Džepna politika

Svojih kraljevskih plaća naša gluha i pohlepna vlast sama se nikad neće odreći

Državni zakonodavci nedavno su najavili da će skresati kraljevske plaće vlasti. Međutim, od smanjenja nema ništa. U pitanju je, tobože, "poštanski" problem. Iz Vijeća ministara, kojem je Predstavnički dom Parlamenta BiH naložio da sačini odgovarajući zakon, tvrde da ni nakon deset dana nisu dobili zahtjev da to učine. 

Spomenute institucije nalaze se u istoj zgradi. "Sporni" papir za nekoliko minuta mogao se prenijeti iz kancelarije u kancelariju. Ali nije!

Javnost nije iznenađena. Općepoznato je da se u državnom vrhu BiH nalaze nesposobni ljudi. Ne bi nas začudilo da je zahtjev poslat poštom na neku nepostojeću adresu, pa sad luta od Južnog do Sjevernog pola.

Drugo, naši političari navikli su da žive od riječi, a ne od djela. U času kad su obećali smanjenje plaća, mislili su da su samim tim osvjetlali obraz. A zatim su, po staroj navici, od svega napravili gnjavažu koja se nikad ne mora završiti.

Da je iskrena u svojoj namjeri, vlast je sve mogla obaviti u minuti. Do donošenja zakona, mogli su dio plaće donirati tamo gdje škripi za goli život: invalidima, nezaposlenima, kuhinjama za siromašne...

Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić od početka mandata kompletnu plaću poklanja sindikatu policije. Nekoliko državnih zastupnika, sa po nekoliko stotina KM, stipendiraju đake i studente. Svi ostali keširaju puni iznos svojih sramno visokih plaća.

Kad se, nedavno, Valentin Incko odrekao četiri petine svojih primanja, mislilo se da je i to jasan signal domaćim funkcionerima. Zaludno! Vlast u BiH je ili gluha ili bezobrazna.

Istini je, bez sumnje, mnogo bliže ovo drugo. Našu vlast vodi njen džep, a ne moral i savjest. Svojih kraljevskih plaća oni se nikad neće sami odreći: one im se jedino mogu - oduzeti!

(Dnevni avaz)

Holandska "istina"

Uvijek će biti sitnih duša, plaćenika i zlobnika koji će širiti laži o našoj zemlji, poput one da su “svi Srbi u BiH tokom rataubijeni ili protjerani"

Sa podlim lažima hrvemo se još od prvih dana državne nezavisnost.Zatekli su me u Moskvi, kada sam Rusima, bombardiranim srpskom propagandom, morao da objašnjavam da naši muslimani nisu nikakvi Arapi ni Anadolci nego - Slaveni. Mnogi su vrtjeli glavom, već učahureni u “istinu” koja im je prethodno usađena u mozak.

Jučer smo objavili da će holandski izdavač, nakon višegodišnje upotrebe,  štampati novu verziju srednjoškolskog udžbenika geografije. Konačno će biti brisana rečenica po kojoj su “svi Srbi u BiH (tokomrata) ubijeni ili protjerani”. Neki novi klinci više neće biti obmanjivani. No, šta sa onima koji su u holandskim školama godinama učili ovo “znanje”?

Par godina nakon rata britanski vojnici u BiH su dolazili sa knjižicom, u izdanju svoje vlade, koja je grubo krivotvorila nacionalne i teritorijalne činjenice o našoj zemlji. Prije mjesec dana i ukrajinska vlada nas je, sjećate se, kartografski utopila u Hrvatsku!

U kolo laži hvatali su se i neki evropski intelektualci. “Milošević je za mene daleko manje kriv za sve od jednog Izetbegovića i Tuđmana, pa čak i od Kučana”, nedavno je izjavio austrijski pisac Peter Handke, primajući odlikovanje u Banjoj Luci. Sjećamo se, dabome, i njegovog govora na pogrebu “balkanskog kasapina”.  

