28. 12. 2012.

Uvrijeđena mlada


Ako se Alija Izetbegović usred ratne huke sastajao s neprijateljskim vođama, zašto Bakir u miru izbjegava njihove nasljednike


Nova dlaka ne mijenja ćud. I Tomislavu Nikoliću će, stoga, trebati još puno šminke, drugačije frizure i nasmijanijega lica pa da nas uvjeri da to više nije onaj krvožedni šešeljevski vuk.
Taj posao bit će mu još teži ukoliko se ne vrednuju nikakvi njegovi politički pomaci, pogotovo ako mu se na leđa bude tovarilo i ono što ga ne sleduje. A upravo tako prema njemu se ponio dio ovdašnje zvanične politike, zapravo bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Razlog za žaoke, barem formalno, pronašao je u tome što je svoj prvi predsjednički korak u komšiluk Srbijanac pružio prema Banjoj Luci, a ne prema Sarajevu.
Ako ćemo pravo, na vrata vam nezvani dolaze samo prosti i neodgojeni ljudi. A Nikolića u Sarajevo niko nije zvao, čak i kad se sam nudio. Zna se i ko je podigao rampu - Bakir Izetbegović. Umjesto da susjeda s kojim se zbog krvave međe svađamo i tučemo već decenijama odmah pozove na ozbiljne razgovore, on je, ispada, lovio priliku za jeftine političke poene.
Da je htio, Bakir Izetbegović imao je od koga učiti. Pa, njegov otac se i usred nekadašnje ratne huke susretao s neprijateljskim vođama iz okruženja, ne bi li se nekako prekinulo krvavo klupko! A sin, eto, ni u miru nije horan za razgovor sa šefom države s kojom imamo punu vreću neraščišćenih računa.
Izetbegović i Nikolić davno su se trebali susresti i, ako ništa drugo, barem dobro isvađati. Bilo bi to mnogo bolje od uloge uvrijeđene mlade, koju je odabrao bošnjački član Predsjedništva BiH.
Svome narodu Izetbegović time nije nimalo pomogao. Ako misli da jeste svojoj političkoj karijeri, vidjet će da je i s tom procjenom grubo omanuo.
(Dnevni avaz)

25. 12. 2012.

Politički lufteri bez kazne


Hoće li Tihićevim delegatima biti uskraćivan onaj dio plaće koji se oduzima svakome ko neopravdano izostaje sa svoga radnog mjesta


Fahrudin Radončić nije prvi koji je nekome darovao svoju ministarsku plaću. Neki funkcioneri i do sada su stipendirali đake i studente ili su, pak, davali priloge humanitarnim i sličnim ustanovama.
Novi, pri tome, nisu ni cinični komentari. Lako se Radončiću odreći plaće kad ima para k'o blata! I drugima se, u sličnim prilikama, dobročinstvo zlurado pojeftinjavalo.
Ojađeni dvodecenijskom bijedom, počesto smo nakraj srca. U svemu tražimo dlaku, ponekad i tamo gdje ne treba, dok kod očiju ostajemo slijepi na bezočne pljačke u kojima se svakome od nas iz džepa izvlači barem poneka marka.
A šta je do bezočna pljačka ono čime ovih dana maše Sulejman Tihić? Gurnut ćemo ustranu političku stranu njegove najave da će delegati SDA, kad im ponestane argumenata, jednostavno bojkotirati sjednice Doma naroda Parlamenta BiH. A hoće li se, ne reče šef SDA, oni pri tome odreći i onoga dijela plaće koji bi trebali izgubiti zbog izostanka s radnog mjesta?
Odgovor znamo. U mjesečnim obračunima nikada ni marka nije nedostajala Tihićevim ministrima i zastupnicima koji posljednjih mjeseci biraju na koju će sjednicu Federalne vlade ili parlamenta doći, a na koju neće. Kao što za luftiranje s "nastave" nisu kažnjavani ni u prethodnim mandatima.
S ovom vrstom političke bagre posla imamo već decenijama. To je onaj soj koji svoje ne da, ali tuđe rado uzima. I uzimat će sve dok ga u tome niko ne priječi, ni ljudi ni zakoni.
(Dnevni avaz)

22. 12. 2012.

Nacija u džepu lažnih zaštitnika

Silovanjem demokratskih procedura Tihićeva politička družina ne krade vrijeme svojim rivalima nego – svima nama!
 
 
To što dobronamjerniku snaži vjeru u pobjedu pameti, bezobrazniku je nada za uspješnu obmanu. Demokratija se temelji na preciznim procedurama, kako bi se društveni poslovi učinili što nepodložnijim za lične i grupne interese vladajućih struktura.
Ovaj film pred očima nam se sada vrti u televizijskoj verziji. Javnosti je suđeno da se o njenom, građanskom novcu i građanskim pravima, opet raspreda kao o velikoj nacionalnoj ujdurmi.
Riječ je o pokušaju federalnih delegata SDA da pokrenu proceduru utvrđivanja navodne povrede vitalnog bošnjačkog nacionalnog interesa u odlučivanju o saniranju stanja u poslovno zapuštenoj i uređivački korumpiranoj Radio-televiziji FBiH. Time se, na neko vrijeme, lažnim novcem kupuje status kvo u toj medijskoj kući, kojom Tihićeva stranka raspolaže kao vlastitom prćijom.
RTVFBiH živi od pretplatničke takse. Na uplatnici, pri tome, ne piše koje su vjere i nacije njeni obveznici. Naprosto, za nešto svakomjesečno izdvojenoga novca, građani stiču pravo na objektivan, profesionalan, zanimljiv, pa i zabavan program koji tamo treba da se stvori i emitira.
Kad to znamo, pa uporedimo sa stanjem u RTVFBiH, onda je jasno da bi upravo životni interes pretplatnika svih nacija, pa i bošnjačke, i za SDA trebao biti poticaj da se što prije uvede osnovni red u tu zapuštenu i raspuštenu kuću. U njoj se, iz godine u godinu, pretplatnički novac harči prema ličnim potrebama i nahođenjima, u koje su prstom uprli i oni kojima je posao praćenje zakonitosti u poslovanju. Utvrdili su to financijski revizori, kao što je i svakom zdravorazumski obdarenom čovjeku jasno da se tamo u Upravi četiri godine nije radilo ono što zakon nalaže: mijenjanje njenih članova.
Dabome da to znaju i lažni nacionalni dušebrižnici iz Doma naroda Parlamenta FBiH. Njima je njihova nacija, bošnjačka, za koju se kobajagi prse, zadnja rupa na svirali. Ustavne klauzule o pokretanju pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa oni se laćaju samo kao sredstva za ostvarenje njihovih ličnih i grupno-stranačkih interesa. A oni se ogledaju u tome da mikrofoni Federalne televizije i radija i dalje budu njihovi lažljivi i propagandistički megafoni.
Znaju u SDA, naravno, da to neće dovijeka trajati, ali znaju i da im sisanje demokratije na slamčicu, to jest zloupotreba procedura koje su zapisane u ustavne papire, može donijeti još neki dan ili još koji mjesec koristoljubivog uzurpiranja najjače RTV kuće u Federaciji. Uostalom, zar i ljetos nismo izgubili nekoliko mjeseci na proces rekonstrukcije državne vlasti, jer je SDA, pozivanjem na taj isti nacionalni interes, žvaku razvlačila do iznemoglosti?
Time su SDA-ovci ljetos izmorili svoje političke rivale. Isto i danas pokušavaju traženjem dlake u televizijskom mućak-jajetu. Je li moguće da pri tome nemaju nimalo obzira prema činjenici da to oni, ustvari, ne rade svojim protivnicima nego građanstvu ove zemlje, pa time i svojoj naciji?
 Vrijeme koje bestidno kradu, oni kradu svima nama. Gubitak vremena, doduše, više ne mjerimo novcem, kao drugi, jer su nam ga odavno pokrali. Ali ga mjerimo bijesom koji kipti sve više i više...
(Dnevni avaz)

18. 12. 2012.

Naše pare u naše ruke!


