30. 12. 2015.

NJEGOV OBRAČUN S NJIMA

(30. 12. 2015.) U Latićevoj knjizi “Sarajevski Armagedon” mnoštvo je teških optužbi, pikanterija, mahalskih tračeva, ogovaranja unutar Alijinog kruga, opisa i činjenica o bahatosti s kojom je trošen i otuđivan donatorski novac, grubih ocjena o akterima tog dijela bošnjačke političke scene, uključujući Aliju Izetbegovića, njegovog sina Bakira i snahu Sebiju-Seku
Knjiga Mustafe Čengića "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira" već dva mjeseca je čitalački, politički i mahalski hit. Prva dva izdanja rasprodata su za samo dva mjeseca, u pripremi je već treće izdanje.
Zanimanju javnosti i brzoj prodaji ove knjige svakako su pomogle i burne reakcije iz krugova bliskih osnivaču SDA i prvom predsjedniku Predsjedništva BiH, pogotovo iz vodeće bošnjačke stranke i medija pod njenom kontrolom.
Oni su se osuli drvljem i kamenjem na Čengićev uradak, proglašavajući ga osvetničkom podvalom iz kuhinje jugoslovenskih tajnih službi i izdavača knjige, Mustafe Kapidžića. Poručeno je da o Aliji Izetbegoviću ne mogu suditi nikakvi pojedinci nego samo istorija!
Ako uporedimo ovu knjigu sa onom koja tek traži kontakt sa publikom, koju je novinar, književnik i publicista Nedžad Latić napisao i objavio pod naslovom “Sarajevski Armagedon”, prva razlika koja se nameće je da su izostala brza i žestoka reagovanja. Praktično ih još ni nema od osoba i iz krugova koje je Latić u svom uratku gotovo sravnio sa zemljom, iznoseći teške ocjene, optužbe i zaključke - od Alije Izetbegovića, njegovog sina Bakira i snahe Sebije-Seke, preko Hasana Čengića, Mensura Brdara, Huseina Živalja, Edhema Bičakčića, Harisa Siladžića i drugih “izvođača korupcijskih i drugih nakaradnih radova”, sve do turskog lidera Taipa Erdogana i premijera Davutoglua, a najviše protiv ekipe koja trenutno drma Strankom demokratske akcije (SDA).
Mislim da je ova ćutnja, koja obavija Latićevu knjigu, plod spoznaje da Aliju Izetbegovića i SDA ovaj put ne pokušava da “razobliči” neko sa strane, neki socijalistički uljezi, nostalgičari, osvetnici ili urotnici, nego čovjek iz njihovog “safa”. Latić je osoba koja je dio “Alijinog zatvoreničkog kruga” još od hapšenja i suđenja 1983. godine, jedan od onih koji su privatno bili vrlo bliski Izetbegoviću, koji su s njim sarađivali, koje je na samrtnoj postelji pozivao “da se s njima halali”.
Latić je obavljao i mnoge povjerljive zadatke za osnivača SDA, pomagao mu je oko pisanja “Sjećanja”, sjedio s njim dok je pokušavao da raspetlja neke finansijske kurcšluse iz rata i u prvim poratnim godinama. Brat je Džemaludina Latića, jednog od najvažnijih ljudi iz okruženja Alije Izetbegovića. U svakom slučaju, mnogo zna i javnost zna da - zna. Stoga je njegovo svjedočenje kroz knjigu “Sarajevski Armagedon” svojevrsna diverzija iznutra, glas čovjeka za kojeg se ne može reći da ljude i događaje zna iz druge ruke.
Zbog toga se “odgovor Latiću” u krugovima SDA pomno smišlja i planira, sa neuporedivo težim zadatkom nego što je bilo “blaćenje” Čengićeve knjige. Otud i nedostatak reakcija u prvim danima života ove knjige, odgovora kojeg se, kako je javno priznao na promociji, Latić plaši.
- Mnogo, zaista mnogo ljudi mi govori da se „čuvam“. Šapću mi i ukazuju da sam „dirnuo u rabote opakih ljudi“ itd. Koga se to danas tako boje Bošnjaci? Posebno mladi ljudi iskazuju ovaj strah. Valjda „bošnjačkog režima“. Stoga mislim da sam „pogodio temu“ jer sam knjigom isprovocirao krucijalni problem čega se ja plašim. A plašim se da je ova ideja, koju sam ja definirao kao „nacionalna bošnjačka politička ideja“, evoluirala u svoju suprotnost. Mi smo SDA osnovali radi rušenja totalitarizma koji je svojim „verbalnim deliktom“ ulijevao strah u kosti bosanskim muslimanima. Kakav je ovo novi „verbalni delikt“ zbog kojeg Bošnjaci ne smiju misliti i govoriti što nije po volji režima? Ko ga sprovodi? To su pitanja kojima ću se baviti sve dok, ako Bog da, ne otklonim strah iz očiju svojih čitalaca,“ poručio je Latić u vrlo emotivnom obraćanju publici koja se okupila na zvaničnoj promociji knjige.
Naravno da se autor ne plaši polemika, demantija i drugih javnih reagovanja. On se plaši spletkarenja i pokušaja neke surove, prljave odmazde, svjestan da je dirnuo u “osinje gnijezdo”. I sam je u njemu bio, zna kako se tu svode neki računi.
A Latić je, ovom knjigom, na sebe natovario sepet “aferima”. Prvo, iznio je u javnost sadržinu mnogih događaja i razgovora za koje se mislilo da nikad neće izaći na vidjelo dana. Drugo, nije izbjegavao da prave stvari naziva pravim imenima, ne štedeći ni samog sebe. Ono što mu može ozbiljno pomoći da za svoje tvrdjne “kupi” povjerenje čitaoca, to je svakako i niz samokritičkih opaski koje je Latić iznio na svoj račun, dok je još kusao sa istog kazana kao i oni na koje se sada obrušio. A da je svašta ustvrdio, stvarno jeste.
Dobro je primijetio i na Facebooku to objavio jedan čovjek koji je, nakon čitanja poglavlja iz knjige koje sam prethodno ovdje objavio, ovako sažeo Latićevu poruku:
“Bakiru UDBA ili KOS namjestili Sebiju i sad vode politiku SDA pomoću nje i je*u nas sviju uzduž i poprijeko.”
Latić i na druge načine dovodi Bakira Izetbegovića u kontekst iz kojeg se može zaključiti da je bio pod pritiskom ili “u šemi” sa zloglasnim obavještajnim službama. Spočitava mu i to što nije poslušao amanet svog “babe”, koji je u svom posljednjem intervjuu javno obznanio da ne želi da mu sin postane politički nasljednik niti da se uopšte bavi politikom. Zamjera mu Latić i što žmuri na korupciju i lopovluk pripadnika SDA, a za samog Bakira kaže da je žrtva “bijele korupcije”, da ne traži otvoreno hljeba preko pogače, ali da se okorištava brojnim finansijskim i drugim pogodnostima koje navodno ne traži.
Ne skrivajući da je bio obožavatelj Alije Izetbegovića, Latić pokušava da objasni genezu svog “osvještavanja” i spoznaje da je upravo osnivač SDA kriv što “su nam ukrali stranku”. Jako mu zamjera što je zataškavao brojne finansijske malverzacije, posebno iz perioda kada je on birao ljude za potrošnju visokih donatorskih iznosa iz inostranstva.
“Bila bi to još jedna muslimanska sramota”, prošaputao je Alija. Tako u knjizi Latić prenosi riječi koje mu je Predsjednik rekao nakon sastanka u njegovom kabinetu, gdje su bili prisutni svi akteri afera sa listom “Ljiljan” i Bošnjačkom televizijom. Za ćutnju o tome kako su “isparile” velike pare, Izetbegović je zamolio Nedžada i njegovog brata Džemaludina, koji su, kako piše autor, iz ovih malverzcija izašli čistih ruku.
I za dovođenje mudžahedina i tolerisanje pripadnika vehabijskog pokreta Latić krivi Predsjednika. Tu je još niz zamjerki na račun Alije Izetbegovića, uz navođenje sijaset detalja iz njegovog privatnog i emotivnog života, koje mogu zasmetati mnogim čitaocima, poput jednog koji je na Facebooku napisao:
“Sve je grozno: i tekst, i trač, i da takvi ljudi dominiraju bosanskom političkom scenom.”
I da pojedinačno ne nižem, u Latićevoj knjizi mnoštvo je pikanterija, mahalskih tračeva, ogovaranja unutar Alijinog kruga, opisivanja bahatosti s kojom je trošen i otuđivan donatorski novac, teških ocjena o akterima tog dijela bošnjačke političke scene. Osobito je Latić kivan na Bakira Izetbegovića, zbog kojeg se - kako kaže - definitivno odmakao od SDA.
Latić u knjizi pojašnjava i okolnosti prekida svojih veza i prijateljstva sa Taipom Erdoganom i AK partijom, vehabijski pokret ocjenjuje kao zlo koje je podmetnuto Bošnjacima, protivi se ideji hilafeta (kalifata), opisuje kako se othrvao negativnom stavu koji je, pod uticajem Alije Izetbegovića, imao o Kemalu Ataturku...
Knjiga “Sarajevski Armagedon” svojevrsni je politički triler u kojem ne manjkaju ni epizode nalik na televizijske “sapunice”, sočno i strasno pisan “njegov” obračun “s njima”, sa onima koji su, po Latićevom mišljenju, obrukali ideju s kojom je stvorena SDA i koji su, umjesto bošnjačkog naroda, kajmak mazali po svom privatnom kruhu.
Činjenica da u teškim riječima nije štedio ni oca i sina Izetbegovića ovo štivo čini značajnim za objektivno i svestrano izučavanje stvarne uloge koju je u jednom burnom vremenu odigrao čovjek za kojeg SDA smatra da o njemu može suditi samo istorija. Latiću se ipak žurilo. Mislim da je, u interesu javnosti, dobro da ga je pero zasvrbilo dok je sve još friško i dok su mnogi likovi iz njegove knjige još politički i na druge načine aktivni na našoj sceni. Uostalom, eto im javnosti, neka kažu svoju verziju onoga čime ih je Latić šokirao ili možda nepravedno optužio.

