Holokaust i genocid

Za razliku od višegradskog načelnika, koji poriče genocid, Nijemci se srame holokausta u režiji svojih nacionalnih prethodnika

Milioni ljudi danas odaju pomen žrtvama velikog pomora jevrejskog naroda. Nimalo slučajno, Ujedinjene nacije su za taj čin odabrale upravo 27. januar. Taj datum u Njemačkoj se, kolijevci holokausta, još od 1996. obilježava kao Dan sjećanja na žrtve nacizma.

Lijepo je znati da se Nijemci srame zlodjela svojih prethodnika, ali razloga za to imaju i mnogi drugi. Na području bivše Jugoslavije, naprimjer, pogubljeno je najmanje pedeset hiljada Jevreja. U Sarajevu je njihova brojna zajednica svedena na minimum, a tadašnja ustaška vlast surovo je kažnjavala i one koji su pokušavali da pomognu svojim jevrejskim sugrađanima.

Sjećanje na holokaust ujedno je i čin upozoravanja na sve zločine protiv čovječnosti, u kojim se i mi bolno prepoznajemo. Srećom, srpski plan trijebljenja Bošnjaka prije dvije decenije  naišao je na jači otpor. No, da nije bilo takvoga otpora, genocidna mašinerija ne bi se zaustavila prije posljednje bošnjačke glave.

Utoliko je cinično i neljudski ono što ovih dana čine u Višegradu, gdje vlast uklanja riječ genocid sa spomenika žrtvama srpskog terora. Kakav je to genocid ako je toliko ljudi preživjelo – zvoni u ušima ružni izgovor tamošnjeg općinskog načelnika. Pokajanje poput njemačkog njemu je očito strano, a vjerovatno i mrsko.   

Ni Hitler i njegovi pomagači nisu uspjeli potamaniti sve Jevreje. I većina Bošnjaka preživjela je četničku kamu ili metak u potiljak. Niko pametan, objektivan i human, međutim, ne može sporiti da je ono prvo bio holokaust, a ovo drugo, naše – genocid!

(Dnevni avaz)

Raskolnički kongres

Jugoslavije su se, zarad nacije, prvi odrekli njeni komunistički prvaci, čime je nezaustavljivo prokrčen put krvavom raspadu

Jugoslovenska državna zajednica prokockala je dvije šanse. Prvi put je izgorjela u ognju Drugog svjetskog rata. Repriza se dogodila pola stoljeća kasnije, ovaj put sa crvenom petokrakom na zastavi.

Poučena iskustvom propale monarhije, komunistička država posebno se zadala u rješavanje nacionalnog pitanja. Recept je tražen u njegovom potiskivanju, zapravo u stvaranju ideološkog, nadnacionalnog identiteta. Ali nije prošlo: komunizma su se, zarad nacije, prvi odrekli njegovi prvaci.

Labuđi pjev komunističke elite dogodio se na 14. vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu prije tačno 24 godine. Sazvan da osvježi potamnjelu ideologiju, taj skup se pretvorio u ogledalo dugo skrivane realnosti. Umjesto bratstva i jedinstva, na vrh se podiglo srpstvo, hrvatstvo, slovenstvo... Milošević je raspalio golemu lomaču, na koju su benzin spremno dosipali Kučan, Račan...

Dugme za nastupajuće ratne pohode i zločine pritisnuto je upravo na pomenutom beogradskom skupu. Tada su se komunisti presvukli u nacionalne nošnje. U igru za naslijeđe odmah su se uključili i nikad ućutkani zagovornici ideje po kojoj se Jugoslavija, kao tamnica naroda, kad – tad mora raspasti.

Jugoslaviji je odzvonilo upravo na tom komunističkom kongresu. Većina aktera odmah je razumjela taj opasni signal i krenula u pripreme za bespoštednu brakorazvodnu parnicu, u kojoj smo mi u Bosni i Hercegovini prošli najlošije.

Zašto?

Da li zato što smo predugo vjerovali da će rasklimatana SFRJ ipak opstati ili zato što nas je, nimalo slučajno, dopalo da budemo kusur u velikom srpsko-hrvatskom obračunu?