Novac za razvoj najlakše možemo da namaknemo oduzimanjem plijena domaćim pljačkašima


Bosna i Hercegovina je jedna surovo opljačkana zemlja. Politički uvezana kriminalna bratija operušala nas je za najmanje 15 milijardi maraka.
Samo kroz cjevčicu korupcije, kroz koju za jednu sekundu proteče 47 maraka, toliko novca isisano je iz našega krvotoka u 16 posljednjih godina. Koliko li je još milijardi poratna vlast pokrala na druge načine?
Ovih dana razočarano smo, na saldu stranih investicija, sabrali nešto više od 56 miliona maraka. Sa tom sićom nećemo se, po potrošnji mesa, pomaći sa posljednjega mjesta u Evropi, nego ćemo pasti još i niže – na gole kosti.
Naš spas je negdje drugdje. Umjesto stranim investicijama, novac za razvoj lakše i brže možemo da namaknemo oduzimanjem plijena domaćim pljačkašima. Premda su jedan dio već potrošili, milijarde su i dalje u njihovim nekretninama, firmama, na bankovnim računima ili, pak, uredno složene drijemaju pod njihovim dušecima.
Obračun sa lopovlukom, koji neće završiti samo kažnjavanjem pljačkaša nego i oduzimanjem nelegalno stečene imovine, naša je najbolja investicija. Federalni zakon, koji će to omogućiti, na dobrom je putu da stupi na snagu. A oštre se i policijske sablje: SIPA je imenovala specijalni tim za borbu protiv korupcije i pranja novca. Oni će, u Skoplju i Podgorici, uskoro proći međunarodnu seminarsku obuku iz ove oblasti.
Svaka para nam zlata vrijedi. Ova bi, pak, trebala biti najslađa: ta koja će se oduzeti od onih koji su svoje nezaslužene imetke gradili na grbači siromašnog, k tome i ratom obogaljenog naroda.
(Dnevni avaz)

15. 12. 2012.

Šaptači s vrha piramide

Kako bi se tek tresle političke gore ove brdovite zemlje kad bi svi direktorski džaferovići otvorili srce i progovorili o svojim financijskim nalogodavcima  iz političkih visina
 
 
Nema lanca kojeg na kraju ne uhvati hrđa. Svjedoči o tome i slučaj Razvojne banke i javni vapaj njenoga direktora Ramiza Džaferovića, kojem je, izgleda, dojadilo povijanje kičme pred nalogodavcima iz sjene.
Od mnogih drugih korupcijskih zgoda ova se razlikuje samo po tome što je jedan od njenih sudionika napokon progovorio. Kako bi se tek tresle mnoge gore ove brdovite zemlje kad bi svi džaferovići otvorili srce i progovorili o svojim šaptačima iz političkih visina?
Šablon je odavno poznat: u mekanu slamu javnih preduzeća, ustanova, zavoda i drugih državnih jaslica stranke smještaju svoje ljude. Njihova sposobnost, stručnost i radinost manje su važni od stranačke ili porodične bliskosti. No, na najvećoj cijeni je njihova spremnost da se, zarad svoga džepa i karijere, umjesto jezikom, više služe ušima. Da bespogovorno slušaju svoje političke šaptače i ispunjavaju njihove mnogocifrene naloge.
U tom lancu, dok je dobro podmazan, sve ide glatko. Svaki novčanik manje ili više se udeblja, a da, pri tome, ostaju minimalne šanse za javnu blamažu ili, pak, krivičnu odgovornost predviđenu za one koji harče državnu i društvenu imovinu. Zašivena su i direktorska i politička usta, a za ne daj Bože: svoj bi kadija i tužio i sudio i - oslobodio!
Režiseri ovog uigranog "biznisa" su stranačke i političke gazde, a radove izvode pijuni raspoređeni po državnim jaslama. Preko njih se realiziraju krediti, pozajmice, lažirani tenderi, od čibuka odmjereni budžetski pokloni, sve do udomljavanja rođačko-stranačke bratije na dobro plaćenim radnim mjestima.
U slučaju Razvojne banke na djelu su zatečene krupne zvjerke i, što je još značajnije, stari majstori ovoga prljavoga zanata. Na stubu srama su, doduše, i federalni predsjednik Budimir i politički mesaroš Lijanović. No, glavni akteri su - zna se - iz legla koje je ovaj sistem i porodilo i razradilo i decenijama provodilo - iz SDA. Direktor Džaferović teško tereti predsjednika Tihića, njegovog potpredsjednika te nekolicinu ministara iz ove stranke. Zbog njih je direktoru Razvojne banke prijetila opasnost da mu se uho deformira u - telefonsku slušalicu!
A onda je veza najednom pukla. Umjesto uha, proradio je Džaferovićev jezik! Zalud su s one strane žice "savjetovali" direktoru da još malo iskreditira nezasitoga Hilmu Selimovića i druge stranačke miljenike i saveznike. Zapanjeni šaptači odjednom su se suočili s pobunom čovjeka kojeg su godinama tretirali kao ribicu za ispunjavanje svojih finansijskih želja.
Uši je, povodom ove afere, naćulila i masa direktora raznih javnih preduzeća, ustanova, zavoda i drugih državnih firmi i institucija. U Džaferoviću oni jasno prepoznaju same sebe: šablon odnosa sa šaptačima je isti, samo su iznosi i procenti drugačiji.
Različito je još jedno, vjerovatno i najbitnije: malo koji direktor ima kuraži da stisne petlju i usprotivi se pritisku iz političkih visina. Stoga će Ramiz Džaferović vjerovatno još dugo biti izuzetak, bez obzira koliko bi za ovu zemlju bilo dobro da postane pravilo.
(Dnevni avaz)

10. 12. 2012.

Ispruženi dlanovi


Sito pomoći i milostinje mora biti jako gusto, da novac stigne tamo gdje je najviše potreban


Šezdesetak muzeja, pozorišta i biblioteka najviše se obradovalo oživljavanju Vijeća ministara BiH. Već u prvoj sedmici nove ministarske ere prema njima je plasirano 2,4 miliona budžetskih maraka.
Ni sa ovim novcem pomenuti srećnici neće prodisati punim plućima. No, uhvatiće bar malo zraka, realizirat će neke projekte, uključit će grijanje ili uspraviti nakrivljene zidove.
I ovaj finansijski plasman, kao i gotovo svaki iz naših socijalno obojenih budžeta, nema ni razvojno ni sistemsko obilježje. To je neka vrsta sadake za kojom ovdje danas žude i pojedinci i institucije, svi oboljeli od najteže bolesti – besparice.
Za svaki ispruženi dlan, bilo za oronule muzeje ili sirotinjske porodice, ne mogu se pobrinuti ni bogatije zemlje od naše. Sito mora biti jako gusto, da pomoć stigne tamo gdje najviše gori. Svaku budžetsku marku, za ovu namjenu, treba triput premjeriti prije nego što se za nju odredi adresa.
U svoj sili naših manjkavih propisa, svakako su i oni o humanitarnoj pomoći. Stoga i treba da postanu jedan od prioriteta nove vlasti, kako bi novac za tu namjenu i sama najbolje plasirala te, općenito, zavela više reda u ovu osjetljivu oblast. Kroz razne oblike potpore i milostinje promeću se stotine miliona maraka, koje često završavaju i u džepovima raznih lupeža, besposličara i lažnih sirotana.
I to malo što imamo, kad ode tamo gdje najviše treba, dovoljno je za mirniju savjest. I ne samo Vijeća ministara, već i svakoga preduzeća i pojedinca koji imaju bar neku marku koju mogu i žele da stave na nečiji ispruženi dlan.
(Dnevni avaz)

08. 12. 2012.

Po jutru se dan (ne) poznaje


Brzim dogovorima o budžetu, nova vladajuća garnitura ojačava uvjerenje da sa obećanim zaokretom nije pucala političkim ćorcima 


Budžeti za narednu godinu usvojeni su preciznošću švicarskoga sata, znatno prije posljednjega otkucaja. Velika je to vijest za zemlju čija vlast decenijama na vrijeme nije mogla u tor da satjera ni tri nacrtane ovce, a kamoli da se dogovori o onome što je najviše zanima, o novcu.
Nužda naviku mijenja, kazaće neki. I biće u pravu: budžeti su na vrijeme usvojeni, jer je političarima nad glavom visio mač Međunarodnog monetarnog fonda.
Pomenuta prijetnja potakla je razumno odlučivanje u kući vlasti. Bez uplatnica iz MMF-a, ona svojim ukućanima ne bi mogla da skrpi više od doručka i tankoga ručka. Digla bi se na nju i kuka i motika budžetskih ovisnika, koji su bez plaća, penzija, socijalnih i drugih dodataka izbezumljeni kao narkomani bez droge.
Usvajanje tri budžeta pokazalo je da u BiH politika najbolje djeluje pod pritiskom. I to kombinovanim: pritiskom izvana, od moćnih stranaca, i pritiskom iznutra – od domaćih nezadovoljnih podanika.
Oni koji su se na vrijeme dogovorili o novcu, bez obzira na očiglednu nuždu kojom su bili potaknuti, ipak zaslužuju čestitke. Prvo, što nisu skrivali da to rade pritisnuti potrebom za novcem izvana. Umjesto da nas prave budalama, kako su dosad radili, konačno su priznali da smo sa parama satjerani do duvara.
Drugi ohrabrujući signal je osjećaj da nova politička većina, ovako brzim budžetiranjem, ojačava uvjerenje da će ispunjavati i druga svoja obećanja.
Za razliku od dosadašnjih, uglavnom visokoj politici okrenutih dogovora, nova koalicija pažnju je skrenula na ono od čega se živi. Radi se o strategiji, začetoj sporazumom SDP-a i SNSD-a, u kojoj su zarada, zapošljavanje, novi projekti, domaćinsko gazdovanje... u prikrajak potisnuli nacionalne obmane i neutoljive apetite.
Ako nam se već sporiti, zbog stvari u kojim smo daleko od sloge, tu nevolju i nervozu biće lakše podnositi sa malo punijim novčanicima i porodičnim budžetima. Neko se u ovdašnjoj politici jednom mora dosjetiti da ljudi ne razmišljaju samo glavom nego i – stomakom!
Nova vladajuća garnitura obećava da će to biti baš ona. S budžetom je zaslužila pohvale. Za aplauze, pak, morat će potvrditi da je to ona vrsta jutra po kojem se dan poznaje.
(Dnevni avaz)

05. 12. 2012.

