31. 01. 2016.

DOBROVOLJNA “PRETPLATA”

(31. 01. 2016.) Svoj čovjek je samo onaj ko je finansijski nezavisan. Objektivan i nezavisan novinar može biti samo onaj koji živi od čitalaca koji njegove tekstove cijene i kojim su potrebne nepristrasne i stručne analize i komentari
********************************************************************************* 
Potkraj četvrte decenije mog neprekinutog novinarskog rada krenuo sam sa ovim eksperimentom, koji je u razvijenim zemljama već uhodani recept za opstanak uistinu slobodnih, ničijim interesima podređenih novinara, koji nisu uposleni niti u jednom mediju i žive isključivo od tzv. dobrovoljne pretplate svojih čitalaca.
U nekoliko navrata sam na to skretao pažnju svojim čitaocima. No, ne ide. Svega šest ljudi na taj način je, za osam mjeseci, pružilo podršku mom pisanju na ovom blogu, koji sam zamislio kao osnov svoje egzistencije i način da medijsku karijeru okončam isključivo u službi javnosti.
Nisam demoralisan. Pisanje je način mog života, ne mogu se oteti potrebi da komentarišem nesreću (i pokoji svijetli trenutak) našeg života. Zadovoljan sam što hiljade ljudi svakodnevno čita moje komentare i analize. Ipak, još jednom apelujem na svoje čitaoce, one čiji novčanici nisu prazni, da razmisle o dobrovoljnoj “pretplati” u iznosu koji im ne predstavlja značajno opterećenje ličnog budžeta.
Dobijate isto što već imate, ali meni omogućavate da za svoje napise, ako vam nešto vrijede, ipak ostvarim neku elementarnu zaradu.

KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH

Vlastimir Mijović
Sarajevo
Žiro račun broj: 3387202102620115
UNICREDIT BANK DD BiH

PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
BA391990496065118174
SWIFT CODE: ABSBBA22
SPARKASSE BANK DD BiH

SRETAN MI 80-TI ROĐENDAN!

(31. 01. 2016.) Jesmo li ja i meni slični ljudi nekakvi medicinski fenomeni ili pušenje ipak nije toliko škodljivo koliko o tome govore zdravstveni stručnjaci i naši veliki dušebrižnici
*********************************************************************************
Davnog 31. januara 1982. godine grupa studenata i profesora Medicinskog fakulteta u Tuzli pokrenula je akciju "Dan bez cigarete”. To bi trebala biti ova nedjelja. Neko će se u tu akciju i uključiti, no većina pušača samo će odmahnuti rukom. Učinak ove kampanje, za proteklih 34 godine, zaista je mizeran: Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, Bosna i Hercegovina je zemlja s najvećom učestalošću pušenja!
Tome svakako doprinosi i naše kaskanje za Evropom, jer se ovdje može duvaniti gdje god poželite. Nema zabrana i kažnjavanja. No, mi smo i tvrdoglav narod, drugo - ne držimo previše do zdravlja, dok ga još imamo, i treće - nismo baš skloni da vjerujemo mračnim procjenama razne (kvazi)zdravstvene bratije. Prije ćemo umrijeti od straha koji nam oni utjeruju u kosti nego zbog onoga što su oni, tobože zabrinuto za zdravlje pušača, pedantno izračunali.
A izračunali su, vjerovali ili ne, da svaka popušena cigareta skraćuje život za osam minuta. Očekivano trajanje života pušača, kako oni računaju, skraćeno je oko 20 godina u odnosu na vršnjaka nepušača.
Svjetska zdravstvena organizacija (WTO) puše u jedra takvim procjenama i upozorava da svakih osam sekundi u svijetu umire jedan čovjek zbog štetnog djelovanja duhana. Ako se ne zaustave sadašnji trendovi pušenja, do 2030. godine broj umrlih od bolesti vezanih uz pušenje mogao bi se udvostručiti, te dostignuti 10 miliona godišnje.
Uz sav rizik da “razumni” ljudi pomisle da sam blesav, priznajem da me nije strah ovih podataka. Strah me je, štaviše, da “bacim” duhan. Pušim, evo, već 48 godinu. Kad sve sračunam, od faze kad sam pušio jednu kutiju do godina u kojim sam “jeo” i tri do četiri dnevno (trenutno 50 cigareta tokom 24 časa), sigurno sam na samom vrhu onih kojim je krajnje vrijeme da uštede neku minutu života.
No, ja se iskreno plašim da “bacim” cigarete. Nije da nisam bez bolesti kojim su možda kumovali i nikotin, katran i druge gadurije spakovane u cigarete, ali me strah da je to već postalo, mislim na duhan, dio zdravstvene ravnoteže mog organizma. Možda bi me namah ubilo kad bih se toga lišio.
Neće me, ipak, ubiti ni strah koji medicina i zagriženi antipušači šire već decenijama. Oguglao sam na njihove savjete, kritike i kampanje koje decenijama provode. Da sam dokon i da imam novca da izdržim dugo sudovanje, tužio bih proizvođače cigareta (i one koji su to propisali) koji na kutijama štampaju upozorenja tipa “PUŠENJE UBIJA!”, pojačana slikama pluća koja pripadaju nekome ko se davno, zbog preseljenja na onaj svijet, ostavio duhana i pušenja.
Eto, kad sve sračunam, ja ću uskoro obilježiti svoj osamdeseti rođendan, pošto medicina tvrdi da mi, pušači, pogotovo okorjeli poput mene, živimo 20 godina kraće od svojih vršnjaka. Nisu moji vršnjaci oni koji su se rodili 1956-te, nego oni dvije decenije stariji. Maltene sam sam sebe mogao da rodim!
Nerviraju me svi ti antiduhanski dušebrižnici. Pretjerujete, opasno pretjerujete, ohladite bar malo!
Ipak, onome ko se još nije latio cigarete, savjetujem mu da to i ne čini. Skup je to “sport”. Kad bih sračunao koliko novca sam potrošio, i još “bacam”, na cigarete, bogme bih bio bogataš. Prištedio bih sebi i nervoze koje sam doživio tamo gdje smijete pušiti samo u nekom ćumezu. A odmazda nepušača, koji su pola svijeta već strpali u dezinfikovane kaveze, i ovdje će uskoro da krene.
Stoga je, onima koji još ne uživaju u duhanskom dimu, bolje da to sebi nikad i ne priušte. Time će, doduše, ostati u životu bez jedne slasti (koju cigarete pružaju pušačima), biće i crne ovce u zemlji u kojoj se duvani najviše na svijetu, ali barem neće biti samoubojice, kako nas pušače nazivaju oni koji tvrde da se razumiju u medicinu.
Ko u to vjeruje, neka mu je sasrećom, kao i nama koji u šezdesetoj, po tim računicama, dovršavamo osamdesetu godinu života. I još se ne čini da smo zreli da nas usanduče dva metra ispod zemlje.

30. 01. 2016.

GLAS NARODA JE GRADIVNA IMENICA

(30. 01. 2016.) Aformizmi Nermane Begagić, koje danas objavljujem, tematski su vezani uz nas, našu državu i našu vlast
*********************************************************************************
- BiH 1990-2016, akcioni triler, načisto.

- Politički pragmatizam u akciji: nakon smjene ratnih zločinaca i narodnih heroja, promijenili su nam imena ulica.

- Mi ne spavamo, mi čekamo spasioce...

- Možda bi nam se BiH dosada i izvukla iz mraka da se nisu u njoj namnožili ljudi koji su sebi umislili da su Božije svjetiljke.

- Na kraju ispade da smo imali građanski rat u kom su sela okupirala gradove i uspostavila diktaturu koja još traje.

- Vođe su nam od riječi: iako je stanje u zemlji za vrijeme svih mandata teško kao prvog dana, nikada se niko do njih nije odrekao svojih obećanja.

- Osnova premisa BH dugoročne strategije razvoja: tamo gdje je toliko siromašno da se nema šta ušićariti, neće biti ni ratova.

- BH političari? Svi smo mi njima u mrtvom uglu dok nas voze u provaliju.

- Imamo i mi pravnu državu, al' nas koči nedostatak dokaza.

- Istorija? Za nekih stotinjak godina pisaće u istorijskim čitankama da je RS pravljena krajem 20. stoljeća u BiH da bi se obnovili kulturno-religijski objekti, a mi nećemo imati pravo veta.

29. 01. 2016.