(Dnevni avaz)

Zalutala pošta

Krivce za propuštene evropske milione jedino može da kazni naš, domaći štap

Novcu okreću leđa oni koji ga imaju u izobilju. U takve svakako spada vlast Bosne i Hercegovine. Ona je svoje džepove napunila do vrha i nimalo se ne osvrće na siromaštvo koje hara svuda oko nje.

To što ne umiju da svojoj državi namaknu nikakvu zaradu, vlastima bi još nekako i oprostili. Ali, kako im halaliti to što se odriču i poklona koji se iz svijeta, posebno iz Evrope, upućuju na našu adresu? Gomila novca završava kao zalutala pošta, jer nema ko da je primi i namjenski iskoristi.

Jučer nam je direktorica Agencije za evropske integracije Nevenka Savić nabrojala šta smo sve posljednjih meseci izgubili i bez čega ćemo još ostati. Saldo iznosi najmanje 100 miliona eura!

Šefovi briselskih fondova, u kojim leži taj novac, zbunjeno sliježu ramenima. Na njihove mrkve niko se ne trza. Za štapom, naravno, ne posežu. Nije na njima da kažnjavaju vlast jedne zemlje koja uporno odmahuje rukom na milione za koje se, zauzvrat, traži samo usklađivanje našeg političkog i ekonomskog ambijenta sa razvijenim dijelom Starog kontinenta.

Za odbacivanje evropske mrkve jedini mogući kažnjenički štap je domaći, naš. Ma kakav štap: ni najveći malj nije dovoljno težak da kazni javašluk, bezobrazluk i rasipništvo bratije koja danas vodi Bosnu i Herceovinu. Je li moguće da su nam sve ove magareće godine popile mozak i oduzele sposobnost da taj malj konačno podignemo?

Ako to sami ne učinimo, niko drugi neće to za nas uraditi. Loši gospodari naš su proizvod i naša greška. Naša je i odgovornost da im izvučemo crveni tepih ispod nogu.

(Dnevni avaz)

Živi mrtvaci

Umjesto obećane povišice, vlast opet kasni i sa isplatom stare penzionerske crkavice

Svaka iole dobra firma potrudila se da decembarsku plaću isplati nešto ranije. U takvu vrstu, međutim, ne spadaju država i njen penzioni fond. Oni su umirovljenike, kao i pred posljednji Bajram, ostavili na cjedilu.

I ova godina biće za naše najstarije sugrađane gladna i sušna. Donedavno su se, dok su još imalo vjerovali u vlast i njena obećanja, sa čežnjom nadali povećanju svojih naknada. Sad bi bili sretni i da ono malo crkavice, koju inače primaju, dobiju na vrijeme, bar do petog dana u mjesecu.

I to je njihovo nadanje, nažalost, ludom radovanje. Penzije stoje u mjestu, jedino se pomjera vrijeme njihove isplate – sve dalje i dalje. Vjerovatno do trenutka, po svemu neminovnog, kad u tom fondu više neće biti ni marke.

Potkraj godine iz federalnog udruženja penzionera jauknuli su da većina njihovih članova životari sa tri marke dnevnoga budžeta. Bruka je to koja ide na obraz državi i njenim vladarima, ali i još mnogima koji doprinose ovoj sramoti.

Fondom PIO/MIO ne rukovodi se domaćinski. Mnoga preduzeća zakidaju penzionere na doprinosima koje za svoje uposlenike plaćaju u minimalnim iznosima. Siva ekonomija i rad na crno također škode umirovljeničkoj kasi.

Kad se saberu svi ovi uzroci, uviđamo da je vlast, ipak, ta koja snosi krunsku odovornost. Svojom aljkavošću, ona dopušta da cvjetaju svi oblici potkradanja penzionih fondova.

Samo jedan je uzrok na koji vlast ne utječe. To smo mi, koji takvu vlast trpimo, a koja naše roditelje tretira kao žive mrtvace. Nije valjda da svoju djecu, već odrasle ljude, starci treba da nauče i tome kako da se odupru vladajućim raspikućama?

(Dnevni avaz)