KOME ĆE PRIPASTI BALKAN?

Kad niste vladari svoje sudbine, kao što mi nismo, možete samo slijegati ramenima i čekati. Koliko dugo, ko to zna?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Velike sile imale su ogroman, možda i ključni utjecaj na način raspada bivše Jugoslavije. Uz njihove poticaje zaplelo se krvavo kolo, a po njihovom aršinu su skrojeni i mirovni sporazumi za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu.

Proces smirivanja tla ipak još nije ni izbliza završen, premda je od prve pucnjave prošlo i više od 26 godina. Kompletan region je u neprestanoj krizi, bez vidljivih naznaka stabilizacije i nekog “konačnog rješenja”.

Štaviše, može se zaključiti da se konci dodatno zapliću, prijeteći da još više blokiraju i zamrse izglede za konačni brzi epilog.

Rusija je tokom rata i velike političke krize svakog časa bila u kontri Zapadu, koji je diktirao procese na ovom komadu Balkana. No, budući da je u tome bila usamljena, njen utjecaj je bio praktično zanemariv.

Da je Turska ono što je u to vrijeme bila, ni savez Moskve sa Ankarom ne bi značajnije pomjerio raspored snaga i političkih utjecaja. No, i Rusija je ponešto geopolitički ojačala, dok se Turska čak i razmahala. Od zemlje okrenute sebi i svom burnom razvoju, ona je polako ali sigurno stjecala status velikog svjetskog igrača.

Udružena, odnedavno, sa Rusijom, Turska je postala faktor koji se nipošto ne smije zaobići u analizi raspleta u našoj regiji. Pored usaglašavanja poteza u Siriji, Moskva i Ankara u tandemu pokušavaju da se ubace i u određivanje sudbine BiH i Srbije, Albanije i Makedonije.

Na Zapadu su, posebno u Evropskoj uniji i Njemačkoj, uočili da im se novi igrač ubacio u “njihovu” interesnu zonu. Sad već kod njih ima i nemalo panike zbog osjećaja da bi im rusko-turski savez mogao pomrsiti konce.

Kakve god zamisli da su EU i Berlin imali za nas, one su danas mnogo teže provodive nego prije, recimo, pet-šest godina. S druge strane, šta god smišljali i preduzimali u našoj regiji, Rusija i Turska teško će to provesti u djelo. Ako ne može da ih nadjača, Zapad može da umrtvi njihove utjecaje, da uradi isto ono što, doduše, i tursko-ruski savez može, zauzvrat, da učini njima.

U konačnici, stanje u našoj zemlji i susjedstvu ostaće onakvo kakvo jeste: ni tamo ni ovamo. A to je za nas loše, mi prosto vapimo za nekim rješenjem, dijeleći se na one koji više vjeruju Zapadu i one koji se uzdaju u Rusiju i Tursku.

Stiješnjeni između velikih svjetskih igrača moraćemo, međutim, postati još strpljiviji nego što smo sada. Mi ćemo doći na red tek kad se među njima dovrše nesuglasice i usaglase međusobni interesi u ovom regionu. Tek nakon toga, kad se u njihovoj velikoj ukrštenici pokaže koje “polje” kome pripada, tada će i krenuti “veliki radovi” na našem terenu.

Rješenja naše krize, koje nikako ne može biti postignuto domaćim snagama i političkim voljama, očito ćemo se načekati. Rusija i Turska, s jedne, i Evropska unija i Njemačka s druge strane, još se tek zagrijavaju za međusobni oštriji sukob oko toga kome će, kao interesna sfera, pripasti ovaj dio Balkana.

U međuvremenu je naša sudbina u status quo stanju. Nije to dobro, ali kad niste vladari svoje sudbine, možete samo slijegati ramenima i čekati. Koliko dugo, ko to zna?

fokus.ba

DA NEMA ONIH KOJI DAJU, NE BI BILO NI ONIH KOJI UZIMAJU

Naš današnji čovjek potpuno se prepustio već uigranim pravilima igre. Ako ima novca, pokušaće da ide prečicom i do zaposlenja i do ljekara i do diplome

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Svoja obećanja oni su uglavnom izvršavali, ali su završili na sudu, koji je vjerovatno sljedeća stanica i za 45-godišnjeg Banjalučanina I. Z. koji data obećanja nije ispunjavao.

