Rodbinske halke

U našim javnim preduzećima i državnim službama, punim najbližih srodnika, seks bi se uglavnom tretirao kao incest

U socijalizmu se govorilo da je čovjek bez stana – čovjek bez duše! Šta li je tek nezaposlena osoba u ovom našem vremenu? Hajvan, u najmanju ruku...
Ovovremenim guzonjama malo je što su svoje dupe već udobno smjestili u državne jasle. U istu svilu oni ušuškavaju i svoje najbliže. Ti moju ženu kod sebe, ja tvoju kod sebe; moj sin tamo, tvoj ovamo, itd. itd.
Tako su se čašćavali Kozarić iz Centralne banke i Barš iz Federalne agencije za bankarstvo. Ova posljednja, za pet godina rodbinsko-stranačkog ekipiranja, udvostručila je broj uposlenika, iako je i 2009. mogla bez polovice.
Koliko je još takvih jaranluka u današnjoj BiH? Koliko je državnih firmi s masom, za odabrane, izmišljenih radnih mjesta? Koliko je javnih preduzeća u kojim se seks tretira kao incest: jer su svi među sobom rodbina? A sve po džepu sitne buranije i budžetske kase. Ne bi nam trebao ni MMF da se državni novac, jaranskim zapošljavanjem, ne harči u javnim preduzećima i službama. 
I ovoj vrsti pljačke mora se stati ukraj. Umjesto umreženim stranačkim klanovima, koji tako podgajaju svoju glasačku i socijalnu bazu, radna mjesta treba učiniti dostupnim svim ljudima koji za njih ispunjavaju uslove.
Neobičan, ali pošten način za to su smislili Makedonci. Tamo su u državni sektor ljudi nedavno uposleni – lutrijom! Svi koji su ispunili konkursne uslove, 30.000 imena, ušli su u bubanj. Iz njega je, uz direktni televizijski prenos, izvučeno 1.600 sretnika.
Tako se doskočilo štelama, i babu i stričevima. Tako ili bilo kako i mi moramo doskočiti svojim profiterima. Prvo su nam pokrali imetak, ušteđevine i nekretnine, a sad stotinama hiljada naše djece kradu i vizu za iole ozbiljnu budućnost – radna mjesta!

(Dnevni avaz)

DNEVNIK POBUNE: Kako izbjeći autogol?

Važno je stići do cilja, a da se pri tome ne mora platiti paprena cijena. Gluho bilo: pogledajte koliko skupo Ukrajince košta njihov pokušaj iskazivanja građanske volje?

Zgarišta su sanirana, protesti više ne bukte velikim plamenom, ali ova velika priča još ni izbliza nije privedena kraju. U desetak federalnih opština još se skupljaju manje ili veće grupe demonstranata. Pod raznim imenima, od „Bosanskog proljeća“ u Bihaću do građanskih „plenuma“ u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Goraždu..., sazrijeva i organizaciono se brusi masovni pokret. Taktički i strateški osmišljavaju se nove bitke jednog velikog i nimalo kratkog političkog rata, kakav nas očekuje.

Sve prognoze u startu su napola u vodi, jer se sve može, u ovoj eksplozivnoj atmosferi, očas promijeniti. Tinjajući protesti najednom mogu dobiti znatno veću brojnost, kritičku ubojitost, pa i političku efikasnost. Nikad se ne zna gdje i kojim (čak i najsitnijim) povodom može da kresne varnica koja meteorskom brzinom uvećava i širi plamen.

Sarajevski demonstranti, naprimjer, za subotu najavljuju svoje dosad najveće demonstracije. One su, već desetak dana, brojčano jako skromne. Osim održavanja povišene temperature, one ne dobijaju ni na intenzitetu ni na brojnosti. Štaviše, moglo bi se zaključiti da demonstranti u ponečemu rade i sami protiv sebe.

Kako, naprimjer, tumačiti njihovu svakodnevnu blokadu centralnih sarajevskih saobraćajnica?

Taj običaj, koji traje već desetak dana, bar po mom mišljenju, smanjuje protestni prestiž i potencijal. Kad bi znali koliko većina građana Sarajeva psuje na njih, jer im svakodnevno otežavaju kretanje kroz grad – od potrošnje benzina do gubitka vremena – možda bi demonstranti o svemu dublje promislili.

Mislim da su mnogi, koji su htjeli da se uključe u poteste, samo zbog ovoga odustajali. Oni žele da kritikuju i pritišću svoju nakaradnu i bezočnu vlast, ali ne žele da maltretiraju svoje također potlačene građane.