Proćerdane milijarde


Na ovoj će mladosti Bosna ostati. Na njoj i školstvu s kakvim odrasta, zapravo, može samo još niže pasti!


Škola nas sve žulja: i đake i nastavnike i državu koja u to ulaže ogroman novac. Nesrećni su i poslodavci, jer im se uglavnom nude nedoučene ruke i (polu)prazne glave.
Ako ovome dodamo podatak da svake godine bez osmoljetke ostane 6.000 djece te da 20.000 tinejdžera nikad i ne pređe u srednju školu, porazna slika se upotpunjava. Muka, pak, kulminira spoznajom cijene kojom sve to plaćamo. A to je, ni manje ni više - milijarda maraka! Toliko se godišnje u BiH izdvaja za 40.000 uposlenika u osnovnim i srednjim školama, za komunalije, održavanje zgrada, opremanje kabineta i druge potrepštine.
Za golemu budžetsku milijardu, dakle, uglavnom dobijamo neuke đake, smrknute nastavnike, uzbunjene prosvjetne sindikate... Po ulaganju u školstvo izdašniji smo i od Srbije i od Hrvatske, ali su nam, kako je izučila Svjetska banka, rezultati znatno slabiji. Testiranje obavljeno u 59 zemalja, naprimjer, pokazalo je da smo na posljednjem mjestu po znanju iz prirodnih nauka!
Nastavnici će, kao svoj alibi, iz rukava odmah potrgnuti - niske plate. Taj izgovor, međutim, pada u vodu kad znamo da se njihova prosječna plaća kreće oko 850 KM, taman tu gdje je i opći državni prosjek. Istini su, stoga, bliži stručnjaci iz Svjetske banke, koji upiru prstom u "nizak nivo znanja našeg nastavnog kadra". U Finskoj, naprimjer, samo odlikaši mogu na fakultete koji obrazuju nastavno osoblje; kod nas to zanimanje uglavnom biraju oni koji izvise pri upisu na pravo, ekonomiju, tehniku...
Na ovoj će mladosti Bosna ostati. Na njoj i školstvu s kakvim odrasta, zapravo, može samo još niže pasti!
(Dnevni avaz)

01. 12. 2012.

Zamućeni ekran


Tobožnje opiranje političkoj kontroli samo je paravan za višegodišnji javašluk koji vlada u Federalnoj radio-televiziji


Direktor Federalne RTV preksinoć je prkosno poručio parlamentarnim zastupnicima da ta medijska kuća neće dopustiti da potpadne pod političku kontrolu. Par sati kasnije, njegovi spikeri i praktično su pokazali kako izgleda ta njihova „nezavisnost“. Gledateljstvu su saopćili kako je Bosna i Hercegovina  u Generalnoj skupštini UN-a glasala protiv poboljšavanja međunarodnog statusa palestinske države!
Prevareni gledaoci su, naravno, preko drugih medija brzo saznali da je naš predstavnik tom prilikom bio suzdržan. A što se političke kontrole tiče, od ranije  je svakome vidljivo da FTV radi za groš SDA, potpuno uvezana u njeno stranačko kolo.
Klan direktora Šabića već dugo obmanjuje platiše RTV takse i istovremeno zlostavlja većinu svojih uposlenika željnih da rade profesionalno i objektivno. Sve svoje nade šefovi bacaju na stranku tokom čije vladavine su nesmetano harčili društvenu imovinu i, uz čiju pomoć, misle da na isti način nastave. Nikako im ne odgovara suočenje sa posljedicama nesavjesnog poslovanja i ignoriranja informativnih potreba javnosti, iz čijeg pretplatničkog kazana oni zahvataju kao iz materinoga lonca.
Suočenje sa istinom ipak se bliži. Većina u Federalnom parlamentu ustrajava na čistom televizijskom računu, na kažnjavanju za višegodišnje, revizorski potvrđene, nezakonitosti i mahinacije. Nakon toga će se i sada mutni federalni ekran lako izbistriti. Iza paravana tobožnjeg otpora političkoj kontroli ukazaće se slika najobičnijeg javašluka i finansijske razuzdanosti.
(Dnevni avaz)

26. 11. 2012.

Tajne iz bankarskog sefa


Tužioci bi konačno trebali da se isprse i da, povodom zbivanja u Razvojnoj banci FBiH, nekoga natjeraju na suočavanje sa istinom i kaznom


Novac je na početku i na kraju svega. Samo on je iznad vlasti. Zapravo, za vlašću se i čezne zbog želje za novcem, tom čarobnom ribicom koja može da ispuni svaku želju.
Novac, onaj već potrošeni, ali i onaj na koji se baca oko u budućnosti, u središtu je borbe za vlast u Bosni i Hercegovini. Naučena da u državni novčanik poseže kao u vlastiti, SDA se za visoke pozicije bori iz dva razloga: prvi, da novi gospodari državne kase ne otkriju njihove stare mahinacije, i drugi – da društveno dobro nastave koristiti kao sopstveno, stranačko.
Događaji u Razvojnoj banci FBiH mogli bi postati prelomnica u tekućim političkim tučama. Tamo je SDA uhvaćena na djelu, u nastojanju da podmiri prohtjeve svojih miljenika, te da zadovolji sopstvene političke potrebe.
Što se tiče politike, ona je motiv za pritisak na direktora Razvojne banke da odobri kredit braći Lijanović. Zapelo je na pet miliona KM, koliko treba njihovom urušenom poslovnu sistemu da opet prodiše. Kontrausluga je, naravno, svrstavanje njihove stranke Radom za boljitak u tabor SDA, koja očajnički pokušava da onemogući svoje izbacivanje iz federalne vlasti.
„Prijateljsko“ uvjeravanje direktora Razvojne banke da sa nekoliko desetaka miliona novih, jako povoljnih kredita potpomogne poslovni lanac porodice Selimović ima ponešto drugačije razloge. S tim ljudima SDA ima neke posebne veze, koje obično donose obostranu korist. Smrad korupcije pri tome ne osjećaju samo oni sa duboko začepljenim nosom. Uostalom, već godinama u medije dospijevaju brojni slučajevi koji ozbiljno terete Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića za sumnjive aranžmane sa Mujom i Hilmom Selimovićem.
Ovim smradom dosad su se isključivo bavili mediji. Tužioci su ćutali kao zaliveni. Međutim, nakon prošlosedmičnoga sastanka u Razvojnoj banci, kada je sa direktorom Džaferovićem račune svodila kompletna Vlada FBiH, nekome bi, konačno, glava morala da pukne!
Pretpostavimo da je direktor Džaferović lagao kad je optužio Tihića i njegovog potpredsjednika Osmanovića za pritiske sračunate na odobravanje kredita bez pokrića. U tom slučaju, Džaferović bi se morao suočiti sa kaznom za lažno prijavljivanje; nadležno tužilaštvo trebalo bi pokrenuti proceduru ispitivanja njegovih teških riječi.
Tužilaštvo je pogotovo prozvano da ispita eventualnu istinitost Džaferovićevih optužbi. Tihić i Osmanović bi, u tom slučaju, mogli da se suoče sa sudbinom nekadašnjeg komšijskog premijera Ive Sanadera.
Nema treće mogućnosti u raspletu slučaja Razvojne banke. Ima je, zapravo - da se sve gurne pod tepih - ako se nastavi po starom: da se mali lopovluci raskrinkavaju i sude, a da se oni najveći brižljivo zataškavaju.
Zataškavanje se obično izvodi u režiji vlasti. Tužioci u ovoj zemlji više vode računa o političkom migu najmoćnijih nego o sopstvenoj savjesti i odgovornosti. Možda im kao ohrabrenje ipak posluži poziv formalno vodeće ličnosti u Federaciji BiH, premijera Nermina Nikšića, da se ovaj čvor dosljedno raspetlja.
Svemu jednom dođe kraj. U Bosni se kaže: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokad hoćeš! Je li to upravo ovaj trenutak, kada su političke tuče izbacile na površinu ozbiljne sumnje u korupciju na najvišem nivou?
Suvišno je isticati koliko bi opštu klimu u BiH poboljšalo raščišćavanje jednog ovako krupnog slučaja. U igri je veliki novac, a upetljane su i političke primadone, ne samo Tihić i Osmanović nego i predsjednik FBiH, Živko Budimir, koji je – kako kaže Džaferović – čak pet puta „molio“ za odobravanje kredita jednoj njemu bliskoj kompaniji.
Ovaj kamičak mogao bi se pretvoriti u veliku grudvu, u početak velikoga obračuna sa svemoćnom i pokvarenom politikom. Hrpa lopovluka prosula bi se na pod ukoliko se vreća vlasti okrene naizvrat, da se vidi šta se sve u njoj nakupljalo u protekle dvije decenije, tokom kojih je siromašna Bosna bezdušno pljačkana od svojih političkih izabranika.
Suvišno je, također, upozoravati i na mogućnost da se sve okonča po staroj bosanskoj izreci: Tresla se gora, rodio se miš! U tunelu vlasti dosad se redovito događalo da mrak pokrije i neke vrlo očigledne mahinacije, da se u njemu zametnu tragovi rijeke novca koja je uplivavala u tuđe džepove. Akteri su nekako pronalazili zajednički jezik, krivci su prikrivani, a ceh su plaćali građani iz čijih novčanika je taj novac isisavan.
Teško je prognozirati šta će u ovom slučaju prevagnuti. Politika ima svoje isprepletene interese i mutne račune. Oni su skrovitiji čak i od tajni bankarskih sefova od kojih se jedan, onaj u Razvojnoj banci, šokantno otvorio u svoj svojoj prljavštini.
(Bosnia Daily)