Prvopomenuti su generalni sekretar SDA Amir Zukić i grupa njegovih stranačkih kolega i saradnika, koji su optuženi da su primali novac za posredovanje u zapošljavanju. To što su nudili, za novčanu naknadu, kako ih se tereti, oni su imali mogućnost da obave: imali su moć, poznanstva, snažne stranačke poluge i utjecaj u javnim i drugim kompanijama u kojim su zapošljavali svoje “platiše”.

Pomenuti Banjalučanin shvatio je, još 1998. godine, kad se latio te rabote, da novac otvara mnoga vrata. Tada je, glumeći utjecajnog čovjeka, počeo ugovarati razne vrste koruptivnih aranžmana. Ukupno je za 18 godina takvog “rada”, kako tvrdi policija, inkasirao 216.000 KM, možda i više, jer istražni organi nisu obuhvatili sve moguće klijente s kojim je “poslovao”.

A nudio je Banjalučanin svašta, od zaposlenja i brzih diploma do prečica u dobijanju kredita, kupovini raznih roba i usluga. Za to je uzimao novac, ali zauzvrat nije ispunjavao ono što je obećavao. On je, jednostavno, varao. Nije imao moć kojom se hvalisao, nije mogao da ispuni obaveze koje je, za novac, preuzimao. A primljene koverte nije vraćao.

Sad je I. Z. dolijao i pravosudni organi treba da odmjere stepen njegove krivice. Ključni svjedoci u tome treba da budu oni koji su novcem pokušavali da kupe privilegije ili nešto drugo što redovnim putem nisu mogli da dobiju.

Koliko će takvih pristati da svjedoče? Po svemu sudeći - malo! Ako neko uopšte bude htio da se pojavi u ulozi svjedoka. Tada bi, naime, morao da prizna i svoj grijeh. Krivično djelo korupcije ne obuhvata samo one koji uzimaju, na tapet dolaze i oni koji daju. Oni su jednako važna karika u lancu mita. Da nema onih koji podmazuju, ne bi bilo ni onih koji burgijaju.

Ako bi u sasijecanju korupcije mogao da djeluje neki magični štapić, onda bi to svakako bilo postizanje takvog nivoa svijesti kod građana da nikome ne nude novac za koruptivne usluge. Oni koji primaju tako bi ostali bez onih koji daju, lanac bi se prekinuo.

Koliko vjerujete u ovu mogućnost? Vjerovatno onoliko koliko i ja - nimalo! Naš današnji čovjek potpuno se prepustio već uigranim pravilima igre. Ako ima novca, pokušaće da ide prečicom i do zaposlenja i do ljekara i do diplome. Ako nema, on će se i zadužiti. Koliko puta smo čuli ili pročitali u medijima roditelje koji otvoreno kažu da bi dali novac za zapošljavanje svog djeteta, samo da znaju kome treba da ga daju?

Iako je očito da oni time krše etičke i zakonske norme, pitanje je možemo li im zbog toga nešto zamjeriti? Živimo u vremenu u kojem je ogromna većina ljudi sklona korupciji, i oni koji su u poziciji da primaju i oni koje je zapalo da daju. To je postao svojevrsni stil života u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bićemo bliže istini ako sami sebe upitamo da li bismo platili za neku prljavu uslugu. Pa, upitajmo se i odgovorimo barem sebi. Misli nisu kažnjive.

fokus.ba

RIBA SMRDI OD GLAVE!

Kad bi se u državnu kasu slivale dodatne dvije milijarde, koliko se godišnje utaji na raznim porezima, ne bi nam trebao ni MMF ni bankarski zajmovi

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Uprava za indirektno oporezivanje pohvalila se ovih dana svojim pojačani učinkom. Kažu da su u prvih šest mjeseci 2017. godine prikupili 3 milijarde i 290 miliona KM. To je više za 183 miliona KM ili 5,91 % u odnosu na isti period 2016. godine kada je ova vrsta prihoda iznosila 3 milijarde i 106 miliona KM.

Obzirom da je potrošnja u drugoj polovini godine tradicionalno veća, a s njom i prilivi indirektnih poreza, možemo očekivati da na kraju 2017. saldo bude oko 7 milijardi maraka.

Možemo li time biti zadovoljni? Ne, nikako!