Možda griješim, ali mislim da iza ovih blokada sarajevskih demonstracija stoji vlast. Preko svojih pijuna, ona želi da se protesti izrode u neki bauk od kojeg će ljudi zazirati. Ako nije tako, ako to inspiriraju „pravi“ demonstranti, onda bi bilo dobro da razmisle da li time, ustvari, postižu autogol, a ne pogodak u mrežu protivnika.

Ovaj detalj sitan je u poređenju sa mnogim izazovima s kojim se u javnom djelovanju suočava nezadovoljna masa. A oni odlučujuće utječu da se ta masa zove demonstrantima, a ne ruljom.

Ovo drugo ništa dobro ne može donijeti. Ono prvo je poželjno i iziskuje od aktera protesta veliku samodisciplinu, pomnu organizaciju i stalnu brigu da se taj rizični društveni angažman zadrži na nivou dostojnom poštovanja.

Izbor sredstava za borbu u mnogim bitkama je ključni izazov. Od metode i forme početo ovisi sam sadržaj i rezultat njegovog javnog plasmana.

Mi u BiH zaista imamo posla sa svakojakim pokvarenjacima i sa vlašću koja je spremna na gotovo sve. Pa, zar nisu demonstrante proglašavali huliganima, narkomanima, pijanicama, avanturističkom ruljom, marionetama domaćih i stranih režisera? Zar i šef federalne policije Lukač, koji ne smije padati na nivo lajavih politikanata, početak građanskog bunta nije glupavo i bezobrazno nazvao „državnim udarom“?

Ne bih se začudio da on stvarno tako i misli, jer još nije ovladao nekim osnovnim političkim pojmovima. No, prije će biti da on to radi u dosluhu sa ostalim režimskim bukačima koji velikim i ružnim riječima pokušavaju da što više nagrde one koji opravdano protestuju, sve do odvraćanja većine nezadovoljnih građana da uopšte izađu na ulicu.

Ogorčeni građani ne smiju vlastima i policiji davati povoda za represivne akcije. Oni to jedva čekaju. A građanima to ne treba. Glas kritike i otpora već je bio dovoljno gromoglasan da se u budućnosti može, i treba, zasnivati na uglađenim, društveno i zakonski regularnim oblicima.

Ako želi da zauzda svoje razularene i bezosjećajne tiranine, kojim je jahanje građana postalo omiljeni sport, poniženi i razljućeni narod mora i sam sebe da zauzdava, da sve svoje akcije vodi uz puno poštovanje zakona i javnog reda.

S takvim sredstvima sporije se ide do cilja. No, do njega se kad-tad dođe. A nije nimalo nevažno da se do cilja stigne, a da se pri tome ne mora plaćati paprena cijena. Gluho bilo: pogledajte koliko skupo Ukrajince košta njihov pokušaj iskazivanja građanske volje?

DNEVNIK POBUNE: Pranje obraza

Političari kojim smeta trpanje u isti koš sa pokvarenjacima, trebali bi ličnu čast da brane upiranjem prsta u svoje nečasne stranačke pajtaše, s kojim ispijaju kolegijalne kafe 

Kolovođe loše vlasti satraše se da nas uvjere kako su oni, ustvari, veće poštenjačine i od najvatrenijih demonstranata. Ništa lakše za dokazivanje: ako za pljačku i fušeraj nisu krivi Bakir i Zlatko, kako vole da govore, neka nam onda kažu ko je to ukaljao njihove partijske zastave? S vrha SDA i SDP-a, oni bi to, valjda, trebali najbolje da vide.

Dok nam to ne kažu, šefovi su, s pravom, prvi na udaru ogorčene javnosti. Ali, trnje po tabanima neugodno bocka i kompletnu vladajuću elitu. Svi su oni, od stranačkih rukovodstava do vlada, poredani na istu optuženičku klupu. Tu su i oni koji svoj obraz ničim nisu ukaljali, ali ih javnost paušalno trpa u isti koš s nevaljalcima.

Recept za dokazivanje ove vrste nevinosti iznenada je stigao od poznatog SDA-ovca Šemsudina Mehmedovića. On se juče javno ogradio od nakaradne politike svoje stranke. SDA će ga zbog toga vjerovatno proglasiti za dezertera. No, po njegovom obrascu, i neki drugi političari mogli bi da potraže iskupljenje za svoje grijehove i nečistu savjest.

Mehmedovićeva šema za pranje obraza idealna je prilika za sve časne ljude u nečasnim strankama da se sklone od ološa s kojim se sada drže za ruke. Time će pomoći svojim partijama da postanu politička, a ne pljačkaška društva. Još više će pomoći građanima koji su žrtve tog fušeraja i lopovluka.

O prljavštinama vlasti najviše znaju oni koji s njenim kolovođama godinama ispijaju kafe. Stoga je pred njima, u vremenu kad će ti gutljaji početi da zastaju u grlu, veliki izazov. Proćerdaće ga ako ćutke ostanu u starom lošem društvu. Tada ni oni koji misle da su čisti i pošteni nemaju pravo da se žale što ih narod trpa u isti koš s ljudskom i političkom hrđom.

