31. 07. 2015.

Prazne radničke puške

(Kad bi, u reformskom procesu, vlast i sebe ozakonila onako strogo kao što je ozakonila radnike, pa da naplaćuje samo onoliko koliko dobro radi, najviše otpuštanja bilo bi upravo u - vlasti)


Prijedlog novog zakona o radu, friško opečaćenom u Domu naroda federalnog parlamenta, jedna je od rijetkih tema koja je okupirala našu javnost, a da u njoj nije bilo etničkih i sličnih trzavica. Čak su se izbrisale i entitetske sindikalne granice. Lijepo je i što su legitimni protesti nekoliko hiljada radnika, koji su pred zgradom Parlamenta vršili pritisak na delegate, protekli u granicama reda i zakona.

Ova slika može se ponoviti i u drugom poluvremenu, kad usvajanje zakona dođe pred Predstavnički dom. No, budimo realni, i za radnike je bolje da se što prije prilagođavaju novonastaloj situaciji: po sličnom receptu živi sva Evropa, što bi mi bili iznimka?

Žao mi je što su jučerašnji protesti suštinski propali, pa će taj neuspjeh obeshrabriti dalje izražavanje građanskog otpora u BiH. A propali su jer se tražilo - nemoguće! Zapravo, demonstranti su privučeni pogrešnom temom. U pravu su uglavnom bili u onom što, ipak, nije bila tačka dnevnog reda: u izražavanju bijesa prema korumpiranoj, lijenoj i bezobraznoj vlasti, kakvu oduvijek imamo. Njihov gnjev bio je opravdan i zbog činjenice da su veliki i bolni rezovi krenuli od najslabije karike u lancu, od najamnih radnika. No, da bi krenuli od povlaštene klase i njihove vrhuške, ruku za ruku treba da se uhvati sto puta više obespravljenih radnika i građana: tada bi ih ova ljenguza vlast više uvažavala i prema njima se odgovornije ponašala.

A što se tiče novih pravila o radnom angažmanu ovdašnje nadničarske klase, vrijeme je da se otrijeznimo i da shvatimo kakva su pravila igre neoliberalnog kapitalizma, kojem i BiH mora da se prikloni. Ne možemo više živjeti u zabludama socijalističkog (ne)radničkog raja i zaposlenju kao vječitom rješenju. Bez radnog mjesta nekad se moglo ostati samo u iznimnim slučajevima, a ni s platama nije bilo problema: nije nas se moglo toliko malo platiti, koliko smo mi mogli malo raditi!

Umjesto nekadašnje fantomske države za čovjeka (i radnika), ključnu ulogu sad je preuzeo poduzetnik, industrijalac, gazda, kapitalista, svejedno kako da zovemo poslodavca koji sad ima ime i prezime. Za svoj uloženi novac on bira koga i pod kojim uslovima da uposli, sa surovom računicom kako da mu to, prije svega, donese profit.

A naš najamnik u tome se baš i ne snalazi. Uljuljkuje se u iluzijama i govori: Radim za gazdu! Ne radiš, prijatelju! Radiš i zarađuješ za sebe, ali samo onako i onoliko koliko vrijedi tvoja radna snaga. Plata se ne utvrđuje po tvojim potrebama, nego po računici tvog poslodavca.

Naš je radnik još nezreo, čak i razmažen, i sve na svoju štetu. Pogotovo zato što je, pritisnut nuždom zarade i zakinut nebrigom korumpirane države, prisiljen da radi “na crno”, da ga nema u doprinosima za zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje, da se plate cijepaju na “prijavljene” i one koje se dopunjavaju “solarnom” isplatom, na ruke. Takvim sistemom, nauštrb radnika, mnogi poratni poslodavci zgrnuli su čitavo blago, ostajući kratki i državi i svojim uposlenicima.

Ali ni radnik nije dao da ga se baš lako namagarči. Gledao je da odradi baš onoliko koliko naplaćuje, ako već ne može i manje od toga. Gunđalo se sebi u njedra, u stalnom osjećaju da si zakinut, iskorišten, obespravljen... Nesnalaženje još obilježava položaj nekadašnje radničke klase. Rondaju i poslodavci: sa ovakvim uposlenicima i ovakvim propisima gadi im se investiranje, pa mnogi i odustaju nakon prvih zarađenih miliona. Uglavnom nastavljaju oni koji dobro vladaju tehnikom izrabljivanja svojih radnika ili ugađanjem korumpiranoj vlasti.

Novi zakon o radu očajnički nam je potreban. Prvo, da obuzda izrabljivačke apetite poslodavaca, i drugo - da radnika smjesti tamo gdje i pripada: na policu ponude i potražnje, sa jasno istaknutom cijenom i načinom kupovine, ali i sa inspekcijskom i drugom kontrolom provođenja propisanih pravila.

Još jedna neminovnost traži renoviranje starog zakona. To je usklađivanje sa evropskim standardima. Što bi ovdje bilo drugačije od Danske i Njemačke, Austrije i Švedske, kad su naši ljudi, koji su tamo otišli silom ratnih prilika, pokazali da se umiju uklopiti u taj surovi kapitalizam.

Često su mi na pameti riječi mog prijatelja, koji već 20 godina živi u Kanadi, kad sam ga zamolio da mi opiše svoj radni dan. Vratio sam ga unatrag kad mi je rekao da na posao dolazi u 8 sati, jer mi je prije toga kazao da mu radno vrijeme teče od 9h.

Pa, dođem ranije da se pripremim za posao - hladnokrvno je odgovorio na moj upit. Dodao je da mu je jako stalo do radnog mjesta, da ne želi nimalo da rizikuje.

Potpuno sam ga razumio tek kad je Zapad napala recesija, kad su krenula silna otpuštanja, bankroti kompanija, rezanje rashoda, bježanje iz starih biznisa... Firma u kojoj je radio za dvije trećine je smanjila broj uposlenika. On je, naravno, ostao na svom radnom mjestu. A ko bi otpustio tako brižnog radnika, onoga koji se sat vremena priprema za početak radnog dana!

Na to su me podsjetile i riječi koje je ovih dana izgovorio Bruno Bojić, potpredsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH. Lijepo on kaže “da treba zaštititi poslodavca od lošeg radnika i dobrog radnika od zlonamjernog poslodavca", naglašavajući da dobar poslodavac nikada ne razmišlja o tome da otpusti dobrog radnika.

Daj bože da bude tako! Još da, k tome, u reformskom procesu vlast i sebe ozakoni onako strogo kao što je ozakonila radnike, pa da naplaćuje samo onoliko koliko dobro radi, gdje bi nam bio kraj?

Jedino sam siguran da bi, u tom slučaju, najviše otpuštanja bilo upravo u - vlasti!
 
(fokus.ba, 31. 7. 2015.)

30. 07. 2015.

"Sluge" naroda u službi vlasti

(Izbjegavanjem direktnog prenosa velikog duela pred federalnim parlamentom, mediji koji žive od građanske RTV takse pljuju u ruku koja ih hrani)


Radničkoj bijedi i bijedi naše vlasti danas se pridružila i - bijeda medija! Niti jedna televizija i nijedan radio, koji žive o trošku građana koji plaćaju taksu za brzo, objektivno i detaljno informisanje, danas nemaju specijalni program, odnosno direktni prenos zbivanja u Parlamentu FBiH i oko njega. A znali su da će ovog četvrtka, kao što i jeste, u inače uspaljenom Sarajevu da vrije kao u kotlu, sa krajnje neizvjesnim ishodom dosad najmasovnijeg i najglasnijeg izliva građanskog gnjeva.

Nije me sramota što sam novinar, iako danas svaki čovjek ovdje s pravom treba da pljune na ovu profesiju, zapravo na sve one “kolege” koje su se kukavno šćućurile u svojim redakcijama i na njihove šefove koji iz minute u minutu primaju upute od svojih političkih pokrovitelja. Oni su im i zabranili da budu neprestano na licu mjesta, da iz minute u minutu prate vanredno stanje u glavnom gradu BiH.

Tim licemjerima koji brukaju novinarsku profesiju treba potpuno uskratiti plaćanje RTV takse, jer pljuju u ruku koja ih hrani. Neka potpuno pređu na politički kazan, iz kojeg ionako kusaju i čijim se kuharima klanjaju. Neprofesionalne su, uz njih, i tzv. komercijalne, privatne televizije, posebno one koje su opremljene i za prenose dešavanja na Marsu, a koje danas takođe nisu na visini izazova: i oni se plaše da mikrofone i kamere neprestano drže uključene pred zgradom Parlamenta. Valjda da se ne zamjere vlasti, šta li drugo?

Svaka čast kolegama koji rade u nekim internet portalima, koji iz trenutka u trenutak prenose šta se tamo zbiva, šta govore i vlast, unutra, i ljudi koji su ih opkolili. Ovo je veliki i opasan dan, iznimno važan za našu budućnost.

Sramota će biti kompletirana kad večeras krene slika uživo iz Liježa, gdje će se naši i tuđi naganjati oko lopte. Jadni su mediji kojim je to važnije od duela raspamećene domaće mase i njenih zlih gospodara.

29. 07. 2015.

Neiskreni apel SDA

(Možete li zamisliti zagrljaj Izetbegovića i Radončića ili Dodika i Bosića? Toliko je i šansi da se oni skupa nađu na bilo kom političkom zadatku, makar Bosna tonula kao Titanik)


SDA je danas pozvala opozicione partije da ne budu opozicija reformskom putu, napretku i prosperitetu BiH. U ovoj stranci misle da je opozicija “izgubila iz vida daleko važniju borbu – onu radi koje su dobili glasove na posljednjim izborima”. Stoga na njih apeluju da se “zajedno sa SDA fokusiraju na provođenje neophodnih reformi koje će poboljšati ekonomsko-socijalnu situaciju i životni standard građana te ubrzati europski put BiH”.

Tako poručuje SDA. Odgovor će biti u istom stilu: opozicija će pozvati SDA da se ona vrati evropskom putu i ostalim krupnim riječima iz svog saopćenja za javnost. Jer, onako kako je to učinila Izetbegovićeva stranka, pokušava se stvoriti dojam da je ona sva od zlata iskovana, dok je opoziciju nagrizla rđa.

To će opoziciju, s pravom, još više da naljuti. Uostalom, nije ona ta koja vodi državne poslove koji idu krivim putem. Uglavnom ih vode SDA i HDZ, i to ne od ovog mandata. Te dvije stranke najviše su, uz Dodika, bile na vlasti u poratnom razdoblju. Na našoj nesreći i propadanju najizraženiji je njihov pečat.

Neko će, na pomenuti apel, neiskren i politički kvaran, reći da tako nešto ovoj zemlji zaista treba: da se vlast i opozicija na neki način udruže u bici za državni i ekonomski oporavak ove zemlje i njenih građana. Slične uzdrmane države često su izlaz tražile u takozvanoj “vladi nacionalnog spasa”, kojoj je na prvom mjestu bio patriotizam, a tek potom vlastito mjesto u političkoj i vladajućoj strukturi.

