podsjećaju na gasne komore. Na 40 stepeni ljudi se voze u nekim tramvajima u kojim se, zamislite, ne može ugasiti grijanje! Da u ostalim nema klimatizacije, to je postalo posve normalno i uobičajeno.
A za taj prevoz cijena karte samo deset posto je niža nego, na primjer, u Zagrebu, u tramvajima u kojim je ugodnije nego u vlastitom domu. Zar ne bi bilo prirodno da, zbog neuslovnosti ovdašnjeg gradskog saobraćaja, on barem pojeftini? Zar ne bi bilo normalno da su građani već više puta masovno protestovali zbog terora kojim ih je vlast izložila preko svog GRAS-a. Uostalom, kantonalna vlada odavno priznaje taj grijeh, stalno obećava da će se stanje popraviti. Na djelu, međutim, sve je još gore no što je bilo.
Isto je i sa vodom. Nje je sve manje, ali su zato računi koji se ispostavljaju domaćinstvima sve viši i viši. Kakve tu ima pameti?
Nikakve! Osim one da je vlast spoznala kim vlada, krotkim ovčicama, pa ih bjesomučno muze i maltretira. Nikakve njihove reakcije, a kamoli otpora, ona se ne plaši.
Sve mudrosti svijeta odavno su poznate i svima razumljivim jezikom sročene i ostavljene za upotrebu. Jedna od njih je i ona, ko zna koliko stara, koja poručuje: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!
Čas istine i pobune kad-tad stiže. A onda na naplatu, đuture, dolazi sve: od korupcije i lopovluka, preko katastrofalnog vođenja državnih poslova, do zdravstva koje liječi samo odabrane, dok većini nastoji skratiti ovozemaljske dane.
Nikad nijedna diktatura ni tortura nije prošla bez kazne. Dođe čas kad ona bude svaljena u blato, kao što će biti i sa ovom koja se nama dešava. Ćutnja i mir potlačenih građana neće vječito potrajati. Uostalom, vladarima se strah uvijek uvećavao baš u trenucima kad njeni uzazid pribijeni podanici ćute, baš onako kako danas jezik za zubima drže ojađeni Bosanci i Hercegovci!

08. 08. 2017.

KO ĆE KOME NEGO SVOJ SVOME

Šteta je što će inicijativa Naše stranke ostati samo na pokušaju: vladajućim strankama ne pada na pamet da same kažnjavaju svoje zloupotrebe





PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Vlast je priča za sebe, ne samo kod nas. Sve ono što nama smeta (korupcija, nepotizam, bahatost...) doživljavaju u svojoj kući i drugi narodi, čak i u pravno najbolje uređenim zemljama. Najveća razlika pri tome je, međutim, u tome što se drugdje ozbiljnije hvataju u koštac sa zloupotrebama vlasti, dok to kod nas obično ostaje na praznim riječima.
Zanimljiv će, u tom smislu, biti epilog “slučaja Trump”. Od početka njegovog mandata, kada je u Bijelu kuću uveo kćerku i zeta, mimo normalnih procedura, američka javnost mrko gleda na nešto što u njihovom sistemu u modernom dobu nije zabilježeno. Pokrenute su i parlamentarne inicijative za kažnjavanje osionosti američkog predsjednika koji, međutim, za to i ne haje. Kćerki i zetu on povjerava sve više i više državnih poslova, bez obzira na sva negodovanja.
Francuskoj će, u sličnim slučajevima, ubuduće biti lakše. Njen parlament usvojio je tzv. zakon o moralnosti političkog života. Tim propisom zabranjuje se političarima da zapošljavaju članove svojih porodica. Zakon zabranjuje ministrima, poslanicima i članovima lokalnih vlasti da zapošljavaju vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje i djecu pod prijetnjom kazne od tri godine zatvora i 45.000 eura.
Da takvih zloupotreba nije bilo ne bi bilo ni potrebe za donošenjem pomenutog zakona. I Francuzi, naime, kad se dohvate vlasti ne mare mnogo za etiku i političku odgovornost. I oni pune rodbinom svoje i susjedne kabinete, poput Fransoa Fijona, kandidata desnice na nedavnim predsjedničkim izborima.
Fijon je na startu kampanje bio glavni favorit, ali je onda sve krenulo nizbrdo, kad su u javnost procurili njegovi grijehovi. Dokazano je da je izdejstvovao otvaranje fiktivnih radnih mjesta pri francuskom parlamentu za svoju suprugu Penelope i njihovo dvoje djece.
Zbog toga je već u jeku kampanje protiv njega podignuta optužnica za zloupotrebu javnih sredstava, a kasnije i protiv njegove supruge. Naravno, izborni rejting mu se sručio na dno i od predsjedničke funkcije nije bilo ništa. Fijon je, na taj način, skupo platio svoj grijeh. A šta bi tek radio da je postao šef države, kad se bio toliko razmahao sa “samo” zastupničkom funkcijom u parlamentu?
Sad, kad imaju zakon, Francuzi će lakše da obuzdavaju svoje bezobraznike u vlasti. Na neki način, oni su obilježili put kojim bi mogli da krenu i drugi, pa i mi. Već je na to reagovala Naša stranka, čiji su zastupnici u Federalnom parlamentu, poučeni francuskim primjerom, podnijeli na razmatranje sličan zakon, čim su čuli šta se tamo priprema.
No, nije dobro počelo. Naš parlament oglušio se na inicijativu za razmatranje Prijedloga zakona o zabrani zapošljavanja članova porodice predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, ministara Vlade Federacije, rukovodilaca organa uprave i upravnih organizacija FBiH i rukovodećih državnih službenika u njoj. Prijedlogom su predviđene kazne od 50 do 100 hiljada maraka.
Kad bismo dobili jedan ovakav propis ne bi to označilo pobjedu nad nepotizmom u vlasti, ali bi moglo da predstavlja dobar početak. Makar bi se efikasno kažnjavali bezobrazluci poput onih Novalićevih i Milićevićkinih. Javnost je glasno negodovala na zapošljavanje njihovih kćerki u federalne institucije, i to bez konkursa, a i u periodu u kojem su bila zabranjena sva nova upošljavanja. Na kraju nije bilo nikakvih sankcija za očiti bezobrazluk i zloupotrebe. Novalić je, doduše, povukao kćerku iz državne službe, ministrica finansija nije ni to.
A šta su njih dvoje, novajlija u vlasti, u odnosu na one koji vladaju godinama i decenijama? Koliko su dugi, recimo, Izetbegovićevi, Čovićevi, Dodikovi repovi? Nema im kraja!
Inicijativa Naše stranke za svaku je pohvalu. Ali je šteta što će sve ostati samo na pokušaju: vladajućim strankama ne pada na pamet da sami krešu granu na koju su se tako udobno smjestili.

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...