24. 11. 2012.

Časovnik kuca po etničkom taktu


Tek kad nacije požute kao zrele kruške, otvoriće se i mogućnost da njihovi pripadnici, bar malo, prodišu građanskim plućima


Priča o građanskoj Bosni i Hercegovini blizanka je priče o krivoj Drini, koju nikad niko neće ispraviti, ali od toga nikad neće ni odustati. Ideal je to kojeg se nemoguće odreći.
No, i stvarnost je žilava i tvrdokorna. U njoj su Jovan, Ivan i Ibrahim sitne brojke. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su jata u koja se nastoji utjerati svaka ptičica.
Naš etnički kroj precizno je smišljen u Dejtonu, a potom, šav po šav, uvezan ustavima, zakonima, poslovnicima, protokolima i drugim propisima. Oni su nacijama raširili kolektivna krila, a s druge strane ih potkresali građanima, odnosno pojedincima.
Svakoga dana uvjeravamo se da nam ovaj princip ne donosi dobro. Ali to ne znači da je građansko odijelo ona uniforma u kojoj bismo svoje životne, ekonomske, političke, pravne i druge bitke vodili uspješnije i bolje. U škripcu smo u kojem jedno, uskonacionalno, ne valja, a drugo je, pak, u ovakvim okolnostima nemoguće.
Epoha u kojoj živimo epoha je nužde. Prolaznici smo u jednom hirovitom vremenu u kojem se putokazi još zanose na vjetru velikih događaja. Vrat će, stoga, slomiti svi koji žure, koji mislima i politikom lebde po oblacima. Svejedno je da li na njihovom barjaku piše "Sto posto BiH" i "Jedan čovjek - jedan glas" ili se ljudima želi utuviti u glavu da se ovdje više nikad ne može živjeti zajedno, da je dobar razvod bolji od lošega braka, da su ljudi mali i smrtni, a nacije goleme i vječne...
Takvi Bosnu neće ni sastaviti ni rastaviti, samo će je vječno okretati na ražnju. Ali bolje neće donijeti ni gromoviti pokliči u slavu čovjeka, građanina, pojedinca, koji bi da cijelo jagnje strpaju u mikrovalnu pećnicu.
Pitanjem šta je bolje za BiH, građanski ili etnički kroj, kasno je i zaludno se baviti. Mi smo usred realizacije projekta konačnoga rješavanja nacionalnoga pitanja na ovome tlu. Više puta započinjan, taj posao nikad nije dovršen: ni prije sedam decenija, kad se tadašnje bosanske muslimane nastojalo razdijeliti između hrvatskoga i srpskoga plemena, niti u jugoslovenskoj izvedbi u kojoj su se sve nacije nastojale sabiti u golemo socijalističko jato.
Nacionalne žile ni pod tom vrstom dresure nisu usahle. Snažno su buknule prije četvrt stoljeća i bukte do dana današnjega. I kraja se tome ne da nazrijeti sve dok se potpuno ne zaokruži status i pravo svakoga bh. naroda. Kad ovdašnje nacije požute kao zrele kruške, bar se meni tako čini, tek u tom času će nacije uočiti da nisu pokupile svu sreću svijeta, da punim plućima trebaju prodisati i njihovi pojedinačni pripadnici, građani. Krenuće tada proces razumnoga odricanja od nacionalnih maksimuma, ukazaće se potrebe i mogućnosti zrelog, kompromisnog preplitanja i spoznaje da sve baš i nije u njenom veličanstvu Naciji.
Ovu nemilu fazu Bosna i Hercegovina ne može preskočiti. To, međutim, ne znači konačno odricanje od multietničke, građanske države, kako misle neki politički naivci i formalisti.
U vremenu nužde, koje sada živimo, idealima ne treba pred nosom zalupiti vrata. No, nema ni matematike koja bi u ovom času izračunala da više građana Bosnu želi kao građansku, a ne (tro)nacionalno uređenu državu. Nisu to samo fiks-ideje stranaka i političara: i građani su još osjetljiviji na svoj nacionalni negoli građanski status.
Časovnik u ovom trenu kuca po etničkome taktu. Politička je umjetnost naštimati ga da se odupre nacionalističkome ritmu, koji ga je predugo odlikovao. Uspijemo li u tome, možda jednom iskreno i pametno poželimo da se vratimo i na nesuđeno početno mjesto: građansku republiku Bosnu i Hercegovinu.
(Dnevni avaz)

22. 11. 2012.

Nekrolog Nerminu

Kad ih svi zaborave, novine su tu da se, bar na kraju, sjete nesretnika koje ovo bešćutno vrijeme baca kao papir po vjetru


Utjehu u svojim teškim životima tražimo na razne načine, najčešće u vjeri, ali i u tuđoj nesreći. Kad vidiš kako se ljudi danas zlopate, kako u cvijetu mladosti napuštaju ovaj svijet, kako klecaju prelazeći na zemlji im dosuđene korake, sretan si što si uopće živ, što ti doteknu tri redovna obroka, što se imaš sa kim za zdravlje upitati.
Mnoge naše savremenike život baca kao papir po vjetru, od nemila do nedraga. Poneko vrisne od nemoći, drugi zavapi za pomoć, treći pruži dlan prema slučajnom prolazniku... Nagon za opstankom tjera čovjeka da zažmiri na čast i ponos.
I stid, međutim, uzima svoj danak. Vogošćanin Nermin Taletović samo je jedan, datumski posljednji, koji je gorčinu i poniženje trpao u sebe, sve dok ga nije poklopilo preko glave. Skončao je u svojoj sirotinjskoj izbi, zdravstveno skrhan i beznadežan u svojoj 43-oj godini.
Nerminu na čelu nije pisalo da će podići ruku na sebe, iako se svi mi, u neposrednoj blizini, susrećemo sa praznim očima, živim skeletima, bespomoćnim ljudima koje je suvišno i upitati kako su i šta (ne) rade. Najlakše je ono što najčešće i činimo: okrenemo od njih glavu.
Najgori svršetak je onaj koji je Nerminu dosuđen: da ga se, na kraju, sjete novine! Za života u dubokoj sjeni, smožden i raspamećen, postao je medijska vijest od koje zastaje dah. Obješen o svoju gorku sudbinu, klati nam se pred očima kao zloguka prijetnja usuda koji se nadvio nad mnoge ljude u ovoj zemlji.
Nerminu će svi halaliti. Upitno je, međutim, je li on halalio ljudima i vremenu u kojem je skončao tako jadno i bespomoćno.
(Dnevni avaz)

21. 11. 2012.