S kim si – takav si, stara je i neporeciva mudrost.

DNEVNIK POBUNE: Profesorska pojačanja

Pojava Zdravke Grebe, Asima Mujkića i Envera Kazaza među učesnicima građanskih protesta ojačava nadu da će taj pokret znati šta radi, čemu teži i kako to da postigne

Nikad ništa nije nastalo samo od sebe. Za svako djelo treba volja, znanje, vještina, pamet, sposobnost, hrabrost... Jedno, pri tome, rijetko može biti dovoljno za dobar krajnji produkt. Tajna uspjeha najčešće je u kombinaciji raznih metoda i tehnika, pri kojim, opet, treba znati šta je od čega važnije, šta čemu prethodi i oko koje ose se vrte svi elementi potrebni za uspjeh.

S ovim se sada suočavaju i pokretači građanskog bunta u Bosni i Hercegovini. Tek kad su ušli u vodu, uvidjeli su da – osim kupaćih gaćica i kostima – treba još štošta. Svakim danom nauče šta je to novo, što jučer nisu znali. Znaju i koja vrsta ljudi i znanja im treba da bi učinili efikasnijom svoju volju i hrabrost da zagalame na krunisane glave.

Bez volje i hrabrosti ništa se ovdje ne bi dogodilo. Još bismo samo naprđivali da nam vlast ne valja i da joj nekako treba doskočiti i uhvatiti je u građanske uzde.

Drago mi je vidjeti da taj temelj, dakle volja i hrabrost, dobijaju i prvi, drugi i ostale spratove, nadam se sve do najvišeg. Na njemu će građani konačno biti rame uz rame sa svojim vlastima koje su se uzdigle u neslućene visine: oni na nebu, mi ničice po zemlji.

Vrh nije još ni blizu osvojen, ali bi se željenom epilogu te vrste ipak moglo doći. Još je ispred njega hiljadu krivina, brda i grebena, ali upornost, vještina i ostalo dovešće nas do cilja.

I kao što tzv. šerpasi vode alpinističke ekspedicije na krov svijeta, tamo negdje u Himalajima (da sami ne bi zalutali), nešto slično potrebno je i našim „avanturistima“ koji pokušavaju savladati još veći izazov - razuzdanu i pohlepnu vlast.

Da se to može postići umom i kritičkom riječju, mi sa svojim tiranima davno ne bismo imali nikakvih problema. Oborili bi ih na obje plećke pameću naše inteligencije, profesora i drugih učenih ljudi koji uviđaju šta ovdje odavno ne valja, kako i s kim treba graditi ozbiljnu i funkcionalnu državu, na kakvu se ekonomiju usmjeriti i koje svoje prednosti pokušati pretvoriti u vlastitu dobit od koje ćemo solidno živjeti.

No, prije te profesorske i kritički intonirane pameti, njivu treba da zaoru volja i hrabrost: na teren prvo treba da istrče oni koji, socijalno i psihološki, imaju najviše razloga da se smatraju gubitnicima u ovom vremenu i na ovom prostoru.

Eto, i to se desilo. A onda je kucnuo i čas za sve druge koji jednom takvom pokretu mogu pomoći da se uspravi, da odraste, da sazrije, da se organizaciono ustroji, da postane prava, dobro vođena vojska koja ima neku šansu u ljutom boju sa betonski jakom državnom armadom.

Drago mi je, a i dobro je za protestni proces kojem svjedočimo, da su u igru ušli ljudi tipa Zdravke Grebe, Asima Mujkića i Envera Kazaza. Izvinjavam se ako neke ličnosti tog kalibra nisam primijetio u pobunjeničkim redovima, ali sa velikim zadovoljstvom i ohrabrenjem svi treba da gledamo na ovaj angažman pomenute trojice sarajevskih profesora. Oni su pravo pojačanje koje snaži nadu da će taj pokret znati šta radi, čemu teži i kako to da postigne.

Neko će reći da je za pomenute profesore najvažnije to što se nikad nisu grebali za vlast, za funkcije, što nisu pripadali nijednoj političkoj stranci (osim kratkotrajne Kazazove avanture u Našoj stranci).

Taj podatak nije zanemariv. No, puno je važnije da masa koja je sebi odabrala najtežeg mogućeg protivnika na svijetu – svoju vlast – ne mora na nju udarati golih prsa. Njen veliki plus i njeno ubojito oružje su pamet, iskustvo, socijalna i politička inteligencija pomenute profesorske trojke.