NAPAD (NI)JE NAJBOLJA ODBRANA

(29. 01. 2016.) Zaista treba biti đon-obraz pa reći “da se danas u BiH živi bolje nego prije nekoliko decenija", kako je rekao Bakir Izetbegović, a Novalić samo nastavio da puše u isti rog tvrdnjama o građanskoj rastrošnosti i tobožnjem “službenom izlasku BiH iz faze recesije”
*********************************************************************************
Narod je nakraj srca, ne vjeruje više ni sebi, a kamoli svojim gospodarima. Ako jednom i dobijemo brižnu, sposobnu i odgovornu vlast, koja će se samoprijegorno pozabaviti teškom zadaćom učvršćivanja ove rasklimatane države, društva i ekonomije, neće joj u početku biti nimalo lako. Moraće da gutaju knedle i da stišću zube, kako bi stoički podnijeli nepovjerenje bezbroj puta prevarenih građana, koji su gotovo izgubili nadu da im se jednom na čelu mogu pojaviti ljudi od časti, poštenja i stručnosti.
Ako, dakle, takvi jednom dođu na vrh, oni će se suočiti sa uvriježenim mišljenjem mase “da su svi oni isti”, da im je “džepna politika” jedino što ih zanima. Pa hajde zamjeri narodu na tom malodušnom stavu, kad već dvije decenije ima posla sa političkim garniturama koje su se razmahivale i bogatile dok je obični čovjek i fizički i mentalno i finansijski propadao i tonuo u beznađe i siromaštvo.
Ova nova vladajuća ekipa u Federaciji dobro to zna i traži za sebe izlaz: pokušava da obezbijedi potporu, a da pritom ni milimetar naprijed ne pomakne kola koja su se duboko zaglibila. Valjda su to vidjeli od Dodika, koji je, što je RS dublje propadala, bio sve glasniji u ocjenama da se stanje popravlja, da je njegov entitet prebolio sve bolesti i da bezmalo živi u izobilju.
Po tom sistemu, po kojem je napad najbolja odbrana, a laž najefikasniji lijek za stvarnost, u svoju vladavinu krenuli su i braća iz SDA, čelnik u Predsjedništvu BiH Bakir Izetbegović i federalni premijer Fadil Novalić. Ovaj drugi, još nedovoljno premazan svim bojama, suviše ozbiljno se latio tog zadatka i odmah grunuo u čelo: Šta hoćete, najviše trošite na ono što vam ne treba, bagro rasipnička - poručio je Novalić građanima na bazi tobože neoborivih dokaza iz istraživanja provedenog u dva najveća trgovačka lanca.
Samo jedno imam da dodam onome što su Novaliću već otpovrnuli naljućeni i uvrijeđeni građani, nevladine organizacije, javne ličnosti i medijski poslenici. Nije to, naime, nikakva slučajnost, to je nova strategija SDA u njenom odnosu prema javnosti.
Nije se Novalić neoprezno i bez dubljeg smisla zatrčao u one tvrdnje. Iako stiješnjen i obrukan, nije našao potrebu da se izvine, da nekako smekša svoju bezobraznu izjavu, da kaže kako ga je tog dana, po biometeorološkim parametrima, vrijeme malo “bacalo”. Ne, on je nastavio stazom kojom se zaputio.
Ovaj put nam je slavodobitno poručio da smo se, makar vrhovima prstiju, dotakli zelene grane. S osmijehom na licu, sa ekrana nam je saopštio “da je nakon šest godina Federacija BiH službeno izašla iz recesije, odnosno da službeni podaci pokazuju da je evidentan rast bruto društvenog proizvoda (BDP) na godišnjem nivou od dva posto”.
No, ni to nije sve: Sada smo u sferi "zagrijavanja" ekonomije, moramo ostati na tom putu bez obzira na probleme. Spremni smo platiti svaku cijenu kako bi ovom društvu bilo bolje, ali moramo naći i način da saopćavamo gdje i kako to treba raditi - pojasnio je premijer.
Evo i načina koji je za to “zagrijavanje” smislio, vjerovatno lijući graške znoja dok je sa brojnim timom smišljao kako da pokrene motore u koje se, eto, kanulo malo benzina. I zamislite, povjerio nam je “da je u toku rad na projektu za TV spotove kako bi se narodskim jezikom objašnjavalo šta znači reforma javne uprave, konkretno za običnog čovjeka, kao i šta znači reforma zdravstva ili borba protiv korupcije”.
Pa, evo mu i narodskog odgovora, kad već želi da se “spusti” na nivo svojih podanika: lažete, gospodine premijeru, mangupski nas pokušavate zamantati!
Ako je ovo suviše narodski, neka onda to pročita kao mišljenje da ne govori istinu, da je zaobilazi, da nas farba kao uskršnja jaja. Evo mu, međutim, i akademskog odgovora, iz knjige profesora Esada Bajtala “Al Tempo” (u čijoj sam promociji sinoć učestvovao).
Elem, piše naobrazovani, produhovljeni, pedantni i istini odani Bajtal, ugledan i u intelektualnim krugovima i u narodim masama, takođe koristi isti izraz - laž! Ona je, po Bajtalu, “kraljica života”. Ljudska povijest je - citiram - samo samo povijest Historije laži! Ona se “ispostavlja kao neporeciva konstanta... našeg življenja”.
A šta nas to laže Novalić? Jednostavno, čovjek misli da smo mi samo naivni blećci koji više vjerujemo njegovim ciframa nego vlastitim očima i stomaku. Gospodine premijeru, odbijte iz svog propagandnog računa inflaciju, pa će se i vama i nama istina ukazati u pravom svjetlu. Samo više cijene omogućile su da se stvori dojam o ekonomskom rastu koji je, zapravo, nezaustavljeno klizanje po staroj nizbrdici.
Isto stoji i sa Novalićevom nedavnom izjavom, izrečenom sa neskrivenim ponosom, da je država u prošloj godini ubrala više poreza i PDV-a no ikad. A kako i ne bi, kad su cijene skakale kao Blanka Vlašić. Na više cijene, viši je i porezni dio, pa se taj račun, u stvari, ispostavlja kao bijedni falsifikat. Ljudi su kupili manje usluga i roba, ali je država više hajrovala jer je sve to imalo za 20 ili 30 posto višu cijenu.
Neće ići Novaliću. Recite svom šefu i drugima koji su očigledno stvorili u SDA brojan propagandni tim sa zadatkom da lažira stvarnost i da tako, bez stvarnih rezultata, pokuša stvoriti dojam o našem napredovanju. Uostalom, Novalić samo ide stazom koju je obilježio Bakir Izetbegović. Sjećate se njegove izjave, koja je takođe pobrala salvu smijeha, ali i glasnih psovki, sve do analitičkih argumenata koji pokazuju da se to šefu SDA nešto prisnilo.
Zaista treba biti đon-obraz i bezobrazni opsjenar pa reći “da se danas u BiH živi bolje nego prije nekoliko decenija", kako je član Predsjedništva BiH kazao na svečanom novembarskom obilježavanju Dana državnosti BiH. To će reći da baš i ne jedemo “zlatnim kašikama”, kako je obećavao njegov otac, ali da nam je svakako bolje nego u “mrskom” socijalizmu. Pri tome Izetbegović, dabome, nije ponudio nijedan pokazatelj koji ide negovoj ocjeni u prilog. Pa zar neko uopšte ima pravo da sumnja u njegove riječi?
Ja svakako ne sumnjam. Ja ZNAM, kao i vi, da čovjek besprizorno laže, da u zalihama ima još prašine koju će nam, skupa sa Novalićem, nastaviti da baca u oči.
Bože, kad bi svoju energiju trošila na rad, a ne na obmane, i ova vlast nešto bi pomakla sa mrtve tačke. No, kako vidimo, oni imaju drugi sistem, oni misle da je bolje stvarnost lažirati negoli mijenjati, bolje je napadati nego se braniti.
Lakše jeste, no bolje sigurno nije!

28. 01. 2016.

ISPOD JEDNE AFERE, JOŠ NEKE VIRE!