Šta tek reći o nasrtajima na istinu o Srebrenici. Ponukalo je to poznati švedski list "Expressen" da jučer objavi spisak poznatih osoba koje u toj zemlji negiraju ovaj genocid.

Uvijek će biti sitnih duša, plaćenika i zlobnika koji će pokušavati dakrivotvore istinu o onome što se zbiva(lo) u našoj zemlji. Sustizanje njihovih laži jednako je sakupljanju raspršenoga perja.

Holandska ispravka jedne gnusne laži pokazuje da od tog mukotrpnog posla ipak nikad ne smijemo odustati.

(Dnevni avaz)

SDS u krilu velikih sila

Hoće li, kao nekad na Biljanu Plavšić i Dodika, međunarodna zajednica sada zaigrati na Srpsku demokratsku stranku

Nije nikakva tajna da su Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) favoriti velikih sila u Srbiji. Dobro se zna, takođe, da Vučićeva stranka gaji bliske veze sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) u Republici Srpskoj. Tu bliskost prošle sedmice javno je, u Banja Luci, izrazio potpredsjednik Vučićeve stranke Nikola Selaković. Gostujući na jednom skupu SDS-a, Selaković je naglasio da „mi ne možemo da zaboravimo vrijeme kada smo u Srbiji bili opoziciona stranka i kada su naši prijatelji i naša braća iz SDS- a bili prvi koji su znali da odgovore na svaki naš poziv“.

Može li se na osnovu ovoga zaključiti da su SNS i SDS sada bliski onako kako su to godinama, dok je u Beogradu vladao Boris Tadić, bili njegova i Dodikova stranka? Mislim da je to sasvim logičan zaključak.

Drugo pitanje je teže: Ako su SNS i Vučić favoriti međunarodne zajednice u Srbiji, znači li to da bi miljenici velikih sila u BiH mogli postati SDS i Mladen Bosić? I pored svi rizika da prenaglim, sklon sam odgovoru: Da!

Međunarodna zajednica u Aleksandru Vučiću dobila je dosad najjačeg i najodanijeg saveznika na ovom prostoru. On sluša njene savjete. Zarad Brisela i Vašingtona, spreman je i da hladi odnose sa Moskvom, da bude popustljiviji u pitanju Kosova, na kraju da sarađuje i u dovršavanju velikog međunarodnog posla u Bosni i Hercegovini.

Takvom Vučiću i takvom konceptu velikih sila potreban je i igrač koji će na udarnoj poziciji u RS zamijeniti Milorada Dodika. Da li je to Mladen Bosić, koji sada vodi SDS, ili Ognjen Tadić, koji ubrzano jača svoj utjecaj u ovoj stranci, svejedno je. Vučićev i međunarodni partner biće neko iz SDS-a.

Mnogi će imati zamjerki na ovakvu kombinaciju, prvenstveno oni koji se sjećaju uloge koju je SDS imao u razbijanju i destabiliziranju BiH, naročito u ratnom periodu. Svojedobno je malo falilo da međunarodna zajednica SDS-u zabrani rad. Njegove najviše funkcionere je skidala sa visokih državnih funkcija ili slala u Hag. Zar da sada s njima sarađuje?

Principi su u politici što i cjenjkanje u trgovini. Na svašta se pristaje samo da se sklopi posao. Zato i mislim da niko u međunarodnoj zajednici nema ništa protiv SDS-a, ukoliko im se učini da bi oni mogli da budu partneri u ostvarivanju njihovog koncepta smirivanja situacije u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ni Vučićeva prošlost nije bila nimalo svijetla.

Svojim ponašanjem SDS pokazuje da ga zanima ova uloga. Od njih se odavno ne čuju radikalni separatistički glasovi kao iz Dodikovog legla. Oni ne pretjeruju sa ljubavlju prema BiH, ali nema ni izraza mržnje. Svu svoju političku energiju SDS usmjerava na destabilizaciju Milorada Dodika. Pomoć očekuju od Vučića, ali i od međunarodne zajednice. Ako je dobiju, sutra bi trebali biti spremni i na vraćanje usluga.