Nije lako, ali nije ni nemoguće izračunati koliko je novca u prvoj polovini ove godine, umjesto u državnoj poreskoj kasi, završilo u džepovima raznih biznismena, proizvođača, trgovaca, ugostitelja... I kad u zakonu nema rupa, spretni i nesavjesni ih pronađu, pogotovo kad se služe i kažnjivim mahinacijama, bez straha od kazne.

Eksperti procjenjuju da bi prihodi od PDV-a i direktnih poreza bili čak za trećinu obilniji kad bi svi tržišni akteri poslovali po zakonu i uredno izmirivali propisane obaveze. No, to je kod nas samo sanak pusti. Česte afere sa Upravom za indirektno oporezivanje, čiji službenici, pa i direktori su hapšeni i suđeni, podupiru sumnju da među poreskim obveznicima i poreznicima postoje tajne sprege. Kroz njih nestaju stotine miliona maraka. A kad se tome dodaju mahinacije koje se realizuju kod krajnjeg potrošača, to se pretvara u milijarde.

Ako je tačno što eksperti procjenjuju, godišnje se u PDV kasu i druge poreske blagajne ne ulije, a trebalo bi, i po dvije milijarde konvertibilnih maraka. O kolikom novcu se radi, pokazuje usporedba sa našim kreditnim zaduženjima. Svake godine, na primjer, samo od MMF-a pozajmljujemo 300-400 miliona maraka, sa brojnim uslovljavanjima koja nas dovode u situaciju da nismo gospodari svoje finansijske, pa i ukupne sudbine.

Sa dvije pomenute milijarde svi naši problemi ne bi bili riješeni, ali bi se disalo kudikamo lakše. Sadašnje budžetske panike svakako ne bi bilo, država bi pokretala i kapitalne projekte za koje sada nema ni pfeniga, znatno bi se poboljšala i socijalna zaštita ugroženih kategorija stanovništva.

Sve ovo izgleda suviše jednostavno da bi postalo stvarno. Nije lako, štaviše - jako je teško presijeći kanale kroz koje se, umjesto u državnu blagajnu, silni novac slijeva u džepove pojedinaca i kompanija, na kraju i političkih stranaka, odnosno ljudi iz vlasti. Oni su pokrovitelji ovog milijarde vrijednog potkradanja države i građana.

Nema te države u svijetu koja je doskočila crnom tržištu, sivoj ekonomiji i poreskim mahinacijama. Njihovi akteri su čak i najveće svjetske kompanije. No, snaga pravne države mjeri se upravo stepenom blokiranja pomenutih kanala za odliv državnog novca. Lijek za to su jaki i razuđeni propisi, ažurne i nepotkupljive poreske i incpekcijske službe.

Imamo mi solidne propise. No, imamo i ogroman stepen korupcije koja je ključna riječ za funkcionisane crnog tržišta, sive ekonomije i poreske neučinkovitosti. Inspekcije su u svemu tome možda i ključna rak-rana. One nam se skoro svakodnevno hvale raznim pljenidbama i kaznama, ali kad se sve skupa stave na vagu - težina im je gotovo neznatna. Oni obično udaraju na sitnu ribu, dok one velike migolje, ako se uopšte i na koga udara.

Naše inspekcije, u suštini, samo nasitno talasaju po pravom okeanu nepravilnosti koje se svakodnevno dešavaju, na primjer, u trgovini i ugostiteljstvu. Kažu: Znamo, ali nas nema dovoljno, ne možemo ni jednom godišnje prekontrolisati svakoga na koga sumnjamo.

Ovu žalopojku, odnosno opravdanje nikad nije pratila nikakva ideja za poboljšanje inspekcijske efikasnosti. Ne pominje se čak ni ona osnovna mjera koja bi, bez ikakve sumnje, dala rezultat - čak i dvostruk!

Mislim na povećavanje broja uposlenika u svim inspekcijskim službama. Nema te plate koju novi inspektor ne bi zaradio kontrolišući one kojim inspekcija još nikad nije zakucala na vrata, pogotovo onim velikim, koji promeću golem novac, a poslovanje im se kontroliše jednom ili dva puta godišnje.

Efekat bi sigurno bio izražen u stotinama miliona maraka “presretnutog” novca, koji bi iz privatnih džepova bio preusmjeren u državnu kasu. I drugi efekat bio bi grandiozan. Na stotine, ako ne i na hiljade sada nezaposlenih ljudi ekonomskog, pravnog, veterinarskog, poljoprivrednog i sličnog profila došlo bi do zaposlenja. Hranili bi sebe, ali bi efikasnijim inspekcijskim nadzorom hranili i državnu blagajnu.