Bilo bi lijepo da se taj stepen domoljublja i političke saradnje i ovdje jednom pojavi. No, šanse su trenutno manje od kapljice u okeanu. Ovdje politički lideri nisu samo politički rivali; oni čak i ne kriju koliko se međusobno – mrze. Možete li zamisliti zagrljaj Izetbegovića i Radončića ili Dodika i Bosića? Toliko je i šansi da se oni skupa nađu na bilo kom političkom zadatku, makar Bosna tonula kao Titanik.

Današnji apel SDA još jedan je izraz političkog cinizma, potcjenjivanja javnosti i glupave propaganda na koju niko ne može da se upeca. Pravi cilj tog kobajagi zabrinutog obraćanja javnosti bio je upravo suprotan od poziva na jedinstvo; on je tempiran samo da produbi postojeći jaz između vlasti i opozicije.



(Bosnia Daily, 29. 7. 2015.)

28. 07. 2015.

Bolesno zdravstvo

(Dijagnoza je prosta: i pacijenti i ljudi u bijelom zakinuti su jer raskalašna država i nemoćna ekonomija nemaju novca za zdravstvo)


Ako se u zdravstvu stanje pomakne i milimetar naniže, ovdje će nastati pravi pakao. Ljekari i medicinsko osoblje ogorčeni su svojim niskim zaradama, dok pacijenti urliču od bola zbog loših zdravstvenih usluga. Samo je pitanje dana kada će, kako najavljuju iz Sindikata, pacijenti i ljudi u bijelom skupa izaći na ulicu sa zahtjevom da se zdravstvu pod hitno pomogne.

U ponedjeljak je sve bilo spremno za štrajk uposlenika u Javnoj kompaniji Domovi zdravlja Sarajevo. Ko zna kakvim obećanjima, ubjeđivanjima i prijetnjama to je u posljednji čas spriječeno. Uglavnom, štrajka nije bilo.

Glavnu ulogu vjerovatno je imao sastanak sindikalista sa kantonalnom ministricom Emirom Tanović-Mikulec. Kažu da je ona stala na stranu medicinara i kazala da će podržati njihove zahtjeve. Također je poručila da su i ranije trebali ovako reagirati i tražiti svoja prava.

Ne znam ko je ovdje manje ozbiljan: ministrica, koja prodaje maglu, ili sindikalisti, koji takvim riječima vjeruju. I ona i oni, naime, dobro znaju odakle vjetar puše i zašto se zdravstvo guši, od pacijenata do njihovih ljekara i kompletnog medicinskog osoblja. A guše se isključivo zbog sve manjeg priliva novca u javne zdravstvene fondove!

Taj priliv direktni je izraz visoke nezaposlenosti, razgranatog rada na crno i mahinacija sa uplatama doprinosa za zdravstvo.

Svi nezaposleni, kojih nije mnogo manje od onih koji imaju radnu knjižicu, imaju besplatnu zdravstvenu zaštitu. Država to, međutim, finansira jako niskim iznosima, a u vrijeme budžetske besparice ni te uplate nisu redovne ni u punim iznosima.

Drugo, svi koji rade na crno uglavnom su prijavljeni na biro za zapošljavanje. Oni imaju zdravstvenu zaštitu u koju ne ulažu nijedne marke. Sav prihod koji na crno ostvaruju, ostaje u njihovim džepovima.

Treće, ogroman broj naših kompanija dobar dio plate svojim radnicima isplaćuje “na ruke”, dok se za oporezivanje i za plaćanje raznih doprinosa, prvenstveno za zdravstvo, prikazuju znatno niže ili čak minimalne plate.

Na ova tri načina zdravstvu se uskraćuje veliki novac. Stoga je sarajevska ministrica, da je htjela da bude ozbiljna i poštena, sindikalistima trebala reći da nikakvog čarobnog štapića u ovoj oblasti nema. Zdravstvo će krenuti ka ozdravljenju tek kad prema njemu krene novac iz tri pomenuta (trenutno presušena) izvora.

Kad će to biti? Tek kad raskalašna i potkupljena država konačno suzbije crno tržište i kad razvoj ekonomije postavi kao zadatak svih zadataka. Dakle, nimalo brzo!

(Bosnia Daily, 29. 07. 2015.)

24. 07. 2015.

Odbrana je jedno, odmazda drugo

(Ni po građanskom pravosuđu ni po vjerskim načelima ne može se pravdati ni od pravde skrivati zločine koje su počinili branioci napadnutih zemalja)





U našim krajevima, nakon miloševićevske pomame i srpske agresije, proliveno je more nevine krvi - što od strane napadača, što rukama branilaca. Srpska armada pri tome je izrazito prednjačila. Ako se to može procentima izražavati, u slučaju Bosne i Hercegovine sklon sam omjeru 70 - 20 - 10 posto. Za prvu cifru krivnju snose Srbi, za drugu Hrvati, za treću Bošnjaci.

O prvoj i drugoj dugo i često pišem, o trećoj rjeđe, po jednostavnoj logici razdvajanja važnog od važnijeg, prečeg od prečeg, brojnijeg od rjeđeg.

Ovaj put su mi u fokusu oni koji su počinili najmanje zlodjela - Bošnjaci. Želim, zapravo, da ukažem na jednu zabludu koja je prisutna u ovom narodu (također kod Hrvata, i ovdje i u susjedstvu) da ne mogu isto da se tretiraju napadački i odbrambeni zločini. Elem, ako si napadnut, po toj logici, imaš pravo da tučeš sve oko sebe, i krivo i nevino. Pravo na odbranu to ti dopušta.

Otrovna je ovo i opasna zabluda. Po javno izgovorenim riječima, i političara i običnih ljudi, nju se ne može uočiti: svi se javno zaklinju u obavezu da i zločinci iz njihovog naroda moraju da dobiju ono što su svojim zlodjelom zaslužili. No, u dnevnom životu, u skrovitim mjestima srca i psihe, živi to nerazumno “razumijevanje” za one koji su, u odbrani napadnute zemlje, ogrezle u agresorske zločine, tamanili “protivnike” koji nisu ni luk jeli niti su ga mirisali.

I po građanskom pravosuđu i po vjerskim načelima to pravo ne postoji. Štaviše, brojnim i preciznim paragrafima predviđena je kažnjivost svakog zločina, bez obzira pod kojim je okolnostima počinjen. Tačno je da građansko pravo sadrži klauzulu “prava na nužnu samoodbranu”. U nekim zemljama možete u takvim okolnostima i čovjeka ubiti, pa da u zatvoru ne odležite ni dana. No, krivični zakonici, od pomenutog prava jasno odvajaju takozvano “prekoračenje prava na nužnu samoodbranu”. Onoga ko vas je premlatio, jednostavno, ne možete razapeti, na kolac nabiti, mučiti, a potom mu i slavodobitno glavu odrubiti. To se kažnjava.

Posebno je zaprijećena kazna za odmazdu. Kako u Beogradu ovih dana reče Bakir Izetbegović, u Sarajevu, raspamećenom od agresorskog iživljavanja i zločina, zaustavljeni su oni koji su osvetnički trijebili Srbe preostale u glavnom gradu BiH. Zločinac ima ime i samo on može biti kažnjen, sve do oduzimanja života. Zločin je neselektivno ubijati ljude samo zato što su pripadnici naroda iz kojeg potiču oni koji su krivi za brojne masakre; to je nesumnjivi grijeh.

Jasni su po tom pitanju i vjerski principi, za one koji se hrane tom vrstom moralne upute. Kur’an je, na primjer, vrlo izričit i ne ostavlja ni trunku dileme:

“Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao...“ (Al-Maida, 32)

U narednom ajetu određena je i kazna za one koji prekrše ovu zapovijest.

“Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika (Al-Maida, 33).

Inače, u pitanju odmazde, za razliku od Hazreti-Musaova (Mojsijevog) vjerozakona, koji je odmazdu propisivao i u slučajevima ranjavanja, islam je naredio odmazdu samo za ubijene, tražeći smrtnu kaznu - stoji u bilješci tadašnjeg reisa Džemaludina Čauševića, u njegovom i Pandžinom prevodu Kur’ana iz 1936. godine. Bilješka tumači poruku (El-Bekare, 179) u kojoj piše:

“O razumni! U odmazdi vam je život, da biste bili bogobojazni (da bi se sačuvali od nepravednog prolijevanja krvi)”.

I još jedan ajet može se navesti ovome u prilog.

“Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas! Ne prelazite granice! Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice (onoga što je dozvoljeno)”. (El-Bekare, 190)

Reis Čaušević navodi da iz ovog ajeta razumijemo “da se ne dozvoljava da se u borbu stupi s drugim osim onih koji su napali, pa prema tome muslimani nisu stupali u borbu protiv djece, staraca, žena i onih koji nisu u borbi sudjelovali...”.

Zaista, uslov mira i istinitog iščitavanje naše nesrećne i tragične prošlosti je kažnjavanje svih zločinaca, bez obzira na njihovu državnu, zavičajnu, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Jednako je, pri tome, potrebna i njihova moralna osuda u glavi svakog dobronamjernog i čestitog čovjeka, bez obzira da li je zlikovac njegove vjere ili nacije.

Niko se u tome dosad nije dosljedno iskazao. Svako je svoje haške osuđenike, na primjer, dočekivao kao heroje.

Dobrome nas to neće odvesti!

23. 07. 2015.

Pomirenje se ne gradi na veresiju

(Beogradska srijeda, koju politička propaganda kuje u zvijezde, malo je oprala jednu prljavštinu. No, ona nije ni za pedalj pokrenula proces pomirenja, a kamoli da je u njemu, kako reče Vučić, okrenula novi list)




Zločinac nije taj koji diktira uslove pomirenja sa svojom žrtvom. Upravo je obratno: onaj ko je pretrpio bol i štetu, on zna i mjeru prihvatljivog izvinjenja, pokajanja, pa i pretrpljene kazne. Treba se pouzdano pokazati da se siledžija pripitomio i platio ceh te da se s njim možda može i kafa popiti.

U ovom okviru kreću se i poratni odnosi BiH i Srbije, stalno opterećeni srbijanskom agresijom na našu zemlju 1992. godine i njenim vojno-političko-finansijskim pokroviteljstvom nad ruljom okupljenom oko Radovana Karadžića. Meci i geleri na kojim piše “Beograd” još su na fasadama zgrada diljem BiH, posebno u Sarajevu, podsjećajući nas čija smo bili meta.

Uslove mira i izmirenja, bolje i od žrtve i od zločinca, utvrđuje neko treći. U našem slučaju, i to imamo. Dva međunarodna suda, smještena u Hagu, svojim presudama teško terete srpsku državu i srpski entitet u BiH, koji su iznjedrili ubjedljivo najviše zločina u ratu koji nam je nametnut, a u kojem su jednake grozote, premda puno manje brojne, činili i naši branioci.

Sav problem u sporom odvijanju procesa pomirenja, koji će se u jednoj budućoj generaciji sigurno dogoditi, nije sadržan u tome da Srbija i RS, ili njihove glavešine, izraze izvinjenje ili pokajanje za ono što je poticala velikosrpska politika. Niko nikad nije po svojoj glavi vršio ni malu, a kamoli veliku nuždu.

No, tu su pomenute sudske presude, naslonjene na more dokazanih činjenica. Sve što “dvije srpske države” treba da učine stoga je da, kao zalog ozbiljnom početku pomiriteljskog procesa, priznaju nalaze i presude tih sudova. Pomirenje ima svoju cijenu, upravo takvu, i ne može se graditi ni na kakvoj veresiji koju Srbi stalno traže.