Dovoljno je već samo njihovo pojavljivanje na protestima, pa da oni dobiju na kvalitetu i vjerodostojnosti. Pogotovo su oni važni kad se, kao sada, zameću i organizacione šeme po kojim uzbunjeni narod treba da uradi ono neminovno: da disciplinira i ukroti svoju podivljalu vlast.

Nadam se da u vremenu koje predstoji Grebo, Mujkić i Kazaz neće doći nakraj srca kad se suoče sa provokacijama pojedinaca u protestnom pokretu, koji više ne vjeruju ni rođenoj materi ili su, pak, samo plaćenici ubačeni da masu zavedu u pogrešan smjer. Provokatori i sluge vlasti će, raznim metodama, pokušati da ih izvuku iz pobunjene mase.

Bez inteligencije, pobunjenički pokret ne mora propasti. No, s njom može kudikamo brže odrastati i sazrijevati. Stoga je profesorska trojka za vlast jednaka opasnost kao svi ostali „obični“ demonstranti skupa!

Šta bi tek bilo, da na kraju pustim mašti na volju, da se u profesorski ešalon uključe još desetine njihovih kolega sa sarajevskog i drugih univerziteta?

Taj dan dugo ćemo čekati. Većina inteligencije, i profesorske i one druge, sakrila se u kukavne rupe ili vinula u profiterske klanove. Postali su štetni gotovo koliko i ova lopovska, nesposobna i neodgovorna vlast.
Tim prije je važno istaći ulogu profesora Grebe, Kazaza i Mujkića. S njima je protestni pokret, utemeljen na volji, hrabrosti i osjećaju za otpor nepravdi, dobio čitav jedan novi sprat. A prava građevinska sezona tek predstoji: biće još i katova i spratova!

DNEVNIK POBUNE: Drugo poluvrijeme

Ako svoj obračun sa političkim pokvarenjacima privedemo kraju onda kad na cilj stigne i gradnja auto-puta na Koridoru Vc, postaćemo svjetski rekorderi u brzini discipliniranja tiranske vlasti!

Narodni bijes i razorna protestna energija povlače se sa ulice. Ali ne nestaju; oni samo mijenjaju svoju adresu.

U Sarajevu će taj barut, narednih petnaestak dana, stanovati u Domu mladih. Tamo će se, pod imenom „Plenum građana“, kovati planovi za odlučniji i uspješniji boj sa korumpiranom vlašću. Pod istim imenom i na sličnim mjestima odrastat će i kultivisati se i građanski otpor Tuzle, Zenice, Mostara i drugih gradova koji su već dvije decenije pod okupacijom pljačkaša i prevaranata koji sebe nazivaju političarima.

Prva velika utakmica između rogatih i bespomoćnih okončana je – remijem. Pobjednika još nema. Razbješnjela masa skinula je skalpove četiri kantonalne vlade. Za onu federalnu nije bilo dovoljno vremena, znanja i energije. Pale su, zapravo, samo vlade koje je centralna vlast, oličena u vrhovima vodećih političkih stranaka, svjesno žrtvovala, u nadi da će time smiriti opravdani i očekivani izliv narodnog bijesa.

Pomenute vlade pale su u prvih nekoliko protestnih dana, kad je masa stvarno imala brojčanu silinu. U Tuzli i Sarajevu na ulici je bilo i po desetak hiljada ljudi. S njima se nije moglo igrati: nešto se njihovom bijesu moralo žrtvovati.

Majstori manipulacija, koji ovdje vladaju već dvije decenije, znali su, međutim, kako otupiti oštricu prvog velikog protestnog vala. Uz žrtvovanje političkih pijuna, poput kantonalnih vlada i njihovih premijera, pomno je provođen važniji scenarij - kompromitiranje protesta kao oblika discipliniranja tiranske vlasti.

Ako niste bili na uzavrelim ulicama Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara, Bihaća, a većine razočaranih i poniženih građana tamo nije bilo, pokušajte spoznati zašto ste se od toga suzdržali. U svojim glavama slikovito zaokružite neki od mogućih razloga:

- niste htjeli da rizikujete život

- niste htjeli da budete dio izbezumljene i u ponašanju nepredvidive mase

- niste bili sigurni da će vaši živci ostati mirni, a glava dovoljno hladna i racionalna

- niste htjeli da budete manipulirani pijuni

- nije vam bilo jasno zašto vlast i policija kobajagi štite, a u suštini sami pale neke važne zgrade

- prepoznali ste među bundžijama i ljude koji tu ne pripadaju

- uvidjeli ste da neka tajnovita ruka proteste precizno pretvara u nasilje

- shvatili ste da vlast, u strogo doziranoj mjeri, troši građansko pravo na pobunu

- osjetili ste da je ovo tek početak, pa ste svoje učešće ostavili za nastavak

- shvatili ste da „proljeće“ ne počinje u februaru nego u martu...