Tupe političke sjekire


Da reakcije koje su stigle iz SDA, Stranke za BiH, Naše stranke itd. imaju ozbiljnijega utemeljenja, lidere nove šestorke odmah bi trebalo pohapsiti i deportirati u Hag


Velike riječi u politici uglavnom gluho zvone. Tako je, naprimjer, sa Obaminim sladunjavim frazetinama o američkom domoljublju i veličanstvenosti tamošnje demokratije, koje su odlikovale i prethodne američke predsjednike. Ovdašnji lideri, pak, mjera su za drugu krajnost: oni propast države vide i kad se prevrne kanta u Buća potoku.
I jedna i druga vrsta grandomanije vode istom rezultatu: publika pokriva uši i zaklapa oči. Ašićare se ne da ni hvaliti ni klevetati. Samo ozbiljne analize mogu doprijeti do javnosti, tako da u njoj proizvedu nekakvo dejstvo.
Tako je i sa ovodnevnim reakcijama na sastanak političke šestorke u Mostaru. Njihov sporazum druge stranke pljunule su iz zaleta, sa jako vidljivim razlogom sadržanim isključivo u činjenici da za mostarskim stolom nije bilo njihovoga predstavnika. Pa ni u najmekšim foteljama, stoga, neće biti njihovih guzonja.
Inače, da reakcije koje su stigle iz SDA, Stranke za BiH, Naše stranke itd. imaju ozbiljnijega utemeljenja, lidere šestorke odmah bi trebalo pohapsiti i deportirati u Hag. Oni bi to svakako zaslužili da su u pravu rivali iz SDA, koji su, između ostalog, ocijenili da je cilj tog sporazuma „rušenje i podjela države Bosne i Hercegovine“.
- Stavovi koji su izneseni u zajedničkoj izjavi predsjednika šest političkih stranaka u Mostaru najavljuju vrlo štetne i opasne namjere za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, saopćeno je iz SDA.
Na istom talasu su i ocjene Stranke za BiH, dok Naša stranka optužuje šestorku za građansku veleizdaju. Nisam još vidio Ivanićevu reakciju, ali ne sumnjam da će i njegova osuda biti u stilu smrtne kazne.
Sve je, međutim, daleko od te vrste drame: uobičajeno je i bezbroj puta viđeno. Jedni su se dogovorili da se uhvate za ruke, drugi sjekirom nastoje da ih rastave. Niti je onim prvim vjerovati na riječ, već ih treba sačekati i vidjeti hoće li uraditi ono što obećavaju, niti treba padati u patriotski trans na pokliče drugih, koji za mostarskim stolom otkriše čak šest Juda, bosanskih veleizdajnika i kasapina.
Jedino što je sigurno, to je da uvrijeđena mlada u liku SDA, kojoj se napokon izmiče tron, neće štediti ni jezik ni druga sredstva da svoje protivnike nagrdi preko svake mjere. I da pred njih načička golema minska polja, ne bi li ih spriječili da urade išta od onoga što žele, a što bi, ako se realizuje, moglo kazaljku našega zahrđaloga sata malo pokrenuti naprijed.
Uostalom, Tihić u stilu vojskovođe uzvikuje: Nećemo dozvoliti da takav jedan sporazum bude proveden, bez obzira na parlamentarnu većinu kojom oni raspolažu!
Da se malo prisjeti Miloševićevih početaka, predsjednik SDA lako bi se prepoznao u čuvenoj prijetnji krvavoga Slobe, koji je tada još jedinstvenoj Jugoslaviji poručio: Zakonito ili nezakonito, statutarno ili nestatutarno, mi ćemo svoje namjere provesti!
Nova politička šestorka na čelu BiH žezlo vlasti u ruke uzima u trenutku kad zemlja sva drhti od svakojakih potresa. Trebaće im šest života da nešto pokrenu naprijed, da iz blata u koje smo potonuli izvirimo makar prstom. Pogotovo će im posao biti težak sa ovakvom opozicijom koja, umjesto primjedbama i kritikama, maše samo sjekirama, i tupim i glupim, i to prije no što je šestorka povukla ijedan ozbiljniji potez.
Osnovna politička kultura nalaže da se svakoj novoj vlasti dopusti bar minimalni period, obično od sto dana, da pokažu svoju ćud. Tada su, ako vlast drijema, i ćuskije dopuštene.
Otud i ključno pitanje: zašto se SDA plaši ijednoga dana gazdovanja nove koalicije?
Odgovor je kratak i neumoljiv: zato što će se u kući vlasti, u kojoj njih više nema, otkriti šta su oni sve radili, kako su jahali i po državi i po narodu, kako su punili samo svoje džepove, kako su nas dvije decenije njihovoga komandovanja u crno zavile.
Od nove vlasti se, naime, ne očekuje samo da iskuje bar malo bolju budućnost. Na njima je da prorešetaju i blisku prošlost, onu u kojoj se, na čelu sa SDA, kriju glavni razlozi naše jadne sadašnjosti.
(specijalno za blog)

20. 11. 2012.

Od Gotovine – veresija!


Oslobađanje dvojice hrvatskih generala moralo je, zarad ovo malo varljivoga balkanskoga mira, biti praćeno hapšenjem pravih krivaca za pomor nedužnih srpskih civila u Hrvatskoj


Ne sjećam se da mi je, povodom nekog značajnog događaja, trebalo pet-šest dana da se oglasim sa svojim ocjenama i komentarima. Priznajem, oslobađanje generala Gotovine i Markača i mene je, na neki način, iznenadilo.
U svijetu punom podlosti, zaskulisnih scenarija, političkoga mešetarenja i špekulisanja, ozbiljan analitičar nikad ništa ne bi smio da dočeka nespreman. Sve je danas moguće; samo je pitanje zašto se nešto radi, otkud baš u tom trenutku, te sa kojim kratkoročnim i dugoročnim ciljem. Neke ličnosti i neki događaji uvijek su tempirane bombe, koje svakog časa mogu da prsnu, ali i da zauvijek ostanu nijeme. Čak i ako bi to značilo skidanje nezaslužene anateme sa nekoga ko je, ni luk jeo – ni luk mirisao, platio neki veliki ceh. I nakon Gotovine i Markača ostaće u zatvorima nekoliko ljudi koji robijaju za druge.
Gotovina i Markač mogli su dovijeka čamiti u nekoj evropskoj prdekani, obilježeni kao zločinci. I teško da bi iko, osim njih samih i onih koji su ih svjesno podmetnuli, znao da im je presuđen život na krivom, nezasluženom mjestu.
Međunarodni sud, na njihovu sreću, a na nesreću mase kojoj je, da se nanovo gloži, samo trebala jedna ovakva kost, osvjetlao je lice pravdi. Puno je trebalo Hagu i moćnicima koji ga podupiru da progutaju jednu takvu knedlu, da ne kažem nešto drugo, te da priznaju kako su nedužne ljude toliko lovili, a potom i držali iza rešetaka.
U tom smislu, oslobađanje hrvatskih ratnih komandanata može se predstaviti kao trijumf pravičnosti, sudske objektivnosti i osjetljivosti na greške, dokaz da je Hag istinska sudnica, a ne kazneni odred. Pravnici, naime, već u prvim fakultetskim danima uče da je bolje pustiti desetericu krivaca, umjesto osuditi jednoga nedužnog čovjeka.
Tako nekako izgleda i skidanje lisica sa ruku Gotovine i Markača, premda iza sudijskoga rezultata od 3:2, zabilježenog u njihovom slučaju, vječito ostaju sumnje u dobro odmjerenu odluku. Tako nekako presuđuju fudbalski arbitri, kad napadač padne oko linije šesnaesterca, pa njegov kažiprst može pokazati i na bijelu tačku, ali i na neki centimetar izvan linije kaznenoga prostora.
Tijesnom odlukom provedeno oslobađanje izazvalo je potpuno predvidive odjeke. Hrvatska je podigle čaše uvis, Srbija je zastave spustila na pola koplja. Mi smo u BiH ostali nekako po sredini, misleći da se to nas puno ne tiče. I svi su se, bar po mom mišljenju, u tome ponijeli pogrešno. Emocije su krenule stazom ključanja, smireno političko rezonovanje potpuno je odgurnuto u stranu.
Na svoje su došli samo oni koji su se nadali da se na ovom dijelu Balkana jednim takvim činom opet može potpaliti prigušena vatra. I bili su u pravu: Evo ognja kako bukti da ga ni eskadrila kanadera ne može začas pogasiti!
U Hrvatskoj je javnost potpuno nakaradno iščitala izlazak Gotovine i Markača na slobodu. Tom odlukom njihova zemlja i nekadašnji branitelji nisu amnestirani za zločine počinjene tokom Domovinskoga rata i krvave odmazde izvedene u njegovoj završnici. Jer, ako nisu Gotovina i Markač, neko jeste pobio i rastjerao masu hrvatskih Srba. Ne baš sve koji su otišli, jer je i tadašnje srpsko rukovodstvo živo radilo na organizovanoj bježaniji, sa željom da ona dobije izgled prisilnoga progona. No, Martić i drugi nisu krivi za mrtve glave koje su tom prilikom padale, pa ni za popaljene kućne pragove na seobu spremljenih Srba. Učinila je to neka hrvatska raspamećena ruka.
Ako, dakle, zločinima nisu komandovala ova dvojica, jeste neki drugi tandem, četvorka ili šestorka. Stoga je u krivu prosječni Hrvat, koji misli da je sa Hrvatske ovim skinuta anatema i odbačena teza da se u odbrambenom ratu ne mogu počiniti zločinu. Mogu, mogu, itekako. Kao, uostalom, i u civilnom životu, kada se prekorači pravo na nužnu samoodbranu. Ni provalniku u sopstveni stan ne smijete sami odrubiti glavu, pa ni nanijeti bezazleniju tjelesnu ozljedu: dužni ste pozvati policiju koja će, potom, pokrenuti zakonsku proceduru.
Na visini zadatka u ovim trenucima bili su jedino Zoran Milanović i Ivo Josipović. Sreća u nesreći je što su to vodeći ljudi hrvatske države. Oni su od prve minute skretali pažnju javnosti da oslobađanje Gotovine i Martkača za njih znači ličnu slobodu, ali da za Hrvatsku predstavlja veliki kolektivni zadatak. Na njoj je da, tamo gdje su ona dvojica ležala, smjesti nekoga drugoga.
Koga i kad?
Hrvatska će morati dati hitri odgovor na ovo pitanje. U suprotnom, ispalo bi da za srpske žrtve pravda ne haje. A morala bi, kao i za sve druge, pogotovo zato što je najviše haških osuđenika upravo iz reda tog naroda, i to potpuno opravdano, jer je upravo taj narod  Miloševićevim jurišom pokrenut na bestijalno ponašanje i u Hrvatskoj i u BiH.
Ako u svemu ovome ima neke krivice međunarodne zajednice i haške pravne mašinerije, a mislim da oni nisu baš nevini, onda je to u činjenici da oslobađanje jednih nije praćeno istovremenim hapšenjem drugih, pravih vinovnika hrvatske odmazde nad srpskim civilima.
Zvuči nehumano, ali mogli su Gotovina i Markač još malo nedužni tamnovati, dok se pod okove dovedu pravi krvoloci. Tek u tom slučaju izbjeglo bi se ono što smo dobili. A to je opšti rusvaj: Hrvatska slavi ono što nije za slavlja, Srbija opet bunca o krvi i neraščišćenim računima, zamrzavajući dalju saradnju sa Hagom, Bosna i sama zapada u zabludu da zločin nije zločin ako je počinjen u odbrambenom ratu...
A koliko juče Josipoviću i Tadiću uručene su evropske medalje za međudržavno i nacionalno mirenje, Klintonova je Hrvatsku proglasila „sidrom“ ovoga regiona, zemljom koja će zapadni Balkan povući ka evropskim obrascima života.
Malo morgen, što bi rekao otac svih ovdašnjih zala: Slobodan Milošević. Niti su ovdašnji narodi još zreli za pomirljivije odnose i samokritički osvrt na nedavnu prošlost, niti su huškači sa strane spremni da prestanu sa dodavanjem benzina na postojeće balkanske vatre.
Još kad Hrvatska kandiduje Gotovinu za predsjednika države na narednim izborima, pa još bude i izabran, vidjećemo koliko puno košta sloboda dvojice generala i nedovoljna ozbiljnost s kojom je, još od podizanja prvih optužnica, međunarodna pravda krenula prema pogrešnim ljudima.
(specijalno za blog)