(28. 01. 2016.) Radončić je iz pritvora odaslao neke optužbe zbog kojih bi, kad bi bile dokazane, Izetbegović trebao da mu pravi društvo u zatvorskom predvorju, a potom možda i među rešetkama
*********************************************************************************
O “aferi Radončić” već se može napisati roman ili snimiti filmski triler, iako smo daleko od njene posljednje i najvažnije riječi. No, tu je već mnoštvo signala, poruka i pouka koje tektonski potresaju našu političku scenu.
Iz obilja važnog i još važnijeg meni se, u ovom momentu, najzanimljivijim čini ono što pravo zove “trgovinom utjecajem”. Zvuči to tako bezazleno, u masi teških optužbi i kontraoptužbi iznešenih nakon hapšenja predsjednika SBB-a i osnivača “Dnevnog avaza”. Ali - kad uđemo u nutrinu te formulacije - ukazuje nam se jedna velevažna poruka ove afere.
Narod ju je davno sažeo u mudro upozorenje da zmija zmiju ne ujeda. Prevedeno na ljude, na vlast i centre moći, to bi značilo da oni, sve dok ima svima dovoljnog plijena, jedni na druge ne udaraju. No, ne rade to zato što znaju da dijele, što nisu pohlepni, gramzivi, neskloni da sve stave samo pod svoju šapu.
Oni su, jednostavno, realni i pragmatični; oni znaju da, ako podignu buzdovan, odmah mogu očekivati bejzbolsku palicu po svojoj glavi.
Možemo to uporediti i sa atomskim bombama. One odavno, među zavađenim velikim silama, nisu izraz nadmoći nego garant međusobnog nenapadanja. Nisi lud da mi pošalješ razornu raketu, kad znaš da ću ti odmah uzvratiti istom mjerom. I odosmo i jedni i drugi u helać!
Šta se to dogodilo, u našem dvorištu, da se Izetbegovićev i Radončićev klan odluče za obračun najubojitijim oružjem, još je teško nazrijeti. Do prije nekoliko dana jedan drugom su ova dva čovjeka bili bratski bliski, još je samo falilo da zagrljeni uveče šetkaju sarajevskom Ferhadijom. Računala su obojica da jedan protiv drugoga imaju dovoljno kompromitujućih saznanja da se nijedan neće usuditi da drugoga izloži negativnim javnim, osobnim, pravosudnim i političkim posljedicama.
To je ono što nazivamo “trgovinom utjecajem”. Znam da me možeš sravniti sa zemljom, ali i ti znaš da ja imam dovoljno utjecaja da ti mogu odgovoriti istom mjerom. Znao je Fahrudin da Bakir ima na uzdi važne ljude iz pravosuđa, koji mogu zažmuriti na oba oka i praviti se da ne vide nečije aferime, ako šef tako hoće, ali i da mogu, bez valjanih dokaza, da skuhaju paprenu kašu kad god im se ćefne, odnosno kad to šefu zatreba.
Konja za trku uvijek je imao i Radončić. Znao je to dobro Izetbegović, i za Fahrudinove veze u pravosudnim, obavještajnim, medijskim i drugim važnim krugovima, kroz koje mogu na vidjelo da izbiju i vrlo neugodne optužbe po predsjednika SDA. Bili su obojica uvjereni da to može dovijeka da traje: dok jedan drugom “muda” drže kliještima, dok imaju “utjecaj” s kojim međusobno “trguju” bez straha od gubitka, nema ni šansi za kurcšlus i svađu, pogotovo ne za ljuti boj.
A, eto, izmetnulo se u krvavu bitku. Radončić je dopao u ruke istražnih organa, koji mu na teret stavljaju teške optužbe, spremni da ga pošalju na višegodišnju robiju, a samim tim i u politički aut.
Pošto je pakt o nenapadanju time raskinut, a Radončić misli da konce njegove golgote vuče Izetbegović, prestala je da važi i njegova bajramska “besa”, kad se sa Bakirom izljubio i otplesao koalicioni tango. U pravu ispadoše svi koji su to odmah nazvali “poljupcem smrti”.
Sa sudskog pretresa šef SBB-a pokrenuo je lavinu teških optužbi na račun Izetbegovića, njegovog klana i stranke. Ukazao je na neke stvari zbog kojih bi, kad bi bile dokazane, Izetbegović trebao Radončiću da pravi društvo u zatvorskom predvorju, a potom možda i među rešetkama. Javnost je s velikim zanimanjem saslušala i iščitala masu prljavština koje je navodno počinio Bakir Izetbegović, sve do leševa koje Radončić prebrojava u njegovoj avliji. On prijeti da će organizovati pres-konferenciju, na koju će dovesti žene i djecu Ramiza Delalića Ćele i Nedžada Ugljena, a potom pokazati dokaze o naručiocima njihovog ubistva. A za to su, po Radončiću, odgovorni Bakir Izetbegović i Osman Mehmedović zvani Osmica (direktor OSA-e), ljudi koje je još prošle sedmice Radončić okivao u zvijezde i kitio najljepšim epitetima.
No, kad tikva pukne, kad “trgovina utjecajem” prestane da funkcioniše, a kliješta na “mudima” popuste, eto javnosti mezetluka do mile volje. Ko zna šta će još Radončić da kaže tokom jednomjesečnog pritvora koji mu je određen? Ako neko puno zna, on je svakako taj.
“Afera Radončić” može se analizirati i komentarisati iz mnogo uglova, od posljedica po funkcionisanje vlasti i neminovnog komešanja unutar takozvanog “bošnjačkog političkog i nacionalnog faktora”, do posljedica koje ovaj slučaj ima po ukupnu političku i društvenu klimu u zemlji. Meni je, kako vidite, nešto treće zapelo za oko, nešto što prevazilazi, bar po mom mnijenju, dnevnopolitičke aspekte, nešto što ukazuje na iskonsku prirodu haosa, krize i kvazi-države u kojoj živimo. A to je utisak da smo dvodecenijski zatočenici interesnih grupa, organizovanih kroz stranke, koji djeluju kao saveznička oligarhija prije svega objedinjena onim što jedni o drugima znaju, a što ni jedni ni drugi ne bi voljeli da se o njima javno čuje.
Tako je prije šest godina zataškana i SDP-ovska afera “Reket”, jer je Lagumdžija u nekoj bučnoj, zadimljenoj kafani “objasnio” onima koji ga gone da i on na uzdi drže opasne kerove koje bi mogao da pusti prema onima koji žele da ga izvedu pred sud. Pa se sve pretvorilo u mjehuriće: niti su sumnje protiv Zlatka došle do suda, niti su njemu odani tužioci otvorili fasciklu sa kompromitujućim podacima o klanu koji se ustremio na tadašnjeg šefa SDP-a.
Koliko je takvih afera, za koje svi znamo, a koje pravosudno ne postoje, zataškano u svim ovim godinama? Koliko je prljavljština i lopovluka “oprano” tokom “trgovine utjecajem” između najjačih političkih tabora i u Federaciji i u Republici Srpskoj? Pa, ne priča narod uprazno da je rijetko ko, ko se primakao vlasti i centrima moći, ostao čistih ruku. Ovo je lopovska, nemoralna, antinarodna država u kojoj združena bratija svojim građanima, na slamčicu, krv pije već dvije decenije.
Eto to bi možda mogla da bude najveća društveno korisna tekovina “afere Radončić” - da se zmije konačno počnu međusobno ujedati! I da se ne čeka da se nekom sklope lisice oko ruku da bi on prstom pokazao na one koji isto zaslužuju. Da je to učinio prije no što su ga paragrafi udarili po glavi i ugledu, i Radončić bi ovih dana djelovao neuporedivo uvjerljivije. S tim što, i pored toga, njegove teške optužbe na račun Izetbegovića treba da budu hitno i temeljito istražene.
Bilo bi to logično. No, dobro znamo da je ovdje od logike puno više u prometu matematika moći, da su neki ljudi i neki klanovi, svojom snagom i umreženošću, puno jači od pravde, morala, istine i tobožnje pravne države.

fokus.ba

27. 01. 2016.

"ODMETNUTO KRILO" U SDA NE POSTOJI

(27. 01. 2016.) Izjavama Izetbegovića, Sarajlića i Čampare - koji kažu da rade složno i sa međusobnim povjerenjem - izbijen je jedan od glavnih Radončićevih aduta o "odmetnutom krilu" u SDA, koje je krivo i za njegovo pritvaranje i za labavljenje "istorijske bošnjačke koalicije"
*********************************************************************************
U vrhu SDA nema nikakve svađe, raskola ili pobune protiv njenog predsjednika. Pogotovo nema neke zavjere smišljene na kompromitaciju Fahrudina Radončića i rušenje koalicije SDA - SBB.
Ovako se jedino mogu protumačiti današnje izjave Bakira Izetbegovića, Asima Sarajlića i Aljoše Čampare. Te izjave bacaju novo svjetlo na “slučaj Radončić”. SDA se zalaže, preko Izetbegovića, čak i za njegovo privremeno puštanje na slobodu, ali kategorički odbija tvrdnje Radončića i njemu odanog “Dnevnog avaza” da je “odmetnuto krilo SDA” podmetnulo Radončiću teške optužbe i poslalo mu istražitelje i tužioce.
Prvo je Izetbegović, na press-konferenciji upriličenoj nakon današnjeg sastanka delegacija SDA i SBB, rekao da će Čampara i Sarajlić biti sankcionisani, ako se utvrdi da su bili umiješani u ovaj slučaj, ali da on “ne vjeruje da su ikako mogli biti umiješani”.
Odmah su se javno oglasila i dvojica funkcionera SDA koje su Radončić i “Dnevni avaz” optužili da rade o glavi i svom predsjedniku i koaliciji SDA - SBB. Čampara jednostavno kaže da je njegov odnos sa Izetbegovićem “odličan” te da nema ništa sa nekom “montažom” protiv Radončića.
Izričit u odbijanju optužbi je i šef kadrovske komisije i potpredsjednik SDA, Asim Sarajlić. On se oglasio saopćenjem za medije u kojem navodi da se po ko zna koji put javnost želi obmanuti izmišljanjem priča o raskolu unutar SDA.
"Taj recept je više godina primjenjivan, prepoznat i nikada nije dao rezultata, pa neće ni sada. Dakle, ne postoji nikakav sukob u SDA, a pogotovo ne postoji moj sukob sa predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem", tvrdi Sarajlić.
Nakon ovoga, svaka priča o raskolu u SDA, zbog Fahrudina Radončića, trebala bi da prestane. Ali će, bez sumnje, dalji život koalicije SDA - SBB upravo zbog ovih izjava doći pod još veći upitnik od onog koji nad njom već visi. Ovim je, naime, izbijen jedan od glavnih Radončićevih aduta o "odmetnutom krilu" u SDA, koje je krivo i za njegovo pritvaranje i za labavljenje "istorijske bošnjačke koalicije".