Rješenje je jednostavno. Ali, počesto su baš jednostavna rješenja neizvodiva. Država se ne laća ove mjere. Zašto? Zato što u sivoj ekonomiji, crnom tržištu i poreskim mahinacijama svoj poveliki ćar imaju upravo ljudi koji vode državu. Bez njihove naklonosti i saučestvovanja ne bi bilo ni mahinacija. No, ne bi bilo ni njihovih dodatnih prihoda, na koje su se odavno navikli.

Riba, očito, smrdi od glave, kao i u svakom nečasnom poslu. Da bismo sredili inspekcijske i poreske službe, moramo utegnuti, disciplinovati i dekriminalizirati jako korumpiranu vlast. Kad bi to uspjeli, u budžete bi godišnje stizale nove milijarde, i to naše, ne tuđe, kreditne. I finansijsko i opšte zdravlje države time bi sticalo šanse za brži oporavak.

Tako bi bilo kad bi bilo. A kad će, sutra baš i neće. Neće ni prekosutra, ni naredne godine, vjerovatno ni one iza nje. Trenutno se ne dešava ništa što bi jačalo nadu u skoro presijecanje lopovske hobotnice koja nas krade svojim znanim i neznanim kracima.

fokus.ba

PARA NA PARU, UŠ NA FUKARU!

Za koju godinu promijeniće se i ova već porazna proporcija u raspodjeli svjetskog bogatstva. Opet će bogati napredovati, siromašni će još više zaostajati

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Svijet je surov i nepravedan. Kako stoje stvari, biće još suroviji i još nepravedniji. Pravila igre su takva da se jaz između moćnih i nemoćnih, bogatih i siromašnih može samo povećavati, nikako smanjivati.

Analiza koju je prošle godine izradila čuvena banka Credit Suisse i koja ilustruje raspored svjetskog bogatstva pokazuje kako 32 miliona ljudi, to jest 0,7 posto svjetske odrasle populacije, kontroliše 98,7 triliona dolara ili oko 41 posto svjetskog bogatstva. Na dnu piramide je 3,2 milijarde ljudi, odnosno 68,7% odrasle populacije, u čijem posjedu je samo 3% bogatstva, odnosno 7,3 triliona dolara.

Nije sve u novcu, ali izvan njegove moći i kontrole je malo toga, gotovo ništa. I kako vrijeme prolazi, a svjetsko bogatstvo se uvećava, bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Novac stvara novi novac, uvećava se geometrijskom progresijom. Para ide na paru, a uš na fukaru!

Bogati su bolje organizovani, novcem mogu kupiti i organizovati sve. A da su u tome nezasiti, u to nema nikakve sumnje. Oni načas zaboravljaju i međusobne zadjevice i neprijateljstva, samo da bi održali svoj primat, da bi ga čak i pojačali.

Tu svrhu imaju i takozvani samiti dvadeset najrazvijenijih država svijeta, čiji lideri se svake godine okupljaju da bi se dogovorili kako da jedni drugima što manje smetaju i kako da od tehnološkog i drugog napretka sebi obezbijede nove prednosti nad masom manje moćnih, a posebno nemoćnih.

Ovaj put su sastančili u Hamburgu, Njemačka. Ništa novo i krupno nisu dogovorili. No, u tome i jeste kvaka. Nisu se ni posvađali, daleko od toga. Završnom deklaracijom su ispeglali sve neravnine koje su se pojavljivale u međusobnim razgovorima. Svaki od učesnika imao je ideju o nekoj svojoj novoj velikoj koristi, ali je glavni cilj bilo samo to da se ne okrnji njihov sadašnji status.

Ništa lideri ni ovaj put nisu napravili, ali su svi na kraju sijali od zadovoljstva. Nastavlja se utabanom stazom na kojoj jaki napreduju još brže, a sporiji zaostaju još više. Za koju godinu promijeniće se i ona već porazna proporcija u raspodjeli svjetskog bogatstva. Opet će bogati napredovati, siromašni će još više zaostajati.