Svaki pošteni građanin ovih dana se bunio protiv vlasti: neko na ulici, a mnogo više ljudi u svojoj intimi. Bosanci i Hercegovci imaju svaki mogući razlog da, ako treba, kompletnu vlast spale na jednoj ogromnoj lomači. No, svaka utakmica ima dva poluvremena, tu je i tzv. sudijska nadoknada, često se igraju i produžeci, a ponekad se izvode i penali.

Sve to traje i sve to neumitno nas čeka. A prije početka drugog poluvremena, zna se, u svlačionici se izvlače pouke iz prvog dijela igre: traži se taktika za nastavak, razmišlja se i o izmjenama igrača na nekim pozicijama...

Sad smo u toj fazi. „Plenumi građana“ još su haotični: ističu više zahtjeva nego što i kompjuter može da zapamti. Pate od utopija, sitničarenja i pretjerivanja, unutar sebe prepoznaju „trojanske konje“ i plaćenike vlasti. Uviđaju u svojim redovima i manjak stručnjaka za rovovske bitke, u kakve spada i obračun sa vlastima.

Ali, ima i za to lijeka. Recept je strpljenje kombinovano sa upornošću. Cilj se zna, ali prema njemu ne treba srljati. Treba osvajati pedalj po pedalj protivničkog terena. Pri tome je jako važno na svoju stranu privlačiti simpatije publike, a ne – kako je dijelom bilo -  tjerati od sebe svoje prirodne saveznike. Svakodnevnim blokiranjem ulica, naprimjer, više simpatija se gubi nego što se dobija.

Nema ovdje čovjeka koji ne zna kad i kako se rađaju kilava djeca: Kad je puno baba! To će reći da građanski revolt što prije treba da dobije svoje vođe, svoje ideologe, taktičare i pragmatičare, kreatore i golgetere. U svakom timu uloge moraju biti precizno podijeljene. Nadam se da će tzv. plenumi znati da pokrenu taj dio procesa, da će iz njih da se filtriraju i ljudi i taktika, pa i organizacija, za nove okršaje. Do njih će neminovno da dođe.

Mnogi ljudi su razočarani što se valjak tako brzo zaustavio, prije nego što je poravnao sve grbe po kojim hodamo već dvije decenije. Takvi moraju da shvate da je ono što revoltirani narod sada radi isto što i gradnja auto-puta. Radi se dionicu po dionicu, i to po precizno određenoj trasi, projektu i dinamici.

Ako svoj obračun sa političkim tiranima i profiterima privedemo kraju onda kad na cilj stigne i gradnja započetih dionica auto-puta na Koridoru Vc, postaćemo svjetski rekorderi u brzini discipliniranja nenarodne, korumpirane, nesposobne i kriminalizirane vlasti! 

DNEVNIK POBUNE: Diplomatska invazija

Stranci su kod nas neka vrsta „četvrtog konstitutivnog naroda“, bez kojeg ne može da se rješava ništa važno, pa tako ni sudbina građanskog otpora korumpiranoj vlasti

Počesto smo sebi pripisivali preveliki značaj. Mislili smo, u proljeće 1992., da će američka flota i njeni marinci preko noći ukloniti ratnu prijetnju. Znamo da nisu, začeta je velika i krvava igranka.

Danas smo, valjda poučeni i tim starim zabludama, skloni misliti da su nas svi zaboravili, da više ništa ne može svjetsku pažnju skrenuti na nas. I opet smo pogriješili. Za mnoge nenadano, tuzlanski i sarajevski protesti, takođe i oni u Zenici i Bihaću, zavitlali su veliku prašinu i tamo gdje smo mislili da nas se više i ne sjećaju.

Sarajevo je ponovo puno stranih novinara. Navalile su i diplomate sa svih strana. Sjetio nas se i šef Ujedinjenih nacija Ban-ki-moon. Kaže da je zabrinut stanjem u našoj zemlji. I iz Brisela stižu svakodnevne važne ocjene i politički komentari visokih zvaničnika, a naredne srijede njihova delegacija trebala bi i da dođe u naš glavni rad.

Nisu bez značaja ni protesti solidarnosti, organizirani u Beogradu i Zagrebu. Pogotovo smo počašćeni porukom koju je potpisalo 35 svjetskih intelektualaca. Oni izražavaju „potpunu potporu legitimnim zahtjevima i opravdanom bijesu građana Bosne i Hercegovine i njihovom pozivu za pristojnim životom, pravom demokracijom i solidarnošću koja nema nacionalnih granica...“

Bunt se ovdje gomila i tinja već godinama. No, trebala je stvarno velika drama da bi to izbilo u prvi plan. Žali bože paljevina i rana koje su pretrpjeli i demonstranti i policija, ali – svako zlo za neko je dobro! Tako se to, nepogrješivo tačno, kod nas oduvijek govorilo.