ŠTA STVARNO ŽELI BAKIR I.

(27. 01. 2016.) Radončićev slučaj treba da se raspetlja po pravdi i zakonu, bez ovakvog ili onakvog Izetbegovićevog petljanja, nego po strogoj mjeri vrijednosti ili krivotvorenosti dokaza protiv predsjednika SBB-a. Po danas izrečenoj Bakirovoj poruci da čovjeku “od podrške i ugleda” treba omogućiti da se brani sa slobode, sutra bi, ako dopadne u ćuzu za svoje grijehove, specijalni tretman trebalo da dobije i Milorad Dodik, ali - što da ne - i Bakir Izetbegović
*********************************************************************************
Pritisnut “slučajem Radončić”, Sud BiH danas se oglasio gromoglasnim jaukom. U saopćenju javnosti oni poručuju “da sudije Suda Bosne i Hercegovine trenutno rade u teškim uslovima, jer intenzitet pritisaka, koji dolazi sa više strana, počinje prevazilaziti granice podnošljivosti.”
Još taj jauk nije ni dospio do ušiju djelića javnosti, a uslijedio je novi prilog onome na šta oni upozoravaju, naizgled uvrijeđeno i uplašeno. Potpredsjednika SBB-a Mirsada Đonlagića može se i razumjeti što traži da njegov šef odmah bude pušten na slobodu. To smo od njega čuli nakon današnjeg sastanka visokih delegacija SDA i SBB, u zgradi Predsjedništva BiH.
No, mnogo veću težinu ima mišljenje, po smislu jednako Đonlagićevom, koje je iznio Bakir Izetbegović. On kaže “da Radončić zaslužuje, zbog podrške i ugleda koji ima u BiH, da se brani sa slobode”, iako dodaje da je na Sudu da o tome nepristrasno donese svoju odluku.
Svako nešto mešetari u “slučaju Radončić”, ali najviše Bakir Izetbegović. Ne zna čovjek šta da o njemu pomisli; ili je lud ili zbunjen ili naivan? Ili on samo misli da je javnost blesava, da joj može podmetati kojekakve gluposti.
Najprije će biti da je Bakir Izetbegović licemjeran. Čuj ga: neka Sud odluči? Kao da javnost ne zna da on tamo ima svoje ljude, kako može da im naredi i da stoje naglavačke. Kao da je američki diplomata Hill neki bezveznjaković, koji je prošle godine rekao da u pravosuđu sjede mnogi službenici koji su “slijepo odani SDA”.
Hillu vjerujem sto puta više no Izetbegoviću, a nisam nepovjerljiv ni prema onome što sam znam. A znam da Bakir može od Suda BiH da izdejstvuje, makar samo u “slučaju Radončić”, sve što želi i što njemu odgovara.
Pišem ovo dok se Sud još nije oglasio o prijedlogu Tužilaštva BiH da se Radončiću odredi 30-dnevni pritvor, I sudije su, dakle, imale vremena da čuju Izetbegovića. No, njihova odluka uopšte ne mora značiti da ga oni ne slušaju ukoliko, recimo, presude da Radončić treba da ostane u pritvorskoj ćeliji. To bi samo moglo značiti da im je Izetbegović tako naložio. Jedno govori javnosti, a drugo sudijama na koje ima veliki upliv.
U slučaju da Sud pusti šefa SBB-a da se brani sa slobode, to će biti još jači dokaz Izetbegovićevog “kumstva” nad radom pravosuđa. Niko, pa ni Radončić - ako protiv njega postoje čvrsti dokazi, ne smije biti pušten na slobodu samo zato što je, kako kaže Bakir, čovjek od “podrške i ugleda”. Takvi obično ne dospijevaju u zatvoreničku odjeću.
Sutra bi, po tom načelu, ako dopadne u ćuzu za svoje grijehove, specijalni tretman trebalo da dobije i Milorad Dodik, ali - što da ne - i Bakir Izetbegović. Previše je oko njegovog imena prljavštine da bismo mogli pomisliti da zakonski paragrafi jednom neće udariti i po njegovoj glavi.
Stoga je jedino cjelishodno i pravedno da se Radončićev slučaj raspetlja po pravdi i zakonu, bez ovakvog ili onakvog Izetbegovićevog mešetarenja, nego po strogoj mjeri vrijednosti ili krivotvorenosti dokaza protiv predsjednika SBB-a.

AKO RADONČIĆ IZAĐE ČIST, NA NJEGOVO MJESTO TREBA UPUTITI ONE KOJI SU GA STRPALI IZA REŠETAKA

(27. 01. 2016.) Pod ovim naslovom naš najčitaniji portal klix.ba danas je objavio razgovor sa mnom, koji prenosim u cijelosti
*********************************************************************************
Hapšenjem predsjednika SBB-a i bivšeg ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića evidentno je samo to da Radončić ne spada u grupu nedodirljivih, smatra ugledni novinar i analitičar Vlastimir Mijović.

"A takvih, prema kojim pravosuđe ništa ne preduzima, a u svakom poštenom sistemu 'fasovali' bi hiljade godina robije, itekako ima. Njih, međutim, ovo hapšenje nije nimalo uznemirilo", kazao je Mijović. On dodaje da je ovo, prema njegovom sudu, izolovan slučaj koji ne označava nikakav novi, veliki početak u radu našeg pravosuđa. 
"Ono je duboko kompromitovano, pod utjecajem je političkih i poslovnih struktura, pravdu štiti i provodi selektivno, "po babu i po stričevima". Pravosuđe u svakom času zna koga smije dirati, a koga ne smije", rekao je Mijović.
On smatra i da puno toga ide naruku zaključku da tužilaštva i sudovi nisu mjesta na kojim se odlučuje o nečijem progonu nego da se startna tipka pritišće na drugom mjestu, tamo gdje sjede njihovi zakulisni šefovi. 
"A oni, što je za mene značajnije, češće sugerišu kome treba gledati kroz prste i pored toga što su očevidno "ljepljivi", nego što pokreću kampanje prema svojim protivnicima ili sugerišu da nekoga, ako ima jakih indicija i dokaza, ipak treba smjestiti u optuženičku klupu", rekao je Mijović. 
Smatra da je i novinarska profesija veoma kompromitovana, sa rijetkim svijetlim medijskim tačkama, pa tim prije razumije tužioce i sudije koji nisu dio prljave i instrumentalizovane pravosudno-političke halke. Dodaje i da je vjerovati u nepristrasnost našeg današnjeg pravosudnog sistema isto kao vjerovati da će nakon utorka svanuti ponedjeljak, a ne srijeda.
"To pravosuđe već 20 godina goni i sudi mnoge 'krunisane' glave. Na kraju se ogromna većina optuženih izvlači, od Bičakčića do Čovića, vjerovatno kao plod određene zakulisne političke nagodbe. A to što se ponekad, poput Radončićevog hapšenja, učini da nema nedodirljivih, za mene je samo fatamorgana. U slučaju da predsjednik SBB-a bude i osuđen, ako se za sadašnje sumnje pronađu odgovarajući 'orasi' u njegovim džepovima, sumnjam da bi to pokrenulo lavinu. Nemamo mi toliko ćelija koliko poznatih ljudi i političara zaslužuju da budu kandidati da se u njih useli", kazao je Mijović. 
Mijović je prokomentarisao i kakva bi se poruka poslala puštanjem Radončića na slobodu s obzirom na činjenicu da su u BiH i ranije političari hapšeni pa oslobađani. 
"Time bi na lice pravosuđa pala još jedna golema mrlja. Država bi platila Radončiću veliku finansijsku odštetu, iako bi se i time teško oprala ljaga koja je na njega bačena, bez obzira na to što još ne znamo da li s pravom ili ne.
U tom smislu također se treba upitati ima li kod nas nedodirljivih osoba i institucija? Jer, pokazalo se, i kroz dosadašnja sudovanja poznatim ljudima, da oslobađajuće presude nikad nisu bile praćene kažnjavanjem tužilaca koji su podizali klimave optužnice ili sudija koji su žmirili i na neumoljive kompromitujuće činjenice o nekoj osobi", rekao je Mijović. 
On smatra da će zaokret nastati u našem pravosuđu kad budu propisno kažnjeni oni koji čine takve greške. 
"No, to što ih Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) kazni sa deset posto odbitka od jedne mjesečne plate, kako je znalo biti, i nikad rigoroznije, samo je ismijavanje principa odgovornosti. Konkretno, u Radončićevom slučaju, ako on čist izađe van, na mjesto na kojem se sada nalazi trebalo bi uputiti one koji su predložili da ga se strpa među rešetke", stav je Mijovića.
Mijović smatra da izjave političara o montiranju procesa Fahrudinu Radončiću ne predstavljaju pritisak na pravosudne institucije BiH. 
"Ničije prosudbe o ovom i bilo kojem drugom pravosudnom slučaju, ni moje ni one koje iznose stranke i političari, ne smatram nikakvim pritiskom. Nemoguće je ne komentarisati 'spektakle' poput ovog s Radončićem, koji itekako utječu na ukupan život u ovoj zemlji, napose na političku sferu. Pravosuđe nije staklena lopta koju bilo čiji šut može razbiti. Ono po svojoj prirodi djeluje, i u SAD i u Evropi i kod nas, u klimi obilježenoj pravom javnosti da izražava svoje stavove, pogotovo kad mač pravde krene prema poznatim osobama. Snažno pravosuđe, kakvo naše, nažalost, nije, pelcovano je od takvih mišljenja i suduje nepristrasno, po paragrafima, a ne po amtosferi koja se stvara u javnom mnjenju", kazao je Mijović. 
Na pitanje da li bi hapšenje moglo utjecati na koaliciju SBB-a sa SDA, Mijović odgovara da misli da je u toj koaliciji otpočetka bilo više računa nego iskrenosti, da ona ni do Radončićevog hapšenja nije bila nimalo čvrsta i da su razni vjetrovi puhali kroz sve njene prozore. 
"Sad je to već žestok propuh koji tu 'kuću' i ne mora srušiti, ali će ona stalno biti klimava i klizava, ni blizu onome što se očekivalo od 'historijskog bošnjačkog dogovora' Izetbegovića i Radončića, odnosno njihovih stranaka", zaključio je Mijović.