MAČ SA DVIJE OŠTRICE

(30. 12. 2015.) U poređenju sa onim što obećavaju i najavljuju Izetbegović i Radončić, i ono (možda puno) što nova vlast ostvari u narednoj godini, može da izgleda sitno prema onome čime nam sada pune uši
Godina u koju ulazimo biće, po bombastičnim najavama nekih političkih lidera, godina velikog preokreta za BiH. S optimizmom prednjače šefovi dvije vodeće bošnjačke stranke, odnedavno koalicijski zagrljeni Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić. Otkako su se združili, oni svakodnevno iznose velika obećanja koja gode, ali i prilično bodu oči bezvoljnoj, malodušnoj i razočaranoj javnosti.
Što su obećanja veća, čini mi se da ljudi u njih sve manje vjeruju. Većina onoga što govore Fahrudin i Bakir, gotovo da se može porediti sa dosad najvećim praznim obećanjem u istoriji ove zemlje. Mislim, naravno, na čuvene “prognoze”, izrečene prilikom osamostaljivanja BiH, da će Bošnjaci nakon toga “jesti zlatnim kašikama”.
Fahrudin Radončić pokazuje da je potpuno svjestan u kakvom stanju je zemlja u kojoj on i njegova stranka postaju dio vlasti. Po ko zna koji put, i ove sedmice je javnosti iznio neumoljive činjenice.
“Mi smo, prema podacima UN-a, među 20 najsiromašnijih zemalja svijeta. U BiH 700.000 ljudi živi na ivici siromaštva, a svaki šesti stanovnik maltene je gladan. U teškoj ekonomskoj situaciji nalazi se 20 posto stanovništva, a prema istraživanja EUROSTAT-a, o stvarnoj potrošnji kojom se mjeri blagostanje, mi smo najsiromašnija zemlja u Evropi” - rekao je Radončić.
On je naveo podatke da je BiH dužna skoro 12 milijardi KM, od toga unutar zemlje 3,3, a da je naš svaki građanin zadužen sa 3.000 KM. Gotovo osam milijardi KM stanovništvo je dužno bankama, a u ovom trenutku 70.000 računa naših kompanija je blokirano.
Predsjednik SBB-a ipak je optimista. Ususret Novoj godini, Radončić samouvjereno poručuje: Koalicija SBB i SDA će omogućiti da BiH iduće godine bude najveće gradilište!
Bakir Izetbegović je umjereniji, ali i on već dva mjeseca odiše velikim optimizmom. On već vidi neke rezultate i kaže da je “BiH pokrenuta iz višegodišnjeg reformskog zastoja, da su zabilježeni jasni znakovi ekonomskog oporavka i razvoja”.
Ni 100.000 novih radnih mjesta u ovom mandatu nije nedostižan cilj, procjenjuje šef SDA, stalno prinuđen da to svoje predizborno obećanje, zbog kojeg je često ismijavan, dokazuje provjerljivim ciframa. Javnost, ipak, ne zaboravlja da je, čim je izabran, Izetbegović krivotvorio vlastite riječi. On je pred izbore tih 100 hiljada novih radnih mjesta obećao već za prvu mandatnu godinu. Čim je dobio potrebne glasove, pretvorio je to u obećanje koje će ispuniti za 48 mjeseci. Stoga se javnost ne osvrće mnogo na tu njegovu novu “matematiku”.
Javnost je, inače, oguglala na obećanja, premda ih ima u vidu i bilježi u svom pamćenju. Samo zanesenjaci priželjkuju i očekuju neko čudo. No, većina bi bila zadovoljna da vidi kraj propadanju u koje smo zapali te da se nazre barem trunka napretka. Utoliko je novoj vlasti lakše da tim očekivanjima udovolji. No, neće to učiniti lijepim riječima i najavama. Moraće da ima konkretne, provjerljive podatke o napretku, bez uobičajenog statističkog farbanja ili naknadnog objašnjavanja da nije obećano “ovako” nego “onako”.
Mislim da Izetbegović i Radončić griješe sa potpirivanjem ogromnog optimizma i značaja koji će za našu budućnost imati njihova politička koalicija. Time sami sebi čine medvjeđu uslugu. Jer, naredne godine u ovo vrijeme, kad se bude mogla podvući neka realna crta pod njihov učinak - ekonomski, društveni, antikorupcijski - suočiće se sa podsjećanjem na ovo što sada govore, a što neće biti realizovano u obimu i kvalitetu u koji se oni zaklinju. Za to, jednostavno, nema objektivnih pretpostavki: ova kola duboko su zaglibila u blato. Stoga će sijači prevelikog optimizma doći u nezgodnu situaciju, nakon što su zamahnuli mačem koji, ipak, ima dvije oštrice.
U poređenju sa onim što obećavaju i najavljuju, i ono (možda puno) što nova vlast ostvari, moglo bi da izgleda mizerno prema onome čime nam sada pune uši. No, za kajanje je kasno: obećanja su izrečena i javnost će po njihovoj realizaciji suditi o političkim i drugim sposobnostima “istorijskog bošnjačkog tandema Izetbegović - Radončić”.
O toj “istorijskoj” misiji sve će biti jasno već u prvoj godini njenog života.

fokus.ba

29. 12. 2015.

GDJE JE KRENULO PO ZLU U FAMILIJI IZETBEGOVIĆ?

(29. 12. 2015.) U svojoj knjizi "Sarajevski Armagedon", koja ovih dana burka političku čaršiju, Nedžad Latić na pomenuto pitanje odgovara kratko i precizno: sa snahom Sebijom, zvanom Seka, Građević, koju smatra glavnim likom na današnjoj bošnjačkoj političkoj sceni. Odlomak iz knjige prenosim uz odobrenje autora, o čijem zanimljivom, pa i šokantnom "obračunu" sa politikom i ostavštinom Alije Izetbegovića ću sutra objaviti svoj osvrt


Nikad nisam osuđivao Aliju zbog njegovog brakolomstva. Mislim da je sa šerijatskog stanovišta postupio korektno. Bilo je to vrlo hrabro od njega da se vjenčao šerijatski sa Melikom. Valjda mu je kum bio Omer Behmen, a vjenčanje se odvijalo negdje u Visokom. Vjenčao ga je Šaćir Ćerimagić, čuveni sarajevski ljekar, koji je također živio u braku sa dvije supruge. Uporedo, saosjećao sam sa Halida-hanumom. Bila je divna supruga i majka koja je odgajala djecu dok joj je muž bio na robiji. Imala je aristokratske manire i htjela je svoje manire prenijeti i na djecu. Kako koje od njih sam upoznavao, tako sam mislio da je Halida-hanuma i uspjela. I gle čuda, koliko su mi se svidjeli Lejla, Bakir i Sabina, toliko su mi bili odurni zetovi Jasko i Cober, a posebno snaha Seka. Ništa od islamijeta pri sebi nisu imali. Pripisivao sam to Alijinoj toleranciji, a ne Halidinom materinstvu.
Danas, kad ozbiljno razmišljam o problemu vlasti sa strogo šerijatskog aspekta, ne libim se čak ni familijarnu intimu ukalkulirati u odluke i događaje koji su proizašli iz toga.
Kad mi je šaka dopao „Divan“ od Hafiza Širazija, i kad sam u njemu spoznao šta je pošast munafikluka, posebno među muslimanskim elitama, počeo sam ozbiljnije shvatati razloge mog distanciranja od SDA. A kad sam saznao razlog pisanja “Divana”, pao sam u intelektualni zanos/džezbu zbog koje i dan danas šućuram Svevišnjem da me je uputio na susret sa hafizom Halid ef. Hadžimulićem, od kojeg sam shvatio veličinu najvećeg djela kojeg je pisala ljudska ruka.
Hafiz Širazi, kojeg je sva književna kritika svijeta (p)ostavila na kraljevskom tronu lirike uopće, motiv za pisanje ovog mističnog epa našao je u najvećoj političkoj drami islamske povijesti i civilizacije. Radi se o drami kad je Muavija, rodonačelnik dinastije Umejevića, odlučio da za svog nasljednika ostavi sina Jezida. Ta drama, koju su preživjeli članovi Šure, Vijeća staraca, u momentu kad su se trebali izjašnjavati o toj odluci, najbriljantnija je priča o ljudskoj borbi sa sobom kad se preživljava strah od moćnika vladara, kao i strah od Boga da se ne ogriješi o istinu i pravdu.

Kako prenose usmene predaje, Muavija je sazvao pobožne, a mudre starce da se s njima konsultira po pitanju svoje namjere. Svi su ga starci pomno slušali i nijedan se nije javio za diskusiju. 

„Zašto šutite?“ - upitao ih je halifa Muavija.