Od srpskog pokajanja u dogledno vrijeme nema ništa. Zna to dobro i Aleksandar Vučić, koji je u Beogradu u srijedu tepao članovima našeg Predsjedništva kao da je vaspitač u političkom vrtiću. Svaka lijepa riječ koju je izgovarao pred novinarima odmah bi mu se učinila nedovoljnom, pa je u poetskom zanosu dizao plafon sve više i više, sve do apsolutnog ljudskog i političkog neukusa. Od takvih bujica ničim izazvane ljubaznosti gostu mora biti neprijatno; to je signal za pojačani oprez!

Prihvatanjem brze posjete Beogradu, članovi Predsjedništva BiH su, što treba pozdraviti, htjeli da izraze neophodno izvinjenje (kojem trebaju dodati i pomnu policijsku istragu) zbog napada koji je na tlu naše države doživio premijer Vučić. Kulturno i pošteno - nema šta. Tako se jedino i može miriti: pogni glavu kad si kriv, budi ponosan kad si prav!

Ta beogradska srijeda, koju politička propaganda kuje u zvijezde, malo je oprala jednu prljavštinu. No, ona nije ni za pedalj pokrenula proces pomirenja, a kamoli da je u njemu, kako reče Vučić, okrenula novi list. Vidjeli smo i čuli staro isprazno foliranje i farbanje, garnirano najnovijim srpskim “adutom” kojeg su prepisali od dobronamjernog dijela međunarodne zajednice, a koje je sročeno u parolu: Ne vraćajte se u prošlost, gledajte u budućnost!

Ovaj princip, kao nesumnjivu potrebu vremena u kojem živimo, srpski političari tumače potpuno pogrešno. Za njih je to signal da se sve ružno što je dosad počinjeno, jednim potezom, treba preseliti u prošlost. Umjesto čačkanja po ranama, treba se okrenuti saradnji - prvenstveno ekonomskoj.

Sudeći po izjavi Dragana Čovića, naše Predsjedništvo je to u srijedu prihvatilo. On je jasno i glasno kazao da prošlošću ubuduće treba da se bave - povjesničari!

Pomenutu parolu, međutim, akteri beogradske šuplje priče otkafenisane u srijedu uopšte ne razumiju. Bombastične izjave nisu, kako oni misle, gumica za munjevito brisanje dosad počinjenih grijehova niti su izraz naglog poštovanja za istoričare. Taj slogan suštinski poručuje obratno: da se ne vraćamo sukobima i ratovima, što apsolutno ne znači da minula vremena treba nogama gurnuti pod zemlju.

No, srpski političari rado bi ih, preko noći, smjestili baš tamo, u podrum nekog arhivarskog magacina, da im se sramota ne vidi. No, razum i osjećaji poharane Bosne tom se principu nikako ne mogu prikloniti. A i kako bi kad Srbija i RS ne priznaju ni odluke međunarodnih sudova, sve do one o srebreničkom GENOCIDU.

U zamjenu za to ne mogu se prihvatiti nikakve Vučićeve prijateljske, čak ni bratski tople - fraze! Uostalom, već su se neki njegovi prethodnici na voždovskoj poziciji našim žrtvama do mile volje naizvinjavali. Davno su se i predsjednici BiH, Srbije i Hrvatske s rukom za ruku poklanjali nevinim žrtvama iz svih naših naroda, pa se kolo pomirenja nije pomaklo naprijed. Djela se, naprosto, ne mogu zamjenjivati riječima. Samo puna istina o prošlosti može biti pouzdan žirant za budućnost!

Ima o tom principu jedna istorijska fama, koja je i potakla “izvinjivačku modu” na Balkanu. Silnom propagandom svojedobno je u najbolji početak izmiriteljskog procesa promovisan čin njemačkog kancelara Willy Brandta. On je 1971. godine, tokom posjete Poljskoj, u Varšavi izvinjivački kleknuo pred spomenik žrtvama njemačkog nacizma u toj zemlji. Taj potez dobio je ogromni pozitivni publicitet, a Brandtu je dodijeljena i Nobelova nagrada za mir.

Sa ove vremenske razdaljine, međutim, znamo koliko je to bila prazna gesta i poza, koja u samoj Njemačkoj nije bila praćena sviješću o grijehovima njihovih nekadašnjih (hitlerovskih) hordi. Poučna je, u tom smislu, ovomjesečna presuda 94-godišnjem Oskaru Gröningu, okrivljenom za saučesništvo u ubistvu 300.000 ljudi u logoru Aušvic.

Kazna je svakako zanemarujuće mala, prokomentarisao je jedan ugledni njemački novinar, dodajući da je ona ipak jako znakovita, bez obzira što se radi o tri i po godine zatvora, koliko je Gröningu odrezao njemački sud. A znakovita je (pazite sad) “jer je spasila obraz njemačkom pravosuđu koje nije uspjelo pred sud izvesti ni 100 od čak 7.000 pripadnika SS-a u Aschwitzu”. Pa i protiv tog Gröninga je još 1977. povedena istraga, ali je 1985. obustavljena – zbog nedostatka dokaza.

Zašto se sve to dešavalo, lijepo objašnjava isti novinar, Felix Steiner, i to u službenom mediju (Deutsche Welle) njemačke vlade!

“Još šezdesetih godina mnogi zločinci iz Auschwitza bili su poznati imenom i prezimenom. Tada su bili mlađi i mogli su biti kažnjeni. Mnogi od njih se nisu krili već su kao Oskar Gröning normalno živjeli u Njemačkoj i otvoreno pričali o onome što su radili i vidjeli. Ali njemačko pravosuđe nije imalo volje podizati optužnice ili pokretati procese”, piše Štajner, i dodaje:

“Zašto je to bilo tako? To je prvi put opisano 1987. u sada nadaleko poznatoj knjizi Inga Müllera: Grozne sudije – neriješena prošlost našeg pravosuđa. U njoj su detaljno analizirani pravosudni zločini u Hitlerovom sistemu, a navedeno je i koliko je takvih sudaca jednostavno nastavilo djelovati u državnoj službi poslijeratne Savezne Republike Njemačke... No, Njemačka sada ima novu generaciju tužitelja i sudaca. To je jedan od razloga što je uopće došlo do novog procesa i presude protiv Gröninga”.

Vjerujem da vam je sad jasno šta je stajalo iza naveliko hvaljenog gesta Vili Branta, da su Nijemci još decenijama od Hitlerovog pada štitili svoje zločince, nespremni da suštinski priznaju svoju krivnju. Tek u posljednjih dvadesetak godina (nakon pola stoljeća vrdanja) Nijemci su se popeli na nivo onog holivudski melodramatičnog gesta svog nekadašnjeg kancelara Branta.

Hoćemo li i mi čekati pedeset godina da srpska politika prizna grijehove iz Miloševićeve ere? Plašim se da će biti tako, da ćemo u zamjenu za iskrenost stalno dobijati isplakane frazetine poput Vučićevih ili, ranije, Tadićevih, sve do ofucanih izvinjenja i tobože istorijskih naklona žrtvama srpskog terora iz 90-tih godina sad već prošlog stoljeća.

Uostalom, u srijedu i još mnogo puta ranije Aleksandar Vučić je javno proglašavao Milorada Dodika svojim prijateljem, čak i učiteljem, kojeg “izuzetno poštuje”.

Nemam, na kraju, potrebu da zaključim bilo šta, nego posuđujem drevnu mudru izreku koja kaže da “prijatelj mog neprijatelja ne može biti moj prijatelj”. A Dodik je, bez sumnje, najveći neprijatelj i Bosne i Hercegovine i bošnjačko-srpskog pomirenja, što je Vučiću jako dobro poznato.

(fokus.ba, 23. 7. 2015.)

22. 07. 2015.

Jeftine priče o pomirenju i prijateljstvu

Bio bih sretan da, nakon 25 godina bure i srpskog iživljavanja nad našom zemljom, vidim barem tračak nade da će Srbija jednom priznati kakvo nam je sve zlo počinila. Bez toga nikakve Vučićeve i slične "ispružene ruke" nisu ništa više od obmane i pokušaja da se agresija i zločini sakriju. A tokom današnje posjete članova Predsjedništva BiH Beogradu, srbijanski premijer do neukusa se zaklinjao u svoje dobre namjere prema našoj zemlji, za koje dosad nije dao nijednog ozbiljnijeg opipljivog dokaza.

Možda u to treba uračunati što je Izetbegoviću u jednoj beogradskoj kafani danas naručio da mu na uho otpjevaju "Sarajevo, ljubavi moja"!!!

O tome sam vodio vrlo žučni dijalog sa bivšim srbijanskim ambasadorom u BiH Stojadinovićem u večerašnjoj emisiji "Kontekst", televizije Al Jazeera Balkans, koju možete u cijelosti pogledati na sljedećem linku:

blog.,http://balkans.aljazeera.net/.../kontekst-predsjednistvo...





Vlast će se braniti tenkovima!

(Kako na najave “državnog udara” u BiH treba da reaguje nezadovoljna masa, koja čeka povoljan trenutak da uzvikne iz sveg glasa)


Pojedini internet portali juče su objavili senzacionalnu vijest po kojoj se u BiH priprema državni udar. Špekulacija se zasniva na obećanju Mije Krešića, zamjenika državnog ministra sigurnosti, da će na sljedećoj sjednici Doma naroda Parlamenta BiH dati pismeni ili usmeni odgovor na pitanje koje mu je, prošlog četvrtka, postavio Mario Karamatić, izaslanik HSS-a u Domu naroda.

- Već mjesecima imamo priliku čitati kako se najavljuju nove demonstracije. Radi li se tu o najavi državnog udara – pitao je Karamatić. On je prozvao i zamjenika državnog ministra obrane Emira Suljagića zbog izjave da „nakon konsultacija s nizom umirovljenih i aktivnih generala i policajaca, nemam nikakvu sumnju da entitetske vlasti pripremaju obračun s narodom“.

Najave i objašnjenja zasad su konfuzna i zagonetna. Opasnost, ako je ima, izgleda da prijeti sa dvije strane.

Pomenuti Karamatić, u suštini, izražava bojazan da bi uskoro mogao da se dogodi politički orkestriran socijalni bunt, koji bi bio najmasovniji do sada, a na čijim krilima bi, nakon obaranja trenutnih vladajućih struktura u BiH i entitetima, na vrh isplivala neka nova garnitura. Bila bi to ona koja bi se ubacila među nezadovoljnu masu, koja bi je iz sjene okupljala, radikalizirala i materijalno pomagala.

S druge strane u igri je opcija po kojoj, kako misli Suljagić, na svojevrsnom državnom udaru radi sama vlast! Ona se, naavodno, užurbano priprema da pretekne socijalni bunt koji bi mogao da se dogodi ujesen. Sa tom svrhom se kompletira i bolje oprema tzv. represivni aparat.

Za jednu od ovih špekulacija postoji zvanična potvrda. Naime, Ministarstvo obrane BiH donijelo je 19. juna odluku kojom je MUP-u Republike Srpske dodijelilo devet oklopnih borbenih vozila, MUP-u Federacije pet, a SIPA-i dva.