Ljuta čorba očito je zakuhana. Pitanje je, međutim, kome će ona prijati, a kome  prisjesti. Ovog trenutka još se ne nazire odgovor na to pitanje. Otpor jeste započet, ali je njegovo narastanje i sazrijevanje još pod velikim upitnikom.

Vlast se jeste uplašila, čak i malkice uozbiljila. No, ništa još ne garantuje da će ona početi da radi onako kako građani žele i kako bi morala da radi normalna vlast svake normalne države.

Na noge su, osim uzbunjenih građana i šokirane vlasti, ustali i svjetski centri moći. Iza kulisa, i među njima se odvija nemala drama. Nimalo slučajno ovdje se preko noći obreo hrvatski premijer Milanović. Novi srpski gazda Vučić hitno je na raport pozvao Dodika i Bosića, a pored svih problema u vlastitom dvorištu do Sarajeva je skoknuo i šef turske diplomatije Davutoglu.

Primam oklade u omjeru 10:1 da su svi oni dio jedne koordinirane međunarodne akcije! Ona treba da se dovrši naredne sedmice, dolaskom šefice evropske diplomatije Catherine Ashton.

Nemam opipljive dokaze, ali vjerujem da su velike sile naložile Vučiću da pripitomi Dodika. Prvo, da ne bude grub ukoliko talas socijalnih protesta i nemira krene kroz Republiku Srpsku. Drugo, da se okane svojih standardnih podvala po kojim se sve ovo radi kako bi se naudilo RS-u i Srbima.

Mislim da je slične poruke hrvatski premijer Milanović prenio Draganu Čoviću. Može se Željko Komšić koliko hoće žaliti na protokolarne propuste kroz koje premijer susjedne države ovdje dolazi maltene ilegalno, i to ne u glavni grad BiH nego u zapadni Mostar. Svi znamo da je hrvatski gazda u ovoj zemlji Čović, a ne Komšić, pa se glavni nacionalni poslovi stoga i obavljaju sa Draganom, a ne sa Željkom.

Imam utisak da je lekciju sličnu Vučićevoj i Milanović očitao Čoviću, da mu je poručio da odustane od pokušaja da započete socijalne nemire okreće na drugu stranu, kako je HDZ u početku pokušavao. Tuzlanski, sarajevski i drugi protesti nemaju nikakve veze sa ustavno-nacionalnom kompozicijom BiH. Oni nisu motivisani nacionalno nego socijalno, egzistencijalno! Oni ne ruše ni Dayton ni Ustav BiH već korumpiranu i sebičnu vlast.

Premda mnogi misle da je Davutoglu iz Istanbula ovdje došao da podupre rasklimanog Izetbegovića i SDA, mislim da je u pitanju nešto drugo. I Turčin je došao kao dio koordinirane međunarodne akcije, sa zadatkom da bar malo urazumi Bakira i Zlatka Lagumdžiju. Vlast mora poslušati glas naroda, a zauzvrat će joj međunarodna zajednica pomoći da se neredi kanaliziraju u mirnije vode, do oktobarskih izbora.

Mislim da je Davutoglu također prenio bošnjačkim političarima savjet da se i oni suzdrže od pokušaja da, sa svoje strane, socijalni bunt pretvore u novo međunacionalno nadmetanje. Jer, od izmišljanja i potenciranja nacionalnih strahova ne žive samo Dodik i Čović, srpska i hrvatska politika u BiH. Time se hrane i bošnjački lideri – od Bakira do Zlatka.

A gdje su, pitate se, u svemu ovome pobunjeni građani? Zar oni nisu pokretači i glavni akteri naglo zavatrene političke klime u BiH?

Upravo zbog njih i njihovom zaslugom, čini mi se, sve ovo se i radi: da se građanima, koji su dugo funkcionirali isključivo kao etničke jedinke, pruži šansa da djeluju „samo“ kao građani, bez obzira da li se krste ili klanjaju. No, i njima to neko treba da objasni. I s njima neko iz centara moći o tome treba da razgovara.

Mislim da su to dobro uočili pokretači takozvanog Sarajevskog plenuma. Jedan od njihovih zahtjeva je i taj da se tokom svog dolaska u Sarajevo, naredne sedmice, gospođa Ashton susretne i sa njihovom delegacijom.

Mislim da bi taj zahtjev Brisel obavezno trebao da usliši!

Neko će reći: Pa, zašto da nam se stranci opet miješaju, da nam oni presuđuju i kolo vode?