Opet su šutili. Dok halifa nije prozvao najpobožnijeg među njima.
„Zašto ti šutiš?“ upitao ga je držeći pogled na njemu.
Starac opet nije direktno odgovorio na pitanje već se poslužio jednom arapskom mudrom poslovicom koja kaže da ako vladaru kažeš istinu „ode glava“, a ako ga slažeš - ode duša u džehennem!
Ovu dramu preživljavam i sam dok ovo pišem. Prvo, poput Hafizovog stiha: “Ako sretneš drago lice, ostavi se cijelog dunjaluka...“ gledao sam i bio zaljubljen u Aliju. A potom, kako sam mu rahmet duši počeo predavati, sve više i sve češće sam se politički konfrontirao sa njegovim sinom Bakirom. Tako da sam danas, dok ovo pišem, možda najžešči i najubojitiji kritičar njegove politike. Možda će muftije i meni kao i hafizu Širaziju bacati fal da bi odlučili da li će mi klanjati dženazu?!
- Hadž, ti si mi prvi skrenuo pažnju da od Bakira „nema nikakva dobra“, pojadio sam se Mehmedaliji Hadžiću.
„Jesam, a ti si me tad osuđivao. Štitio si Bakira. Danas vidim da si se i sam uvjerio u to što sam ti tad rekao!“ - smješkao se Mehmedalija.
Hadžić je dugo godina bio „Preporodu“ i smatra se starim prijateljem sa Alijom. Jedan je od rijetkih čitalaca „Islamske deklaracije“ dok je bila u nastajanju. On je rukopis te knjige ilegalno iznio iz Jugoslavije i odnio u Tursku gdje ju je predao islamističkim krugovima okupljenim oko Nedžmetina Erbakana.
Poznavao je braću Behmene, Rešada Kadića, a najprisnije odnose je imao sa Husejnom Đozom. Iz tih dana poznaje i Rusmira Mahmutćehajića i druži se s njim i danas.
„Rekao sam da su nas izdali stari Mladi muslimani, ali ne mogu vjerovati da nas je Alija izdao,“ othukivao sam.
- Nije vas izdao Alija, već vi niste bili dovoljno budni pa su vam „ukrali stranku“, kako kaže Džemo - uporno se smjehuljio, pun zadovoljstva što sam mu dao za pravo.
„Kako misliš da nas nije izdao Alija?“ - priupitao sam ga.
Mehmedalija me je uputio na intervju koji je Alija dao Ozrenu Kebi u formi „101 pitanja“, koji je objvaljen u Startu u posljednjoj godini njegovog života.
Sjetio sam se tog intervjua koji je imao snažan eho, posebno zbog lakonskog odgovora gdje je ustvrdio da mu je Abdulah Sidran draži od Džeme Latića. Imao sam sa Džemom na stotine diskusija o Alijinoj politici i njihovom odnosu, u kojima bi Džemo othuknuo: “I opet mu je Sidran draži od mene!“
To ga je, ljudski, očito boljelo. Jer njemu nikad Sidran ne bi mogao biti draži od Alije! Tako, dok smo bili u Istanbulu na nekoj konferenciji o Balkanu i uživali u prelijepom hotelu Ciran na Dolma Bahčeu, nazvao me Bakir i pitao za Džemu. 
„Baba bi vas želio vidjeti“, rekao je. 
Mislim da je Džemo zasuzio kad sam mu rekao da je zvao Bakir. Vjerovao je da Alija živi posljednje sahate svog života. Tako je već sutra odletio za Sarajevo, a ja sam boravak produljio još dva dana.
„Halalili smo se kao braća. I ja sam njemu halalio. Ali, bez obzira na naše privatne odnose, on je politički bio bliži njima, nego nama“ - ljutio bi se Džemo kad bi se prisjetio tih vremena.
„Eto, kako im je mogao prepustiti stranku? Kako?“ Nije se mogao načuditi. 
„Obračunat ću se ja sa tim njegovim zabludama u svojim memoarima, ako Bog da“, prijetio bi Džemo kivan zbog politike koju je vodila SDA poslije Alijine smrti.
A ja sam bio oportunist, uvijek sam nalazio razumijevanje za Alijine stavove. Stoga se nisam smirio dok nisam našao intervju kojeg je Alija dao Ozrenu Kebi.
„Kako sam ovo mogao previdjeti?!“ čudio sam se sam sebi kad sam čitao intervju.
U tom intervjuu 73. pitanje je glasilo: „Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?“
„Da to ne čini!“ Bio je eskplicitan Alija.
„Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu,“ iskazao je nadu da mu, ni nakon njegove smrti, tako što neće naum pasti.
Mehmedalija Hadžić je prevodilac knjige o Omeru ibn Abudl Azizu, jednom od unuka Omera Hataba, koji je bio halifa svega tri-četiri godine. Bio je kicoš u mladosti, a potom se preobrazio u vrlo skromnog, darežljivog i pravednog čovjeka da se period njegove vladavine smatra protopitom islamske vlasti i države.
On je na svršetku hutbe prakticirao učiti ajet u kojem su iskazane tri naredbe i tri zabrane muslimanima. Prva naredba je pravda! Tako da se taj ajet smatra fundamentalnim principom na kojem treba da počiva islamska vlast.
Kad smo kao mladi studenti čitali, bolje reći gutali tekstove koje je Hadžić feljtonizirao u Preporodu, bili smo zaneseni savršenim poimanjem islamske vlasti. To su bile ujedno i moje prve lekcije iz političkog islama.
U isto vrijeme smo čitali kultnu knjigu „Allah je velik“ od Esad Beja. Evo moje jedne zabilješke iz te knjige:
„Da se halifa svrgne sa prijestolja dovoljna je jedna izreka mudrih, to jest uleme. I uistinu, bio je običaj da se, sve do najnovije doba, svako zbacivanje halife poprati sudskom izrekom uleme, to jest fetvom. Pomoću priznanja izbornog principa i mogućnosti da se svaki halifa može svrgnuti, islam je uspio da doživotno ujedini apsolutnu teokratsku diktaturu sa širokom republikanskom demokratijom. Svakako da je to bio samo princip koji su političke prilike često odbacivale. Ali je značajno primijetiti da je upravo islam, bar u teoriji, našao sretnu sintezu čvrste ruke i demokratije.“
Stoga mi je Mehmedalija skinuo kamen sa srce kad me je uputio na intervju u kojem Alija ne preporučuje Bakira za svog političkog nasljednika. Hvala ti Bože da mogu reći da Alija nije Muavija!
A da li je Bakir Jezid? Odgovor može biti kratak, ali obrazloženje će biti veoma dugo. Ako kažem da nije, moram obrazložiti i naći hiljadu isprika zbog čega se morao nametnuti i preuzeti SDA. A, ako kažem da jeste, onda moram kazati ko je stvarno Bakir Izetbegović.
Pa ko je taj čovjek?
„Dobar dan“, pozdravio je Timu visok i plav mladić, lijepih crta lica, držeći sako okačen o kažiprst na ramenu, dok smo čekali u holu suda.
„Dobar dan“, odgovori stidljivo Tima.
Mi, familije osuđenika, skupljali smo se u grupicama, šaputali i iščekivali da se otvore vrata sudnice. Samo je Tima, Džemina supruga, nosila mahramu na glavi. 
„Ko je ovo?“ - šaputala mi je Tima dok mi se primakla do ramena.
„Bakir Alijin“ - odgovorio sam joj.
„Kako se ovo pozdravlja, moj Nedžade?!“, čudila se Tima.
Tima je rođena Bužimka. Mlada, lijepa i korpulentna, privlačila je pažnju sa svojom mahramom na glavi. Znao sam joj grimase lica kad se srdi, smije ili tuguje. Bio sam joj jedini zaštitnik od kada su Džemu uhapsili. Tad sam vidio na njenom licu razočarenje prouzrokovano duhovnim bolom da ju je Bakir tako pozdravio. Ni ja do tada nisam primijetio drastičnu razliku između nas naivnih provincijskih muslimana i urbanih sarajevskih.
Meni nisu smetali Bakirovi pozdravi sa „vozdra“, „šta ima“, dok je eskivirao pozdraviti me sa selamom, dok nisam vidio koliko je to povrijedilo Timin muslimanski, a krajiški ponos.
Kasnije će Bakir u jednom intervjuu priznati da se u to vrijeme, dok mu je babo bio u zatvoru, alkoholizirao i da je prestao piti alkohol 1985. godine. Kao kroz maglu sjećam se njegovih ispovijedi kako su ga djeca u školi zadirkivala što je oca zvao baba, ali nisam zapamtio baš puno detalja iz njegove mladosti.
Tek kad sam gradio džamiju na Pajama postao sam prisniji s Bakirom. Bio je projektant te džamije. Često je dolazio na radilište i nadgledao radove. Sa njim bi dolazila i kćerkica. 
„Tata, tata“, odzvanjao je dječiji glas njegove kćerkice u džamiji.
To je bilo sve što je bilo ostalo iz vremena Bakirovog džahilijeta, kako se u islamu tretira predislamski period. Inače, Bakir je bio gorljiv vjernik. Klanjao je skrušeno i prisebno.
To naše prijateljstvo nije bilo zahtjevno. Tek mi je jednom svratio u kuću zbog presnimavanja nekih kaseta za Adila Zulfikarpašića. Bili smo relaksirani i nikad nije bilo nesporazuma između nas.
A u pozadini života tog naizgled mirnog i prisebnog čovjeka odvijala se prava familijarna bura. Samo veliki Tolstoj je uspio izreći misao koja bi se odnosila i na familiju Izetbegovića da su "sve sretne familije nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna, nesretna na svoj način.“
Halida-hanuma, nek Svevišnji ovu uzgoritu hanumu uzdigne na prestižno mjesto u džennetu, već je bila dobro narušenog psihičkog zdravlja. Haman da je bila u fokusu pažnje gradskih muslimanskih krugova nakon što su svi sužnji iz Procesa '83 pušteni na slobodu. Jer, dok je bila sama, a Alija u zatvoru, Halida-hanuma se jadala konama na svoju tešku sudbinu. Kao ponosna i uzgorita hanuma nije trpjela sažaljenje. Hvalila se kako je voljela i Aliju i Bakira. Možda sina više nego muža. 
Brakolomstvo za ženu najveća je nesreća koja je može zadesiti na dunjaluku, posebno za muslimanku Halidinog kova. Pričali su ljudi, kao što je pričao i Mehmedalija Hadžić, da su u Aliji i Halidi vidjeli savršeni muslimanski par koji je mamio uzdahe dok bi šetali ulicom Ferhadija.
Šta se desilo? Kad se desilo? Gdje je krenulo po zlu u familiji Izetbegović? Kad je riječ o Alijinom nevjerstvu sa Melikom Salihbegović Bosnevi, mnoge činjenice su obznanjene. Njih dvoje su se upoznali početkom osamdesetih kad se Melika, kao vrlo afirmisana pjesnikinja i intelektualka, naglo preobratila i vratila islamu. Do data je živjela u braku sa nemuslimanom Ivom Kneževićem. Svi koji pamte Meliku sa studija, a posebno kao kulturnog djelatnika, pričaju o njoj kao o fatalnoj ljepotici.
Kako su tvrdili Alijini prijatelji, njih dvoje su počeli surađivati kao intelektualci sa ciljem da pišu i objavljuju svoja djela u emigraciji. Tako je ona lektorirala Alijinu knjigu „Islam između Istoka i Zapada“ i tad je kontaktirala i sa Mehmedalijom Hadžićem.
„Čuvaj je se, ona je sad ranjena lavica,“ savjetovao je Rešad Mehmedaliju kad ga je jednog petka posjetila u kancelarijama „Preporoda“.
- Mehmedalija, imate pogrešno mišljanje o Aliji - rikala je “ranjena lavica“ nakon što se razišla sa Alijom.
Nije se libila govoriti o njihovoj intimi kazujući kako ju je povrijedio. Pravdala se kako ona i nije formalno preuzela Aliju od Halide. Jer, u to vrijeme je živio sam, kao podstanar. A šta je to prouzročilo da Alija bude istjeran iz stana i da Halida živi sama?
Kako tvrde sarajevske hanume, dojučerašnje Halidine vjerne druge, nemir u familiju Izetbegović je unijela snaha Sebija, zvana Seka, Građević. 
U dva intervjua koje su kao „predsjednički bračni par“ Bakir i Sebija dali medijima, osvrnuli su se i na svoju mladost, odnosno poznanstvo. Sebija je bila suzdržana i nije su uopće očitovala kako i gdje je upoznala Bakira, dok je Bakir ispričao vrlo simpatičnu, nonšalantnu, pravu mladalačku priču. Navodno je Bakir sreo Sebiju u šetnji na korzu, valjda negdje od Titove ulice do današnje Ferhadije, i upitao da li bi napustila svoju drugaricu i prošetala s njim. Sebija je pristala i od tada se više nisu razdvajali u životu.
Svemu tome Bakir je dodao sekvencu kako je Alija isprosio snahu. To je, navodno, bilo tako dirljivo i emotivno da su se žene rasplakale.
Ali, Bakirovi drugovi poznaju Bakira dok je pio u „Olomanki“ ili „Liscu“. Navodno se bio zaljubio u jednu djevojku koja ga je prevarila sa sinom čuvenog komunističkog direktora. Tad je bio razočaran i depresivan.
Priče iza sarajevskih kanata su najpouzdanije. Sarajevske hanume su toliko visprene u ogovaranju da im je Udba mogla pozavidjeti. Vrlo lucidno su razabirale tračeve. Haman da nisu htjele svašta ni o svakome tračati. Samo provjerena ekskluziva se mogla pričati iz kanata. Trebalo je zaslužiti pa biti predmetom jordamli sarajevskih hanuma u tračevima uz kahvu na avliji iza specijalno zahreženih kanata. One su odvajkada znale i pamtile da zidovi imaju uši.
Jedan od ekskluzivnih tračeva bio je i ženidba Halidinog sina jedinca sa „nakom nepoznatom Crnogorkom“. Pošto je zbog Udbe, to su hanume odlično znale, nad familijom Izetbegović bila fama tajnovitosti, sve ih je šokirala vijest da je Halida dobila snahu i da uopće nije oduševljena s njom. I istraga je krenula...
Saznalo se da je Bakir upoznao Sebiju dok je bio na vojnom odsustvu i da je u to vrijeme bio sklon opijanju. Sumnjivo im je bilo da im je kum bio Srbin, pa su se čak izvlačile crne slutnje da je Bakira „ulovila“ neka opaka Crnogorka dok je bio na vojnom odsustvu. Kad se saznalo da je Halidina snaha još kćerka oficira JNA, sarajevske hanume su zanijemile. Tako je njen nam, kojeg je Halida-hanuma nosila zbog toga što potječe od vrlo ugledne porodice Repovac, bio srozan. 
Uopće im nije bilo zanimljivo da se Sebijina sestra udala za sina drugog uglednog muslimana Atifa Purivatre, Mirsada zvanog Miro. Jer, Purivatra je bio svakako komunista i takva familija im je i bastala.
Od svega je tačno jedno: Bakirov punac jeste bio major JNA iz okoline Podgorice, i na nagovor Atifa Purivatre i Šefkije Čekića pristupio je Armiji BiH...
Bakir danas rijetko spominje majku. U prvi plan je izbila njegova supruga Sebija, poznata kao Seka, danas direktorica Vojne bolnice u Sarajevu, zbog njenih karijerističkih ambicija. Sve češće i sve glasnije je kuloari spominju kao najmoćniju Bošnjakinju, jer ima toliki utjecaj na svog muža da naprosto dirigira kadrovskom politikom u SDA-u.
Po biografiji, moći i poziciji trebala bi biti bošnjačka Evita Peron, a po tračevima u sarajevskim mahalama, koje nisu zaboravile Halida-hanumu, sličnija je drugoj - sultaniji Sulejmana Veličanstvenog, Roksandi, naturaliziranoj Ukrajinki, koja je predjenula ime u Hurem. Ona je, prema vrlo provjerenim mahalskim informacijama, unijela nemir u harmonični dom Izetbegovića, da bi kao snaha izazvala konflikte i cijepanje familije, a danas maestralno spletkarila u samom političkom vrhu nacije.
Iako više nema tako visprenih i inteligentnih, a besposlenih sarajevskih hanuma, još uvijek je trač o Alijinoj snahi Seki jednako interesantan ženama iza mahalskih kanata kao i serija o Sulejmanu Veličanstvenom, odnosno njegovoj Hurem.
Zašto se pred čitaocima pozivam na sarajevske mahalske priče? Trebam biti pošten, a Boga mi više hrabar, i sam se očitovati šta ja mislim o toj osobi.
Haman da Sebiju i ne poznajem. Imao sam vrlo rijetke kontakte s njom. Tek bi se pozdravili na ulici dok je šetala sa Bakirom. Po njenoj ljubaznosti prilikom pozdrava nikad ne bih primijetio da ima animozitet prema meni. A znao sam, i u to sam se uvjerio, da prezire nas provincijalce koji se upinjemo kroz medije da se nešto naša riječ pika, posebno kad je bila u pitanju politika njenog svekra Alije Izetbegovića.
Smatrali smo kako ima kompleks što se njena sestra, kao supruga Mirsada Mire Purivatre, može družiti sa svjetskim džet-setom, a ona se mora iftarivati i družiti sa provincijalcima. Imala je tipičnu malograđansku svijest da su joj dragi seljački glasovi, a prezirala je provincijalce koji donose te glasove da bi njen svekar, a potom i muž stolovali u Sarajevu. Tako je to od vajkada bilo da su malograđanima bili dragi seljački pokloni: pekmez, kajmak i pršuta, ali su se stidjeli njihovih opanaka i suknenih gunjeva.
Možda će se moji pogledi nekom učiniti mizogeničnim, ali koliko god islamska tradicija upozoravala da se čuvamo ženskog šera, posebno u vlasti, lik sultanije Hurem je dominantan na muslimanskim dvorovima, pa i kod suvremenih vlastodržaca. Islamska tradicija opominje kako su Izraelćani kao narod stradali zbog ginekokratije!
Moje problematiziranje Sebije kao osobe, na ovakav način, ima za cilj problematiziranja izvorišta bošnjačke političke moći. Bože, ako smo nekad lomili koplja oko neke odluke ili političkog poteza, te se sikirali pri pomisli šta će na to reći neki intelektulac i utjecajan čovjek, zar da se danas koplja bošnjačke politike lome oko toga koga „gotivi“ Seka i sa čijom se suprugom se ona druži?! Zar to nije brutalna banalizacija Alije personalno i njegove ideje generalno?! Zar to ne zaslužuje svako moguće seciranje i istraživanje? Zar Bošnjaci nisu pred dramatičnim izborom: demokratija ili dinastija!
Ili je sve već gotovo. Jer je tronom novog Pijemonta bošnjaštva ovladala Crnogorka Sebija Seka Građević!