Odluka je zanimljiva, jer su svi raniji slični zahtjevi upućivani Ministarstvu obrane glatko odbijani, a ovaj je u nadležnoj komisiji jednoglasno prihvaćen!

Kovanica “državni udar” možda zvuči pretjerano, iako je realno da se ujesen dogodi jedan od dva pomenuta scenarija. Oni bi se, zapravo, trebali desiti istovremeno, prepleteni jedni s drugim. Jer, da bi vlast na narod poslala oklopna vozila i specijalce, potrebno je da se narod pretvori u opasnu i razularenu masu. Samo je pitanje ko će takvu masu da organizuje: opozicija, vlast ili sam narod.

Iako je treća varijanta najprirodnija, ne treba biti rob teorija zavjere pa shvatiti da bi u sadašnjim okolnostima stranačka opozicija bila ta koja bi svoje apetite pokušala da ostvari uz pomoć dirigovanih građana. Realna je i mogućnost da masu organizuje, sa čvrstom kontrolom nad njom, sama vlast. Ona bi time lakše dovela masu u stanje razularene gomile koja bi izazivala opasne nerede. Tako bi vlast dobila opravdanje za grubu intervenciju.

Zašto mislim da je najmanje šansi da se masa uskoro podigne sa koljena sopstvenom snagom i voljom? Zato što mislim da su nezadovoljnici, ali i grupe građana koje masovni bunt smatraju neizbježnim i za njega se pripremaju, od februara prošle godine do danas počeli ubrzano da sazrijevaju. Mnogo manje javno pričaju, upozoravaju i prijete, ali mislim da daleko od očiju javnosti rade na organizovanju dovoljno masovne, ali i u protestovanju vješte grupe ljudi.

Od prošlogodišnjeg 7. februara nezadovoljnici znaju da im se ne smiju prilijepiti provokatori, stranački i policijski doušnici, lažni buntovnici, a posebno oni koji demonstrante treba da zaraze ratobornošću i huliganskom negativnom energijom. Za takvo sazrijevanje građanskog otpora treba vremena, strpljenja, vještine, ali i novca. Bez njega se ne mogu organizovati masovne demonstracije, pozivanje i obavještavanje njenih učesnika.

Tek kad građanski otpor dobije ove oblike i dimenzije, on će steći uslove za efikasnost. Sve što bi se prije toga uradilo, bilo bi avanturističko srljanje u vlastitu propast. Stoga se treba naoružati strpljenjem i po svoja prava, odlučno i glasno, na ulicu, krenuti tek kad se bude jasno znalo ko masu vodi, šta se hoće postići, kojim sredstvima i u kom roku. I da se pri tome ne da nikakav povod da vlast, koja bi time bila ugrožena, na građane pošalje - tenkove!

(Bosnia Daily, 22. 7. 2015.)



21. 07. 2015.

Čeka se kaznena ekspedicija

(Svjetski moćnici vjerovatno neće Dodiku oprostiti referendumsku diverziju, ali ako bude kažnjavanja moguće je da će na udaru biti i Izetbegović i Čović)




Amerika, Evropa i OHR još u svojoj političkoj kuhinji krčkaju pravi odgovor na Dodikov referendumski izazov. Mnogi očekuju da će to biti kaznena ekspedicija, u kojoj bi predsjednik Republike Srpske mogao ostati, u jednoj varijanti, bez te funkcije, u drugoj bez šefovske pozicije u SNSD, a u trećoj bez novca koji će mu biti blokiran svuda gdje dopiru prsti pomenutih velikih sila.

Još nema naznaka koja od tri varijante će biti odabrana tamo gdje se donose ključne odluke, u Vašingtonu i Briselu. Možda to bude i nešto četvrto, blaže ili jače od pomenutog.

Domaćoj javnosti za to vrijeme niko ne može zabraniti da špekuliše i politički mašta. Mnogi se nadaju ili, bolje rečeno, priželjkuju da metla, ako je velike sile već uzmu u ruke, treba da ima širi zamah: da pomete i Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Njihov argument za nadu je oproštajno kritičko blog-pismo Nicholasa Hilla, koji je, u suštini, pomenutu trojku smjestio u isti koš. Ni u jednom od njih Amerikanac ne vidi ljude budućnosti, zbog onoga što su politički činili u prošlosti, a što čine i sada.

U toj varijanti, Izetbegović i Čović bili bi uklonjeni sa predsjedničkih pozicija u svojim strankama, što bi im drastično smanjilo politički utjecaj, iako bi ostali članovi Predsjedništva BiH. Taj organ u suštini je, sveden samo na legalna ovlaštenja koja ima, gotovo nevažan u procesu stabilizacije političkog i ekonomskog stanja u BiH.

Izetbegoviću se stavlja na dušu stvaranje tajne hobotnice u pravosuđu i obavještajnim organima, ali i mutna saradnja sa njegovim “najboljim neprijateljem” Miloradom Dodikom, s kojim često igra dogovorene ping-pong mečeve.

Što se tiče Čovića, on je Hrvate pretvorio u svoj privatni posjed i davno postao ključna prepreka svakom pozitivnijem procesu u Federaciji BiH. Dodatni minus mu je podrška koju još od 2007. godine izdašno pruža Miloradu Dodiku. Stao je uz njega i prije mjesec dana, kada su zastupnici HDZ-a odbili prijedlog BH rezolucije o genocidu u Srebrenici, da bi potom, govoreći na ukopu žrtava, licemjerno ocijenio da se tu dogodio - genocid.

I juče je Čović puno govorio, čak i o Dodikovom referendumu. Naravno, samo naivci su očekivali da on, poput drugih, osudi tu političku diverziju.

Dragan je uvijek uz Milorada, šta god da se desi. Stoga bi bilo lijepo da se taj par ne razdvaja ni tokom međunarodne kaznene ekspedicije, ukoliko do nje dođe.


(Bosnia Daily, 21. 7. 2015.)

20. 07. 2015.

Dodik potpiruje politički haos

(I njegova opozicija, koja na državnom nivou glumi pitomu čeljad, takođe razmišlja samo o prečicama za krupne promjene u odnosima države i entiteta)



Miloradu Dodiku dobro su poznate sve procedure koje treba da se ispoštuju za provođenje referenduma, bilo o otcjepljenju Republike Srpske ili o državnom pravosuđu. Da istinski poštuje BiH, kao trajni ili privremeni smještaj za Srbe na ovom prostoru, on bi se za svoje ideje borio legalnim sredstvima. No, on ne želi rješenje, on želi – haos!

Želja za otcjepljenjem, kao i negativne ocjene o radu državnog pravosuđa, potpuno su legitimni politički stavovi. Legalna je i želja da se građanskim plebiscitom utvrdi šta o tome misle stanovnici RS. Međutim, nelegalno je, politički opasno i drsko preskakati procedure koje za to postoje.

Referendumi nisu sredstvo na koje Dodik ima pravo. Da je politički korektan, on bi – umjesto protivustavnih referenduma – snagu usmjerio na izmjene državnog i entitetskog ustava u koje bi pokušao da unese (sada nepostojeće) odredbe o opštenarodnom izjašnjavanju. Kad bi poveo takvu bitku, ne bi se smjelo govoriti ni o kakvom podrivanju države i stvaranju političke krize. U regularnoj parlamentarnoj proceduri, Dodik bi pokušao da stvori zakonske osnove za svoje referendumske metode.

No, njemu do toga nije stalo. Možda misli da ne postoji šansa da se te odredbe unesu u Ustav. Možda se plaši da bi otvaranjem procesa njegovog mijenjanja moglo da dođe i do izmjena koje Dodiku ne odgovaraju.

Ali nije u pitanju samo Dodik. I njegova opozicija, koja na državnom nivou čini vladajuću koaliciju, sa bošnjačkim i hrvatskim strankama, takođe razmišlja samo o prečicama za krupne promjene u odnosima države i entiteta. Uostalom, Mladen Ivanić je u nekoliko navrata izjavio da, dok je on u Predsjedništvu BiH, nikakvih promjena u Ustavu ne može biti.

Ako ne može, svakome je jasno da ne može biti ni referenduma. On može biti samo povod, možda i najopasniji od Dejtona do danas, da ovdje opet poteku rijeke političke „krvi“.

(Bosnia Daily, 20. 7. 2015.)

Kako je Papa iznio živu glavu iz Sarajeva?

(Kad naši bezbjednjaci za nešto brinu, vidjelo se one dramatične subote u Srebrenici, onda stvore – brigu na kvadrat)


Za samo desetak minuta boravka među sudionicima velike srebreničke dženaze, Aleksandar Vučić dobro se nagutao straha. Ko zna koliko je nedostajalo, pa da prođe i kudikamo lošije.

Papa Franjo je početkom juna, za 12 sati svoje posjete, obigrao pola Sarajeva, svuda praćen desetinama hiljada znatiželjnih očiju. Otišao je umoran, ali netaknut. A ko zna kakve su ga sve vragolaste oči vrebale s nekog sarajevskog ćoška ili krova.

Za Papinu sigurnost u Sarajevu nisam mnogo brinuo. Znao sam da su šanse za ugrožavanje njegovog života, a postoje svugdje gdje kroči bilo koji vatikanski prvosveštenik - minimalne, jedan prema stotinu!

Što se tiče Vučića, bio sam prestravljen kad je javljeno da je ipak stigao na mjesto najveće srpske sramote u istoriji, tamo gdje je kama radila i u rukama onih koje je sam Aleksandar, nekad gromoglasni ratni huškač i lešinar, zarazio mržnjom i bestijalnošću. Mislio sam da će se u posljednjem trenutku predomisliti, uviđajući prijeteću činjenicu da će izaći pred 50 hiljada ljudi koji ga ne vole, a među kojim su bile i hiljade onih koji ga iskreno mrze.

Njegove šanse da postane meta bile su, suprotno Papinim, stotinu prema jedan. I ne toliko zbog očiju iz kojih je iskrila želja da mu se naudi, koliko zbog spoznaje da kod nas ne postoji sistem koji takvom čovjeku na takvom mjestu može da garantuje fizičku sigurnost.

Zašto je, dakle, papa Franjo iznio živu glavu iz Sarajeva, a Vučić (simbolički) iz Srebrenice nije?

Vatikanskog poglavara štitilo je pola pripadnika federalnih organa reda i sigurnosti, što uniformisanih što maskiranih u civile. No, nije to ono što mi je stvaralo uvjerenje da mu ovdje dlaka s glave neće faliti. Smirenost je diktirala činjenica da su čitavu zaštitnu operaciju vodili stranci, ne znam ko i odakle su došli - ali dizgine su bile u njihovim rukama.

Da je bilo samo do naših službi reda i sigurnosti, kriknuo bih već kad se Papa iskrcavao iz aviona: Vratite se kući, dragi gospodine! Valjda bi me razumio, da mu ne moram objašnjavati kako ovdje prave policije i prave obavještajne službe u stvari nema, kako ovdje i u tim organima vladaju podjele, sve do podlih montirki i namještaljki. Konačni krah svake vjere u bosanske muslimane, koji mnogi tako uporno potpiruju, i kod nas i u svijetu, desio bi se da je Papu pogodio makar samo onaj papirnati aviončić, kakvim se igraju djeca.