19. 11. 2012.

Vojnici pomirenja


I Ivo i Novica i Adnan, nedavno u protivničkim rovovima, danas istim očima gledaju šumu bijelih srebreničkih nišana, zloguki spomen nedavno prohujalih crnih dana


Svi znaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Neki to otvoreno priznaju; drugi, pak, ćutke izbjegavaju suočenje sa istinom.
Ne mislim, pri tome, na političare. Oni su posebna sorta koja se poigrava tuđim životima i dušama, danas kobajagi puni sućuti i izvinjavajućih riječi, a već sutra spremni da ljude podgurnu na novu zavadu.
O ratu treba pitati vojnika, nevoljnika koji po tuđoj naredbi rizikuje i život i savjest. I da, potom, u miru bude zaboravljen i unižen, obogaljeno topovsko meso zaslijepljenih nacionalnih vođa.
Taj nesretni sitnjež zajedničkog imena „ratni veterani“, koji su se donedavno gledali preko puščane cijevi, ovih dana je zboravao u Srebrenici. I Ivo i Novica i Adnan istim očima su pogledali šumu bijelih nišana, zloguki spomen nedavno prohujalih crnih dana. Znaju oni dobro šta se i kako se radilo, koliko je nevinih ljudi palo od raspamećene zločinačke ruke.
Ratova je uvijek bilo, ali se uvijek pravila i razlika između vojnika i krvoloka. Do potcrtavanja te razlike stalo je i nesrećnoj generaciji mladića koji su prije dvije decenije regrutovani u agresorske horde, često sa naredbom da iza sebe ostave samo prah i lelek. To su oni kojim prljavi kovitlac nije zagadio savjest, koji se danas mogu časno rukovati sa nekadašnjim protivnicima. I, k tome, zajednički poslati poruku protiv počinjenoga zla, poruku sloge i saradnje.
Bitka za pomirenje trajaće duže od ratnoga košmara. I za nju, srećom, ima dobrovoljaca, poput ovih koji su, koliko jučer, bili u različitim uniformama i rovovima.
(Dnevni avaz)

16. 11. 2012.

I pravda jede svoju djecu


Groblja su puna ljudi koji su bili u pravu, rečenica je kojom stoljećima odvraćaju poštene i istinoljubive ljude, koji se svim srcem predaju borbi protiv nepravde, u kojoj na kraju i sami stradavaju


