Sve greške iz političke veze Komšić - SDP sada
stižu na naplatu i njemu i njegovoj stranci
Zatišje na
relaciji Komšić – Lagumdžija potrajalo je samo četiri mjeseca. Od ostavke podnesene
u martu, koja je nakon par dana povučena, Željko Komšić se samo pritajio sa
svojim protivljenjem politici stranačkoga šefa, čekajući povoljan trenutak da
opet iskoči iz voza čija brzina i smjer mu se više ne dopadaju.
Isto to,
sudeći po političkim aranžmanima koje je SDP u međuvremenu pravila, činio je i
Zlatko Lagumdžija. Njegov koalicioni dogovor sa HDZ-om Komšić nije mogao da
doživi nikako drugačije nego kao poruku da će biti „prodat“ u jednoj velikoj
političkoj trgovini.
Tako su
isti jarci ponovo stigli na isto brvno, sa kojeg jedan mora da skrene, zapravo
da sa njega bude izguran u politički bezdan.
Željko
Komšić odlučio je da prvi udari. U petak uveče, na sjednici najužeg rukovodstva
SDP-a, otvoreno i oštro se suprotstavio Lagumdžiji i njegovim istomišljenicima.
Povod je bio sporazum koji je SDP, o presudi Sejdić – Finci, napravio sa
HDZ-om, a kojim se Komšić (ili neki drugi Hrvat iz ove stranke) izbacuje iz
budućih kombinacija za mjesto u Predsjedništvu BiH.
Na ovaj
način, SDP je priznao da bošnjačka majorizacija hrvatskih glasača nema
političke budućnosti. Indirektno se to priznanje može shvatiti i kao neka vrsta
pokajanja: da ni dva dosadašnja Komšićeva izbora nisu bila politički korektna.
SDP je
smogao snage da, kad-tad, prizna tu svoju kardinalnu grešku. Komšić, međutim,
nije mogao biti toliko nemilosrdan prema sebi kao što jedna stranka može biti
surova prema svojim vojnicima, kojim nalaže čas ovo čas ono. Kraj ove veze
stoga je neminovan, sa dvije dileme: prva, u kom trenutku će do njega i
službeno da dođe i, druga, kako će se Komšić ponašati u preostalom dijelu svoga
mandata u državnom vrhu?
Kao SDP-ov
čovjek, koji je do sada usmjeravan stranačkim daljinskim upravljačem, on se
sigurno neće ponašati. U dolazećem vremenu vjerovatno će istupati kao nezavisan
faktor, vodeći ličnu politiku. Da li i takvu koja će značiti direktni rat sa
strankom koja ga je digla u političke visine, preko koje je došao do dva
mandata na čelu jedne sarajevske opštine, a potom i dva u državnom vrhu, nije
lako pretpostaviti.
Željko
Komšić rado bi se napio političke krvi i Zlatku Lagumdžiji i većini iz
stranačkoga rukovodstva. Osveta je uvijek slatko iskušenje za odbačene i
prevarene. A da mogućnosti za efikasan revanšizam Komšić ima, zaista ima.
Svojim glasom u Predsjedništvu BiH on može opasno ugroziti čitav aranžman
nedavno postignut između SDP-a, HDZ-a i Radončićevoga SBB-a.
Sada pod
znak pitanja dolazi i rezervna varijanta nove državne koalicije za realizaciju
kadrovskih promjena u Vijeću ministara BiH. Sa eventualno osvetoljubivim
Komšićem, ne bi se više moglo računati na uspjeh scenarija po kojem bi
Vjekoslav Bevanda podnio ostavku, zatim ponovo bio određen za mandatara, nakon
čega bi – bez obzira na protivljenje Tihićeve stranke – personalne promjene u
Vijeću ministara BiH bile provedene onako kako to želi nova većinska šestorka.
Uz Bakira
Izetbegovića, glas ljutitoga Komšića sav bi dosadašnji Lagumdžijin trud bacio u
vodu.
Kako će se
Komšić u dolazećem vremenu ponašati zavisi, ustvari, od njegovih ličnih
političkih ambicija. Ukoliko razlaz sa SDP-om doživi i kao razlaz sa politikom
općenito, tada bi moglo biti i pomenute osvetoljubivosti. Kad pada, neka se i
čitava planina snažno zatrese!
Ako, pak,
Komšić potraži neku novu ličnu političku budućnost, onda ostatak njegovoga
mandata u Predsjedništvu BiH ne bi trebao biti označen miniranjem politike
svoje dojučerašnje stranačke braće. On ne smije naljutiti baš sve kolege iz
SDP-ovoga vrha, pogotovo ne stranačku glasačku mašineriju koja ga je izbacivala
u same vrhove. Jer, ti će mu ljudi trebati 2014. godine, bilo na stranačkim
bilo na opštim izborima koji će se tada odvijati u BiH.
Doduše,
teško je vjerovati da će Komšić uopšte dočekati stranačke izbore kao član SDP-a.
Ako sam ne izađe iz stranke, ona će ga eliminirati. Još dvije godine njegova
nesloga sa Lagumdžijom nikako ne može potrajati bez ili-ili epiloga. A i kad bi
se za dvije godine sučelili u izboru za mjesto stranačkoga šefa, Komšićeve
šanse bile bi, protiv Zlatka Lagumdžije, minimalne. Svi koji su se s njim do
sada sukobljavali, završavali su bitku svlačenjem crvenoga dresa: od Nijaza
Durakovića i Bogića Bogićevića, preko Nermina Pećanca, Ive Komšića i Mire Lazovića, do Nijaza Skenderagića i Ljubiše Markovića.
I u drugim
velikim ovdašnjim strankama pobunjenici su u pravili ispadali iz igre. Više su
napravili samo Haris Silajdžić, koji je, po izlasku iz SDA, 1996. osnovao
Stranku za BiH, i Božo Ljubić, kad je raspolutio HDZ.
Ovakvom
političkom vaskrsavanju, nakon gotovo izglednoga izlaska iz SDP-a, Željko Komšić vjerovatno se ne može nadati. On
je suštinski bio samo kotač u velikoj mašineriji SDP-a, koji ga je, kako misle
mnogi politički analitičari, plasirao na političke pozicije previsoke za
stvarne Komšićeve političke kvalitete. Ne misli se pri tome samo na onu u
državnom vrhu nego i na onu koju je, od 2000. do 2006-te godine, imao na čelu
najveće sarajevske opštine.