U Srebrenici su sigurnosnim mjerama upravljali domaći ljudi, sa pažljivo raspoređenim nadležnostima policije RS i državnih policijsko-sigurnosnih struktura. Bila je tu i gomila stranaca, samo turskog premijera Davutoglua je čuvalo 11 naoružanih Turaka, plus još ko zna koliko civilnih zaštitara. Ni Clinton nije morao da brine: ne bih se začudio da su njegovi čuvari, ničim obilježeni, ispod jakni imali i neke supersitne topove.

Za sve ostale brinuli su naši bezbjednjaci. A kad oni za nešto brinu, onda znaju napraviti i – brigu na kvadrat!

Javnost ovih dana sluša izjave brojnih zvaničnika, koji govore o krupnim rupama u srebreničkom sigurnosnom sistemu na dan ukopa žrtava genocida. Svašta je već rekao ministar sigurnosti Mektić, uključujući i optužbu da je premijer Zvizdić, noć uoči ovog rizičnog događaja, “u telefonskom razgovoru direktoru Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Mirsadu Viliću rekao da ne bi bilo dobro da pripadnici MUP-a RS budu u krugu Memorijalnog centra u Potočarima i da štite premijera Srbije Aleksandra Vučića”.

No, važnija od ove je ranija Mektićeva izjava, ona po kojoj je naš sigurnosni sistem duboko pod uticajem politike, da je nesiguran i šupljikav poput švicarskog sira. Zna to Mektić otkako je stupio na tu dužnost, u čemu nije jedini.

U suštini, i javnost, ko je htio da zna, odavno je svjesna kakve se sve prljave igre i podjele dešavaju unutar takozvanih policijsko-sigurnosnih agencija, od SIPA-e do OSA-e. U njima su zabetonirana tri nacionalna tabora, sa glavnim zaduženjem njihovih pripadnika - odgovornih nacionalnom lideru, a ne svom direktoru - da špijuniraju jedni druge, da za potrebe političkih potkusurivanja rade na dosijeima važnih ličnosti iz “protivničkih” nacija, da jedni drugima podmeću nogu i ispod žita svode poslove koji nisu u nadležnosti organizacija od kojih primaju platu.

Sve to visi u zraku već godinama, a potvrđuje se ovih dana na najgrublji način. Zar ministar policije RS-a Dragan Lukač nije u televizijskom istupu glasno rekao (priznao) “da su policajci policije RS u civilu, koji su bili ubačeni u masu u Potočarima, spriječili da incident bude mnogo veći”. Ovim je Lukač jasno potvrdio da se služba koju vodi oglušila o važeće zakone i ingerencije sigurnosnih tijela u Bosni i Hercegovini i da je, na svoju ruku, provodila akciju u dijelu BiH nad kojim nema ingerencije. (Odlukom Visokog predstavnika Schwarz-Schillinga, Memorijalni centar u Potočarima je još 2007. godine predat na državno upravljanje i sigurnosno pokrivanje).

Lukačeva bruka je još veća ako su tačni navodi portala faktor.ba da su ubacivanje njegovih policajaca, ali i agenata srbijanske BIA-e, omogućili Almir Džuvo i Mirsad Vilić, što je, željan lažne slave, Lukač utajio.

Koliko otrcano sada zvuče, kad sve ovo znamo, one slavopojke na račun svekolike nam policije i pobočnih agenata izrečene nakon što se papa Franjo cijele glave vratio u Rim? Sjećate se koliko su se njihovi šefovi busali u prsa, koliko je u javnosti bilo pohvala na njihov račun, sve do veličanja šefa parade - Dragana Čovića. No, prava je istina da su oni tom prilikom samo obavljali manje važne poslove; pravi “pancir” oko Pape razapeli su stranci, oni kojih, avaj, nije bilo da Srebrenicu hermetički zatvore za razne baksuze.

Koliko se, u ovakvim okolnostima, kad naša policija i bezbjednjaci nisu iskreno odani svom poslu, zaštićeno mogu osjećati obični građani Bosne i Hercegovine? Pa, oni svakog časa mogu biti samo sića, žrtveni janjci, u nekoj igri ovakvih bezbjednjaka, koja ne mora biti ni velika, nego čisto trenažna. Koliko su sigurni neki Mujo, Marko i Stipe, bilo gdje u BiH, kad se ni “krunisane glave” ne štite po propisu na mjestu punom bola, jeda i rizika?

Nadam se da će srbijanske službe sigurnosti, naredne srijede, kad se Ivanić, Čović i Izetbegović zapute Vučiću, biti kudikamo ozbiljnije. Prvo što trebaju da zaborave, to su grlato date Vučićeve garancije da Izetbegoviću tamo ništa ne može da se desi. Lijepo je to čuti, ali bi Vučiću bilo bolje da razumno razmisli ko sve vreba i na njega, a ne samo na Izetbegovića. Niko ih neće proglasiti kukavicama ako se hermetički zatvore u Karađorđevu, umjesto da se šetkaju Beogradom u kojem je, medijskim presingom, ali i Vučićevim izjavama, Izetbegović u ovih nekoliko dana već presuđen kao “nalogodavac neuspjelog atentata na srbijanskog premijera”.

Papa je papa, a mi smo - mi, da ne raspredam kakvi! Od povjerenja i dobrih namjera sigurno još nismo.

(fokus.ba, 15. 7. 2015.)

Po čijoj narudžbi je gađana Vučićeva glava?

(Na policiji i obavještajnim organima je da otkriju i pohapse počinioce napada na srbijanskog premijera, te da utvrde da li se prasak dogodio spontano ili je to bio rezultat pomno pripremljene zavjere)


Mnogi su u subotu bili razočarani što se Aleksandru Vučiću nije desilo ono što je moglo da mu se desi, da skonča kamenovan ili pregažen pod naletom stampeda koji je pokušala da pokrene grupa ljudi. Oni su očito bili pomno pripremljeni da u svoju zlu rabotu uvuku stotine Bošnjaka kojim su živci bili napeti kao strune, dok su stajali u tužnoj srebreničkoj bašti bijelih nišana. Da su uspjeli u svojoj nakani, danas bi riječi i slova možda fijukali kao meci.

Ove subote smo bili na rubu rata (uobičajena reakcija na atentate u kojim stradavaju državnici), u najmanjem pred jutrom u kojem bi BiH osvanula presječena bodljikavom žicom. U pogolemom količini je, za neki sličan trenutak, Dodik odavno skriva za pokušaj reprize kiparske podjele, kad je ta zemlja preko noći presječena na dva dijela (pravoslavni i muslimanski) između kojih ni ptica ne može da preleti.

Smrad zla, koji se kovitlao zrakom dva mjeseca pred ovogodišni ukop žrtava srebreničkog genocida, svi su osjećali - neko manje, neko više. Kako se bližio 11. juli, negativna energija nakupljala se astronomskom brzinom, poklapajući nas kao lonac u trenutku, ključnom za dalja dešavanja, kad je propao pokušaj da se Srebrenica i pečatom Ujedinjenih nacija označi kao mjesto genocida.

Obavještajci i policajci za to vrijeme su radili punom parom. Znaju oni dobro da crni oblaci nanose kišu, da politička napetost obično doživljava - prasak! Zavlačili su se i u mišju rupu da vide ne krije li se i tu nešto što može da užari tabane mase od pedeset hiljada ljudi, koliko se očekivalo, a na kraju i skupilo u Memorijalnom centru.

Prasak se ipak dogodio. Na policiji i obavještajnim organima je da otkriju i pohapse počinioce napada na srbijanskog premijera, te da utvrde da li se prasak dogodio spontano ili je to bio rezultat pomno pripremljene zavjere.

Prvo što treba imati u vidu, to je mogućnost da nekome popuste živci i razum na mjestu kakvo je srebreničko, pogotovo u trenutku masovnog ukopa nedužnih žrtava. Mislim da tu varijantu nije neoprezno odmah nazvati najmanje uvjerljivom. Niti je sveznalica ni vidovnjak, ali nekako vjerujem u procjenu načelnika ove nesrećne opštine, Ćamila Durakovića, koji je odmah nakon “incidenta” izjavio da su ga pokrenuli “instruirani plaćenici”, brojčano ih određujući kao “pet do deset ljudi”. Desetine, možda i stotine onih koji su na prvi kamen i pogrdne poklike pali u bezumlje, shodno tome, moguće je tretirati kao povodljive ljude kratkog fitilja, koji u tom času nisu baš vladali sobom.

Iz pomenute ocjene Ćamila Durakovića proističu sve ostale varijante, redom zavjereničke.

Jedna od mogućih je da su režiseri fizičkog maltretiranja, sve do pokušaja usmrćivanja, bili pripadnici neke bošnjačke “osvetničke crne ruke”. Oni su u Vučiću vidjeli Srbiju, čiji su prethodni vladari Bosnu u crno zavili. Oni nisu razmišljali o posljedicama, čak ni o vlastitoj sudbini. Jer, znali su da to rade pred kamerama, čiji snimci će omogućiti da ih se lako prepozna, pohapsi i pokažnjava, da se iz njih možda izvuku imena nalogodavaca koji priželjkuju osvetu i novu krv u BiH.

S njima je možda “radio” i bošnjački mladić, baš u subotu uhapšen u Bijeljini dok je lijepio plakate koji slave srebreničkog krvoloka - Ratka Mladića, sa očitom namjerom da se to podmetanje iščita kao novo srpsko iživljavanje nad žrtvama genocida.

U svijetu u kojem je podmetanje “kukavičjih jaja” stari zanat majstora zla i proizvođenja sukoba, “instruirani plaćenici” mogli su nadnicu za svoj prljavi posao dobiti i sa srpske strane. Tukle su se ovdje dvije nacije tri i po godine, ali za svo to vrijeme nije manjkalo ni Srba ni Bošnjaka koji su za šaku dolara bili spremni da i svom narodu nanesu zlo. Onima koji sumanuto tragaju za povodom da Bošnjake konačno žigošu kao teroriste, sumnjivi element i ključno zlo ove zemlje, a sve to da bi dobili “opravdano” zeleno svjetlo da konačno razvale BiH - Vučićev “leš” je mogao biti startni pucanj za realizaciju “neuništive” želje za otcjepljenjem Republike Srpske.

Uostalom, izjave Dodika i Cvijanovićeve, za razliku od izmučenog, ali i poslije toga vrlo pomirljivog Vučića, palile su dodatnu vatru. Gotovo da im je bilo žao što se nije desilo veće zlo. Pogotovo je to izbijalo sa ekrana RTRS-a, čiji “novinari” su genocid (ili Vučićevu formulaciju o “strašnom zločinu”) stalno imenovali kao “dešavanja u Srebrenici 1995-te”, kao “stradanja”, onako bezvezna - od groma ili poplave.

Otkako vlada Srbijom, svojom politikom smanjivanja oslonca na Rusiju, a povećavanjem kontakata sa Zapadom, Vučić je stekao masu moćnih neprijatelja u svojoj zemlji, političko-poslovnih klanova koji mu rade o glavi. I njima bi Vučićev “leš” došao kao kec na desetku, pogotovo kad bi ga mogli podmetnuti Bošnjacima!