MENI JE DOVOLJNO, ZA VAS NE ZNAM

(27. 01. 2016.) Mnogi čitaoci mog teksta “Kog tipa sluša - SIPA” nisu se složili s tezama i zaključcima koje sam iznio, uglavnom iz neznanja šta smiju da rade državne agencije za istrage i zaštitu. Dovoljno mi je, međutim, što se s tim složio direktor SIPA-e, kojeg sam prozvao, a koji je danas u “Dnevnom avazu” pokajnički priznao grijeh službe kojom rukovodi
*********************************************************************************
Perica Stanić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), izjavio je za „Dnevni avaz“ da mu je žao što je prisustvo pripadnika SIPA-e u redakciji „Avaza“, koji su, kako je pojasnio, radili po naredbi Suda i Tužilaštva BiH, protumačeno kao pritisak na rad ovog medija.
Kazao je da im nije bilo u interesu nikoga zastrašiti, a pogotovo ne „medij koji izuzetno cijeni i s kojim ima odličnu saradnju". 
Direktor SIPA-e kazao nam je da je njemu rečeno da su se naoružani pripadnici ove agencije u redakciji zadržali svega „dvadesetak sekundi“ i da su bili u prolazu kako bi pružali podršku kolegama koji su obavljali pretres, ne redakcije nego objekata koje koristi osumnjičena osoba.
- Mogu samo reći da mi je žao. Ovo nije bilo usmjereno protiv novinara „Avaza“ niti redakcije „Avaza“. Ali, isto tako moram reći da sam pomalo i osramoćen. Ako su ljudi, kao što se tvrdi, tu bili duži period, onda ću tražiti da mi se dostavi izvještaj. Ovo se nije trebalo desiti - rekao nam je Stanić.
On je ustvrdio da nikome iz SIPA-e nije bilo u interesu da vrši bilo kakav pritisak na rad novinara, kazavši da „neki od pripadnika možda nisu ni znali gdje su prostorije koje pretresaju, pa su ušli u redakciju.“
- Ja znam da je u redakciji izuzet jedan kompjuter, možda su i zbog toga ušli vrlo kratko, tako mi je u rečeno. Međutim, tražio sam da se uopće ne ulazi u objekt zgrade ako za to nema potrebe, i u slučaju samo da neko pruži neku vrstu otpora. Ali, ne mogu ja hodati za svakim policajcem. Ovo se nije trebalo desiti, jer nisam ni znao da će tamo otići - rekao je Stanić “Avazu”.
MENI JE DOVOLJNO; ZA VAS NE ZNAM!

26. 01. 2016.

NOVINARI NISU NADLJUDI

(26. 01. 2016.) Povodom mog komentara pod naslovom “Kog tipa sluša SIPA”, na mom Facebook profilu pojavila su se dva zanimljiva i, mislim, dobronamjerna komentara koji, međutim, polaze od pogrešne pretpostavke o novinarima kao nekoj vrsti nadljudi
*********************************************************************************
Povodom navedenog mog komentara, “Suad Drvenica” je poručio: Ja shvatam vašu reakciju i solidarnost prema vašim, bivšim kolegama. Ali ova zgrada (misli na Avazov toranj) je simbol zla Bosne i Hercegovine. Nije Radončić toliko pametan da kreira javno mnjenje kako njemu odgovara, ali su to radili majstori sa dobro zašiljenim olovkama, a Fahro ih je za to dobro odmijenio.”
Nakon toga, “Redzovic Sabahudin Suada” kaže: Ovo je razočaravajući komentar. Mijoviću, nemate podpore u komentarima. Novinarstvo se ne brani na ovakvim primjerima. Ne budite naivni Mijoviću, upravo kao što kaže neko ovdje u komentaru da Radončić radi osmišljeno i namjerno je smjestio svoj biro tamo gdje su mediji, gdje se nadao da tamo neće upasti organi gonjenja... Ovdje se radi o istrazi najtraženijeg dilera Američkog stejt departmenta, i u takvoj istrazi ne postoje izuzeci. Razočarenje veliko, Mijoviću...”
Odgovorio sam na pomenute komentare na svom FB profilu, ovako:
Možete na mojoj web stranici vidjeti nekoliko tekstova u kojim današnje medije i novinarstvo ocjenjujem kao sluganske. Većina medija je pod pritiskom svojih vlasnika, a novinari su pred izborom: ili slušaj ili nosi radnu knjižicu.
Možda kažete - nosi!
Nosio sam je ja više puta, kao i prije dvije godine, pa sam bez zdravstvenog osiguranja i staža. Većina nije spremna na to odricanje, a i sam ponekad pomislim da su oni pametniji, a ja - budala! Sumnjam da biste se mijenjali sa mnom i sa većinom novinara, koji nisu pritisnuti samo gazdama (kao i većina ljudi u bilo kojoj djelatnosti, u kojoj imaju privatnog vlasnika nad glavom) nego, evo, i mahanjem dugim cijevima.
Koliko su gazda već uhapsili i sudili, ali nisu zastrašivali i maltretirali njihove radnike! Ovdje se ne radi o nekom dignitetu novinarske profesije, nego o ugrožavanju ljudskih prava na radnom mjestu, ma koliko profesija kojoj se pripada bila isprofanisana. To se mora razlučiti.
Zna se kako i koliko se mediji i novinari mogu kazniti, maksimalno podržavam utvrđivanje i sankcionisanje naše odgovornosti. No, sa heklerima to nema veze.
I nemojte, molim vas, živjeti u iluzijama o novinarima - to je svjetina kao i svaka druga, živi od svog rada, vrlo teškog i loše plaćenog, bez praktičnog prava izbora. Svi će novinari otići iz prljavog novinarstva onog časa kad i radnici neke fabrike duhana ostave svoj posao, jer "pušenje ubija ljude", a da ne govorim o majstorima čije ruke kuju - oružje!

25. 01. 2016.

KOG TIPA SLUŠA - SIPA?

