11.
02. 2012.
Jedan
ministar izrekao je ovih dana jedno pitanje koje svima stoji na jeziku, a tiče
se vrlo dezorganiziranog, neefikasnog i lošeg reagiranja državnih institucija i
organizacija na vremenske neprilike u našoj zemlji. Riječ je o Miloradu
Bahilju, ministru trgovine u Vladi Federacije BiH.
Za
naš list, ministar Bahilj u ljutitom tonu izrazio je bojazan da niko neće
odgovarati za brojne propuste, aljkavost i nebrigu, samim tim i za mrtve glave
koje je odnio ledeni val u najvećem dijelu BiH. Štaviše, obećao je da će
pitanje odgovornosti, konkretno za mostarsku dramu, pokrenuti na sjednici
Federalne vlade, nudeći se kao svjedok katastrofalnog ponašanja vlasti grada na
Neretvi u trenucima kad se suočio s bijelom kataklizmom. Neko, kaže Bahilj,
mora odgovarati i zbog Mostara i zbog smrti desetina ljudi u drugim krajevima
zemlje.
Nadamo
se da se ministar Bahilj, kad se iz Mostara probije u Sarajevo, neće
predomisliti te da će pred kolegama iz federalnog vrha biti jednako ljutit i
oštar kakav je bio u razgovoru s našim novinarom. Svejedno je hoće li za to
biti motiviran strahom koji je osjetio u trenucima kad su kod Salakovca, s još
stotinjak ljudi, životno ugrožene bile i njegova supruga i kćerka ili će to
učiniti principijelno, jer je kao građanin vidio kako malo tamošnja vlast vodi
računa o svojim stanovnicima, čak i kad im se glave nađu u ledenoj torbi.
Bitno
je da to, vođen ovim ili onim, Bahilj ipak kaže, da opiše kakav javašluk vlasti
je vidio i da za to zatraži smjene, kazne i sve ono što ide uz sankcioniranje
neodgovornog ponašanja pojedinaca, institucija i organizacija. Njegova riječ
bit će neuporedivo teža od onoga, a svodi se na isto, što govori obični čovjek,
pa i mediji koji na vrlo konkretnim primjerima ukazuju na brojne propuste u borbi
s ledenom najezdom. On, uostalom, bolje od drugih zna i procedure i kapacitete
onih koji su ga ovom prilikom razljutili.
Neka
mi oprosti na eventualno neopravdanoj podozrivosti, ali ne mogu pobjeći od
utiska da Bahilj baš i ne bi toliko galamio da na primjeru svoje porodice nije
vidio kako je u očima naše današnje vlasti mali i bijedan obični ljudski život.
Kako ljudi mogu biti, bez velike nužde, čak i žrtvovani, ostavljeni na cjedilu
kad im je i goli opstanak u pitanju.
I
bez te nesreće ministar Bahilj, kao i sve njegove kolege na raznim nivoima
vlasti, sve to mogao je vidjeti i mnogo ranije, samo da je htio u to gledati,
vidjeti da nas vlast već godinama pravi majmunima, da ne žali čak ni za našim
životima.
Bahilj
i slični, ustvari, sve to i vide i dobro znaju, nisu slijepci. Stvar je u tome
da se rijetko, skoro nikad, ne odlučuju na javno reagiranje, pogotovo ne na ono
što on najavljuje: pokretanje pitanja odgovornosti u najvišem organu federalne
izvršne vlasti. Po sistemu da vrana vrani ne kopa oči, oni obično žmire na oba
oka da se ne bi morali zamjerati nikome iz vladajućih krugova kojima i sami
pripadaju. To je, izgleda, uvjet opstanka u tim krugovima, kojeg su ministri i
drugi rukovodeći ljudi potpuno svjesni i na koji svjesno pristaju. Cinkaroše
niko ne trpi, pa ni vladajuća elita one koji su spremni iznutra iznositi
prljavi veš.
Jednom
sam, s punom sviješću da to i nije baš tako, javno rekao da je sva naša vlast
lopovska i neodgovorna. Iza takve ocjene i dalje stojim.
Jedan
dio naše vlasti, teško je reći u kome procentu, ogrezao je u krajnje lošem ponašanju; njihova marka veća im je od
državne milijarde, a njihov luksuz važniji od kore hljeba ljudi kojima vladaju.
Takvi su nas i srozali na ovako niske grane.
Oni
drugi, pak, koji u svom obavljanju visokih funkcija pokazuju više skrupula, u
istom košu završavaju zbog svoje pasivnosti. Njihov "zločin" je,
jednostavno, "zločin" nečinjenja. Svašta oni pored sebe vide, ali od
toga redovno okreću glavu ili se prave da to ne vide.
Takvi
se, naravno, ljute kad ih se smješta u istu vreću s bagrom s kojom rade i sjede
u najodgovornijim državnim, entitetskim kantonalnim ili općinskim
rukovodstvima. U povjerenju su vam skloni reći da ništa nije do njih, da su
njihove ruke čiste: prljavci su neki drugi. Oni, eto, radi mira u kući, neće to
javno da potežu.
Taj
mir u kući, ustvari, samo je njihov mir i njihov lični profit. Takvi se kroz
vlast provlače, a da od njih ne vidimo ničeg lošeg, ali također ni mrve dobrog.
Tu su, a kao da nisu: puka ikebana za one koji vode kolo. Zna se u kom pravcu:
svom, sebičnom.
Cijena
poštenja u rukovodećoj eliti nikako se ne može mjeriti samo lošim činjenjem,
gramzivošću, sklonošću ka korupciji, javašlukom u obavljanju najvažnijih
funkcija. Važna stavka je i odnos prema javnom dobru, prije svega prema
odgovornosti za funkcioniranje države i njenih vlasti. A kad pored sebe šutke
gledate one kojima je to posljednja rupa na svirali, koji samo harče i
razvlače, ni vaša savjest i čast nikako ne mogu ostati čisti. S kim si, takav
si - rekao bi narod.
Malo
ćemo sačekati da se ministar Bahilj izvuče iz okovanoga Mostara. Dat ćemo mu i
vremena da u Sarajevu spozna kako ni razne federalne službe ovih dana nisu bile
daleko bolje od tamošnjih općinara i kantonalaca. Sve je, nakon toga, na njemu:
ili da vranama krene put očiju ili da podvije rep, kao što to njegove kolege
godinama čine.