U životu sam imao puno posla sa ljudima iz podnaslova ovoga teksta. Svi su, odreda, imali na umu onu opominjuću rečenicu o groblju. Jedni su, rjeđi, na to samo odmahivali rukom i spremno se bacali u talase bujice koju su, pokušajem istjerivanja pravde na vidjelo, sami pokretali. Drugi su, pak, bili spremni za davanje svih vrsta informacija i dokumenata, ali su htjeli da, imenom i prezimenom, ostanu zatamnjeni. Plašila ih je ona famozna rečenica, zapravo stoljećima dokazivana mudrost.
Džaba vam je što pravdu izvedete na čistac, kad na kraju i vi iz toga izađete pogrbljenih leđa.
Poučna je, u tom smislu, priča njemačkoga lista Sueddeutsche Zeitung koji je, ovih dana, objavio tekst o zastrašujućoj sudbini izvjesnoga gospodina Mollatha. Radi se o Nijemcu koji je još prije desetak godina upozoravao na malverzacije i pranje novca unutar jedne od vodećih tamošnjih banaka, Hypovereinsbank (HVB). Nakon toga je bio proglašen paranoidnim bolesnikom i godinama držan u različitim psihijatrijskim ustanovama Bavarske.
U prilog njegovom ludilu govorilo je i to što je, za lopovluk, optužio i svoju suprugu, visoku činovnicu pomenute banke!
Iako je HVB imala studiju koja ukazuje na nezakonite radnje koje je spominjao Mollath, taj je izvještaj namjerno gurnut na dno neke fioke i nikad nije došao do suda, koji je onda zaključio da Mollath izmišlja. Stoga je proglašen osobom koja pati od „paranoidnog načina razmišljanja“, u kojem umišlja da postoji mreža ljudi u HVB-u, uključujući i njegovu suprugu, koji se bave pranjem novca! Dakle, baš ono što se u međuvremenu pokazalo kao istina!
Čovjeka ne poznajem, ali mogu misliti u kako jadnom stanju se nalazi nakon desetak godina svoje borbe sa vjetrenjačama. U ludnicu je zapao normalan, ali čisto sumnjam da je i danas takav. Sigurno je platio golemu cijenu istjerivanja pravde, pa mu možda i naknadna rehabilitacija više ništa ne znači.
Broj pravdoljubaca i neustrašivih svjedoka raznih nepravilnosti, nakon objelodanjivanja ovoga slučaja, sigurno će postati još manji, svuda gdje dospije vijest o Mollathovoj jadnoj sudbini. Pogotovo će se iza paravana posakrivati oni koji lično nisu ničim pogođeni, nego se bore za eliminiranje neke društvene nepravilnosti koju vide u svome okruženju, a na akciju ih tjera samo njihov intimni osjećaj za moral i poštenje.
Ovime će se još istanjiti ionako majušan sloj ove vrste ljudi. Glavu pod giljotinu nije lako staviti, pogotovo ako ne moraš.
Znaju to dobro i u nevladinim organizacijama, takozvanim „zviždačima“ i „uzbunjivačima“. To su osobe koje javnosti otkrivaju nelegalne radnje u institucijama, javnim ili privatnim kompanijama, a vodi ih osjećaj za moral i poštenje. Oni otkrivaju kršenja zakona, nesavjesno upravljanje, nesavjesno trošenje javnih sredstava, zloupotrebu vlast...
Slikovita je, u tom smislu, sudbina Irine Lovrić iz Sarajeva. Ona je godinama radila u državnoj fondaciji zaduženoj za pomoć izbjeglicama. Vidjela je pri tome puno nepravilnosti, koje je prijavila nadležnim organima.
I kako se Irina provela?
 „Dvadeset mjeseci nisam ništa radila, bila sam potpuno izolirana, kolege nisu smjele komunicirati sa mnom“, govori ona. „Sjedila sam za potpuno praznim stolom, sva službena dokumentacija koju sam, prema pravilniku, dužila mi je bila oduzeta. Bila sam potpuno diskriminirana i trpila mobing svih mogućih oblika i zlostavljana na svom radnom mjestu."
Irini Lovrić ozbiljno je narušeno zdravlje. Kaže da je prošla kroz pravi pakao, ali da se, ipak, ne kaje zbog onoga što je preduzimala. Pri tome se ravnala „osjećajem za moral i duh u kojem je vaspitana“.
Irinina sudbina takođe je opomena za ljude čvrstoga morala i dugoga jezika. Vidjela je, a kroz njen slučaj i drugi potencijalni pravdoljupci, da su u svojoj odiseji nezaštićeni, da se, umjesto pravoga problema, problem na kraju napravi od njih! Pa tako pravda, ponekad, zagrize i svoju djecu.
Ništa čudno za nas, kad vidimo da se to dešava i u Njemačkoj. Irina bar nije zaglavila u ludnicu, poput Mollatha.
Ali i takvih je, kod nas, bilo slučajeva: da se neko ko istjeruje pravdu na kraju izvrgne u svoju suprotnost, čak i zvijer u ljudskom obličju. Riječ je o haškom uzniku, koji čeka rigoroznu kaznu za zločine kojim je kumovao, o Vojislavu Šešelju.
Poznajem ga iz gimnazijskih dana, kada je važio za mlađahnog komunističkog fanatika i prednjačio u svakoj vrsti služenja politici sa petokrakom. Briljantni kvocijent inteligencije, spojen sa neumornim radom i ambicijom, stvorio je najmlađeg doktora nauka u dotadašnjoj jugoslovenskoj istoriji, veliku nadu socijalizma sa indikativnim doktoratom o Josipu Brozu Titu.
Šešelj je bio, što se kaže, komunista sa dna kace, pucao bi na svakoga ko bi udario u tadašnju svetinju – bratstvo i jedinstvo. Društvo mu je bilo šareno, a djevojka muslimanskoga imena i prezimena.
I onda se desilo da na fakultetu na kojem se zaposlio, kao mladi doktor nauka, dođe u posjed magistarske disertacije jednoga tada visokog, a mladog komunističkog funkcionera – Brane Miljuša. Brzo je i kristalno jasno Šešelj pokazao od koga je i šta Brano prepisao i 1982. zatražio da mu se titula poništi, a funkcionerska karijera oduzme.
Ali, ne lezi vraže. Stade tada uz kumčića Branu jedan od najviših funkcionera u tadašnjoj BiH, pa, od Miljuša, problem postade Šešelj.
Zalud ga je bilo odgovarati od ćorava posla: nikoga se Šešelj nije plašio, misleći da je komunizam sa riječi prešao na djela. I tako je, u toj svojoj bici, ključne rane nanio sam sebi. Počeo je da blebeće svašta, ne mogavši da se zaustavi. Počeo je da umišlja i zamišlja, da na tom slučaju gradi priču o velikoj muslimanskoj zavjeri u BiH.
Koliko je bio u pravu oko Miljuša, toliko je Šešelj bio u krivu oko svojih kasnijih „uzbuna“ koje je podizao. Na kraju je, kao nacionalista, u šta se pretvorio u paranoji koja ga je zahvatila, dopao i zatvora.
Epilog je svima dobro znan: većega nacionalističkoga prljavca ovi prostori nisu vidjeli od njega. Pomućenoga uma, nekadašnji komunistički fanatik pretvorio se u četničku grdobu: pogane riječi i britke kame.
Danas čami u haškome zatvoru. U nekom sličnom vjerovatno će ostati dovijeka, nikad dovoljno dugo živeći da odrobija svo zlo koje je počinio.
Neka mi oproste i gospodin Mollath i Irina Lovrić što ih navodim u istom kontekstu sa čovjekom koji se, na kraju, pretvorio u zvijer. Neko, naime, časno i dosljedno „nosi svoj krst“ – kao njih dvoje. Neko, pak, poput Vojislava Šešelja, zaluta na tom vrludavom putu, pa počini i zlo veće od onoga koje na početku nije moglo da mu stane pod kožu i da ga ćutke otrpi.
Zaista je tako: puna su groblja ljudi koji su bili u pravu.
I pun je svijet ološa koji je tamo trebao biti umjesto njih!
(specijalno za blog)

15. 11. 2012.

Cerić u civilnom odijelu


Bez visokoga zvanja koje ga je ponekad ograničavalo, a druge plašilo, dosadašnji reis mogao bi biti veliko osvježenje u ovdašnjem duhovnom prostoru, toliko ogrezlom u talog osrednjosti, nezamjeranja i mudozofije


Bosanski muslimani dobili su novoga vjerskog poglavara, nakon što je na tron reisu-l-uleme ustoličen Husein ef. Kavazović. On je 14. reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Na današnjoj svečanosti u Gazi Husrev-begovoj džamiji uručena mu je menšura, odnosno šerijatsko ovlaštenje da može vršiti dužnost vjerskog vođe muslimana.
Najmanje sedam godina, koliko traje mandat reisa, imaćemo da bolje upoznamo efendiju Kavazovića, pa su ovi dani primopredaje vjerske „vlasti“ prilika zgodnija za ocjenu skoro dvodecenijske vladavine odlazećeg dr. Mustafe ef. Cerića. On je u tom periodu snažno opečatio i tu funkciju i Bosnu i Hercegovinu i religijska dešavanja u njoj, pa i politiku.
O efendiji Ceriću nije previše ni knjigu napisati, ali će se tome, vjerovatno, on sam posvetiti. Zaista bih volio pročitati njegove memoare.
Svoje mišljenje o njemu, pak, svešću na nekoliko crtica. U par ličnih kontakata, te kroz njegovo javno djelovanje, stekao sam dojam da se radi o vrlo načitanom, inteligentnom, bistrom, mislima vičnom čovjeku. Volio sam čitati i njegove hutbe, uvijek dubokomislene, metaforične, uvjerljive, govornički gotovo perfektne, nešto što se rijetko susreće u današnjem potpuno banalizovanom svijetu.
Sa zanimanjem sam pratio i njegovo djelovanje van okvira Islamske zajednice, kada se često očitovao o političkim pitanjima. Nije se loše snalazio ni na tom terenu. Ustvari, bolje je sagledavao događaje i procese od većine političara: bio je i oštrijeg jezika, bez dežurnih pardona s kojim većina intelektualaca zamute ono što govore toliko da i ne znate šta stvarno poručuju.
Sa efendijom Cerićem tu nije bilo problema: on je uglavnom bio i previše jasan.
Mnogima je to smetalo. Meni nikad nije, iako smo u nekoliko navrata bili podijeljenih mišljenja. Mislim da svako na kugli zemaljskoj ima pravo da govori o čemu god hoće i kako god hoće. Ali, kad to radi, mora da prihvati i drugi uslov: da to što govori automatski podliježe i zamjerkama, primjedbama, drugačijim ocjenama, kontraargumentima.
Tu se efendija Cerić nije baš proslavio. Previše se, dok je govorio o civilnim poslovima, zaklanjao reisovskom odorom, sve do toga da svoje kritičare i oponente proglašava islamofobima i slično. Kao intelektualac, i to britak, morao je stoički podnositi rizike koje sobom nosi kritičko javno očitovanje. Dignete li mač, i nad vas se on odmah nadnese, pa pobjeđuje onaj kojem je u rukama oštriji.
U tome je reis Cerić sam sebe previše mazio, dok je druge udarao i gvozdenim močugama, verbalnim dakako.
Efendiji Ceriću nekad je titula reisa smetala da se javno u potpunosti izrazi, u čemu je, mislim, jedan od najsposobnijih ljudi današnje BiH. Smetao je, ponekad, i on tom visokom zvanju, strasno se bacajući u kovitlac dnevnih polemika. Što bi reis nekad trebao da oćuti, ters podigne na kub, pa se ljudi malo zbune.
Neki kažu da će Mustafa Cerić uplivati u stranačke političke vode. U svakom slučaju se očekuje njegov pojačani profesorski i intelektualni angažman, možda i to memoarsko izdanje u kojem bi sigurno bilo more kamenčića potrebnih za retroaktivno sklapanje mozaika naše novije povijesti.
Bez reisovske ahmedije, koja ga je ponekad ograničavala, a druge plašila, dr. Cerić bi mogao biti veliko osvježenje u ovdašnjem duhovnom i intelektualnom prostoru, toliko ogrezlom u talog osrednjosti, nezamjeranja i mudozofije.
Nadam se da mu neće trebati mnogo vremena za odvikavanje od formalne važnosti kojom je bio zakićen 19 godina. Još više se nadam da su njegova intelektualna snaga, znanje i znatiželja bili razlogom njegovoga burnog javnog života, da ga na to nije nagonila samo visoka titula, pogotovo ne pomisao da ona njegove riječi čini bogomdanim.
Ravan sa svima, mislim da on sutra, u civilnom odijelu, može i bolje pokazati koliko zna i umije da kaže, te da time doista osvježi ovu našu intelektualnu baruštinu.
(specijalno za blog)

12. 11. 2012.