Vučić može mnogo da pomogne SDS-u: on je ubjedljivo najpopularniji političar među Srbima s obje strane rijeke Drine. Ako pred oktobarske izbore namigne javnosti u RS da je njegov favorit SDS, ta stranka može računati na veliki broj glasova.

Nekim svojim potezima i gestama izbornom uspjehu SDS-a može doprinijeti i međunarodna zajednica. Ona je u tim situacijama uvijek bila utjecajna, naročito kada se, nakon glasanja, odlučivalo o stvaranju koalicionih saveza. Zar američki ambasador Miller nije 2001. uspio da stvori tzv. Alijansu za promjene, na čelu sa SDP-om, iako su šanse za to bile baš sićušne!

Svoju moć međunarodna zajednica pokazivala je i u manipulisanju srpskom politikom. Prvo je na mjesto predsjednika RS uspjela da progura Biljanu Plavšić 1997. godine, a onda i Milorada Dodika, godinu kasnije, na premijersku poziciju. Računalo se da je na taj način u igru uvela „meku“ srpsku struju.

Ispalo je loše i sa Biljanom, a naročito sa Dodikom. Jesu li u međuvremenu izvučene odgovarajuće pouke, koje bi onemogućile da i SDS sutra, na krilima međunarodne podrške, pobere masu političkih poena, a da potom krene kontra putem? Štaviše, kakve su garancije da će i Aleksandar Vučić ostati ovakav kakav je sada, politički pitom i kooperativan? Snovi poput onoga o golemoj Srbiji lako se ne zaboravljaju.

Ništa u politici nije ni sigurno ni vječno. No, bez rizika nema ni profita, zar ne?

(Bosnia Daily)

Podmićeno nebo

Državni organi nikako da srede sitnice koje bi nam godišnje donosile 60 miliona maraka 

Pitanje izdržljivosti ključno je za budućnost BiH. Hoće li prije odustati pljačkaši, koji već decenijama harče narodni i državni imetak, ili će sa svojim kritičkim osvrtima prestati oni koji uporno upiru prstom u bagru koja ovu zemlji krčmi kao vlastitu babovinu?

Prst kojim godinama upirem u lopovluke naše vlasti nikad se neće poviti. Volio bih da on ima snagu groma, pa da zbriše one koje ne dodiruju ni savjest ni pravda ni moral. Izgleda da je samo čvrsta pesnica,  uperena pravo u nos, ono što može da ih zaustavi u njihovim prljavim rabotama.

Drugim riječima stalno iznosim iste optužbe na račun pokvarenjaka koji nam godinama sišu svaku kap krvi. I džaba... Nikome ni dlaka sa glave da zafali. Češljaju se gospoda uvijek po posljednjoj modi.

Čini mi se da, u posljednjih desetak godina, po deseti put pišem o rasprodaji našeg neba. Riječ je o kontroli zračnog saobraćaja kojim, nad našim glavama, i dalje upravljaju Zagreb i Beograd. I još će upravljati, jer naši državni organi nikako da dovrše najobičniju papirologiju koja bi nam, pazite, donosila 60 miliona maraka godišnje.

Ali neće donositi, jer su haram-paše iz Vijeća ministara BiH sad iznašle najnoviju metodu da to spriječe. Domaćoj agenciji koja bi to trebala da radi, u skladu sa evropskim propisima, oni nikako da postave direktora i legalno rukovodstvo. I gotovo – novac će i dalje letjeti u hrvatsko i srbijansko nebo.

Ovo je samo jedna karika u lancu pljačke kojom nas steže naša vlast. Državnih šezdeset miliona neki njeni pripadnici poklanjaju za miliončić u vlastitom džepu.

Hoće li ih zbog toga jednom stići kazna, ne znam, Ali, da su degenek debelo zaslužili, nema nikakve dvojbe.