Ovako nešto može reći samo neozbiljan ili loše informisan čovjek. Htjeli mi to ili ne htjeli, međunarodni centri moći ovdje su u glavnoj ulozi već četvrt stoljeća. Oni su neka vrsta „četvrtog konstitutivnog naroda“ u BiH, bez kojeg se ništa ne može.

Njihova pomoć sad je možda ključna za uspjeh započetog procesa građansko osvještavanja i konačnog zauzdavanja korumpirane i, po mnogo čemu, zločinačke vlasti. Ta pomoć prije svega je potrebna da se političkim belaj-majstorima ozbiljno zaprijeti da ovu napetu situaciju ne koriste za raspirivanje novog talasa nacionalne netrpeljivosti. Ako u tome ne uspijemo, onda se možda i ispuni zloguka prognoza stare političke lisice Paddy Ashdowna.

Nekadašnji visoki predstavnik u BiH za CNN je ocijenio da bi se pozitivni građanski bunt „veoma brzo mogao pretvoriti u nešto daleko gore“. Gluho bilo! Fuj! Fuj! Fuj!

Prognoza jeste gadna, ali i za nju ima lijeka. On je, slažem se sa lordom, u rukama međunarodne zajednice koja, po njegovim riječima, „mora djelovati odmah“.

Osobno bih bio sretan da me utisak ne izdaje i da je ta međunarodna zajednica, na pozitivne načine koje sam ovdje naveo, već počela da djeluje.

DNEVNIK POBUNE: Zašto čučiš, ljuta omladino!

Kad bi u masi koja progoni okorjele foteljaše bio makar deseti dio mladih koji tokom cijelog dana po internetu prosipaju burad svoje nakupljene žuči, potresi bi se ovdje mjerili Merkalijevom skalom!

Grudva se zakotrljala, ali još je premalena i premekana da bi se pohlepne dinar-efendije i okorjeli foteljaši pred njom razbježali glavom bez obzira. Štaviše, kako se brojno stanje demonstranata prorjeđuje, tako i vlast, na koju su poletjele strijele, postaje nanovo drska, glasna i bezosjećajna za opravdanost narodne pobune.

Ključni problem protestujućeg pokreta je njegova masovnost. U ljuti stroj još nije ušao ni svaki stoti građanin koji ima sve razloge da goloruk udari na svoje bezdušne gospodare. Među onima koji nedostaju, ipak mi najviše bode oči manjak omladine. Preciznije – manjak momaka i djevojaka koji su, ekonomskim i drugim srozavanjem, primorani da postanu besposličari.

Taj društveni sloj, koji pravo građanstva ima jedino na spiskovima biroa za nezaposlene, morao bi da bude srce i duša svakog građanskog otpora u svakoj, pa i ovoj zemlji. Otkako je svijeta, uostalom, mladi su uvijek bili udarna ruka revolucija, nemira, protesta i svake druge vrste pritiska na kraljeve, predsjednike, ministre... Također, gotovo sve velike vođe u povijesti s velikim izazovima uhvatile su se ukoštac u mladalačkoj dobi, uglavnom u trećoj deceniji svoga života.

Najugroženiji sloj današnjeg BH građanstva također je te životne dobi. Uglavnom su ti mladi ljudi besposleni, premda u džepu imaju poneku diplomu, srednjoškolsku ili fakultetsku. Sudbina im je, u državi koja se, kao naša, kreće natraške, da pozvazdan fataju zjala, da naklapaju niočemu, a da im kafenisanje kojim krate dokone sate finansiraju roditelji. Oni im plaćaju i internet, drugu vrstu zabave za one koji nemaju ništa drugo osim puno slobodnog vremena.

Eh, kad bi na ulici, u masi koja s pravom urliče na okorjele foteljaše, bio makar deseti dio onih koji tokom cijelog dana po internetu prosipaju burad svoje nakupljene žuči, potresi bi se ovdje mjerili Merkalijevom skalom!

No, omladini je, izgleda, draže da čuči kraj kompjutera i da preko društvenih mreža osipa drvlje i kamenje na one koji su krivi za njihovu zlu sudbinu. Kad im se histerično „najebu matere“ na toj digitalnoj traci, nekako im bude lakše: misle da su nešto učinili.

Ovo nije ništa drugo do prazna psihološka vadiona, samozavaravanje i guranje glave u pijesak. Mlada gospodo, kad ćete se uspraviti, ako sad nećete, dok vas još ne bole ni glava ni kičma ni noge...

Davno sam se, skoro u tinejdžerskoj dobi, ubacio u novinarstvo. Uvijek sam bio britkog pera, prvenstveno okrenut kritičkoj analizi ponašanja vlasti, nekad socijalističke danas ove nacional-profiterske. Od znanja i pameti, za moje profiliranje pri tome je važnija bila hrabrost. Ona je umnogome proisticala iz životne dobi i porodičnog stanja kakterističnog za mladog čovjeka. Kad ste bez djece i obitelji, kad odgovarate samo za sebe, tada ste, po prirodi, kuražniji i istrajniji. Slabo vas šta može zastrašiti.