(26. 01. 2016.) Umjesto uopštenih osuda, novinari trebaju od nadležnih organa da traže ime i prezime, potom i odgovornost osobe koja je maskirane i dugim cijevima naoružane specijalce u ponedjeljak poslala da “ukrote” četu Avazovih novinara do zuba naoružanih - olovkama!
*********************************************************************************
Još ćemo morati da sačekamo šta će SIPA i Tužilaštvo kazati o sumnjama protiv Fahrudina Radončića i s kojim eventualnim dokazima će opravdati hapšenje koje je kroz javnost prostrujalo brzinom taneta. Čućemo i šta na sve to kaže Radončić.
No, što se tiče SIPA-e i njenog upada u redakciju “Dnevnog avaza”, čekanju nema mjesta. Oni su, poput najgorih kabadahija, u ponedjeljak bahnuli u prostorije ovog lista i znakovito se “prošetali” među novinarima i urednicima.
Istinski saosjećam sa kolegicama i kolegama kraj kojih su se ukazali namrgođeni i zakrabuljeni specijalci, naoružani kao da su upali u najjopasniji razbojnički brlog, a ne na mjesto s kojeg im se može odgovoriti samo zašiljenim olovkama.
Žao mi je i mladića iz SIPA-e. Njihove maske skrivale su bar neka lica koja su se crvenila od stida. No, naređenje - izvršenje! Rek’o šef da se novinarima utjera “malo” straha u kosti, pa ti hajde ne poslušaj! Eto te sutra s radnom knjižicom u džepu i nogom u dupetu!
Za to što je SIPA juče učinila u “Dnevnom avazu” malo je reći da je akt zastrašivanja novinara i pritiska na medije. To je jedno obično razbojništvo.
Vidim na slici Admira Aljimija, mladog kolegu koji se, kao vrhunski reporter u rubrici Crna hronika, svega nagledao i svakakvih prijetnji naslušao zbog svog pisanja. Vidim da je i njemu neugodno. Ma šta neugodno - vidim da se uplašio.
Kako je tek bilo drugima, koji po cijeli dan samo tamburaju po kompjuterskoj tastaturi, zarađujući gorki novinarski hljeb, mogu samo da zamislim. Nije nimalo prijatno vidjeti te momke iz SIPA-e, pogotovo njihove duge cijevi. Još kad čovjek pomisli da i djeca znaju da se tu, u redakciji, ništa nije moglo ni pronaći ni tražiti o onome za šta je osumnjičen i uhapšen Fahrudin Radončić, jasna je svrha te kaznene ekspedicije.
Neko za ovo mora da odgovara, i javnosti i novinarima i momcima iz SIPA-e koji su morali da učestvuju u ovom brutalnom činu. To je neko, osoba sa imenom i prezimenom, koja im je naložila da učine ono što su učinili. Stoga pozivam kolege novinare da se, umjesto uopštene osude ove nakaradne akcije, ujedine u traženju imena i prezimena dotične persone koja je naredila provođenje jučerašnjeg terora nad jednom redakcijom.
Taj čovjek treba da odgovara za grubo prekoračenje ovlaštenja agencije koja mora da sluša njegove naredbe. Neka se ne brine - neće mu novinari doći u kancelariju sa maskama i puškama. Mi samo tražimo od nadležnih da ga izvuku iz busije u kojoj ordinira, da nam kaže po slovu kog zakona je provedena jučerašnja promenada sile u redakciji “Dnevnog avaza”.
Nadam se da i za takve važi zakon, da ćemo stvarno doznati barem njegovo ime. Pa da se onda makar izvine, prvo izvine specijalcima koje je natjerao da se brukaju, a potom i novinarima, čije je najubojitije oružje olovka, koji su pomislili da kroz njihovu redakciju vodi put ka nekoj krvožednoj kolumbijskoj narko-bandi, kakve love zakrabuljeni mladići u crnim uniformama.
Oni, nažalost, tog ponedjeljka ne bijahu na proputovanju. Maksuz su stigli Avazovcima u "posjetu"!

SLUČAJ RADONČIĆ: IZNENAĐENJE ILI LOGIČAN POTEZ PRAVOSUĐA?

Ako se pokaže da se pravosuđe s razlogom obrušilo na Radončića, javnost očekuje da će isto učiniti i prema mnogim drugim "krunisanim" glavama sa džepovima punim "oraha"
*********************************************************************************
Vijest o hapšenju Fahrudina Radončića iznenađujuća je, ali logična. Iznenađujuća je jer je javnost davno prestala da vjeruje kako zakon može udariti i po "krunisanim" glavama. Logična je, jer u aferi "Dautbašić - Šahman" u pritvor nisu mogle dospjeti samo osobe koje su osumnjičene za ometanje rada pravosuđa, a da to izbjegne čovjek koga se sumnjiči da je bio njihov nalogodavac.
Sačekajmo da istraga kaže svoje. No, već samim hapšenjem pokrenut je lanac različitih reakcija. Nezavisni dio javnosti, građani koji brinu svoju brigu u ovim teškim vremenima, pozdravljaju pomenuti čin. Neka se pred pravosuđem rasplete klupko koje se godinama omotava oko Fahrudina Radončića. Ako je bez krivnje, trebao bi biti oslobođen sumnji. Ako ima umiješane prste u prljave poslove, neka plati vlastiti ceh.
I pored naizgled jednostavne situacije, ona je odmah dobila i "zakulisna objašnjenja" koja u ovom hapšenju vide neki veliki scenarij koji je skrojen da bi se naškodilo Bošnjacima. Govore to oni koji vjeruju u dosad ničim konkretno ilustrovanu prelomnu misiju "istorijske bošnjačke koalicije" između SBB i SDA. Srbi su nam, govore takvi, smjestili ovu aferu sa zlom namjerom da razbiju tek uspostavljeno bošnjačko političko jedinstvo. Radončića se, po tim mišljenjima, diskredituje kako bi bilo onemogućeno političko stabilizovanje Federacije, u kojoj je njegova stranka prije tri mjeseca postala ključni činilac, pristajući da veže zastave sa SDA.
I kolikogod ovo ovdje pravosuđe bilo kompromitovamo, a jeste do beskraja, ne preostaje nam ništa drugo nego da sačekamo njihovu riječ. I da vjerujemo, ako se s razlogom obrušilo na Radončića, da će isto učiniti i prema mnogim drugim "krunisanim" glavama koje su, puno prije njega, zaslužile da pred zakonom odgovaraju za krupne sumnje koje se vežu za njihova imena, od Dodika do Izetbegovića i Čovića. Manje "popularne" face da i ne pominjem.

24. 01. 2016.

STIHOM DA TI KAŽEM!

(24. 01. 2016.) Mile Stojić je nadalek čuven, pjesnik već odliven u duhovnoj bronzi ljubitelja misli, emocije, riječi i stiha. No, džaba sve to u ovom vremenu bezumlja i beznađa, opšte nekulture i duhovne hajdučije, nemorala i jeftinog kvazi-stvaralaštva. Vijest o promociji njegovih Izabranih djela prognana je sa medija...