28. 12. 2015.

PRAVAC DUBAI!

(28. 12. 2015.) U bajkovitom Dubaiju, u kojem će se za Novu godinu trošiti mnogo našeg novca otetog korupcijom i lopovlukom, biće i mnogi kojim je posao da se bore upravo protiv mita i otimačine
Bosanci i Hercegovci uvijek su voljeli praznike i slavlja. Ovdje su nekad priređivane masovne i bogate svadbe, za praznike se često išlo po Jugoslaviji i inostranstvu, a iz novogodišnjih praznika izlazilo se sa nekoliko kilograma viška. Neumjereno se jelo, pilo i sjedilo.
Danas je sve mnogo skromnije. U Dubrovniku i Makarskoj ovih novogodišnjih dana neće se Bosanci i Hercegovci, zbog svoje brojnosti, kao nekad, osjećati kao kod kuće. Rijetki su oni koji sebi mogu da priušte doček Nove godine u tamošnjim hotelima.

No, ta putovanja, na koja se najčešće išlo na otplatu u šest rata, sada su zamijenena znatno atraktivnijim. Pravi hit postao je Dubai, spektakularno odredište za koje svako ko je tamo ikad bio kaže da se to, jednostavno, u životu mora vidjeti. No, ni za deset života ogromna većina građana BiH, ako ovdje bude stanje kakvo je sada, ne bi stigla do tog odredišta. Ono je rezervisano za bogate ljude, među kojim je i sve više naših sugrađana.
Turističke agencije objavile su da su prodale sve novogodišnje aranžmane za Dubai. Najjeftiniji, sa avionskim prevozom i osam noćenja, košta 1.739 KM, tačno onoliko koliko u BiH iznose dvije prosječne mjesečne plate. Tako će bogata četvoročlana porodica, sa vanpansionskom potrošnjom, tamo ostaviti čitavih deset BH plata za samo osam dana.
Bosanci i Hercegovci su skloni da zavide onima koji bolje prolaze u životu. No, bijes u ove pretpraznične dane mnogo više izaziva spoznaja da je porijeklo siromaštva većine uglavnom sadržano u prekomjernom bogatstvu manjine, i to upravo one koja će Novu godinu dočekati u bajkovitom gradu u Emiratima. Tamo će se uglavnom trošiti novac stečen korupcijom, lopovlukom i na druge nelegalne načine.
To je ono što ljude boli i više od vlastitog siromaštva, pogotovo što će u Dubaiju biti i mnogi kojim je posao da se bore upravo protiv kriminala i korupcije.

27. 12. 2015.

IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI NEMA - IZMEĐU!

Od danas će, jednom sedmično, na mom blogu gostovati Nermana Begagić: aforističarka, pjesnikinja, publicistkinja i književnica. Rođena je 1951. u Zenici, Bosna i Hercegovina.
Živjela i radila u Sarajevu do 1992. Od 1993. do danas stanuje na sjeveru Francuske, Douai. Svestrano obrazovana, oštroumna, pravdoljubiva i kritički udubljena u životne i društvene dubine i plićake, Nermana je od onih osoba koje prosto ne mogu u sebi da zadrže ono što domisle, željna da to podijeli sa javnošću. Nadam se da ćete se zamisliti nad prvih desetak njenih aformizama, koje danas nudim na uvid. Objavljeni su u knjizi aforizama "O tempora, o normes", koja je štampana u Sarajevu 2013. godine i koja je izazvala značajnu pažnju u našoj javnosti. Uvjeren sam da će njene jezgrovite misli i poruke obogatiti moj blog.
Ovim narodima je lako upravljati.

Slažu se oko svega o čemu pojma nemaju.


Umjetnost je otisak duše

onih koji uporno prolaze.



Ljubav je misao

sazdana od svjetlosti.

Perfekcija se ne spoznaje pogledom
nego srcem.

Nada je prozor očaja.

Tamo gdje je riječi oduzet smisao 
počinje ljudski pakao.

Trčanje za smislom života 
vodi direktno u provaliju besmisla.

Nacionalizam je endemski narcizam

sa neizvjesnim ishodom po druge.

xxxxxxxxx
Do ove, kao i drugih knjiga gospođe Begagić, možete doći kontaktom na njen e-mailbnermana@hotmail.com




26. 12. 2015.