Oni koji su svjetskoj raspodjeli prolaze sve lošije i lošije neprestano gunđaju, ali slaba korist od toga. Bogati su gluhi na njihove vapaje, molbe, zahtjeve i upozorenja. Globalizacija je na snazi: svi, tobože, mogu postići sve, samo treba da se potrude i bolje organizuju. Ovo je, kobajagi, svijet jednakih šansi.

Mnogi misle da je svjetski sistem osuđen na propast, a da mu je rak-rana upravo nepravedna raspodjela planetarnog imetka u kojem su pojedinci bogatiji od država, čak i nekoliko zajedno. Sve će se to jednom urušiti, velikoj pljački i nepravednom sistemu mora doći kraj.

Šanse da do toga dođe ipak su neznatne, barem kad se gleda iz današnje perspektive. Moćni nas bez imalo muke vrte oko malog prsta, a otkako je nestao lanac socijalističkih država, nestalo je i organizovane i masovne konkurencije liberalnom kapitalizmu i svemu što je na njegovim temeljima sazdano. Nekoj novoj svjetskoj revoluciji nije se skoro nadati.

Idealisti i pobornici te revolucije ipak su, povodom samita G20 u Hamburgu, ponešto optimističniji. Grad na sjeveru Njemačke u dane sastančenja svjetskih moćnika bio je opasan vatrom, dimom, galamom i neredima, čak i pucnjavom. Računa se da je na ulicama demonstriralo oko sto hiljada ljudi. Stotine je uhapšenih izgrednika, ali i na stotine povrijeđenih policajaca. Lavina bijesa i otpora bila je jača no ikad u posljednje dvije-tri decenije. A naredni put će, nadaju se poklonici svjetske revolucije, razni ljevičari i anarhisti, sve biti još masovnije, upečatljivije i uspješnije.

Je li Hamburg postao nova tačka s koje se pokreće nova svjetska revolucija? Hoće li se umnožiti oni ljudi obučeni u crno, hoće li se omasoviti takozvani Crni blok, koji je u Hamburgu promovisan na sva zvona?

Kad se o ovome razmišlja, mora se zagledati daleko u budućnost. Ovo zrno otpora može da naraste, da se od početne grudvice pretvori u grudvetinu. Kojom brzinom, e to nije nimalo izvjesno. Ako se ikad dogodi neka prava svjetska revolucija, realno gledano, u njenoj pobjedi će uživati daleki, daleki potomci mladeži koja je početkom jula 2017-te pjenila i bjesnila u Hamburgu. Svjetski poredak i njegovi moćnici opasali su se beskrajnim nizovima svakojakih barikada. Teško im je i prići, a kamoli im nauditi.

Obični čovjek nikad neće prestati da sanja neki pravedniji poredak i humaniji svijet. A dok ima snova, ima i nade. Ima, ima, ali su realne šanse da se one u iole skoroj budućnost ostvare tanušne kao vlat trave.

Valja nama igrati po taktu globalizacije, krupnog kapitala i do zuba naoružanih država koje već decenijama drže bank. Naspram njihove armije, aparata vlasti i međunarodne dominacije “hamburžani” su samo šaka jada i nemoći, izuzetak koji potvrđuje veliko pravilo po kojem u današnjem svijetu ništa nije važnije od snage. A zna se na čijoj je ona strani.

fokus.ba

TAMO BOLJE, OVAMO KOBAJAGI LJEPŠE

Nikome nije pala kašika u med, ni našima u tuđini ni nama u domovini

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Snovi i nevjerovatne želje ponekad se ispune, ali zadovoljstvo ipak izostane. Prije pedeset godina ovdašnja djeca žarko su priželjkivala da imaju tetku u Americi - danas je gotovo svi imaju. Ne treba biti sitničav; Amerika je isto što i Njemačka, Švedska, Danska, Francuska, Kanada, Australija...

Radost je to, međutim, nekim drugim mališanima. Moja generacija već je zašla u poduboke godine. Sad se djeca nekadašnje djece raduju poklonima kakve tetke donose iz tih dalekih “obećanih zemalja”, a mi po glavi prebiremo tužne misli. Život je rastavio brata od brata, sestru od sestre, roditelje od djece. Život, to jest rat, u bjelosvjetsko rasijanje, koje danas suhoparno nazivamo dijasporom, otpremio je svakog petog Bosanca i Hercegovca.