Zapali su me sreća, čast i zadovoljstvo da me, u valjda ključnom trenutku u životu čovjeka, kad skončaju tinejdžerske eksplozije želja i emocija, a započne mladalačka dob ideala, htijenja i stvaralačkih iskrenja, sudbina gurne u naručje pjesnika. Koliko je samo, od te 1977. godine, za nama ostalo tlapnji, nadmudrivanja, maštanja, utopističkih uzleta i ljudskih iluzija, uglavnom za kafanskim stolovima Sarajeva, uz hektolitre ispijenog, ali i podosta prolivenog vina.
Teško je i pobrojati sve te mlade, nadobudne, ali iznimnno talentovane ljude koji su u riječi i stihu tražili svoje “ja”, svom silom želeći da s “titulom” poete dobiju pravo i na “zanimanje” boema. Neki su, doduše, išli i obratnim putem: prvo su gledali da Ujevića dostignu boemštinom, te da se potom velikom Tinu približe i poezijom.
Eh, kad se sjetim bar nekih, od kojih je gotovo polovicu vjetar prebrzo pomeo sa životne scene, prođe me neka jeza: Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ilija Ladin, prilično stariji od nas, bili su za susjednim stolom, a za našim su se mijenjali Branko Čučak, Mile Stojić, Miro Petrović, Dario Džamonja, Đorđo Sladoje, Slobodan Blagojević, Hamdija Demirović, Ferida Duraković, Admiral Mahić, Goran Simić, Zoran O. Milanović, pokatkad i "raja iz provanse" Diana Burazer, Zilhad Ključanin, Boro Kapetanović... Nas, novinarske “prvačiće”, koji smo emociju i stav izricali kroz štampu, da i ne nabrajam. Bilo je to društvo za pozavidjeti svakome ko je od života tražio neku veliku, zapretenu istinu, onu koja vam je stalno na umu i na jeziku, ali nikako da je u potpunosti izreknete, jer vam ona stalno bježi. Što joj se više primičete - ona izgleda dalja no prije.
Snivala je ta stvaralaštvu okrenuta bratija da jednom “ukoriči” svoje misli i nadahnuća. Ali se ne sjećam da je iko ikad, i ako je u sebi pomislio, na sto bacio maštariju o nečemu što bi se zvalo Sabrana djela. Pogotovo ne Izabrana, jer je to korak dalje: da toliko toga objavite, da jednom ne bude smisla da baš sve uđe u neki izdavački paket sa vašim potpisom, pa se iz bisera vade samo oni sa najljepšim sjajem.
E, jednome se to iz tog generacijskog društvanceta ipak desilo, Miletu Stojiću. Sinoć tome nazočih, i to na mjestu za koje, u ono doba, gotovo nismo ni znali da postoji: Franjevačka Teologija Sarajevo. Braća fratri inače vole da umuju, a puno i dugo pamte, znaju razlučiti korov od žita: stoga su i udomili “izgnanika” Stojića i promociju njegovih Izabranih djela, u šest knjiga, pod nazivom “Poetica argentina”, u izdanju “Dobre knjige”, koja zna šta je izdavački “sevap”.
Čemu ovi izrazi izgnanik i sevap? Pa, Stojić je nadalek čuven, pjesnik već odliven u duhovnoj bronzi ljubitelja misli, emocije, riječi i stiha. No, džaba sve to u ovom vremenu bezumlja i beznađa, opšte nekulture i duhovne hajdučije, nemorala i jeftinog kvazi-stvaralaštva. Vijest o ovoj promociji “prognana” je sa medija, od interneta do televizije, zasad nigdje ništa...
To su se tamo neki fosili skupili i tamo nešto gudili o nečemu prevaziđenom i nikom zanimljivom, ni golotinje ni priče o milionima, ni skandala ni besmislica... I tako ova priča, za mene velika, ostade noćas stisnuta u 100-tinjak ljudi koji su ionako o Miletu već sve znali. Došli su, eto, samo da zaplješću stavljanju, na njegovu glavu, krune kralja pjesnika, ovjenčanog Izabranim djelima.
A zašto sevap? To dobro zna vlasnik “Dobre knjige”, dobri Izo Šikalo. Sa poezijom, pogotovo sa šest odjednom štampanih Stojićevih knjiga, može se danas samo otići u izdavačko-poslovnu propast. Nema tu kupaca ni od iladžeta. Ali i među knjižarskim biznismenima ima pravih knjigoljubaca, makar bile odštampane i na njihovu štetu. Izo je jedan od takvih. Otud i Izabrana djela Mile Stojića.
U sat vremena promocije naslušasmo se veleljepnih stihova i Miletove proze, iznešenih glasom i emocijom glumice Hasije Borić. Govoriše, inspirativno i briljantno, Valerijan Žujo i fra Mile Babić, glazbom nas počastiše Zbor fra Nenada Dujića i pijanista Bartolomej Stanković.
Htjedoh i ja nešto reći, ali to ipak ostavih za neformalno druženje kojim je svečanost nastavljena. A htio sam reći nešto o počecima, o Miletu i toj pjesničkoj sceni koja je nastajala prije pola stoljeća...
U tom času već sam se družio sa polovicom ranije pobrojanih poeta u izrastanju, kad je stigla vijest da je “neki” Mile Stojić iz Sarajeva dobio “Brankovu nagradu” koja se tada dodjeljivala za najbolju prvu zbirku poezije u pokojnoj Jugoslaviji. Stojića nisam poznavao, a kad sam ga prvi put vidio, postalo mi je i jasno - zašto?
Elem, kad mi Hedija Burdžević reče: “Hej, Vlasta, ono je Mile Stojić”, ja pogledah prema njemu i razočarano odgovorih Didi: Onoooo?!
Mladić u koga sam gledao, koji je jedva prevalio dvadesetu, ličio mi je na bankarskog službenika, pripravnika. Mrtav-ozbiljan, nekako stidljiv, glatko izbrijan, s kosom kao da mu ju je majka tog jutra začešljala pred polazak u školu, “štreberski” odjeven po sistemu nit’ smrdi nit’ miriše...
Pjesnik je, kako sam zamišljao pod utiskom onih koje sam već poznavao, morao biti galamdžija, neuredan, malo naheren, s podočnjacima od noćašnjeg bdijenja, još malo pa slika i prilika Tina Ujevića, koji se svojedobno selio kroz sarajevske mehane, ostavljajući biljeg načina života “predodređenog” poetama.
E, Mile nije bio to. Nije posve ni danas: on je prvo postao pjesnička veličina, pa potom boem. Prvo je pročitao sve dobro što se pročitate dade, da bi onda krenuo sa svojim poetskim “sudom”, prvo je u sebi izgradio misaonog boema, a tek onda je već sijedu, ali bujnu kosu počeo vezati u repić...
Ništa čudno da je baš on doživio izdavanje svojih Izabranih djela, da je iza sebe ostavio iznimno bogat opus. On je volio i da radi. A kad pjesnik radi - on piše! Malo je u svijetu onih koji imaju svoj u šest knjiga ovjekovječeni “corpus delicti” pjesničkih snoviđenja, kakav, eto, sad ima Stojić. Malo je, nažalost, i gradova i država, poput Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji preko toga prelaze kao preko davno napuštene pruge.
U prilogu koji objavljujem nakon ovoga, slijedi Stojićeva pjesma “Molitva”. Ni najbolja ni najpoznatija Miletova stihotvorina, ali nekako mi se učinila najpodesnija za ovaj čas. Pročitajte, vratićete joj se opet.
Dragi Mile, moliti nam se dovijeka, a da nikad nećemo dočekati da domolimo i izmolimo ono što duša htjede kad te na put stiha i rime navede...

MILE STOJIĆ: MOLITVA

U umjetničkim i pjesničkim krugovima ova pjesma godinama zvoni, talasa duh, inspiriše, tjera na razmišljanje, ohrabruje i baca u mentalni očaj, vapi za čovjekoljubljem i za našom željom da ono obilježi svekoliko bivstvo, razapeta između života i onoga što bismo željeli da život bude, mrka i zapretenim sjajem obasjana; Miletova, a naša - velika pjesma velikog pjesnika


Isuse moj

zaštiti nas od onih koji te štite

obrani nas od onih koji te brane

koji te brane od mladića što u očaju hule tvoje ime

mladića sličnih tebi

zaštiti nas od onih koji te štite

jer njihove riječi zvone zveketom zlatnika

dok licitiraju tvojom mukom, dok te sažaljevaju

kažu jadni naš gospod, umro je mučeničkom smrću

kao da si ti netko dostojan sažaljenja

a možda si se ti toj smrti radovao

i ćelio otići što prije iz svijeta u kome oni kroje pravdu



U svakom slučaju ti nisi umro da bi te oni žalili

tvoja rasječena usna i danas

odbija ocat iz pehara njihove milosti

zaštiti nas od onih što siti podriguju

dok te brane od gladnih, od prezrenih

opljačkanih novih proletera i prosjaka

čije se kćerke na drumu prodaju za deset maraka

čiji mladi sinovi od bola režu vene

jer im je ukradena budućnost



Zaštiti nas od pljačkaša narodne muke

od utajivača poreza

od pedofila i krivokletnika

od novinskih strvodera

koji od tvoje probušene utrobe

i trnove krune prave udarne vijesti

od organizatora izbora ljepotica

od svećenika bordela

koji tvojim imenom ušutkavaju

gnjev ljudi koji pate



Možda je tvoja smrt bila spasenje za tebe

a ne samo nas

jer si želio što prije otići iz ove doline suza

iz ove doline kojom stoljećima vlada tek zakon jačega

zakon noža

iz ove zemlje koju nitko ne voli

a čije krvave prnje njeni sinovi

prodaju u bescjenje

želio si se sresti s licem oca

koji te je prodao razbojnicima

otišao si jer nisi htio ovakav svijet



Isuse moj

znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se

krvavo znoje, nego laskama licemjera

da više voliš muslimane sirote Bosne

nego katolike bogatoga Rima

Puno više mladiće i djevojke što su te hinjili iz svoga očaja

no krvnike što su ti podizali zlatne oltare

bio si neprijatelj svećenika i farizeja

a brat prosjaka i pijanica

radovao si se životu

stvarao od vode vino

da bi se slavila gozba rađanja

a ne ples smrti



Rekao si „tko je od vas bez grijeha, nek prvi baci kamen“

Amen.

23. 01. 2016.

MOŽDA SU NAM BOGOVI RAZLIČITI, ALI SU NAM ŠEJTANI ZASIGURNO ISTI!

Buket novih aforizama Nermane Begagić, na temu Boga i čovjeka
- Šokira me Božja moć, majke mi: jedan Bog, a nas 7 milijardi!

- Ako nisu od Boga velike katastrofe, bolest, smrt, nesreće, ... od koga su onda?

- Nastavi li nauka da proniče u suštinu postojanja dijeleći materiju do infinitezimala i dalje, može bit' da na kraju zaključi da smo svi mi tek božije fatamorgane.

- Čovječe, skini me sa krsta!

- Molitva osviještenih: učini Bože da brinući se za sebe, ne zaboravim da drugi ima svoga Sebe.

- Gdje li ode ono što se zaboravi?

- Može biti da su nam bogovi različiti, ali po tome kako živimo, šejtani su nam zasigurno isti!

- Imati peh je čitati samo jednu knjigu cijeli život i ne razumjeti ništa u njoj!

- Ima ih koji dižu džamije sebi u sadaku, vjerujući da Bog, gledajući odozgo, nikada ne zalazi u njih.