NAKNADNA POLITIČKA PAMET

(26. 12. 2015.) Prošle subote Izetbegović je hvalio Vučića, danas ga grdi, a naredne subote možda shvati da je vrijeme za hlađenje lažne ljubavi i sa kabinetskim komšijom Mladenom Ivanićem

Oni foliraju da smo im sve draži - mi foliramo da im verujemo! Tako bi se, u najkraćem, kao obostrano foliranje, mogli opisati trenutni odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, tačnije između Srba i Bošnjaka.
Objavio sam ove ocjene u svom tekstu starom samo sedam dana. Nazvao sam to lažnim poboljšavanjem odnosa na relaciji Sarajevo - Beograd, kojim politički lideri zavaravaju javnost i pokušavaju sebe da predstave kao pomirljive, dobronamjerne lidere.
U prilog tome citirao sam Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH, koji je, pun optimizma, rekao “da su odnosi između BiH i Srbije sve bolji” i da “očigledno imamo želju srbijanske strane da se odnosi popravljaju”.
Ne lezi vraže! Sve se za sedmicu promijenilo. Izetbegović je danas, u listu “Faktor”, kritikovao dvoličnost srbijanskog premijera.
- Politika Aleksandra Vučića pokušava spojiti dijametralno suprotna stajališta. S jedne strane dovesti do katarzičnog odricanja od tvrdoglave srpske politike, koja je prije četvrt vijeka dovela do raspada zemlje i krvavih ratova, a u isto vrijeme stajati snažno uz Milorada Dodika koji sve jasnije i otvorenije zastupa upravo takvu politiku – kazao je Izetbegović. Novinar “Faktora” pomogao mu je jezgrovitom ocjenom “da Vučićeva djela ne prate sladunjave riječi koje izgovara”.
Izetbegovićev izliv ljutnje, iskrenosti i kritičnosti uslijedio je nakon najave srbijanskog premijera da će gotovo svi ministri iz njegove vlade doći 9. januara u Banjaluku na proslavu Dana RS. U javnosti je to odmah ocijenjeno kao bacanje rukavice u lice, pa ni Izetbegović nije mogao da oćuti ovu provokaciju.
No, ćuti od i dalje na neke druge provokacije, na koje je takođe, i to ranije, trebao da reaguje. Uostalom, sa Mladenom Ivanićem dijeli predsjedničke odaje u Sarajevu. Mogao mu je, slično kao Vučiću - ali u brk - skresati istu vrstu zamjerke. Ivanić je, odmah po donošenju presude Ustavnog suda BiH o neustavnosti Dana RS, izjavio da tu odluku ne misli poštovati. I on će, dabome, 9. januara biti u svečanom svesrpskom stroju u Banjaluci.
Skupa sa Ivanićem tamo će slaviti i drugi lidera stranaka tzv. Saveza za promjene, srpskog političkog bloka s kojim je SDA u koaliciji na državnom nivou. Mislite li da će Izetbegović zbog toga zaoštriti odnose i preispitati svoj pakt sa Ivanićem, Bosićem, Čavićem?
Ko zna, sačekajmo narednu subotu. Možda će u međuvremenu Izetbegoviću u glavu sinuti naknadna politička pamet po kojoj, nakon Vučića, mora prekinuti sa naivnim međusobnim foliranjem u koje se upustio i sa domaćim srpskim prvacima. I oni su samo na riječima sladunjavi. A na djelu se, nažalost, nimalo ne razlikuju od Milorada Dodika, koji jeste oličenje političkog zla, ali ni nu kom slučaju nije jedini koji vodi diverzantsku srpsku politiku prema Bosni i Hercegovini.

xxx

Svoju podršku mom blogu, koji je u službi javnosti i koji je osnovni izvor prihoda za novinara koji želi da bude istinski slobodan, objektivan i profesionalno nezavisan, možete izraziti godišnjom “donatorskom pretplatom”, u iznosu koji, prema svojim mogućnostima, stalni čitaoci mogu sami da odrede. Takođe, možete naručiti i objavljivanje komercijalnih oglasa i reklama



KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH


Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH



PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

25. 12. 2015.

PSI LAJU, KARAVANA PROLAZI

(25. 12. 2015.) Nakon sebe, Izetbegović bi, zbog ignorisanja odluka Ustavnog suda, odmah trebao prijaviti i svog vrlog političkog prijatelja Dragana Čovića
Kad bi se radilo po Ustavu, većina zakona koje je Federalni parlament donio nakon prošlogodišnjih izbora trebala bi biti poništena. Jednostavno, donešeni su u nelegalno provedenoj proceduri, sa nepopunjenim Klubom delegata Srba u Domu naroda Parlamenta FBiH. Zbog toga je faktički nelegalan i izbor predsjednika i dva potpredsjednika ovog entiteta, a samim tim i Federalne vlade.

Opozicija se ovih dana upinje da se ispoštuje odluka Ustavnog suda FBiH iz 2006. godine, koja se odnosi na pomenuti Klub Srba. Vjerujete li da će u tome uspjeti?
Vjerujem da ne vjerujete! Ne vjerujem ni ja. Kadije ovdje odavno i tuže i sude, vlast samu sebe redovito amnestira. Pa, nije luda da samu sebe privodi pred streljački stroj, bez obzira koliko bila grešna. Stoga to neće učiniti ni ovaj put. Nešto će oni izmajmunisati da se zakon gurne ustranu. Psi su i ranije lajali, ali su karavane prolazile.
A prošla su, bar što se tiče Ustavnog suda BiH, već 92, uključujući i Dodikove referendumske bljuvotine. Toliko odluka ovog suda dosad nije provedeno od 2004. godine. I šta se desilo. Sve, odnosno ništa.
U svim navedenim slučajevima, Ustavni sud BiH donio je, kako mu zakon nalaže, rješenja o neizvršenju. Prema propisanoj proceduri, o tome je obavijestio Tužilaštvo BiH, koje je trebalo preduzeti “kaznenu ekspediciju” prema osobama i institucijama koje nisu provele dotične odluke, iako su morale to da učine.
Ustavom BiH je propisano da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Usvajanjem Krivičnog zakona BiH, 2003. godine, neprovođenje odluka Ustavnog suda je postalo krivično djelo i utvrđen je mehanizam za kažnjavanje onih koji te odluke ne izvršavaju. No, u Tužilaštvu BiH za to ne mare i uvijek imaju spreman odgovor: Tragamo! I još tragaju kao za najveštijim teroristima i kriminalcima, iako su im vinovnici ovih nezakonitosti pred njihovim nosom, u kabinetima izvršne i salama zakonodavne vlasti. Naravno da još niko zbog toga nije optužen, izveden pred sud ili kažnjen.
Ako upitate one iz vlasti, kako se to dopušta, oni se neće nimalo unezgoditi. Biće to u redu, budimo strpljivi - njihov je odgovor. “Prije ili kasnije, sve odluke Ustavnog suda će biti provedene“, rekao je prije desetak dana Bakir Izetbegović. Štaviše, otišao je korak dalje i predložio “lijek”.
“Mislim da bi jedna presuda po članu 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, gdje je zaprijećena kazna od šest mjeseci do pet godina za neprovođenje odluka Ustavnog suda, pokrenula pozitivan domino efekat pa bi svi požurili da te odluke provedu“, rekao je Izetbegović.
Naivni su počeli tapšati na ove riječi - Krenulo je! Većina se, pak, gorko nasmiješila. Koliko smo već čuli obećanja koja gode uhu i oku, a da se u stvarnosti nikad ništa nije dogodilo? Nema im broja.
Stoga ni ovo neispunjeno obećanje, kakvim ga odmah možemo proglasiti, nema svoj redni broj. Jer tužilaštva neće početi da rade ono na šta apeluje Izetbegović. Bar oni znaju da ne treba slušati ono što funkcioneri govore; radiće se onako kako razni Bakiri kažu na uho, u četiri oka, preko posrednika i slično. A poruka je: Ne barkaj! Ono je bilo za javnost, nije za vas!
Da Izetbegović misli ozbiljno, onda bi prvi prijavio samoga sebe, jer kao visoki dužnosnik na vlast pretplaćene SDA nikad nije ni pomislio da poradi na realizaciji sedam godina stare odluke federalnog Ustavnog suda o dijelu Izbornog zakona BiH koji se odnosi na Mostar. Zbog neprovođenja ove odluke, grad na Neretvi godinama nema legalnu gradsku vlast.
Nakon sebe, Izetbegović bi odmah mogao prijaviti i svog vrlog političkog prijatelja Dragana Čovića. Još 2001. godine Ustavni sud BiH je potvrdio presudu Ustavnog suda FBiH i odlučio da je ustavni naziv za administrativnu jedinicu kanton. Istom odlukom je naziv županija, koji koriste kantoni sa hrvatskom većinom, proglašen neustavnim. Ključna barijera za primjenu sudske odluke je Čovićev HDZ. Uostalom, svakodnevno možete čuti trenutno predsjedavajućeg Predsjedništva BiH kako i sada redovito koristi taj izraz.
Od Dodika, koji Ustavni sud javno kači “o neku stvar”, Čović i Izetbegović razlikuju se samo po retorici. Inače su ga i oni davno smjestili na vrh te iste “stvari”.

fokus.ba

22. 12. 2015.

VLAST JAČA OD PRAVNE DRŽAVE

(22. 12. 2015.) Ne treba se začuditi ako vlast uspije, nasuprot uobičajenoj brzini puža, da u rekordnom roku izmijeni niz ustavnih i zakonskih odredbi, samo da bi, odgodom lokalnih izbora, bez borbe dobila još dvije godine vladavine
Danas se navršilo šest godina kako BiH ne sprovodi odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu "Sejdić - Finci". Nema ni ozbiljnijih nagovještaja da bi ona uskoro mogla da bude realizovana.

Sedam godina ne primjenjuje se ni odluka Ustavnog suda BiH o ustrojstvu grada Mostara, Još preko stotinu odluka ove sudske institucije godinama čeka na provedbu.

U svim ovim slučajevima glavni kršitelj slova zakona je vlast. Ona se, tim povodom, često žali da treba puno vremena da bi se uskladili svi propisi koji regulišu dotičnu materiju. A oni za to vremena tobože nemaju.
U posljednje vrijeme vlast, međutim, sve češće najavljuje donošenje odluke o odlaganju lokalnih izbora predviđenih za jesen naredne godine. Da bi u tome uspjela, razni nivoi vlasti u čitavoj BiH trebali bi da donesu desetine odluka u raznim opštinskim vijećima, kantonalnim skupštinama i entitetskim parlamentima, nakon prve odluke koju donosi Parlamentarna skupština BiH.
Kako je danas saopšteno iz Centralne izborne komisije, za jednu takvu odluku trebalo bi izmijeniti i Ustav Federacije BiH, određene zakone u Republici Srpskoj te kantonalne zakone koji tretiraju pitanja trajanja mandata, načina izbora i statusa jedinica lokalne samouprave. Pred politikom i zakonodavcima našla bi se gomila posla, koji je potrebno obaviti za samo 6-7 mjeseci, pošto sve mora biti ozakonjeno tri mjeseca prije odluke o održavanju ili odlaganju lokalnih izbora.
Ne treba se začuditi ako vlast, koju inače odlikuje brzina puža, sve to ipak obavi u rekordnom roku. Ona je uvijek brza kad treba nešto da učini u svoju korist. A kad nešto neće, zaludno je na to ih podsjećati, čak i kad su u pitanju provedbe odluka najvažnijih sudskih instanci i u Evropi i u našoj zemlji. I time se na grubi način pokazuje da je volja vlasti, nažalost, ovdje jača od pravne države, koja u BiH postoji samo na papiru.
SALONI U SARAJEVU I GRAČANICI

21. 12. 2015.