(Dnevni avaz)

Ko laže, taj i krade

Od svih mogućih industrija kod nas cvjeta jedino SDP-ovska industrija političkih laži

Nije lako razabrati da li Nermina Nikšića na laži nagoni nevolja ili bezobrazluk. Ali baš nisko mora da padne neko ko, kao naš premijer, tvrdi da vodi „najbolju Vladu FBiH do sada“? I da uz to poreda čitav niz izmišljotina kojim želi da nas uvjeri kako je Federacija „danas bolje mjesto nego je bila 2011.“.

U toj Nikšićevoj tvrdnji ima i malo istine. Njega i njegovu rodbinu, školske i stranačke ahbabe u ove tri godine dopao je pravi raj na zemlji. Dobro se bratija svega nadolmila. Gotovo da nema tanjira sa koga makar frtalj porcije nije krišom strpala u svoj trbuh.

Svi pokazatelji govore da živimo svoje najteže poslijeratne dane. Od svih mogućih industrija cvjeta samo SDP-ovska industrija političkih laži. Samo dan prije premijerove bajke, naprimjer, „Istinomjer“ je objavio da „od početka godine stranke na vlasti nisu ispunile nijedno obećanje“! Aktivnosti Vlade FBiH ponešto su se pojačale tek nakon izbijanja socijalnih nemira, zaključuje  pomenuta nevladina organizacija.

Slične ocjene svake godine iznosi i Centar civilnih inicijativa, u kojem brižljivo zapisuju obećanja, a potom ocjenjuju njihovo izvršavanje. Po tome, Nikšić se nikad ne bi pomjerio ni iz prvog razreda osnovne škole. Njegova vlada je, kako kaže CCI, prošle godine usvojila 1799 mjera, od kojih je „samo 36 značajno na dugoročnom planu“.

Federalni premijer ipak je ostavio šansu da mu čak i oprostimo za silni nerad. Najavio je kako očekuje "da se zatvori u BiH prestanu puniti sirotinjom, već da svoja vrata otvore za one koji su tu sirotinju napravili".

Ako se to obećanje ostvari, zaslužio je Nikšić da mu sve ostalo halalimo. No, znate li ikoga ko je, da bi se dopao javnosti, iza rešetaka prvo strpao sebe i svoje najbolje drugove?

(Dnevni avaz)

Politički kusur

Naša sudbina posljedično je vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije; mi smo tu samo neka vrsta kusura

Svijet ne živi po pravdi. Interesi su u prvom planu: politički, vojni, ekonomski... A ko to zna bolje od nas, koji smo platili visoku cijenu svoje sićušne uloge u tako odmjerenom svijetu. I još je plaćamo!

Nekadašnji mirovni posrednik na ovim prostorima Dejvid Oven (David Owen) na to nas je grubo podsjetio. Iznio je svoje uvjerenje da će do promjena u BiH doći „kada Srbija bude bliže Evropskoj uniji“.

Za utjehu, ni da sve o nama ovisi, ne bismo bili bolje sreće. Vladajuća garnitura nije u stanju da pruži pravi odgovor ni na pitanja koja se postavljaju prvačićima, od primjenjivanja presude u slučaju „Sejdić - Finci“ do knjiženja vojnih parcela. A već to bi nas podobro cimnulo prema EU i NATO-u.

Kad ni svoj dio zadaće ne možemo da uradimo, kako ćemo tek preplivati vrtloge koje drugi stvaraju? Jer, ma koliko nas to vrijeđalo i nerviralo, lord Oven ništa ne izmišlja. Naša sudbina zaista je posljedično vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije.

Njihov status u današnjoj Evropi kudikamo je važniji od nas. Mi smo tu samo neka vrsta kusura.

Hrvatsko pitanje gotovo da je riješeno: eno ih u evropskom zagrljaju. No, uhljebljivanje Srbije još će potrajati. Jasan je putokaz koji je vodi ka Briselu, ali je pred njom još podosta krivina na kojima se može kojekuda skrenuti.

Sve naše nade, želje i potrebe ograničene su ovim prioritetima svjetske politike. Iz te tijesne kože ne možemo se izvući. Ali su nam šanse još manje ako pri tome ne činimo ni ono malo što ovisi samo o nama.