- O čovječe, prisjeti se da prašina u svim našim naporima ima uvijek zadnju riječ.

22. 01. 2016.

KO ZAMIŠLJA BOŠNJAČKU FILDŽAN-DRŽAVU!?

(22. 01. 2016.) Pokušavaju li neke bošnjačke kuhinje, koje su duboko povezane sa iranskim, turskim i saudijskim obavještajnim službama, ovdje na mala vrata stvoriti muslimansku državu, po principu, prvo oslabi Federaciju, pa pusti Dodika nek dovrši posao - upozorava jedan “Analitički tim”
Ovakva Bosna i Hercegovina nikome ne odgovara. Zato država i jeste slabašna, u stalnim kriznim potresima.
Srpska politika upinje se da otvori mogućnost razbijanja BiH i stvaranja samostalne Republike Srpske, odnosno njenog pripajanja Srbiji. Za to vrijeme, bošnjačka politika na javnoj sceni je najveći pobornik jačanja državne kohezije i pokušaja krojenja komotnije košulje od one “luđačke” koja joj je navučena u Dejtonu.
Hrvatska politika pehlivani između ove dvije opcije i čeka rasplet. Na riječima se zaklinje u dugovječnost i čvršće temelje BiH, no na djelu ona, ipak, puše u jedra srpskog separatizma, svako zlo tražeći u Federaciji, a ćutke prelazeći preko činjenice da se ionako simbolično prisustvo Hrvata u RS svakodnevno smanjuje.
Poredano na šahovskoj tabli, ovako izgledaju pozicije glavnih figura i trenutno stanje u meču. No, šta se zbiva ispod stola, to baš i nije potpuno razvidno. A navikli smo da se oko ove zemlje pletu razne mreže i pokušavaju provesti scenariji u koje javnost nema uvida ili ih samo naslućuje.
“Analitički tim” hercegovačkog internet portala poskok.info ove sedmice je bahnuo u javnost sa senzacionalnim tvrdnjama-pitanjima, uvezanim u slutnju da se niz brdo valja još jedna, neočekivana separatistička grudva - bošnjačka!
Suviše sam dugo u novinarstvu (teče četerdeseta godina) da ne bih znao kakvi se tekstovi potpisuju oznakom “Analitički tim”. Ponekad se time nastoji zaštititi autora od opasnosti koje mu prijete od onih kojim takav tekst ne odgovara. No, češće su to analize koje redakciji stižu izvana, pa ih ona plasira za novac ili zbog obaveza prema klanu kojem pripada.
No, svejedno otkud vjetar puše, od sitne novinarske “buranije” ili iz neke jake političke busije, preko teza iz analize pod naslovom KOJIM TO “KUHINJAMA” U SARAJEVU SMETAJU SEKULARNI POGLEDI NA BUDUĆNOST BIH? nikako se ne može ćutke preći. To da je upravo bošnjačka politika ta koja se ozbiljno, u potaji, priprema da razbije BiH i stvori fildžan-državu svoje nacije, zaista zvuči senzacionalno! I zanimljivo! I Opasno!
No, da li i uvjerljivo? Procijenite po otrovu koji palaca s jezika internetskog poskoka.
“Imaju li... obavještajno pravosudne kuhinje unutar bošnjačkog naroda možda neki drug plan za BiH, prema kojem se nastoji na sve moguće načine isprovocirati neka vrsta sukoba sa Dodikom i policijom u RS-u, što bi sigurno bio uvod u podizanje barikada i posljedičnu podjele zemlje? Pokušavaju li možda te strukture, koje su duboko povezane sa iranskim, turskim i saudijskim obavještajnim službama, ovdje na mala vrata stvoriti muslimansku državu, po principu, prvo oslabi Federaciju, pa pusti Dodika nek dovrši posao?”
U prilog ovome, medijski poskok navodi “da se Sarajevo ozbiljno islamizira, da osobe afroazijskog porijekla, sa svojim kulturološkim razlikama, svakodnevno “zbunjuju” Sarajlije ističući se na svakom koraku, da se isti masovno nastanjuju te kupuju nekretnine i zemlju, da na svakih pet kilometara niče neka turska srednja škola ili fakultet, te da bez problema izvan okvira Islamske zajednice djeluje desetine paradžemata...”
Ko stoji iza ovoga, pita “zmijski” portal. SDA ili odmetnuto krilo SDA?
Ubrzo slijedi i njihova procjena, malo uvijena, ali nimalo nelogična u kontekstu kompletne analize.
“Dok se iz Sarajeva Hrvatsku i Srbiju optužuje kako se protudaytonski ozbiljno naoružavaju, dok se srpskog člana Predsjedništva BiH, Vladu Republike Srpske, te Vladu susjedne Srbije optužuje kako ne poštuju Odluke Ustavnog suda BiH kada je u pitanju 9. januar, dok Narodna skupština RS-a usvaja Odluke prema kojim SIPA nema nadležnosti da djeluje na teritoriju RS i dok Milorad Dodik već ulazi u tehničku implementaciju referenduma o Sudu i Tužiteljstvu BiH, NEKAKO SE DOBIVA DOJAM DA NAJVEĆA BOŠNJAČKA STRANKA SDA I NJEN LIDER, BOŠNJAČKI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BAKIR IZETBEGOVIĆ, SUVIŠE UMIRENO PONAVLJAJU U SVOJIM MEDIJSKIM ISTUPIMA DA “SE TO NE TREBA RADITI”, DOK SE PARALELNO ŠIRI DJELOVANJE NEVIDLJIVE MREŽE BOŠNJAČKOG OBAVJEŠTAJNOG APARATA U ČIJE DOBRE INTENCIJE TEŠKO DA BILO TKO MOŽE VJEROVATI.”
Toliko od internetskog poskoka i njihovog “Analitičkog tima”, čiju analizu su kompletno prenijeli i avaz.ba i depo.ba. Pa vi sad kontajte može li nekakav Getafe do nogu potući Barcelonu na njenom stadionu, na šta bi ličio rasplet višedecenijske BH-krize, u kojem bi dinamit pod ovu državu podmetnula bošnjačka politika.
Oprez je davno definisao svoju formulu: Nikad ne reci nikad! Stoga iz vida ne treba odmaknuti ni mogućnost da jednog dana i Bošnjacima dojadi ovo silno natezanje, međusobno ujedanje, pehlivanjenje i neprestano podmetanje mina pod Bosnu i Hercegovinu. Možda im je već palo na pamet da, zlu ne trebalo, pripreme i svoju rezervnu, izlaznu varijantu, poput velikosrpske i velikohrvatske. Njihova bi, doduše, politika bila fildžanska, kao i sićušna država koja bi iz toga nastala. No, država je država, svoje je svoje. A nekad si, mimo svojih želja, i prinuđen da uzmeš to što ti ostane u jagmi koju se ne da zaustaviti ni pretvoriti u pošten račun.
Mislim da bošnjačke političke glave imaju, bar nakraj pameti, i neku varijantu za slučaj da se raspad Bosne i Hercegovine ne može spriječiti. Bilo bi neozbiljno da nemaju. Jer, puno je laveža oko ove kuće da bi se mirno spavalo i živjelo u uvjerenju da će sve na kraju biti dobro. Još smo mi daleko od sigurnosti u dugoročnu održivost BH države.
No, internetski poskok ne govori o tome, ne skreće pažnju Bošnjacima da bi i oni trebali da osmisle rezervnu domovinu. “Analitički tim”, u stvari, iznosi optužbu da se u krilu tog naroda kuha završna paprena juhica ovoj “nemogućoj” državi. Posljedični zaključak taj “tim” ne navodi, ali sam se po sebi naslućuje: Srbi i Hrvati, bez svoje krivice, ostali bi bez “voljene” Bosne i Hercegovine. Razbili je Bošnjaci, ti “lukavci” što su se svo vrijeme kleli u BiH, a istodobno joj spremali mrtvački tabut!
Ko zna šta vrijeme nosi, možda i bošnjačku, a s njom i još dvije fildžan države na ovom prostoru. No, figure su ovog časa tako poredane, a događaji tako tempirani i politički obojeni da, uza sav oprez prema mogućnosti da ovdje “ničije maslo nije za ramazana”, pripisivanje ovakvih apetita bošnjačkoj politici nije ništa drugo nego jedna gruba, zlonamjerna, na obilježavanje lažnih tragova usmjerena podvala.
Štaviše, možda je upravo ovo scenarij po kojem će biti izveden još jedan pokušaj podjele BiH: Optuži Bošnjake da je razbijaju i onda (a šta ćeš, kad moraš) pokupi svoj prnje i pravac Hrvatska, odnosno Srbija! S komadom bosanske i hercegovačke zemlje pod rukom, dabome.

Prenošenje kompletnih tekstova ili njihovih dijelova
dozvoljeno je uz izričito navođenje imena autora i web lokacije: mijovic.net

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...