BITKA ZA UPRAŽNJENI TRON

(21. 12. 2015.) Nakon što su sa scene nestali svi “kumovi” sarajevskog podzemlja, nekoliko klanova vodi žestoku bitku za preuzimanje primata u mafijaškim krugovima

Već dvije godine gotovo da nema mirnog dana u Sarajevu. Prašte bombe, odjekuju revolverski hici, gore automobili, padaju mrtve glave, bolnice bar jednom sedmično primaju osobe sa prostrijelnim ranama...
Građani su uznemireni, plaše se za vlastitu sigurnost. Nimalo ih ne tješi to što policija govori o međusobnim obračunima kriminalaca, sa obaveznom napomenom “da se radi o osobama sklonim nasilju, koje su od ranije poznate organima gonjenja”. Napomena se redovito odnosi i na napadače i na napadnute. Konkurentski kriminalni klanovi na najgrublji način pokušavaju da riješe međusobne razmirice.
U tu vrstu narušavanja sigurnosti spada i današnja vijest da je, u ulici Butmirskog bataljona 40, na Ilidži, u 3.20h aktivirana nepoznata eksplozivna naprava. Prilikom eksplozije oštećen je automobil Golf 2, te pričinjena materijalna šteta na okolnim objektima. Povrijeđenih nije bilo.
Nešto kasnije i malo dalje, takođe na Ilidži, vlasnik ugostiteljskog objekta "Garden" pronašao je ručnu bombu ovješenu na vratima svog objekta.
Dan prije gorio je jedan kombi, prije njega Audi, u sedmici prije toga dogodilo se nekoliko pucnjava. Nepoznata ruka dobro cilja i pronalazi one koje traži. No, građani nikad ne znaju kad mogu biti usputna, kolateralna šteta u obračunima sarajevskog podzemlja.
A obračuni ne prestaju. U gradu je desetak kriminalnih klanova, još više malih bandi koje se međusobno sukobljavaju u pokušaju da uspostave svoju vadavinu, da uklone konkurenciju i zauzmu mjesta onih za koje se godinama govorilo da su “kumovi” sarajevskog podzemlja. U zatvoru su ili više nisu među živima dvojica Ćela, Bajramović i Delalić, zatim Keljmendi, Turković, Gaši, Ždrale, Elez... A njihova mjesta, željni upražnjenog trona, priželjkuju mnogi koji se bave prometom narkotika, reketom, kamatarenjem, ilegalnom kockom, krađom automobila, švercom visokotarifnih i drugih roba.
Zvuči licemjerno, ali je surovo realno: kad se u podzemlju zna hijerarhija, i na asfaltu je uglavnom mirno. Tako je bilo dok se za pomenute osobe govorilo da suvereno vladaju svaki svojim “biznisom”. Tada su sukobi bili mnogo rjeđi.
Na ovaj način razmišljaju i u drugim evropskim gradovima, znatno većim od Sarajeva i sa mnogo jačom kriminalnom hobotnicom, sa pravom mafijom. Javna tajna je da i vlast i policija vole situaciju u kojoj se zna kriminalna piramida. Ona bolje od policije kontroliše mir u podzemlju, uklanja one koji su skloni incidentima, kako bi svoj “posao” obavljali bez velike pompe i skretanja pažnje javnosti.
Svoju fazu mafijaškog bezvlašća, sa cijenom koja se za to plaća, Sarajevo upravo prolazi, sa svim posljedicama koje to sa sobom nosi. Organi gonjenja pri tome su vidno pasivni: uglavnom su tu kad se nešto dogodi, presijeku i po neku isporuku narkotika, ali u dubinu ne zalaze. Pitanje je da li zbog nemoći ili zbog starog policijskog “lukavstva” da se pušta da se konkurenti u kriminalnim poslovima međusobno istrijebljuju.
U svakom slučaju, ako se ikad i igdje u svijetu organizovani kriminal uspio suzbiti, Sarajevo je tu priliku propustilo u vrijeme kad su sa scene odlazile osobe koje sam pomenuo, a koje su u javnosti važile za “kumove” ovdašnjeg podzemlja koje je u nekim trenucima imalo i obrise istinske mafijaške strukture. Tada su postojale šanse da se, odlaskom jedne generacije, osujeti dolazak nove, grananje i učvršćivanje njihove organizacije.
Ta nova generacija, po onome što vidimo, znatno je surovija i sklonija ugrožavanju javnog reda i mira. Takođe su znatno bolje opremljeni oružjem od svojih prethodnika, a nadmašuju ih i po broju “vojnika”.
U teškoj ekonomskoj situaciji koja kod nas vlada, mnogi momci gotovo da su spremni, kao za dobro plaćen posao u državnom preduzeću, dati mito za prijem u kriminalni klan. Svjesni su opasnosti, ali ih mami novac koji vide kod onih za koje znaju da se bave prljavim poslovima.
A kad se u te krugove jednom uđe, izlaska više nema...

xxx

Svoju podršku mom blogu, koji je u službi javnosti i koji je osnovni izvor prihoda za novinara koji želi da bude istinski slobodan, objektivan i profesionalno nezavisan, možete izraziti godišnjom “donatorskom pretplatom”, u iznosu koji, prema svojim mogućnostima, stalni čitaoci mogu sami da odrede. Takođe, možete naručiti i objavljivanje komercijalnih oglasa i reklama



KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH


Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH



PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

19. 12. 2015.

KOME KORISTI MEĐUSOBNO FOLIRANJE?

(19. 12. 2015.) Riječima brižljivo umotanim u celofan niko, nikad i nigdje nije riješio međusobne probleme. Neće to uspjeti ni Sarajevo i Beograd
Oni foliraju da smo im sve draži - mi foliramo da im verujemo! Tako bi se, u najkraćem, kao obostrano foliranje, mogli opisati trenutni odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, tačnije između Srba i Bošnjaka. Jedni, oni u Beogradu, iz toga izvlače i opipljiv politički profit; njihova regionalna “miroljubivost” bila im je dodatni plus za nedavnu odluku Brisela da sa Srbijom otvori novu, dalju stranicu u procesu njenog približavanja Evropskoj uniji.
Istom se vjerovatno nada i Bakir Izetbegović, koji shvata da lijepa riječ, i kad nema pokrića, ima političku težinu. I on namjerno brka boje kad oslikava odnose Beograda i Sarajeva. Kaže ovih dana da su odnosi između BiH i Srbije sve bolji, štaviše - očigledno imamo želju srbijanske strane da se odnosi popravljaju, zaključuje bošnjački lider.
Da nije tamo gdje jeste, u dvije predsjedničke fotelje (Predsedništvo BiH i SDA), Izetbegović bi sigurno govorio drugačije, posebno u času kad s one strane Drine stiže nova huka ružnih riječi, laži, podbadanja i podmetanja. One dopiru i do njega, svjestan je njihovog značaja, ali ih, umjesto na drum, skreće u svoju ličnu i političku podsvijest. 
Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, ujedno i predsjednik "Preporoda", nema na plećima političku funkciju, pa time ni razloge da taktizira i folira. On ocjenjuje “da rat protiv Bosne nikada nije prestao, prestali su samo oružani sukobi”. A zna se valjda ko nas je napadao i ko nas i sada mrcvari i ponižava.
Kolega iz “Avaza” Fadil Mandal poput računovođe knjiži ružne riječi i potpirivanje netrpeljivosti, koje ovih dana stiže s one strane Drine. On ocjenjuje da i dvadeset godina nakon rata u BiH srpska medijska i ratnohušačka propaganda radi punom parom.
“Svi su krivi osim Srba. Bošnjaci i Hrvati su počeli rat. Alija Izetbegović je rasturio Jugoslaviju. Markale je granatirala Armija RBiH. Srebreničani, njih više od 8.000, međusobno su se poubijali. Slobodan Milošević je bio Mahatma Gandi. Topovi JNA i paravojnih srpskih jedinica su umjesto granata prema civilima u Sarajevu i Vukovaru ispaljivali bukete cvijeća”, navodi Mandal.
Ma koliko se političari upinjali da budu blagoglagoljivi, da se čuvaju teških riječi, da se sve češće sastaju i govore o poboljšanju međusobnih odnosa, stvarnost ih stalno demantuje. S druge strane, ocrtavajući ono što se u toj stvarnosti zbiva, novinari i javne ličnosti, analitičari i komentatori bez imalo muke nalaze primjere koji govore da se, kako kaže Lavić, umjesto oružjem ratuje nečim drugim.
Svi pomenuti, naizgled, rade svoj posao. Političari potpiruju optimizam, kritičari seciraju realnost. A voda teče li teče, i dalje mutna i sklona da poplavi ovo malo mira koji imamo.
Riječima brižljivo umotanim u celofan niko, nikad i nigdje nije riješio međusobne probleme. Prigodnim uzajamnim laskanjem konflikti se samo maskiraju, čas istine samo se odlaže.
E, tu već ima mjesta za mudru, lukavu, kombinatornu politiku. Ali je, u našem slučaju, pitanje ko profitira sa odlaganjem i lažnim poboljšavanjem odnosa na relaciji Sarajevo - Beograd? Vučić sigurno misli da pobjeda čeka njega, dok Izetbegović vidi kolajnu oko svoga vrata.
Za prognozu ne treba mnogo umovati. Pred nama je mnogo činjenica koje surovo pokazuju da je Beograd taj koji zaradu trpa u svoj džep. Što vrijeme više odmiče, sve su bljeđa sjećanja na agresivnost Srbije, na njene agresorske pohode i zločine, na osudu kojoj je bila izložena u međunaronoj javnosti. Bude li se vrijeme i dalje gubilo na čekanje “povoljnog trenutka” za politički obračun oko onoga što nas je zavadilo i zaratilo, tim će biti manje i šanse da krivci plate ceh, da se dobri odnosi krenu graditi od istine o onome što se dogodilo potkraj prošlog stoljeća.
Bez toga će Drina i dalje biti neprelazna. Mogu preko nje, u oba pravca, svakodnevno jezditi predsjedničke i druge limuzine. No, sve dok se osjećaj dobrosusjedstva ne ulije u javnost, među građane, biće to lažna slika okačena isključivo u funkcionerskim kabinetima.
Pomenuti osjećaj, nažalost, među ljudima, i tamo i ovamo, još je daleko od potrebnog intenziteta.

xxx

Svoju podršku mom blogu, koji je u službi javnosti i koji je osnovni izvor prihoda za novinara koji želi da bude istinski slobodan, objektivan i profesionalno nezavisan, možete izraziti godišnjom “donatorskom pretplatom”, u iznosu koji, prema svojim mogućnostima, stalni čitaoci mogu sami da odrede. Takođe, možete naručiti i objavljivanje komercijalnih oglasa i reklama



KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH


Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH



PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

16. 12. 2015.

