08.
04. 2012.
Kad
bi ponovo prošetao ovom zemljom, koja ga je i potakla na mudru izreku po kojoj
"ljude ništa ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena
nesreća", Ivo Andrić bi se sigurno ugrizao za jezik i tu rečenicu izbrisao
iz svoga stvaralačkog opusa. Naša stvarnost iz sveg glasa buni se protiv
takvoga zaključka.
Nakon
velike ratne golgote danas smo jedni od drugih dalji nego što smo ikada bili:
vlast od svoga naroda, ali i čovjek od čovjeka. Nesreća nas je samo
kratkotrajno zbližila, nakon toga smo se razmakli na neslućene međusobne
razdaljine.
Kad
se izašlo iz velike ratne nesreće, mislilo se da će to biti odskočna daska za
veliki polet i jedinstvo u obnovi porušenih dobara i izranjavanih duša. U tim
sam trenucima napisao i jednu komentarsku poruku po kojoj BiH, kao razorena
zemlja puna ljudi kojima je rat znatno umanjio životne sposobnosti - od
invalida, preko nervno rastrojenih ljudi, do siročadi - mora postati država s
možda i najvećim porezima u svijetu. Samo iz tih izvora, naime, može se
pomagati onesposobljenim i nemoćnim, raspamećenim i bespomoćnim, kakvih je s
prestankom ratne huke bilo na stotine hiljada.
S
porezima se tako nekako i dogodilo, država nam još samo zrak ne naplaćuje. No,
iz te silne mase novca, za namjenu koja je mogla opravdati sve te porezne
dažbine otišlo je mnogo manje od mogućeg, a još manje od potrebnog. Štaviše,
oni koji su zasjeli u vlast, svoje obogaljene građane krenuli su derati do gole
kože. I s tim još ne prestaju.
Sve
se to golim okom moglo pratiti već u prvim poratnim danima. Čudom smo se čudili
činjenici da su, od svih poslovnih objekata, poratno renoviranje u Sarajevu
prvo doživjele gradske, državne apoteke. Ni u najbolja vremena tako uglancani,
kao naše apoteke, nisu bili ni ekskluzivni butici: s kamenim podovima,
italijanskim pultovima i - klima-uređajima! Sve to osvanulo je kod nas upravo u
prodavnicama lijekova.
I
pazar je, uostalom, u apotekama bio najveći. Iole krupnu novčanicu zadugo ste u
Sarajevu mogli razmijeniti jedino na njihovim kasama. Šta drugo i očekivati u
zemlji u kojoj je većina iz rata izašla na neki način bolesna, fizički ili
psihički poremećena. Apoteke su, nažalost, postale narodne menze bez kojih se
ne može.
Tako
je počelo, tako i danas traje. Poručuju nam ovih dana iz Svjetske banke, gdje
su sve pomno izračunali, da kupujemo najskuplje lijekove u ovome regionu, s
dodatkom da su lijekovi u Federaciji skuplji od onih u RS čak i do 50 posto!
Znaju
u Svjetskoj banci i razlog: neefikasan sistem nabavke. Čitaj: stvaranje
korupcijskoga lanca u kojem svoj ćar imaju i vlast i zdravstveni fondovi i
farmaceutska industrija i apotekarska mreža. Prljava i obilna zarada je svima
osigurana, jer se bez hljeba nekako i može, ali bez lijeka nikako: narod
bolestan da bolesniji ne može biti.
Naša
vlast na mnogo čemu se obrukala. Ovo o čemu govorimo, ipak je dno dna. Grijeh
nad grijehovima. Umjesto da ima poseban tretman, duševno i tjelesno zdravlje
naroda postalo je jedan od najunosnijih kanala za pljačku i mahinacije. Osim
privatnih džepova naših velikaša, i razni budžeti u jednom ogromnom dijelu pune
se upravo prodajom lijekova, nad kojim prednjači jedino prodaja hrane.
Lako
je provjeriti o kako velikom problemu se ovdje radi. Otvorite strane novinskih
oglasa i sve će vam se samo kazati: susrest ćete se s očajničkim vapajima ljudi
koji mole da im neko pokloni, naprimjer, paklicu tableta za snižavanje krvnoga
pritiska. Bez njih se ne može dugo izdržati, pa nije lako izračunati da su ovu
vrstu finansijske nemoći, da se elementarno liječe, mnogi naši sugrađani
platili i glavom.
Nevolju
u kojoj smo danas ne dijelimo svi jednako. Štaviše, nesreću jednih neki ljudi,
prvenstveno iz vlasti, ovdje koriste da bi, preko njihovih leđa, sebi
priskrbili onoliko koliko im halapljivo srce zaželi. Takvoj bezdušnosti danas u
Evropi nema premca. Daleko smo mi od saosjećajnosti vladara prema narodu u
nevolji, tipa onoga kojem je mjera davno postao engleski kralj. U vrijeme opće
nestašice hrane tokom Drugog svjetskog rata i njega je, naime, kao i njegove
podanike, sljedovala samo jedna šnita hljeba uz jedan obrok!
Naša
vlast odrođavala se, doduše, i tokom rata, sakrivajući od naroda svoje bogate
trpeze i "crne fondove" deponirane u inozemstvu. Sve ostalo samo je
nastavak te navike.