Rastavljeni smo da se nikad više ne sastavimo. I oni koji su mislili da će egzil biti kratkoga vijeka, o povratku na stari kućni prag više ne razmišljaju. Žacne ih nešto u srcu, doduše, za kratkih godišnjeodmorskih boravaka u postojbini: rado bi ovdje ponovo gnijezdo svili. Ali...

Život brzo potiskuje nostalgiju. Mora se natrag, kući u Ameriku, Njemačku, Skandinaviju... tamo gdje se u ratnom vihoru otišlo, gdje su stotine hiljada naših ljudi spasili živu glavu, potom svili novo porodično gnijezdo u kojem, gle, nije ni tako loše. Štaviše, dobro je, nekome i odlično, kako se kome posrećilo. Još da nije te nesrećne nostalgije, sve bi bilo potaman.

Ulice naših gradova ljeti nikad nisu bile toliko načičkane ljudima kao što su danas. Juli i avgust već tradicionalno su vrijeme kad nam “tetke” dolaze u višednevnu posjetu. Mnogima od njih to potroši i čitav godišnji odmor: draže im je doći u rodni grad nego ljetovati po tim njihovim dalekim morima i jezerima.

No, sa tetkama iz Amerike sve rjeđe dolaze njihova djeca. Dok su bila sitna, roditeljska ručica vodila ih je ovamo. Kako odrastaju, sve češće izostaju. Šta je njima Bosna, šta im je Hercegovina? Ovdje im je dosadno, ništa ih za nas ne veže, nije im baš jasno ni šta im roditelje svake godine vuče u zemlju iz koje su svojedobno otišli.

Lijepa su ta naša ljetnja okupljanja razbijenih porodica, lijepa ali i puna napetosti. Prošlo je, doduše ne potpuno, vrijeme svađa i podbadanja, kad su izbjegle i raseljene ovdje nazivali pobjeguljama, kad se na njih često gledalo iskosa, pogotovo ako vam nisu rod i porod. Ali je došlo nešto drugo - zavist. I to uzajamna.

Mi njima zavidimo što su u stanju da nas ovdje čašćavaju, što su bolje obučeni, što većina tamo ima prihode o kojim se ovdje može samo sanjati. I poklonima s kojim stižu zagledamo u zube: rijetko ko je zadovoljan s onim što “tetka” donese. Mogla je, vala, i više odvojiti od tih svojih hiljada i hiljada! Pogledaj: Sve su ove krpice, pompezno markirane, sa nekih sezonskih sniženja. Šta će nam u ljeto njihove košulje dugih rukava, zimske bluze i demodirane tenisice...

Kolikogod prije povratka, pozdravljajući se, u džep tutnu eura ili dolara djeci, braći i sestrama, roditeljima, takođe se čini malo. I tako se, krijući to jedni od drugih, raziđemo nekako hladno. Do sljedećeg vrelog ljeta...

U međuvremenu jedni o drugima razmišljamo, prevrćemo po glavi njihove žalopojke, a oni naše. Jasno je njima da je život bolji u Americi, ali misle da je u BiH mnogo ljepši, kako za novine reče jedan Čapljinac upravo pristigao u domovinu iz koje je otišao prije 15 godina.

Lako je razumjeti ono o “boljoj Americi”, ali nam nekako ne ide u glavu ono o “ljepšoj Bosni”. Gdje li je oni i u čemu vide?

Ah, nostalgija, a šta drugo. Kad nemaju egzistencijalnih problema, ljudi snažnije osjećaju one druge. Fali im bosanski rahat. Fale im, u suštini, ona “stara dobra vremena”. Ne vide da tog rahatluka ovdje jedva da ima, to što vide to su, u stvari, njihove uspomene. Čim nogom stupe u svoj stari kraj, oni se u mislima podmlade i vrate u vrijeme u kojem su bili momci i djevojke ili tek vjenčani bračni parovi. Njihove oči vide ono čega odavno nema, ni u njihovim ni u našim životima. Nije ovdje ni mladost ono što je nekad bila.

A i sve drugo je drugačije. Imamo i mi PDV, poreze na platu i imovinu, stroge gazde i zaposlenja koja se svakog časa mogu izgubiti. Ako nemaš para, nemaš ni zdravlja, odnosno mogućnosti za liječenje. Sve isto kao u Americi, samo su primanja neuporedivo slabija.