I ovu zavjereničku teoriju istraga svakako treba da preispita. Uostalom, iz izjava nekih političara iz Srbije izbijaju jako radikalne poruke - od Dačića do Nikolića - koje ne slijede Vučićev pacifistički zavjet da, i pored linča ili pokušaja atentata - njegova ruka pomirenja sa Bošnjacima ostaje ispružena.

Eh, kamo sreće da je organizacioni odbor ovogodišnje dženaze u Srebrenici shvatio da, zbog objektivno mogućeg ugrožavanja njegove bezbjednosti, i Vučića zamole da ne dolazi, kao što su zamolili ruskog ambasadora u Sarajevu! Ovog teksta, u tom slučaju, ne bi bilo.

Nažalost, imamo i događaj i potrebu da ga se nekako objasni, da se barem naznači - kao što i činim - nekoliko mogućih varijanti kojim je proizveden subotnji “incident”, koji je sigurno pokazao da neko priželjkuje novu krv između Srba i Bošnjaka.

Napokon, ne treba iz razmatranja isključiti ni Vučićeve riječi o “budalama”, varijanti koja bi bila nekako najmanje bolna. Ako iko u politici može da doktorira na tu temu, tada je to on. Poslije Šešelja, veće nacionalističke budale nije bilo od Vučića, iz vremena kad je u televizijskim obraćanjima prije 20-tak godina pozivao da se “za svakog ubijenog Srbina likvidira stotinu muslimana”.

Od svoje budalaštine Vučić se, po mnogo čemu sudeći - izliječio. Jesu li drugi, kad i da li će se ikad usijane glave uopšte dozvati pameti, nikad nije bilo lako predvidivo. Još teže je to predviđati sada, nakon pokušaja njegovog linča i likvidacije u Srebrenici. U ono malo rana koje su u poraću zaliječene između Bošnjaka i Srba, ove subote vratile su se najopasnije, čak i smrtonosne bakterije.

Ako je pomirenje moguće, makar i hladni komšijski odnos u kojem se nećemo tući, ali nećemo skupa ni dijeliti svoje žalosti i radosti - kako pred Srebrenicu reče reis Kavazović - s tim procesom danas iznova krećemo sa početka!

(fokus.ba, 12. 7. 2015.)

Kakav narod, takva i vlast!?

(Prosvijećene vladare mogu birati samo politički prosvijećeni građani. Jesu li takvi današnji Bosanci i Hercegovci?)


Iznenadio me ovih dana jedan naš umjetnik čiju pamet duboko poštujem. Ne mogu da vjerujem da je s njegovog jezika sišla izlizana, jeftina i plitka frazetina “kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Mislio je, dabome, na ovdašnje građanstvo.

Često se ova fraza može čuti i pročitati, hvatajući u zamku čak i briljantne umove, dobronamjerne i čovječne ljude koji našu kolektivnu sudbinu doživljavaju kao ličnu bol. Znaju oni dobro da smrad stiže s vrha, od onih kojim je zanat da ljude obmanjuju, zavode, tlače i na svaki drugi način uprežu u kola svog ćara i interesa. No, dobronamjernik i vrli znalac odnosa u društvu često se zgade i nad ljigavošću, poniznošću, pokvarenošću, netrpeljivošću ili sebičlukom onog običnog, malog čovjeka koji - igrom velikih brojki - tvori narod, masu, građanstvo, puk kojeg na povodcu drže njegovi gospodari; ni od koga nametnuti nego baš od te gomile izabrani.

Nad tim izborom mnogi mudri i visoko moralni ljudi često se zgražavaju i zbog toga optužuju one koji drže olovku u biračkoj ruci. Nevaljale gospodare niko im ne nameće niti padaju s Marsa, ne izvlači ih ni đavo iz svog crnog šešira. Njihova imena na izbornim listama zaokružuju upravo oni koji od njih, ispostavlja se, kasnije stradavaju. Što bi se reklo: sam htio, sam se ubio!

U svojoj okolini, među običnim ljudima, primjećujemo iste mane koje odlikuju i vlast: od bezosjećajnosti za kolektiv do pohlepe i bahatosti, zadubljenosti samo u svoje zadovoljstvo i svoj džep. Oni koji to vide, u času razočarenja, kad se stropoštaju nakraj srca, zbog toga znaju pomisliti da smo isti kao naša vlast, kako bolju i ne zaslužujemo. Da je bolji narod, elem, bolji bi mu bili i gospodari.

Suviše su to brzi i plitki zaključci, koji ne uzimaju u obzir da i dvonožcu i stablu treba vremena da narastu, da se razgranaju i razmašu. Tek u tom procesu čovjek počinje da se izgrađuje kao građanin, tada od gline koju drugi mijese i sam postaje grnčar, onaj koji oblikuje i sebe i društvo i državu.

Riječju, prosvijećene vladare mogu birati samo politički prosvijećeni građani! Jesu li takvi današnji Bosanci i Hercegovci? Ako jesmo, onda smo stvarno zaslužili vlast kakva nam se već dvije decenije opetuje.

Stvar je, međutim, u tome što smo mi, kao građani, pojedinci, tačke koje tvore društvenu većinu koja potom bira rukovodeću manjinu, daleko od ove vrste prosvijećenosti. Mi smo tek u početnim razredima osnovne škole. Još mi nemamo pojma o tome kako se zida državna piramida, niti će nam to nekom čarolijom, na brzinu, otkriti oni koji tvrde da su te čudne građevine prvorođene baš kod nas, kraj Visokog.

Proces narastanja svjesnog, prosvijećenog građanina, koji zna svoja prava, koji do njih drži i zna da se za njih izbori, dug je kao drevni Put svile. Što više putuješ, to se cilj čini sve udaljenijim.

Sultanu i veziru nekad smo smjeli samo da se ponizno klanjamo, jer se za sitnicu moglo ostati bez glave. Bečki car, a potom i beogradski kralj strahovladom su gušili svaki pokušaj da se čovjek malo uspravi. I socijalizam je klimoglavce više volio od onih koji su umišljali da smiju da misle. A šta tek reći o višestranačkoj demokratiji koja nas je takođe odalamila močugom po glavi i, nasuprot pojedincu, obogotvorila filozofiju čopora - nacionalnog i vjerskog, dabome.

Da sve bude cakum-pakum, stigle su iz svijeta i te nevladine organizacije, sa suprotnim, “civilnim” idejama, koje i djecu uče da ih roditelji ne smiju isprašiti po turu, a kamoli da vladajuća vrhuška državu uređuje po svom kroju, i ne obazirući se na one koji tvore tu državu. 

Ponešto se u ovom poraću, ruku na srce, i naučilo od te demokratske i građanske abecede. Ko zna, možda smo napredovali i više nego što se realno moglo očekivati u zemlji sa prošlošću kakva je naša, u kojoj se ne tako davno živjelo u plemenskim komunama i gdje se žena nije mogla udati sve dok ne nauči praviti pitu.

Uostalom, narodni bunt već je ovdje, nimalo pitomo, znao da iskezi zube. Manjina iz građanske većine savladala je početne lekcije iz samoodbrane, a nadati se da će ona biti sve masovnija i da će potom usvojiti i one složenije pouke, koje će građanina pretvoriti u ozbiljnu činjenicu. E, tek s njom, sa narodom naučenim i ohrabrenim da se isprsi, opismenjenim da politički razmišlja, sposobnim da kontroliše vlast i promiče svoje potrebe, možemo doći do situacije u kojoj bi se moglo cijeniti jesmo li ista halaša kao i oni koji jašu na čelu naše kolone.

Ne slažem se, dakle, da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Jeste se i on u ovoj sveopštoj jagmi dobrano pokvario; tačno je to - ni brat sa bratom više ljudski ne bratuje, kvarni su se još prozlili, a i dobri se povijaju na vjetru siromaštva, nemorala, društvenog haosa i primitivizma. To su oni koje često vidimo oko sebe, pa nas znaju zavesti na pomisao da se sve otisnulo niz klisuru. A nije: pravo čojstvo i čast, naša nada da ćemo izdržati i pobijediti, čuče u masi onih koji još samo stenju; niti se mogu niti znaju snaći, ali koji se polako uspravljaju u neumitnom procesu građanskog odrastanja.

Dokad će taj proces trajati, e to ne pitajte. Na tome - radite!

(fokus.ba, 10. 7. 2015.)

Nemoj po glavi, druže plavi!

(Nemoj po glavi, druže plavi - jaukali su mnogi koji su zaslužili pendrek samo po stražnjici. No, u šta se otišlo u odnosu prema silnicima i pokvarenjacima, to se već zgadilo i pionirima ideje da riječ čovjek mora uvijek da se piše sa velikim Č)


Prije pola stoljeća, kad sam na ulici počeo da stičem prve ozbiljnije predstave o životu, policajca smo se plašili kao vraga. Tad se zvao milicioner, na kapi je imao jarkocrvenu petokraku, a za pasom palicu, crnu da crnja ne može biti. Obilazili smo ga u širokom luku, pognute glave, s nekom nelagodom i osjećajem krivice. Uvijek bi nam dobacio poneku riječ upozorenja, ipak hvatajući naše u asfalt uprte, snuždene poglede.

Poslije se, kad smo se malo zamomčili, znalo desiti da nas, onako usput, ćušne ili “pomiluje” dlanom po zatiljku. Na pitanje: Zašto, odgovor bijaše uvijek isti: Znaš ti dobro zašto!

I nije da nismo znali. Odmah bi nam na um pali naši “teški” zijani: od noćne pljačke čika Avdine trešnje do krađe jaja u Bućinom kokošinjcu, valjda posljednjem u tom dijelu Sarajeva, koji smo planski “obrađivali” u vrijeme dok je on na pomoćnim igralištima Koševa mahao sudijskom zastavicom na nižerazrednim fudbalskim utakmicama. U strogom pogledu, pogrdama i ćuškama uniformisanog predstavnika vlasti u našem kvartu prepoznavali smo da vjerovatno zna za još kojekakve naše poganluke na koje smo i sami zaboravili.

Bilo je to vrijeme kad su za sitne prekršaje izricane krupne kazne, o ozbiljnijem kršenju zakona da i ne govorim. Pa se i to nekako preturilo preko glave i, malo po malo, osvojila ljudska prava koja su, evo, nakon pola stoljeća, okrenula stvar naglavačke: sad se policajac, bez petokrake i sa kraćom i, čini mi se, manje crnom palicom od nekadašnje, nekako snebiva kad prolazi pored ljudi. Nekad mi se učini da mu je nelagodno što nas uznemirava svojom pojavom, pogotovo kad bane u kladionicu. Svi bi, prije 50 godina, odmah podigli ruke uvis. No, sad on, pun nade, kao i svi ostali, baci neku marku na trku cuka, na bingo ili na prognozu sportskih utakmica. Prije nego što, olakšan za nekoliko kovanica, napusti mjesto na kojem možete susresti i kriminalca i golobradog mladića i njegovog profesora, pozdravi se othukujući: Sve je ovo štela, džabe bacamo pare!

Da su ona vremena i onaj brko sa petokrakom na čelu, na golem bi se belaj sve to izvrgnulo. Mladić bi dobio ćušku i prijekor: Da te više nisam ovdje vidio! Onome što, u najmanjem, liči na džeparoša legla bi i šamarčina sa “dobronamjernom” preporukom da odmah prizna gdje je zdipio pare za kocku. A ni profesor ne bi prošao bez brkinog upozorenja: Vala se nisam nadao da ću vas naći na ovakvom mjestu, je li to primjer omladini?

