Tihić
i Izetbegović potpuno gube smisao za značenje onoga što govore, uzimajući sebi
čak i presuditeljsko pravo da Bošnjake dijele na "prave" i
"neprave"
23.
06. 2012.
Svrgnuti
vladari obično koriste dvije mogućnosti: ili bježe iz zemlje koju su zavili u
crno ili, pak, pozivaju nekoga jakog izvana, pod čijim će visokim
pokroviteljstvom nastaviti kandžijati svoje podanike.
Lider
SDA Sulejman Tihić na prvu varijantu nije ni pomišljao. Uzdao se, kako sam
priznaje, u drugu mogućnost, u predstavnike međunarodne zajednice i njihovo
toplo krilo u kojem će se do mile volje ljuljuškati kao bogomdano mezimče.
Kad
je vidio da od toga nema ništa, da ga, nakon donedavnih političkih saveznika,
niz vodu puštaju i stranci, Tihić je jeknuo kao ubodenik. Osim ličnog
razočaranja, izrazio je i političku sumnju u dobre namjere međunarodnih krugova
prema Bosni i Hercegovini. Sve njih predsjednik SDA osuđuje jer "uopće ne
reagiraju na procese koji su štetni po BiH". Glavni od tih procesa je,
naravno, izbacivanje njegove stranke iz jaslica vlasti.
Ne
vjerujem da će se u OHR-u i u sarajevskim ambasadama puno nasekirati zbog
Tihićevih ocjena, kojim su optuženi da rade protiv BiH, niti će mu se zbog toga
svetiti. Oni odluke ne donose u ljutini, jer znaju da se pod temperaturom mozak
malo pomuti, pa se čovjek poslije kaje što nije sačekao da se glava ohladi.
Nisam
siguran da će Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović ikada doći u fazu kajanja, ali
vidim ono što je dostupno svakome ko je obdaren očima i ušima. A to je da u
ljutini, koja ih je zahvatila zbog mogućnosti da budu izbačeni iz vlasti, ne
prezaju ni od bacanja kašikara i ispucavanja najvećih kalibara. Da im je, ne
daj Bože, atomska bomba pri ruci, i njome bi vjerovatno zavitlali.
U
jeku tekuće političke krize, izazvane izbacivanjem SDA iz vladajuće koalicije,
ovaj dvojac i njihovi najbliži saradnici postali su samoproglašeni presuditelji
političke i nacionalne podobnosti pojedinih Bošnjaka i njihove nacije u
cjelini. Prvo je Tihić uzviknuo da, bez SDA, u vlasti više niko neće ostati da
brani BiH. Jer, prema njegovom sudu, Bosnu brane samo Bošnjaci, što nije tačno,
i drugo, još netačnije - što su oni koji ostaju u vlasti, a imaju bošnjačka
imena i prezimena, ustvari neki lažnjaci. Mislilo se pri tome na kadrove SDP-a,
a potom i na one iz SBB-a. Tihić ih je, jednostavno, proglasio nacionalnim
izdajnicima.
Da
nije u pitanju nikakva predsjednikova omaška, nego pokušaj podmukle podjele
Bošnjaka na "prave" i "neprave", ubrzo je, istovjetnom
porukom, potvrdio Bakir Izetbegović. Tu izjavu, na sram i dugo pamćenje njenoga
autora, treba bukvalno citirati:
"Bošnjaci
imaju pravo primijetiti da među predsjednicima političke šestorke, koja teži da
odbaci SDA, neće biti više nikog privrženog našoj vjeri i tradiciji",
presudio je taj umišljeni uzor bošnjaštva i pripadajuće mu vjere i tradicije.
Mogu
misliti koliko je, na te riječi, krv šiknula u glavu Zlatku Lagumdžiji, Damiru
Hadžiću i Fahrudinu Radončiću. Dobro se sjećam koliko su mene svojedobno
pogodile javno iskazane riječi Alije Izetbegovića, koji je za osuđenoga ratnog
zločinca Momčila Krajišnika rekao da cijeni to što je ovaj ostao uz svoj,
srpski narod. Što će reći da za masu Srba koji su ostali uz Bosnu, zapravo uz
pravdu, ljudskost i toleranciju, važi neka druga ocjena.
U
kasnijem ličnom kontaktu, kad sam potražio objašnjenje za ove riječi, bio sam
sklon da povjerujem da mu se to, kako je rekao, omaklo. No, koliko Srba nije
bilo u prilici da od tadašnjeg predsjednika dobije takvo objašnjenje i kako su
se ti ljudi kasnije ponašali?
Lagumdžija,
Hadžić i Radončić, da se vratimo njima, s punim pravom mogu biti ozlojeđeni na
"presudu" Bakira Izetbegovića, koji ih je, eto, brzopoteznim
medijskim fermanom, izbacio iz bošnjaštva. Naravno da ih to neće duševno
razoriti, jer su, baveći se javnim poslovima, morali da oguglaju na sve i
svašta. No, kako u ovakvim trenucima može da reagira Bošnjak anonimnog imena i
prezimena, koji i sebe prepoznaje u ovim likovima koje je jedan član
Predsjedništva BiH potezom jezika prekrižio iz spiska pripadnika nacije kojoj
oni svim svojim bićem pripadaju?
Hoću
reći, ustvari, da Tihić i Izetbegović, u svojim ličnim visokopolitičkim
obračunima, potpuno gube smisao za značenje onoga što govore, za klevete i
uvrede kojim se bacaju i na svoje "obične" sunarodnjake i na sve
ostale građane ove države koji nisu pripadnici njihove stranačke vojske.
Pobogu
ste, ljudi, zar ikakva fotelja vrijedi zle krvi koju raznosite dijeleći
Bošnjake na "prave" i "neprave"? Ne prizivate li time i
njihov bratoubilački sukob, po principu: zavadi pa vladaj!
I
ko li vam uopće dade pravo da ljudima na čela lijepite etikete čistih i lažnih
Bošnjaka?
