09.
06. 2012.
Pored
toliko dragocjenih vještina, mi smo do majstorstva ponajviše doveli smisao za
zbijanje šala na svoj račun. Jedna od njih (ona po kojoj pare nisu problem...
jer para nema!), crnohumorna je, ali bolno tačna dijagnoza stanja u ekonomskoj
sferi.
Svoje
nedaće narod je sažeo u ovu pošalicu. One koji govore drugačije, koji kažu da
mi, ustvari, ne propadamo, da se čak i dobro koprcamo, stoga i ne treba pitati
ništa drugo nego to isto: Pa dobro, a gdje su onda pare?
Grčki
belaj
Kemal
Kozarić, guverner Centralne banke BiH, sigurno je jedan od onih koji su dobro
upoznati s ekonomskim tokovima u zemlji. Tako dobro informiran, on nas ovih
dana tješi da sve i nije tako crno kako naoko izgleda.
Kozarić
tvrdi da BiH nije u recesiji; da je kriza, doduše, prisutna, ali da bismo i od
najstrožijih međunarodnih ocjenjivača kreditne sposobnosti uskoro mogli dobiti
bolju ocjenu od one, veoma loše, koju sada imamo.
Tim
povodom, ovih dana će nas pohoditi predstavnici bonitetnih kuća "Moody's
Investor Service" i "Standard&Poor's". Kako se nada Kozarić,
neke naše sadašnje minuse oni bi mogli prepraviti u pluseve.
Ako
je tačno da nismo u recesiji, dakle u stanju u kojem su čak i desetine svjetski
moćnih ekonomija, da siću poput nas i ne spominjemo, najavljene strance možemo
bezbrižno dočekati. Šta onda grakću smrknuti ekonomski stručnjaci koji našu
zbilju procjenjuju kao stanje propasti, paralize, pustoši, belaja koji se još
ne zove "grčki", ali je možda čak i gori od njega?
Dva
nezavisna ekonomska eksperta, koji često u medijima komentiraju poslovna
kretanja u BiH, Duljko Hasić i Zlatko Hurtić, kritični su do daske. Našu
neprestanu silaznu putanju prvi objašnjava s dvije bolno tačne činjenice: da se
stalno rastući broj nezaposlenih popeo na cifru od 550.000 ljudi te da je, samo
od početka ove godine, ugašeno - čitaj bankrotiralo - oko dvije hiljade
privrednih subjekata, preduzeća i samostalnih radnji.
Hurtić,
iz svoga ugla, upire prstom u investicije. I one, poput para, nisu problem: ni
njih nema! A bez lijeka te vrste gubi se i nada u moguće privredno
ozdravljenje. Ni prehlada se, naime, ne može suzbiti bez posjete apoteci, a
kamoli teže bolesti, koje traže punu šaku tableta.
Pa
ni to nas, na kraju, ne bi moralo mrtvački ohladiti da se braća nisu okomila i
na ono malo preostaloga ekonomskoga zdravlja. Instaliran je, kako kaže Hurtić,
parazitski princip koji izvlači iz privrede, a ništa u nju ne vraća! Ekonomiji
se ne ubrizgava toliko potrebna svježa krv (investicije), nego joj se, štaviše,
isisava i ono malo još preostale crvene tekućine (porezi, doprinosi i druge
dažbine).
Ako
je tako u takozvanom realnom sektoru, u kojem se stvaraju ekonomska dobra, i o
kome govore Hasić i Hurtić, kako onda slika može biti ljepša u
finansijsko-kreditnoj oblasti, na koju optimistički gleda guverner Kozarić,
također vrstan stručnjak u svome sektoru.
Nevolja
je, izgleda, u tome što se spomenuta viđenja naše ekonomske zbilje međusobno ne
isključuju. U novčaniku, naime, ne morate imati ništa, kao što se dnevno događa
najmanje svakom trećem stanovniku ove države, a da vas pri tome ipak salijeću
kamatari i drugi međunarodni novčari. Oni su bacili oko na ono malo stambenih
kvadrata na kojima se prostirete, na auto koji još nečemu vrijedi, na livadu
preostalu od babovine...
To
što se još može uzeti pojedincu, može se uzeti i državi. Otud i uvjerenje da će
nam svjetski bankari i dalje rado odobravati kredite, ovakve ili onakve
stand-by i kuku-joj finansijske aranžmane. Oni znaju iz čega se mogu naplatiti,
ako baš ne budemo imali uredan priliv zelenih novčanica.
Očajnički
nam, dakle, treba zarada: trebaju nam dolari i euri, makar i konvertibilne
marke. U suprotnom, ako se strelice na ekonomskom barometru konačno ne pokrenu
prema uvis, možemo se pozdraviti i s ličnom svojinom i s babovinom.
U
nedostatku tekućih prihoda, naš posljednji zalog, naime, postaju vode, šume,
rude, minerali i sve ono što ćemo, pritisnuti nevoljom, biti prinuđeni da
oduzmemo od svojih nasljednika i protraćimo za svoga života.