Tako je bilo; sada više nije. Lijepo je to, u par riječi, sročio jedan od čitalaca ovog portala, komentarišući moju prethodnu kolumnu: Čim ljudima daš demokratiju, sve se pretvori u nasilje. 

Između se stvarno dogodila ta demokratija, koju su generacije očajnički prizivale, kao hodža kišu u sparušenoj Hercegovini. Da te pobornike većih ljudskih sloboda i prava, humanijih kazni i tolerancije svake vrste, danas upitaš jesu li konačno zadovoljni, mnogi bi se stresli kao cuko poslije kiše. Ne pjeva demokratija kako su oni pjevali o njoj. Nekako je promukla, cijuče i škripi u ušima. Razbojniku je, maltene, ljepše u zatvoru nego trudbeniku na slobodi. To što je nekad koštalo deset godina robije, danas dostanu jedva tri. A šta tek reći za one koji bi od nekadašnjeg “plavca” svakodnevno dobijali degenek ili barem jednom sedmično bili odvođeni na neugodne razgovorčiće kod istražitelja ili sudija, a koji su danas, bože me sačuvaj, velike face, ljudi na položaju, ugledni i utjecajni.

Kao što je nekadašnja balavurdija, ni kriva ni dužna, brku sa pendrekom obilazila u širokom luku, sad bi tako, možda prije svih drugih mutikaša, trebale da rade perjanice ovog nesretnog društva. I da im brko svakog dana mlatne žestoku šamarčinu, da im se sve zamanta, oni se ne bi bunili; znaju oni da brko “zna”.

Neka oproste utjecajni ljudi koji se u ovome ne prepoznaju, ali gomila je među njima ološa, dugoprstića i kvarnjaka, bezdušnika i pohlepnika. Demokratija im je dala da se ne plaše ni boga ni zakona. Nema danas toliko uniformisanih brkajlija koliko bi trebalo da se ispendreči makar samo onih koji uz svoja imena imaju prikačene kojekakve funkcije i titule.

Takve osobe nazivamo utjecajnim ljudima, čemu se prilagodilo i pravosuđe. Njihove prljave rabote, u narodu poznate pod imenom MITO, od provizije za namještanje tendera ili privilegiranje u zapošljavanju, jezik zakona naziva “trgovinom utjecajem”. Na dan pisanja ove kolumne za tu je krivnju osumnjičena (i uhapšena) jedna doktorica u Banjaluci, sa kovertom napunjenom sa pet hiljada maraka, kako bi na kliniku kojom rukovodi primila baš toga, a ne nekoga drugoga. I pomoćnici državnog ministra odbrane Marini Pendeš, uz obavijest objavljenu istog dana, da joj nadležno tužilaštvo češlja poštenje, također se spočitava ista “trgovačka” aktivnost, sa stotinu i još više puta većim prometom novca.

Zvuči glupavo, ali nije taj termin toliko loš. Direktorski ili ministarski utjecaj je dobra roba za trgovinu, mada bi bruke i zatvora mogla koštati i onog čelnika sarajevske osnovne škole, koga su nedavno uhitili zbog sumnje da je reketirao turističke agencije: Ko da više, s njime će direktorovi đaci na ekskurziju. Pa ko voli, nek’ izvoli!

Još bih vam se svašta izjadao, ali znam da bismo raspredali do sudnjega dana, jer bi i vi dodali još more sličnih priča. Zato idemo ka zaključcima:

1. Demokratija stvarno jede samu sebe, jer golih prsa, velikodušno i čovjekoljubivo stere crvene tepihe pod cipele dvonožaca koji, otkako je svijeta i vijeka, uglavnom strepe samo od stroge-pravedne kazne. Predaleko smo i mi i svijet u tome otišli: već nas ta kost guši u grlu.

2. Najbolji se kvare najgore, rekoše stari Latini. U prevodu na bosanski, “trgovina utjecajem” cvjeta bolje od prodaje visočke sudžuke i turskih keksića od frtalj marke. Dok jednog uhvatiš, deset ih strugne u zapećak. Omladina, za to vrijeme, sanja da i ona jednom otvori tu vrstu radnje, u njoj krize nikad nema. A šta će mladi nego učiti od starih.

Ovo čime završavam nije zaključak; ovo je prijedog: Zakonodavce i pravosudne službenike ne treba na edukaciju slati na Zapad, nego upravo obratno - tamo gdje za ukradenu jabuku lopov ostaje kraći za šaku. Gajba ga košta čitave ruke. Pa da vidiš kako pijačari spokojno čuče u obližnjem hladu, bez straha da će im neko pokrasti robu.

S našom delegacijom tamo treba poslati i one koji su nas dosad učili: i oni se guše u kriminalu, korupciji, nasilju, bezakonju, građanskom strahu. To im je, a i nama s njima, “demokratska” borba dala: da se ološ baškari, dok pitomi bježe u mišje rupe.

Jeste bilo neko vrijeme u kojem se kažnjavalo preko mjere; čovjek je općenito bio obespravljen. Nemoj po glavi, druže plavi - jaukali su mnogi koji su zaslužili pendrek samo po stražnjici. No, u šta se otišlo u odnosu prema silnicima i pokvarenjacima, to se već zgadilo i pionirima ideje da riječ čovjek mora uvijek da se piše sa velikim Č.

Bogme se to veličanstvo u ovom “demokratskom” haosu ofucalo da više ne može.

(fokus.ba, 1. 7. 2015.)

Prednost ili prokletstvo

(Bosna je jedna od ovozemaljskih tačaka na kojoj se stoljećima bolno testira prilično dvojbena formula o različitostima kao bogatstvu)


Mala je vjerovatnoća da će čovječanstvo ikada živjeti u slozi i zajedništvu, ali je potpuno sigurno da nikada neće manjkati ljudi koji će stremiti tom idealu i pokušavati da ga ostvare. Ko to zna, ako ne znamo mi u Bosni i Hercegovini. Upravo naša zemlja je jedna od ovozemaljskih tačaka na kojoj se stoljećima bolno testira prastara, ali prilično dvojbena formula o različitostima kao bogatstvu i prednosti.

Ne treba biti nakraj srca pa zaključiti da se taj ideal ovdje sada povlači po blatu i prašini, sve do spoznaje da se o toj prednosti može razmišljati i zaključivati čak i kao o - prokletstvu! Ono nam se često obijalo o glavu, miješajući se sa periodima u kojim su snošljivost i zajedništvo hvatali maha, hraneći lozinku o prednostima i bogatstvu kojim su obdareni prostori na kojim su se dogodila etnička, vjerska, kulturna i druga susretanja, gdje su razlike jedna od najbitnijih odlika dotične zajednice.

Živjeli smo ta susretanja, knjige i predanja o njima svjedoče, uvijek nas iznova hrabreći da se ne radi o ćoravom poslu. Nisu, međutim, ni rijetki ni zanemarljivi vremenski odsječci u kojim su nas naše razlike do bola razdirale, nekad i toliko da je mnogima padalo na pamet da od toga zanavjek dignu ruke.

Jedno od tih hudih vremena je i ovo koje živimo. Između naših nacija i vjera ispriječili su se povisoki zidovi, rukom se mogu opipati mržnje, strahovi, nesnošljivosti, sumnje i šta još ne od one vrste emocija koje mrače um, zatamnjuju vidike, stežu srca i razjedaju dušu. Budućnost se skupo plaća prošlošću, sve do jezovitog, dali baš pesimističkog ili prilično realnog zaključka/želje: Nikad više zajedno!

To, dabome, ne znači da ćemo između sebe fizički podići one gorostasne kineske zidine; dovoljne su za to i mentalne, duhovne. Otuđeni možemo biti i ako se laktovima dodirujemo, ako su nam srca postala zaključana za druge, i to one koji žive već iza susjednih vrata. Pogotovo se taj korov požarnom brzinom širi po ćilimu koji već 23 godine gubi šarenicu za šarenicom, pretvarajući se u tri boje među kojim su prelivi i tanane nijanse izuzetak, a ne - kao u neka druga vremena - pravilo!

Hoćemo li, želimo li i možemo li vratiti vremena u kojim smo svoje etničko, vjersko i kulturno šarenilo smatrali svojom prednošću, a nakon nevremena u koje nam se sve to surovo ispostavilo kao zla kob?

Teže dileme danas valjda nema u ovoj zemlji svakojake smutnje i meteža. Kad bolje razmislimo, vraćaju se unatrag slike nekih drugih epoha u kojim su razlike takođe detonirale kao tempirane bombe, kad se uvijek prsio neko ko je druge htio da podjarmi, potlači, ponizi...

Jednom su, za osmanlijskog vakta, muslimani ovdje bili građani prvog reda, a kršćani u zapećku. Onda su iz Beča krenuli u sveti rat protiv osmanlijskog naslijeđa u BiH, pokušavajući - politikom, ekonomijom i naseljavanjem ljudi iz Srednje Evrope - da ovdje stave krunu na katoličku glavu, da taj dio našeg etnosa učine povlaštenim i dominantnim.

Nije prošlo jer je Prvim svjetskim ratom brzo zaustavljeno. No, jednako kratke pameti bili su i nastavljači, oni koji su Bosnom zagospodarili poslije tog velikog kreševa. Kraljevi iz loze Karađorđevića takođe nisu bili impresionirani bosanskim etničko-vjerskim ćilimom, nego su odmah prešli na tkanja sa izrazitom srpskom bojom. Na kraju su, kad je i to na izdah palo, stigli komunisti da ustranu gurnu sva tri ovdašnja naciona i ustoliče četvrti - crveni!

Istorijske činjenice nam ne dopuštaju da se pravimo nevješti i nasilu optimistični. Naše su nas razlike dosad prečesto i preskupo koštale. Da od suživota ipak ne dignemo ruke, poticali su nas neki lijepi zajednički trenuci i epizode, međusobna štovanja i ispomaganja, često kovana u vremenima kad je čelik sijekao na sve strane, a pogotovo u mirnijim razdobljima, kad bi ljudska priroda čovjeka nadvladavala onu vučju.

I sad smo na tom iskušenju, možda i najvećem u našoj povijesti. Neki žele da odavde zbrišu po svaku cijenu, drugi hoće, sa kućom i zemljom, da se uguraju u susjedne države, treći blesave o tome kako im je Malezijac, zbog vjere, bliži od ovdašnjeg komšije. Kažu - neka svaka ptica krene ka svome jatu!

Bosna je, rekoh već, jedna od ovozemaljskih tačaka na kojoj se stoljećima bolno testira dvojbena formula o različitostima kao bogatstvu i prednosti. No, “bosni” je još diljem svijeta, od vječito trusnog jerusalemskog trougla do Švicarske, Belgije, Španije, Sjeverne Irske, Indije-Pakistana, čak i Kanade... I tamo su razlike prednost-prokletstvo, u najmanjem golemo iskušenje i gonič ledenih vjetrova.

Možda je i istina da se u etnički, vjerski i drukčije zamiješanim prostorima čak i djeca rađaju ljepša od jednoličnih ljudskih krajolika, kako neki vole reći. No, cijena te blagodeti doista je velika, ogromna, tolika da se čovjek upita na šta je Svevišnji ciljao kad je poručio svojim zemnim robovima da ih je namjerno napravio različite, kako bi se upoznavali, sarađivali i kroz miješanje i susretanje oplemenjivali. Svaka “sveta knjiga” toga se pripominje.