Kad bismo tu malo više potegli, nečemu bismo se mogli i nadati. Pogotovo što se u politici Beograda konačno vide neke promjene koje Srbiju ubrzanije vode ka Briselu. I mi bismo, u tom slučaju, brže ušli u voz za to isto (ne)daleko odredište.

(Dnevni avaz)

Gasne maske

Hladni vjetrovi na relaciji Moskva – Brisel mogli bi zalediti i famozni „Južni tok“

Grmljavina oružja počesto zagluši zveket novca, pa neko može da pomisli kako meci i pare ne idu uvijek zajedno. A idu!

Nove priloge staroj priči o novcu kao glavnom motoru sukoba ovih dana ispisuje ukrajinska kriza. Moneta za potkusurivanje Rusije i Zapada postao je i „Južni tok“. To je onaj izvikani gasovod koji bi trebao da olakša dopremanja ruskoga plina u srce Evrope.

U igri je golem novac, oko 50 milijardi eura. Pored Rusije, najviše ulažu Italijani, a značajna rola pripada i Bugarskoj, Srbiji, pa i nama; svima koji se nalaze na toj gasovodnoj trasi.

Od velikog, međutim, uvijek ima i veće. Cijenu tog pravila mogao bi da plati i  „Južni tok“. Hladni ukrajinski vjetrovi, raspuhani na relaciji Moskva – Brisel, mogli bi zalediti ovaj skupocjeni poduhvat.

Italijanski ulagači(EIN) već su objavili da razmišljaju o izlasku iz projekta. Mig iz Brisela dobila je i Bugarska, a i Beogradu je jasno šta se krije iza ove gasne maske. Aleksandar Vučić je, ako čitamo između redova, brzo poručio da će se Srbija prikloniti odluci jačih „igrača“.

Ni mi u BiH nemamo razloga da razbijamo glavu sudbinom „Južnog toka“. On nam, ionako, ne bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Razloga za nervozu jedino ima Milorad Dodik, koji je ovaj projekat politički reklamirao kao da ga je, maltene, on lično osmislio. Mirni tonovi iz Beograda, ali i Sarajeva - spremnih da ovom gasovodu otkažu gostoprimstvo - zaledili bi i njegove želje.

Zveket novca, čitaj: sukobljenih interesa, ipak je uhu ugodniji od fijuka metaka. No, još se ne može sa sigurnošću proricati da će se ukrajinska kriza okončati samo na ekonomskim žaokama i okršajima. O tome će presuditi debljina živaca Moskve i Brisela.

(Dnevni avaz)

Kratak fitilj

Sav naš čemer i beznađe stisnuti su u gorku tužbalicu po kojoj je i u ratu bilo lakše

Gadno nas je vrijeme zapalo. U Bosni i Hercegovini više nije sramota ni biti lud. Prije bi se moglo reći da je, pored tolike nesreće, ovdje sramota biti – sretan!

Psihijatri računaju da svaka četvrta osoba u našoj zemlji pati od nekog psihičkog poremećaja, da nam je fitilj sve kraći. Sarajevski psihijatar Omer Ćemalović čak zaključuje da kompletno naše društvo boluje. U prilog tome idu i apotekarske statistike. One kažu da najbržim tempom raste upravo prodaja lijekova za smirenje.

Za razliku od kravljeg ludila, ptičijih, svinjskih i drugih gripa i virusa, koje nam stižu izdaleka, ova vrsta bolesti potpuno je domaćeg porijekla. Ratne patnje i stradanja ubrali su skupi danak: teško da je iko iz te huke izašao bez manje ili veće duševne rane. A onda je stigao mir, ali ne da nas uspravi nego da nas dotuče: i psihički i fizički i materijalno.

Mirnodopske rane čak su i teže od ratnih. Ljudi su gajili nadu da, kad puške zamuknu, sve može i mora da bude bolje. A onda se ushićenje pretvorilo u ogromno razočarenje. Koliko ste puta u svom okruženju, uostalom, čuli ovu gorku tužbalicu: U ratu je bilo lakše!