DVA ČOVIĆEVA LICA

(Umjesto najznačanijeg, Čoviću bi dobro pristajao i epitet najštetnijeg političara u BiH. Iza njegovog sladunjavog i probosanskog rječnika stoje djela dostojna samo velikih mešetara i manipulatora)



Najvažnija osoba u političkom životu Bosne i Hercegovine nesumnjivo je Dragan Čović. Malo pomalo, od nepodobne i za kriminal optuživane, smjenjivane i hapšene osobe, danas je dospio u poziciju u kojoj praktično svi vodeći političari prećutno ili posredno priznaju njegov ključni status na našoj političkoj sceni.
Dodiku je Čović glavni partner, Izetbegović je ovih dana priznao da ga je zamolio za posredničke usluge u mirenju sa Radončićem, a šef SBB-a ni s kim se ne susreće toliko koliko sa predsjednikom HDZ-a. On je, od početka Radončićeve stranačke karijere, njegov glavni propagator u političkim vrhovima.
Da po Čovića sve bude bolje, njegovi ljuti politički protivnici nestali su sa scene, Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić. Prvi je konačno izguran sa SDP-ovog prijestolja, a drugi se zapleo u političke kučine i više ne zna, sa svojom Demokratskom frontom, je li pošao ili došao.
Možete misliti koliko je Čović bio sretan kad se prošle godine obreo u Predsjedništvu BiH, gdje trenutno obnaša dužnost predsjedavajućeg. Jer, deset godina prije toga, 2005-te, kada ga je Visoki predstavnik Pedi Ešdaun odstranio iz tog organa, činilo se da to nije samo kraj njegove političke karijere nego i početak novog života - iza rešetaka.
Pomenuto smjenjivanje obrazloženo je odlukom Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH da podnese na potvrđivanje Sudu BiH optužnicu protiv sedam osumnjičenih osoba, među kojim je bio i Dragan Čović. Optužnica je bila rezultat istrage Tužiteljstva o poslovanju kompleksa tvrtki Ivanković-Lijanović, koje se od 1999. godine bave uvozom mesnih proizvoda u BiH. Čoviću se stavljalo na dušu da je, zarad lične finansijske koristi, kao federalni ministar finansija, gledao kroz prste pomenutoj biznismenskoj familiji, zbog čega je skončao u pritvoru.
No, na kraju je oslobođen. Isti epilog imala su još dva suđenja, za druge sumnjive poslove, iz kojih je Dragan Čović (ubrzo nakon uklanjanja iz Predsjedništva BiH izabran za šefa HDZ-a) izašao sa svojevrsnim certifikatom poštenjačine. Triput suđen, triput oslobođen i time praktično amnestiran od svakog novog sumnjičenja. A sumnji i optužbi po javnosti kola do mile volje, od ljepljivih prstiju do protežiranja familije i prijatelja, koje je, sve odreda, uhljebio na mjesta o kojim obični smrtnici mogu samo da sanjaju.
Otkako se oslobodio istražitelja, Čović se mirne duše potpuno posvetio politici. U HDZ-u je nedodirljiv, a sve stranke koje su mislile da mogu ka sebi okrenuti glasove BH Hrvata neumoljivo je pomeo iz političke arene. HDZ je u Hrvata sve; to isto je Čović u HDZ-u.
Na kraju, njemu je pripala i uloga najznačajnijeg političara u BiH, premda bi mu, po onome što radi i kako radi, dobro pristajao i epitet najštetnijeg. Iza njegovog sladunjavog i probosanskog rječnika, nažalost, stoje djela dostojna samo velikih mešetara i manipulatora. Svjestan da teška riječ puno košta, on se ne upinje zagovarajući treći, hrvatski entitet, ali ga je u praksi već stvorio. U njegovu prćiju, tamo gdje su Hrvati najbrojniji etnos, niko ne smije da mu zaviruje.
Ni u izbor ministara i direktora državnih i javnih preduzeća i institucija nikom ne dopušta da se miješa. A na prostorima na kojim dominira HDZ, ako maknemo velike i prazne riječi, BiH nema ni od korova.
Po sistemu napad je najbolja odbrana, vječito se žaleći na podređeni položaj Hrvata - koji je u nekim segmentima stvarno prisutan - on je za svoju naciju isposlovao niz privilegija. Pa, u Federalnoj vladi Čovićevi ljudi imaju čak šest ministarskih fotelja, puno više od bilo koje ustavno predviđene kvote. U zamjenu za formalno važne funkcije, on je za Hrvate obezbijedio one suštinske, tamo gdje se vrti novac. Na tome su mu obilno zahvalni hercegovački i srednjebosanski biznismeni, koji iz toga masno profitiraju i koji su glavni Čovićev oslonac i u stranci u privatnom životu.
Posebna priča je Čovićev odnos sa Miloradom Dodikom, s kojim već deset godina bratski dijeli i dobro i zlo. Upravo taj odnos, u stvari, pokazuje suštinu Čovićevog političkog profila. Kako možete biti privatno i politički bliski s nekim ko neprestano negira BiH, a vi se tobože u nju kunete, kao Čović?
Svo licemjerje sadržano je u jednostavnoj činjenici da je najlošiji položaj Hrvata upravo u Republici Srpskoj, ali da od šefa HDZ-a o tome nikad ne možete čuti ništa. Njemu je problem samo Federacija. Od nje traži previše, od Republike Srpske ne traži ništa. Dabome da je to zato što je taj entitet halalio Dodiku i Srbima. Zašto, duža je i komplikovanija priča, koja seže još u posebne odnose koje su hrvatska i srpska politika, a protiv Bošnjaka-muslimana, uspostavljale još u godinama pred Drugi svjetski rat. To što su tada bili Cvetković i Maček, to su sada, na sličan način, Čović i Dodik, odnosno velikosrpska i velikohrvatska politika.
Ovo svoje opredeljenje Čović nam je demonstrirao i ovih dana, kada je, u jeku Dodikove političke izolacije, predsjedniku RS otišao na noge, u Banjaluku, da malo popričaju o tekućoj političkoj situaciji. Dodik mu se požalio da ga pritišću sa svih strana, da su se svi urotili protiv Republike Srpske, da mu državna policija nenajavljeno upada u avliju...
Sudeći po saopštenju sa tog razgovora, Čović ničim nije kritikovao Dodika, pogotovo mu nije objašnjavao da na zlo može da izađe njegovo protivljenje državnim propisima i Ustavu. Ako ćemo čitati između redova tog saopštenja, reklo bi se da mu je šef HDZ i predsjedavajući Predsjedništva BiH čak obećao pomoć.
Da, Dragan Čović je trenutno ključna figura na šahovskom polju naše politike. Ako to dugo potraje, Bosna i Hercegovina tu partiju ne može dobiti.

xxx

Svoju podršku mom blogu, koji je u službi javnosti i koji je osnovni izvor prihoda za novinara koji želi da bude istinski slobodan, objektivan i profesionalno nezavisan, možete izraziti godišnjom “donatorskom pretplatom”, u iznosu koji, prema svojim mogućnostima, stalni čitaoci mogu sami da odrede. Takođe, možete naručiti i objavljivanje komercijalnih oglasa i reklama



KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH


Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH



PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

14. 12. 2015.

OTCJEPLJENJA NEĆE BITI!?

(Šta se može zaključiti iz ankete Washington posta, po kojoj 61 posto anketiranih građana RS smatra da se taj entitet neće otcijepiti od BiH u narednih 10 godina)


Povodom 20. godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma američki dnevni list Washington post objavio je tekst o trenutnom političkom stanju u BiH, s naglaskom na mišljenja tri etničke grupe o budućnosti BiH. U tekstu se navode rezultati ankete provedene među građanima Bosne i Hercegovine. Anketno pitanje je glasilo: "Da se danas održi referendum o Dejtonskom mirovnom sporazumu, kako bi glasali?"

U svakoj od tri etničke grupe u BiH, većina bi glasala za Dejtonski sporazum, iako svi imaju određene primjedbe na njegovu primjenu u praksi. U tekstu se procjenjuje da bi, ukoliko bi bosanski Srbi pokušali da povedu Republiku Srpsku u nezavisnost, to direktno prekršilo Dejtonski mirovni sporazum i vjerovatno bi vratilo BiH u ratno stanje.
Posebno zanimljiv je podatak iz ankete koji govori da je većina bosanskih Srba shvatila da se Republika Srpska neće odvojiti od BiH. Približno 61 posto anketiranih građana ovog entiteta smatra da se to neće desiti u narednih 10 godina.
Miloradu Dodiku ovaj podatak sigurno se ne dopada. On posredno govori o neuspjehu njegovog agresivnog političkog separatizma koji, među građanima, nije uhvatio dovoljno korijena. Onih 61 posto Srba, u stvari, Dodikovu politiku ocjenjuje kao neuspješnu, jer ona, po njihovom mišljenju, ni za deset godina ne može postići rezultat koji Dodik želi i u šta stalno želi da uvjeri građane svog entiteta.
No, još zanimljiviji bio bi odgovor na drugo pitanje, koje američki list nije postavio: Koliko bi od tih 61 odsto Srba željelo da se RS otcijepi od BiH, iako vide da to realno nije moguće u doglednom periodu?
Ankete sa tako postavljenim pitanjem ni u BiH nisu provođene, ali u javnosti se procjenjuje da bi većina Srba rado vidjela samostalnu RS ili pripojenu Srbiji. Takav utisak možda je pogrešan. No, i da nije, period od deset godina, tokom kojih se većina Srba ne vidi izvan BiH, ipak je solidan vremenski period u kojem se sadašnje raspoloženje može promijeniti i ovaj dio stanovništva uvjeriti da u ovoj zemlji ima bolju budućnost nego u nekoj drugoj varijanti.

xxx

Svoju podršku mom blogu, koji je u službi javnosti i koji je osnovni izvor prihoda za novinara koji želi da bude istinski slobodan, objektivan i profesionalno nezavisan, možete izraziti godišnjom “donatorskom pretplatom”, u iznosu koji, prema svojim mogućnostima, stalni čitaoci mogu sami da odrede. Takođe, možete naručiti i objavljivanje komercijalnih oglasa i reklama



KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH


Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH



PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

13. 12. 2015.

DODIKOVO ZVECKANJE ORUŽJEM

(Svašta se u poratnoj BiH pominjalo, govorilo i poručivalo, ali Dodikov ministar Dragan Lukač je prvi koji je u igru uveo i - oružje!)