Volimo se mi, volimo, nije to sporno. Ali se međusobno baš ne razumijemo. Mi bi radije ono što oni imaju. I oni bi, mada nam zavide na “bosanskom rahatluku”, ruže nas zbog lijenosti i rastrošnosti, zbog neke prepuštenosti stihiji koju kod današnjeg Bosanca i Hercegovca nije teško primijetiti.

I tako to, zemaljski dani teku. Oni tamo, mi ovamo. Šta bi mi bez njih i šta bi oni bez nas? Nesrećni smo i jedni i drugi, od života zakinuti, bez nade da će se jedno dobro više ikad spojiti s drugim i sklopiti u finu cjelinu.

S tim ćemo mislima i otići sa ovog svijeta. Oni sa žalom za domovinom, mi sa tugom zboga jadnog života u to istoj otadžbini. Kao jedina istina valjda ostaje to da smo na gubitku i jedni i drugi, nesrećni na različite načine, ali sa sličnom količinom gorčine kojom nam je srca napunilo ružno vrijeme kojem smo pripadali.

Nema vage koja može precizno izmjeriti ko je u svemu tome lošije prošao. Jedina je istina da dobro nije prošao niko!

fokus.ba

IZBORA ĆE BITI, DA LI ĆE BITI I PROMJENA?

Biračima se predbacuje da uvijek glasaju za iste te da time praktično postaju saučesnici u ponavljanju mandata onima koji su jedine tragove svoje vladavine ostavljali u svojim džepovima

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Špekulacija neće preko noći prestati, pojedine stranke će i dalje mutiti vodu u pokušaju da građanima, nakon svega, oduzmu i pravo na izbore, odnosno smjenjivanje sadašnje jalove vlasti. Sudeći po kategoričnom stavu Centralne izborne komisije i podršci koju je odmah dobila od moćnog OSCE-a, za nešto više od godinu dana ipak ćemo opet izaći na birališta, u redovnom terminu.

Predsjednica Centralne izborne komisije (CIK) Irena Hadžiabdić danas je izričito najavila da će opšti izbori u Bosni i Hercegovini biti raspisani u maju 2018. godine. Održaće će se u prvoj sedmici oktobra. Ukoliko to ne učinimo, svi bismo mogli završiti u Tužilaštvu BiH, jer bismo prekršili zakon, naglasila je Hadžiabdić.

Podršku raspisivanju redovnih izbora odmah je pružio šef Misije OSCE-a u BiH Jonathan Moore. On je izrazio nadu da će u međuvremenu biti usvojene i izmjene Izbornog zakona te da će se time steći uslovi za dosad najkvalitetnije izražavanje biračke volje građana.

Zakonodavcima, dakle, predstoji rad na usavršavanju i dopunjavanju izbornih pravila. Glasačima takođe slijedi ozbiljan pripremni period. I na njih otpada, po mišljenju mnogih, dio krivice za neuspjehe svih dosadašnjih garnitura vlasti. Biračima se predbacuje da uvijek glasaju za iste te da time praktično postaju saučesnici u ponavljanju mandata onima koji su jedine tragove svoje vladavine ostavljali u svojim džepovima.

Bosansko-hercegovački građani su, po tim viđenjima, neskloni promjenama, odnosno kažnjavanju neuspješnih pojedinaca i političkih stranaka. Tako je, međutim, samo kad se gleda površno. Konkretna i argumentovana analiza, međutim, pokazuje da ta optužba ne stoji. Građani su na izborima u nekoliko navrata pokazivali spremnost čak i za vrtoglave promjene svoga raspoloženja. Kao nevolja se ispostavljalo to što su sve stranke, bez obzira na ime i profil, radile jednako loše i po istom principu: punili su svoje džepove, praznili državnu kasu i traćili njenu imovinu.

U hrvatskom nacionalnom korpusu, na primjer, na vrhu su se za ovih dvadesetak godina izmijenjale čak četiri partijske i političke opcije. U takozvanoj Alijansi za promjene, koja je vladala prije petnaestak godina, hrvatski faktor su predstavljale Nova hrvatska inicijativa (NHI) i Hrvatska seljačka stranka. Nakon njih u vlasti je bilo najviše predstavnika “devedesetke” (HDZ 1990), a od 2010. do 2014. godine dominaciju je preuzela Hrvatska stranka prava. Prije njih, između njih i danas najviše hrvatskih glasova dobijala je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Pretplatnika na vlast nije bilo ni u Republici Srpskoj. Prvo je harala Srpska demokratska stranka, potom Biljana Plavšić i Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokarata (SNSD), zatim ponovo SDS, pa nakon njega Savez SNSD-a i Ivanićeve Partije demokratskog progresa (PDP). Već 11 godina RS-om vlada Dodik sa nekoliko malih partija u rukavu, ali već tri godine na državnom nivou ga nema nigdje: te poluge vlasti u rukama su njegove nacionalne opozicije, Saveza za promjene.