U tu rečenicu stisnuo se sav naš čemer i beznađe. U njoj je sadržana i najtačnija dijagnoza društvenog, političkog, ekonomskog i svakog drugog stanja u koje se ova zemlja odavno zaglibila.

Nažalost, i kad bi sve to jednom postalo bolje, većina duševno poljuljanih ljudi ne bi uspjela ponovo da se uspravi. Štaviše, prije se nadati da će broj žrtava dalje da se povećava. Na vidiku, naime, nema ni trunke nade da bi nas, makar kroz ključaonicu, moglo obasjati sunce koje tako očajnički priželjkujemo.

(Dnevni avaz)

Smokvin list

Stvaranje predizbornog političkog kvinteta (SDA, SDS, PDP i dva HDZ-a), koji se zakitio i gizdavom deklaracijom, više ulijeva strah nego nadu

Sa političkim strankama u Bosni i Hercegovini nikad niste načisto. Najčešće obmanjuju javnost, ponekad i međunarodnu zajednicu, a poigravaju se i sa svojim stranačkim rivalima i koalicionim partnerima.

Naše stranke često obmanjuju i same sebe. Ponekad povjeruju u sopstvene laži, misleći da zaista jesu onakve kakvim žele da se predstave u javnosti.

Jedan čudan poduhvat prošlog petka pokrenulo je čak pet stranaka. One su se javno zaklele u demokratiju, evropske vrijednosti, odgovoran odnos prema građanima... Potpisivanjem deklaracije o "Evropskim vrijednostima i zajedničkim ciljevima“ obećali su toliko lijepoga da onaj ko živi u ovoj zemlji jedino što može da zaključi to je da mu se opet nudi neka velika laž!

Predstavnici SDA, dva HDZ-a, SDS-a i PDP-a prihvatili su inicijativu Evropske narodne stranke i njenog predsjednika Josepha Daula. Nakon toga su se srdačno rukovali i, puni sebe, pomislili da su Evropi pokazali kako u BiH ipak ima političkih snaga koje mogu da povedu ovu državu uzbrdo.

Posebno su zanimljive izjave stranačkih lidera koje su novinarima izrekli nakon potpisivanja pomenute deklaracije. Mladen Bosić je ocijenio da se tih pet stranaka ovim činom obavezalo da, u dolazećoj predizbornoj kampanji, neće potpirivati nacionalne strasti niti će u podizanju etničkih strahova tražiti svoju izbornu šansu. Bakir Izetbegović je naglasio da je ovim stvoren predizborni koalicioni blok, koji će se međusobno programski usaglašavati. A Dragan Čović je dodao da bi, nakon izbora, bilo prirodno da se ovaj predizborni savez pretvori u novu vladajuću koaliciju.

U zemlji u kojoj se političarima više ne vjeruje ni u jednu riječ, zaista je teško povjerovati da preko noći može doći do nekog velikog i produktivnog političkog dogovora. On može biti tekstualno divno formuliran, odštampan i potpisan, ali pitanje dosljedne realizacije veće je od Himalaja.

Nije sporna mogućnost da se nacionalne stranke međusobno iskreno povežu. One to, na bazi čistog interesa, rade još od prvih višestranačkih izbora u BiH. Sad su na takav savez dodatno motivisane, jer su njihovi rivali ojačali. Jasno je da iza socijaldemokratskog prefiksa, koji u svom nazivu imaju Lagumdžijina i Dodikova stranka, ne stoji ni zrno socijaldemokratske ideje i pravedničke političke platforme, da i oni mlataraju lažljivim jezicima. No, za njih je na prethodnim izborima ipak glasalo više građana nego za donedavno neprikosnovene stranke sa jednonacionalnim predznakom.