Poput mnogih zaljuljanih diktatora, kojim se bliži kraj, ni Milorad Dodik ne pokazuje znakove popuštanja. S njegove strane i dalje stižu ratoborni signali kojim se javnosti poručuje da će cijena pokušaja njegovog uklanjanja biti visoka, sve do - krvi!
Novu poruku “upozorenja” danas je odaslao ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač. On je upozorio da će Policija RS ubuduće spriječavati svaki pokušaj Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) da pretresa prostorije lokalnih i republičkih institucija. Pri tome nije isključio ni mogućnost upotrebe oružja, uz napomenu “da će pripadnici MUP-a Srpske koristiti oružje samo ukoliko bude upotrijebljeno protiv njih”.
Svašta se u poratnoj Bosni i Hercegovini pominjalo, govorilo i poručivalo, ali Lukač je prvi koji je u igru uveo i - oružje! Ionako nadraženu javnost, time je bacio u dodatnu brigu. Jer, ako zapuca, nije odveć važno čiji su meci krenuli prvi niti je, u ovakvoj užarenoj atmosferi, moguće očekivati da razmjena vatre bude ograničena samo na ljude u policijskim uniformama, one sa entitetskim i državnim obilježjima.
Lukačevo upozorenje direktni je odgovor na dan prije izrečenu najavu Dragana Mektića, ministra sigurnosti BiH, koji je, komentirajući odluku i zaključke Vlade RS da se prekida svaka saradnja s pravosuđem i SIPA-om, ocijenio kao „neodgovornu, neozbiljnu i krajnje smiješnu odluku" iza koje su krije dublja pozadina. A prema njegovima riječima, pozadina ove priče je što bi vrlo brzo SIPA trebala pokucati na vrata mnogih političara u RS kako bi oni odgovorili na nezakonitosti koje su radili. Na tom spisku, Dodikovo ime je na samom početku.
No, kako tvrdi Mektić, sve ovo što pokušava vlast u RS, neće zaustaviti procese koji su počeli. Da li to znači da će, uzimajući u obzir Lukačevo zveckanje oružjem, SIPA ipak djelovati? Ako ne može milom, da će to onda učiniti silom?
Blefiranje je sastavni dio svake, pa i političke igre. Vrlo brzo ćemo vidjeti da li toga ima i u ovom slučaju. Ako mene pitate, mislim da državne policijske agencije neće odustati od svog nauma. A hoće li Dodikova policija odgovoriti onako kako Lukač najavljuje, to i nije baš sigurno. Ne bi bilo prvi put u velikim obračunima sa korumpiranim i bezobzirnim diktatorima da oni koji mu se kunu na vjernost u posljednji čas podvuku rep i “cara” ostave ogoljenog, bez zaštitnog aparata koji mu je godinama služio.
Mislim da će se to dogoditi i Miloradu Dodiku. Prevršio je, brate, svaku mjeru. Zna to i većina onih koji ga okružuju, koji za sitniš kojim ih Dodik hrani neće, zbog njegovih miliona i dugoprstih kompanjona, rizikovati vlastito dostojanstvo i učešće u antidržavnom otporu. Oni dobro znaju da ih to može koštati kazne i posla, čak i života, ukoliko nekome stvarno padne na pamet da im, u susretu sa državnom policijom, naloži da stave prst na okidače.
Ni drugi Dodikov adut neće odigrati ulogu kojoj se on nada. Osim šake profitera, koji su okupljeni oko klana koji RS bespoštedno muze već deset godina, narod će ćutke preći preko onoga što se takvima mora dogoditi, a što i sami priželjkuju. Odveć je pouzdanih informacija o kriminalu za koji se osnovano sumnjiče Dodik i njegova ekipa da bi se računalo kako će osiromašeni Srbi bijesno ustati u njihovu zaštitu.
I pored Dodikovih paničnih pokušaja da priču o kriminalu pretvori u priču o napadu na Republiku Srpske, svakom iole razumnom čovjeku jasno je da su to samo dimne bombice. Uostalom, kad se saberu politička načela na kojim jaše Savez za promjene, čiji ljudi predstavljaju RS u državnim institucijama, očigledno je da se ta politika u bitnim postavkama uopšte ne razlikuje od Dodikove. I Bosić i Ivanić i Čović zadrti su zagovarači srpskog separatizma, s tom razlikom što imaju kraći i manje pogan jezik od Dodikovog, što im se ne žuri koliko se žuri njemu.
Dodika će uskoro oboriti njegovi finansijski aferimi. No, i nakon toga će nam ostati druga vrsta problema - neraspoloženje srpskih političara i njihovih glasača prema stabilizovanju i suštinskom jačanju državnosti Bosne i Hercegovine.

09. 12. 2015.

IZETBEGOVIĆ ZAGOVARA DVOSTRUKU AMNESTIJU

(Naviknuti smo da vuk pojede magarca u svakoj velikoj priči o politički sponzorisanom kriminalu. Ali, da se javno poziva da se sve to zauvjek gurne u zapećak i da se sve sumnje objasne kao „neosnovano proganjanje političara“, e to je stvarno previše)




Bakir Izetbegović ovih dana se javno založio za svojevrsnu amnestiju političara kojim se spočitava da su učestvovali u kriminalnim i nezakonitim poslovima. Lider SDA je rekao kako su tužilaštva u BiH neosnovano progonila političare i kako "nama to ne treba". 
Naravno da bi Bakir bio sretan da se nešto takvo dogodi, da se skine breme sumnji sa desetina kadrova njegove stranke koji su, službeno ili kroz medije, optuživani za nečasna djela. No, ako ima imalo političke pameti, Izetbegović se nakon toga morao ugristi za jezik. Jer, javnost je tom izjavom bila zgranuta, premda nimalo začuđena. Naviknuti smo da vuk pojede magarca u svakoj velikoj priči o politički sponzorisanom kriminalu. Ali, da se javno poziva da se sve to zauvjek gurne u zapećak i da se sve sumnje objasne kao „neosnovano proganjanje političara“, e to je stvarno previše. 
Takav prijedlog zaslužuje svaku vrstu kritike. Zar onda ne bi bilo logično, ako su istražitelji, tužilaštva i sudovi bez razloga proganjali političare, da se predlagač jedne takve amnestije barem založi za utvrđivanje odgovornosti onih koji su se bavili tom klevetničkom rabotom? Zar se, umjesto političke nevinašcadi, na tapetu ne bi trebali naći ljudi iz pravosuđa koji su, navodno, donanoćno smišljali spletke, montirali slučajeve i dokaze, a sve u namjeri da bace ljagu na pojedince iz političkih vrhova? 
Koliko vidimo, šefu SDA to ne pada na pamet. On traži dvostruku amnestiju: i osumnjičenika i onih koji su ih „neosnovano“ sumnjičili. Elem, sve to u jednom momentu trebaju da prekriju snjegovi, ružmarin i šaš – bilo, zaboravilo se. 
Vrebajući priliku za ofanzivni povratak na političku scenu, u SDP su procijenili da je to pravi čas za njih. Osuli su paljbu po Izetbegoviću, misleći da će time zgrnuti punu vreću pozitivnih političkih poena, spočitavajući mu da se zalaže za princip po kojem „političari nikada ne bi trebali biti predmet istraga“. 
- Naše viđenje se potpuno razlikuje. Smatram da svi građani trebaju biti jednaki pred zakonom - kazao je predsjednik SDP Nermin Nikšić. On je upozorio da je postalo simptomatično da se političari u BiH miješaju u rad pravosuđa. To je nedopustivo – poručio je Lagumdžijin nasljednik na „crvenom“ tronu. 
S Nikšićem se nije teško složiti. No, pitanje je ko može da izriče ovu vrstu kritike, ko su oni koji na to imaju moralno pravo. Među onima koji to sigurno nisu, svakako su Nikšić i SDP. Vrijeme njihove vladavine, od 2010. do 2014. godine, jedan je od perioda u kojim su riječi korupcija i kriminal zvonili jače no ikad. Na vrata vlasti su, uostalom, ušli sa aferom „Reket“, jednom od najvećih korupcionaških afera u poratnoj BiH. No, kako je vrijeme protjecalo, od „Reketa“ nije ostalo ni R. A zbog čega drugog nego zbog činjenice da su poluge vlasti bile u rukama onih koji su tom aferom obilježeni kao ljudi ljepljivih prstiju. 
SDP je iskoristio sav svoj utjecaj u pravosuđu da se afera „Reket“ skine sa dnevnog reda. I pošlo im je za rukom. Niko više ne radi na svjedočenjima i optužbama „ozvučenog“ Nihada Imamovića i pokušajima SDP-a da od grupe biznismena iznudi 3-4 miliona konvertibilnih maraka. 
Svoje prljave rabote, kojih je bilo u izobilju, i SDA i SDP godinama skrivaju zahvaljujući upravo činjenici da je pravosuđe kod nas prćija vlasti i političkih stranaka. Njima se diriguje daljinskim upravljačem iz kabineta šefova stranaka, sa naredbom da se neko oslobodi, iako dokazi traže drugačije, ili da se nekome otvori kriminalni ili korupcijski dosije, bez obzira što za to nema dovoljno razloga. 
Stoga odgovor, ipak, nije u gustom češljanju samog pravosuđa. Ono nije sila za sebe, samostalni izvor moći ili nezavisni dio vlasti (kako ih Ustav definiše). Istražitelji, tužitelji i sudije samo su pijuni u velikim političkim igrama, na šta sami pristaju: što zbog vlastite komocije i bogaćenja što zbog straha da će, ako ne budu poslušni, izgubiti svoje dobro plaćene pravosudne funkcije. 
Ključ je opet u politici, u vlasti, u rukama ljudi u vodećim strankama. Stoga ne treba da začudi ako, umjesto ipak učestalih hapšenja i procesuiranja nekadašnjih miljenika vlasti, za koje javnost želi da postani još češći, dobijemo obratni efekat: da Izetbegovićev poziv na amnestiju političara dobije svoju praktičnu potvrdu. Jer, on je danas oličenje moći, njegova stranka i njegova politička koalicija vedre i oblače u Federaciji BiH. Njihova riječ je zakon, oni su pravi gospodari pravosuđa. 
A to ljudi u pravosuđu dobro znaju. Davno su oni shvatili da je u Bosni i Hercegovini pravo relativan pojam. Umjesto zakonskih paragrafa, bolje je poznavati centre političke moći, njihovu volju i njihove interese. Tu su lekciju istražitelji, tužioci i sudije davno naučili, pa će im biti tim lakše da se koriguju u pravcu koji im je Bakir Izetbegović ovih dana pokazao. Riječju - ako ste to očekivali, odmah zaboravite na mogućnost da u skoro vrijeme neku politički poznatu glavu vidite među zasluženim rešetkama.

xxx

Svoju podršku mom blogu, koji je u službi javnosti i koji je osnovni izvor prihoda za novinara koji želi da bude istinski slobodan, objektivan i profesionalno nezavisan, možete izraziti godišnjom “donatorskom pretplatom”, u iznosu koji, prema svojim mogućnostima, stalni čitaoci mogu sami da odrede. Takođe, možete naručiti i objavljivanje komercijalnih oglasa i reklama



KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH


Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH



PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...