Imamo li snage da se u ovoj dvojbi zrelo i razumno opredijelimo? I koliko vremena za to imamo, a da se, sporo razmišljajući, na brzinu ne raspemo?

Jedno želim, drugog se plašim, kao i vi, uostalom. Da nam je bar kupiti dovoljno vremena da se priberemo i povratimo iz transa, pa da onda, hladne glave, vidimo kud nam je i kako ići u budućnost. Ovi dani još nisu zreli za tu vrstu odluke, ni da slavimo svoje različitosti kao nebeski dar niti da ih, kao prokletstvo, probodemo glogovim kolcem.

Strpljen - spašen, reče neki drevni mudrac, ma šta mu to značilo.

(fokus.ba, 25. 6. 2015.)

Ramazanski obrazac

(Sarajevo i druge čaršije u kojim većinom žive Bošnjaci u danima posta su nekako umiveni, spokojni, usporeni, gotovo pa blaženi – kao da su svi i sve pod abdestom...)


Ramazani su mi se još u djetinjstvu ugnijezdili u srce. U sarajevskom naselju Bjelave, ispod studentskih domova, barem trećina ljudi i u „ljutom“ socijalizmu predavala se postu. Mahale su mirisale po ćurakotu i vrućim somunima iz Krunićeve pekare, pred kojim su se, predveče, zametali podugački redovi.

Rahmetli Pemba-hanuma i njen rahmetli sin Ismet, sa suprugom Šuhrom, koja još živi u kući koju smo dijelili, redovno su izvršavali ovu vjersku dužnost. Ismet i Šuhra su, u vrijeme ramazana, obično uzimali godišnji odmor, a stara Pemba-hanuma, koja je moju majku učila da sprema tradicionalna čaršijska jela, brinula se da za iftar i sehur pripremi malo svečanije obroke od onih koji su svakodnevno iznošeni na siniju u ta skromna vremena.

Moj mlađi brat jednom je, ponešen tom toplom atmosferom, zapostio sa starom nanom, a mene je zapadalo da komšijama predveče idem po somune u obližnju pekaru. A šta će dijete nego usput, kad ih nosi, pomalo čopati i grickati, ali tako da se, kobajagi, ne primijeti kad ih donesem čika-Ismetu. Shvatio sam da sam prokužen kad mi je jednom rekao da više ne kupujem tri nego četiri somuna. Kaže s osmijehom – pojedi jedan, pa da nama doneseš tri čitava!

Skromni su i tihi bili stari sarajevski ramazani. Bilo je u njima i ponešto prkosa. Socijalizam nije ućutkivao ezan niti zatvarao džamijska vrata, premda mu oni koji su kroz njih prolazili – kao i kroz crkvena – nisu bili baš mili. No, i tradicija i vjerski osjećaji imali su prostora za ispoljavanje.

Danas su ramazani veliki društveni događaj. Sarajevo i druge čaršije u kojim većinom žive Bošnjaci u tim danima su nekako umiveni, spokojni, usporeni, gotovo pa blaženi – kao da su svi i sve pod abdestom. Vjernici su zaokupljeni obredima, ali i većina ostalih građana vidno pokazuje štovanje za one koji, pogotovo u ovim dugim i vrelim danima, dosljedno poste i žive poput asketa. Kao da se svi okreću nekoj svojoj svetinji, ili Bogu ili nečemu što za njih predstavlja „božanstvo“. Čak se može reći da i kriminalci i delikventi u tom periodu uzimaju predah, jer u ramazanskom vaktu tradicionalno ima najmanje kažnjivih „djela“ u toj godini.

Čini mi se da u tom pogledu kao društvo sazrijevamo. U prvim poratnim godinama znala se u džamijskim hutbama čuti i pokoja riječ pogrde na račun „nevjernika“, znalo se i komšiji glasno zamjeriti što ne posti. U sredinama u kojim su Bošnjaci i muslimani u manjini, gdjegdje se znalo naći hrđe da oskrnavi neki harem, mesdžid ili džamiju, da ljudima zgadi iftar... Pa da se onda, u vrijeme hrišćanskih praznika, uzvrati istom mjerom, kao: Ovo vam je za ono!

Nije lako živjeti u vjerski i etnički šarenom društvu. Svako pametan misli i zbori kako je u razlikama prednost i bogatstvo, poput Pape koji nas je nedavno pohodio. No, znamo mi dobro da ta prednost i bogatstvo ne dolaze na tacni: njihove vrijednosti osvajaju se s mukom, u vječitom trvenju sa onima koji počesto dižu glavu, a koji priznaju samo sebe i svoje, tvrdokorni i uskogrudi, stisnutog srca i duše, horni samo za uzimanje – nikad za davanje.

Dunjalučke brige danas su pogoleme. Ljudi vape za smirajem, za dostatnom korom hljeba, za zdravljem koje su nagrizli brutalni rat i nemirno i nervozno poraće. Svi smo se nekako udaljili: nacija od nacije, vjera od vjere, komšija od komšije, puca bliskost i u mnogim familijama.

Ramazan na sve to stavlja makar „veto“, uspostavlja primirje za sve naše male i velike konflikte, ako već ne može da ih trajnije pripitomi ili usmjeri putem konačnog uklanjanja. No, u svojoj moralnoj dimenziji, ramazan je svakako uzorni obrazac za svaku vrstu ljudske ispomoći, topline, brižnog ophođenja i osjetljivosti na tuđu tugu i nevolju, na ono što jednom treba da se desi u glavama svih nas kako bismo, konačno, u ovom društvu i u ovoj državi živjeli kao ljudi.

(fokus.ba, 17. 6. 2015.)

Nekom perje, nekom trnje

(Brzo i ekstremno socijalno raslojavanje dodatni je otrov u srcima ljudi, otrov koji je već znatno oštetio duševno zdravlje prosječnog Bosanca i Hercegovca)





Socijalne razlike jedna su od tempiranih bombi koje ugrožavaju stabilnost i duševno zdravlje građana BiH. Siromaštvo ili skroman život manje bole kad se oko vas niko ne baškari, razmeće i kinđuri, kad vam luksuzna roba u izlozima ne izaziva zazubice kao cuki kad mu pred očima mašete hrenovkom.

U tome je svojedobno bila tajna socijalne trpeljivosti, u vrijeme kad kod nas nije bilo bijesnih automobila, markirane odjeće, gala restorana i kafana, čak ni hrane koja nekima ne bi bila dostupna. Sjećam se kad nije bilo ni majoneze, kad su u granapima bile samo dvije vrste hljeba, kad se na jagnjetinu išlo samo u vrlo iznimnim, svečarskim prilikama. Svi smo u školama nosili tzv. kecelje, odnosno skromne tamnoplave mantilčiće, pa ste ispod mogli imati i najmoderniju odjeću na svijetu, a da se to nije primjećivalo.

Sve to doprinosilo je socijalnom miru i duševnom zdravlju stanovništva. Jer nije nevolja kad nešto nemate; prava muka je kad vidite čega sve ima, a ono vam je nedostupno.

U svim mijenama koje naše društvo doživljava u posljednjih 25 godina jedna od najprimjetnijih i najbolnijih je socijalno raslojavanje. Ono još nije dosegnulo razmjere kakve ima u svjetskim metropolama, gdje neki ljudi zaista umiru od gladi, dok se drugi, u svojim dvorcima, svakodnevno zalijevaju šampanjcem i delicijama vrijednim godišnje zarade onih koji su na dnu socijalne ljestvice. No, i kod nas je već stvoren stalež iznimno bogatih ljudi, uz njih i oveći sloj porodica sa zapadnjačkim primanjima i životnim standardom vidno boljim od većine drugih stanovnika.

Sve to primjetno je u školi, na poslu, na ulici, u prodavnicama te luksuznim restoranima u koje od običnih ljudi može da zaviri samo osoblje koje u njima radi.

Prosječan Bosanac i Hercegovac sve to vidi i to ga boli. Može se to nazivati i zavišću i ljubomorom, ali još više posljedicom osjećaja krajnje prikraćenosti i nepravedne društvene raspodjele u kojoj je neke dopalo perje, a neke bodljikavo trnje.

Dobar dio nervoze, posebno kod mladih, potiče upravo iz svijesti da se društvo po imovnom osnovu jako raslojilo. Možete misliti kako se osjećaju mladići koji na klupi, kraj ulice, dijele dvolitru najjeftinijeg piva, gledajući u kafić preko puta u kojem sjede njihovi nagizdani vršnjaci, pored svojih prvoklasnih automobila i sa prefinjenim i skupim pićima na svom stolu. Progutali bi ih – kad bi mogli. Ovako, ćute i u sebe trpaju gnjev i osjećaj vlastite drugorazrednosti, a potom na internetu, u svojim sobičcima, nervozni, bljuju žuč po svemu i svačemu.

Ne znam da li je iz ove tjeskobe potekla kampanja paljenja automobila u Sarajevu, tokom koje su desetine vozila izgorjele u nekoliko posljednjih mjeseci. Ali se sjećam da je moja generacija, kad su se početkom sedamdesetih počeli množiti malo bolji automobili, skoro svake noći razbijala na desetine retrovizora, s jednostavnom željom da se malo „osvete“ onima koji su počeli da se izdvajaju iz opšte skromnosti.

Socijalno raslojavanje i sada je jako primjetno, ali ono broji tek početne dane. Nalik na čitav svijet, i ovdje će se formirati i zabetonirati klasa bogatih i klasa siromašnih. Oni u sredini biće relativno neprimjetni i ne odveć brojni. Varnice će frcati između onih koji žive gizdavo i onih koji jedva sastavljaju kraj sa krajem. To je naša sudbina i od nje nikako ne možemo pobjeći. Nijedna država i društvo u današnjem svijetu nisu došli do formule koja sviju zadovoljava, iako su, na primjer, Kanada i skandinavske zemlje na dobrom putu da te špiceve otupe.

Ovoj boljki lijeka nema, bar u dogledno vrijeme, sve dok imućni ne pristanu da budu malo siromašniji, da bi oni najbijedniji (kako u Sarajevu reče papa Franjo) malo poboljšali svoj ubogi život. Cijena takvoga stanja je povišena društvena temperatura, nervoza i potištenost većine ljudi, pogotovo u situaciji kad oni, kao danas u BiH, osjećaju da je tajna mnogih ličnih bogatstava upravo u njihovom vlastitom siromašenju, u potkradanju, prevarama i lopovlucima kojim se upravljači ne suprotstavljaju i koji i sami srastaju sa tom naglo izđikljalom drušvenom „kremom“.

Politička nestabilnost samo je jedan, možda ne i najteži bol koji osjećamo. Neke druge pojave, poput brzog i ekstremnog socijalnog raslojavanja, dodatni su otrov u srcima ljudi, otrov koji je već znatno oštetio duševno zdravlje prosječnog Bosanca i Hercegovca. A biće ga još više, jer će mnogi još dublje da propadaju, a drugi, znatno malobrojniji, tek će da se razbogate.

(fokus.ba, 12. 6. 2015.)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...