Slabe su šanse SDP-a i SNSD-a da u oktobru ponove rezultate iz 2010. godine, ali stranke koje su se u petak uhvatile pod ruku ipak ocjenjuju da je bolje za svaku od njih da se objedine u jedan politički blok. Na taj način će steći više šansi da se ujesen domognu vlasti, bez obzira koliko će ko u tom bloku da dobije glasova. Samo je potrebno da ispoštuju dogovor od prošloga petka i u parlamentarnom sistemu kakav praktikuje BiH oni ne bi trebali imati nikakvih problema da dobiju političku većinu i na državnom i na entitetskim nivoima. Za tako nešto, u krajnjem zbiru, tih pet stranaka bez problema bi trebalo da dobije dovoljno izbornih glasova.

Međutim, sporno je nešto drugo. SDA, SDS i dva HDZ-a simboli su nacionalne isključivosti u BiH. Za dvije i po decenije svoga postojanja i česte saradnje u organima vlasti, oni su uvijek pokazivali da ih ne zanima nikakva građanska demokratija. Oni vjeruju samo u logiku nacionalnih stada koja vode nacionalno uskogrudi pastiri. Oni su, od 1990. do danas, redovito pokazivali da BiH ne vide kao cjelinu nego kao zbir tri etničke skupine, pa i tri etničke teritorije.

U tome je nevolja sa strankama koje su u petak potpisale famoznu proevropsku deklaraciju i međusobni pakt o predizbornoj saradnji. Ničim što su dosad radile one ne ulijevaju povjerenje da će odjednom početi da rade potpuno drugačije.

Osobno mislim da oni takvih namjera i nemaju. Jedino što ih zanima, to je da se dokopaju vlasti u onakvom obliku u kakvom su je imali tokom većeg dijela 24-godišnje državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Taj stil vladanja dobro poznajemo: da svako gazduje na „svom“ komadu bosanske zemlje. Ali znamo i da nam taj stil nije donio ničega dobroga. Stoga i na ovaj politički savez i gizdavu deklaraciju kojom se pokrio, kao smokvinim listom, prije treba gledati sa strahom nego sa nadom.
(Bosnia Daily)

Diplomatski juriš

Stranci više ne vjeruju našim političarima, ovi ne vjeruju strancima - još jedino ne znamo da li građani vjeruju u vlastitu političku moć

Prošle sedmice bili smo svjedoci diplomatskog juriša na BiH. U jednoj sedmici nikad prije nismo ugostili toliko visokotituliranih stranaca: od Amerikanca Mura (Moore), preko Engleza Hejga (Hague), do Vesne Pusić i još gomile „krunisanih“ glava.
Jedni misle da se radi o dogovorenoj međunarodnoj paradi smišljenoj da se, u jeku ukrajinske krize, poruči da BiH njome ne može biti ni okrznuta. Drugi su to iščitali kao predigru velikog rješenja pod šifrom „Dejton 2“.
Imajući i to u vidu, ipak mi se čini da ova najezda nosi samo jednu jasnu poruku. A ona glasi: domaći političari su dotrajali, velike sile ne misle krojiti neko svoje „konačno rješenje“, nego se izlaz vidi na trećoj strani – u građanima!
Da li će naši sunarodnici protresti svoju kilavu vlast na ulici ili će se u oktobru, glasanjem, dogoditi „izborni državni udar“, gotovo da je svejedno. Svi stranci koji su došli da nam nešto kažu, listom su isticali upravo potrebu da se građani, ovako ili onako, pobrinu sami za sebe.
Već godinu dana isto slušamo iz OHR-a i Američke ambasade, šapuću nam to i iz Brisela. Stranci, očito, više ne vjeruju u reformski potencijal naše sadašnje vlasti. No, ni domaći lideri nimalo ne drže do stranih savjeta: na jedno im uho uđe, na drugo odmah izađe.
žJedino što još ne znamo, to je građanski odgovor na krizu. Još nije jasno da li su Bosanci i Hercegovci svjesni svoje velike moći. I još više: da li su spremni da je konačno upotrijebe u svom obračunu s bajatim i jalovim vladarima koji su ih davno satjerali u životni ćošak.
(Dnevni avaz)