Ministarska fukara


Po američko-ruskom receptu javnoga sramoćenja trebalo bi moralno žigosati i lažnoga heroja Muhameda Ibrahimovića


Donedavni ministar odbrane, Muhamed Ibrahimović, stranačka  perjanica SDA, sakrio bi se, da ima obraza, u mišju rupu. On jedan iz mase prevaranata koji su godinama primali povlaštenu vojnu penziju, a da za to nisu ispunjavali uvjete.
Uglavnom, na njegov račun više se neće slijevati 1.649 KM mjesečno. Nadamo se i da će penzioni fond ustrajati na tome da pohlepni funkcioner SDA vrati sve što je na prevaru primio tokom pet posljednjih godina.
Javnost će tako steći pravu, prljavu sliku čovjeka koji je godinama bio dio ovdašnje političke elite, a da mu je istinsko mjesto, ustvari, bilo među ljudskom fukarom.
Moralna sramota vajnoga političara Muhameda Ibrahimovića ovim, ipak, neće biti kompletirana. Za puni efekat trebalo bi kopirati metode koje za kretensko ponašanje primjenjuju Amerikanci i Rusi.
Kako to rade u SAD, govori vijest iz Ohaja, u petak objavljena u našem listu. Izvjesnoj Šini Hardin tamošnji sud je naložio da dva dana stoji na raskrsnici sa tablom na kojoj piše: Samo idiot vozi po trotoaru da bi obišao školski autobus! Kaznu je zaradila upravo takvom svojom vožnjom.
Slično rade i Rusi. Osim novčanih i zatvorskih kazni, oni besramno ponašanje žigošu plakatima koji se lijepe u zgradama u kojim takvi žive i rade, kako bi svi znali kakvu osobu imaju u blizini.
Natpis na kojem bi pisalo: „Ja sam lažni heroj i prevarant“, bar nekoliko dana bi, po rodnoj Gračanici i pred simpatizerima SDA, o vratu trebao nositi Ibrahimović. Kazna za njegovo besramno ponašanje tek tada bila bi potpuna.
(Dnevni avaz)

10. 11. 2012.

Država u minskom polju

SDA bi najmilije bilo da se BiH surva u najdublji ambis, bez obzira koliko to košta državu i narod, samo da se nekako napiju krvi svojim stranačkim protivnicima


Tri su najčešća oblika opozicione prakse u današnjem svijetu: kritički, konstruktivni i goropadni. Dva prva već smo vidjeli u svojoj političkoj kući, a, kako stvari stoje, upravo smo svjedoci i trećega, do sada neviđenog.
Riječ je o opozicionoj praksi koja oponaša slona u staklarskoj radnji, koji sve oko sebe razbija u paramparčad. 
Kritičkom oponiranju, kada se svaka prilika koristi da se protivničkim strankama i vlasti zagorča život, pribjegavala je većina stranaka koje su u kući vlasti imale podstanarsku ulogu. Vjerno je to oličeno u nedavnoj izjavi Mladena Ivanića, lidera PDP-a, koji kaže da je zadatak opozicije da "pravi problem gdje god to može".
Na ovaj način u svojim brojnim opozicionim mandatima djelovala je i Socijaldemokratska partija (SDP BiH), koja je s političkih govornica pucala oštrim riječima, čerečila vlast i njeno ponašanje, predlagala, odmahivala rukom i pokušavala da u javnosti stvori dojam da je sposobnija od onih koji vladaju. Pri tome su, međutim, poštivana pravila finoga javnog ponašanja, pa se opoziciji nisu prišivale nikakve antidržavne etikete.
Drugi oblik, onaj u kojem se opozicija ponaša posve konstruktivno, do sada je jedino viđen u režiji Saveza za bolju budućnost (SBB BiH). Javnost je zapazila uglađeni stil parlamentarnog ponašanja Radončićevoga tima, koji je na izborima 2010. godine izborio važna mjesta u parlamentima svih vrsta.
SBB je odabrao put analiza, kritika, primjedaba, ali i originalnih političko-zakonskih inicijativa. Time su, osim zrelosti začuđujuće za tako mladu stranku, na najbolji način začepili i usta protivnicima koji su nastojali da SBB obilježe kao stranku opasnih namjera, društvo radikala i, maltene, državnih i nacionalnih (bošnjačkih) neprijatelja.
Jedini mirniji i uljudniji prema vlasti je onaj opozicioni stil koji se prakticira u najgorim vremenima kriza i ratova, kako je bilo i kod nas. Sve su probosanske stranke u ratnom vihoru i odbrani zemlje od agresije puhale u istu, patriotsku trubu. Poštujući takav odnos, tada vladajuća SDA uvela je opozicione stranke, a da nije morala, i u organe vlasti, s jasnim ciljem da odbrana države bude uspješnija i složnija.
Otad se ovim brdima svašta valjalo, hujalo i mijenjalo. Onu SDA, naprimjer, više se ne može ni prepoznati, osim po njenom imenu. U trenutku kad joj je vlast izmakla iz ruku, zagrmio je njihov nekontrolirani, goropadni gnjev. Proradile su najniže strasti i sujete, toliko da se, pod vodstvom Tihića i Izetbegovića, SDA latila i opasnoga minerskoga posla.
O gubitku političkog i moralnog kompasa govori njihov odnos prema uspostavi nove vladajuće garniture. Nema tu ni mrve obzira prema državi i njenim građanima: SDA bi najmilije bilo da se BiH surva u najdublji ambis, samo da se nekako napiju krvi svojim stranačkim protivnicima.
Sve se busajući u patriotske grudi, oni suštinski provociraju državni i nacionalni raskol, koji se ogleda u pokušajima da se po svaku cijenu vežu ruke novoj vladajućoj garnituri. Neprestano rovarenje i podmetanje sračunato je da vlastima oduzme dragocjeno vrijeme, da ih prinudi da, umjesto na ekonomiju i životni standard, energiju troše na obračune s Tihićevim stranačkim zanovijetalima.
Ova vrsta opozicionoga djelovanja vrlo je nekorektna prema takmacima, a još više prema sopstvenoj zemlji. BiH se tako gura u polje načičkano nagaznim i drugim minama, a građani u potpuno beznađe i siromaštvo.
Neznalicama se svašta može podmetnuti. Mislim ipak da od ovakvog oponiranja vlastima SDA neće profitirati. "Nije naš narod blećak", kako jednom reče upravo prvi predsjednik te stranke, pa da nasjeda na prozirne igre političkih goropadnika i mutikaša. A njih se, eto, najviše namnožilo baš u političkoj partiji koja nosi njegov osnivački potpis.
(Dnevni avaz)

09. 11. 2012.

Pravosudno ruglo


Zašto se i zadnjem ljudskom šljamu omogućavaju ona prava kojim se i najgori štite kao da su najbolji


Krv koju su prosuli nedužnim ljudima, vampiri na slamčicu sišu i dok su iza rešetaka, gdje su dospjeli zbog svojih zlodjela. Uz aminovanje nadležnoga suda, grbavički monstrum Batko, naprimjer, iz sarajevske ćelije pismom je stigao do majke jedne svoje 6-godišnje žrtve.
Slična ovome je i skandalozna atmosfera koja vlada na haškim suđenjima Karadžiću, Mladiću, Šešelju... I oni, svojim poganim jezikom, svakodnevno odapinju otrovne strijelice prema javnosti i rodbini svojih nedužnih žrtava.
Imenovanu bagru nije teško razumjeti. Znaju oni da će preostale ovozemaljske dane provesti s one strane rešetaka, pa bolesnu utjehu traže u tome da bar napakoste svima koji se, s pravom, raduju njihovoj kazni.
Teško je, međutim, razumjeti pravosuđe koje, procesima koji bi u najvećem dijelu trebali biti zatvoreni za javnost, ovejanim zlikovcima omogućava da nam se osvetoljubivo izruguju. Naravno da i oni imaju pravo na odbranu pred sudovima. No, čemu tolike kamere i mikrofoni, čemu direktni televizijski prenosi koje braća po zlu redovito koriste da nas još malo pozlijede? Kako to da jedan sudac, kao onaj koji je odobrio slanje Batkovoga pisma gospođi Seni Pecar, našem novinaru hladno izjavljuje da je bio svjestan kako će se primatelj pisma uznemiriti?
Puno toga na ovome svijetu ne valja; od zvijeri u ljudskom obličju, koje svako malo negdje dignu glavu, pa do već ustaljene, nakaradne sudske prakse. Ona i zadnjem šljamu omogućava prava kojim se i najgori štite kao da su najbolji!
K vragu ćemo otići ako između toga ne naučimo da pravimo razliku, kao i čitav današnji svijet. I u njemu se primjena ljudskih prava nerijetko izvrgava u čisto ruglo.
(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...