Najveće komešanje ipak se zbivalo u bošnjačkom glasačkom korpusu. Premda se nekima čini da je SDA pretplatnik na vlast, ona je u jednom mandatu čak bila potpuno u autu (2011-2013.), a dva puta je bila samo priljepak strankama koje su tada među Bošnjacima dobijale gro glasova. Prvo je to 2006-te bila Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SZBiH), a onda 2010-te Socijaldemokraska partija (SDP). U međuvremenu je, u dva maha, jezičac na vagi bio i Radončićev Savez za bolju budućnost (SBB).

Opisani saldo je onaj na vrhu, u državnoj i entitetskoj vlasti. Još dvadesetak stranaka imalo je značajnu ulogu u kantonalnim i opštinskim upravama. Uglavnom, gotovo da nema ozbiljnije stranke koja nije na nekom od nivoa vlasti, u nekom periodu, bila u jakoj poziciji.

Mijenjalo se, dakle, mijenjalo. Nisu građani bili tvrdoglavo zakovani za jedne te iste, mijenjali su svoje favorite i stranačke dresove. I SZBiH i SDP su, recimo, pobjeđivali upravo zbog glasačkih prebjega iz SDA, na račun građana koji su pokazivali da im je od stranačkog opredjeljenja važnije uvjerenje o sposobnostima neke druge, njima dotad neprivlačne opcije.

Rezultata ipak nije bilo. Građani su se suštinski mijenjali u svom odbiru vlasti, no vlast se nije mijenjala, bez obzira na svoj bitno drugačiji stranački sastav. Nije pretjerao niko ko je revoltirano zaključivao: Ma, svi su oni isti!

I jesu. Sve pomenute stranke, čim bi se dokopale vlasti, šivale su po istom kroju: sebi najbolje odijelo po mjeri, građanima prnje od otpadaka. Bez obzira šta je kome na čelu pisalo, svaka vlast je bila korumpirana, sebična, bezidejna. Glasačima je naročito teško pao moralni sunovrat SDP-a i njegovih perjanica. Na tom primjeru se pokazalo da ljevica nije nikakva garancija za veću osjetljivost prema problemima građana, SDP je zabrljao gdje god je stigao.

Mislim da će na narednim izborima građani biti strožiji no ikad, da će biti i dosad najveća njihova sklonost da glasaju prema uvjerljivosti političkih ponuđača, a ne po inerciji, za one za koje su glasali ranije. Sve to, ipak, može biti zaludno, ukoliko na sceni budu isti politički igrači.

Eto, da su sutra izbori, kome biste dali svoj glas? Da li iko djeluje uvjerljivo, mobilno, ozbiljno, odgovorno, toliko da u njega ugradite svoju nadu u bolje dane?

Ima i takvih birača, naravno. Ali mislim da je najviše onih koji bi svoj glas poklonili nekome novom, onome ko se dosad nije ukaljao, a ko zvuči ozbiljno i vizionarski, ko uliva istinsko povjerenje.

Za takve političke snage naredni izbori su ogromna šansa. I kandidata da tu šansu iskoriste sve je više: barem tri nove stranke pokušaće da se umiješaju u raspodjelu, na primjer, bošnjačkih glasova. Neko od njih mogao bi i uspjeti: zasad im politička priča nije loša.

Šta će biti za 15 mjeseci, još se ne može ni naslućivati. Najgore bi bilo kad bi vlast zaista dobila nove aktere, pa da onda i oni, čim stupe u vlade i parlamente, krenu po starom, onako kako su radili njihovi prethodnici. Mislim da bi to bio završni udarac u već izgubljeno građansko povjerenje u vlast. Toliko puta obmanuti, sumnjam da bi nakon toga glasači uopšte i željeli da izlaze na neke nove izbore.

fokus.ba