Limite postavlja tek kasnija roditeljska odgovornost. Tada se u ljudima počinje smanjivati mladalački bunt, čak i pravodoljubivost.

Meni je onaj početni zamah nekako prešao u naviku, pa ni danas ne prezam da oštrom riječi udarim i na krunisane glave. Stoga me boli kad vidim da moji mladi savremenici, najveći gubitnici u ovom ruglu od države i društva, lijepe flastere po svojim ustima. A šta mislite, draga omladino, ko će za te vaše diplome i energiju otvoriti perspektivu? Još ste djetinjasti ako mislite da će to učiniti neki izetbegovići, lagumdžije i nikšići, željni vaših aplauza.

Od vašeg eventualnog pljeska njima je mnogo milija duboka tmina njihovih džepova i sefova.

Sve što od njih možete da dobijete, to je ono što možete da iznudite! Morate da ih natjerate da nešto podijele i sa vama, da državne i društvene poslove vode tako da po ćasa pilava dopadne svakoga. A ne da, kao sada, jedni kusaju iz lavora, a drugi iz najmanjih fildžana.

Omladina je, i po svom fizičkom i zdravstvenom stanju, predodređena za prve pobunjeničke redove. Nije lako povazdan stajati u demonstrantskim kolonama, na raskrsnicama i pred kojekakvim zgradurinama u kojim sjedi vlast. Mlado grlo glasnije i galami. Mlađa šaka je i snažnija kad vlast krene sa odmazdom, u koju upreže svoje plaćenike i kabadahije, kojim je zadatak da uplaše i rastjeraju okuraženu gomilu uzbunjenih gubitnika.

S neba nikom ne pada ni ručak ni doručak, a kamoli radno mjesto, stan i namještaj. Za to se valja izboriti. A nikad i nigdje nijedna vlast nije to svojim podanicima poklonila. Omogućavala im je to samo kad je bila svjesna da naspram sebe ima ljude spremne da se bore za svoja prava, ljude koji se ne plaše ni frtutme ni degeneka. Jer, bez frke ne može da prođe nijedna pobuna poniženih i obespravljenih, koji kad-tad kreću u okršaj sa svojim gospodarima.

Taj čas kod nas je upravo kucnuo. Ali će sve i ostati samo na prigodnoj zvonjavi ukoliko se u ovaj pokret ne uključe svi oni koji su poniženi i degradirani u ovim vremenima, u ovoj jadnoj državi koju vode bezobzirni sebičnjaci i pohlepnici. Nezaposlena omladina, puna snage, životnog elana i svake druge vrste energije, prva je koja treba da se lati tog posla.

U suprotnom, uskoro će besposlenoj omladini zafaliti i ona markica za kafu. A Telemach i drugi će vas odsijeći i od interneta, jer vašim roditeljima – koji vas sada krajnjim naporima nekako podupiru – uskoro u novčaniku neće preostati ništa više od sitniša dovoljnog za jako skromne obroke i najjeftiniju moguću pijačno-kinesku odjeću.

Ne mogu da vjerujem da će ova generacija mladih ostati slijepa i gluha na sve znakove koji nepogrješivo upućuju na njenu sirotansku budućnost!

DNEVNIK POBUNE: Izazovi građanskog bunta

Za uspjeh građanskog otpora najvažnije je omasovljavanje i pametno operativno vođenje boraca protiv kriminalizirane vlasti

Formu nezavisne države Bosna i Hercegovina ima već 22 godine. Međutim, po svojoj sadržini, ona je i dalje nacionalno isparčana kvazi država, kojoj još nisu postavljeni demokratski, građanski temelji. U tom vakuumu prirodno se naselila manipulatorska i profiterska vlast.
Tek sada, u ovom februarskom zanosu, kad građani pokušavaju da postanu roditelji stvarno demokratske države, pomenuta forma počinje da dobija i obrise prave sadržine. Doduše, trebat će puno vremena da građanske inicijative sazriju i da vlast, pod njihovim pritiskom, počne da se ponaša kao produžena ruka svojih građana. No, ohrabrujuće naznake ipak su pred nama.
Sedam dana nakon prvog „tuzlanskog metka“ i pet dana nakon „sarajevske bombe“, isprva anarhični bunt počinje da dobija ozbiljniji izgled. Malo po malo, na svjetlo dana izbijaju konture ozbiljnije organizacije pokreta otpora, koji počinje da primjenjuje pragmatične i mudre metode.
Iz tuzlanskog haosa brzo se rodila organizacija nezadovoljnika pod imenom „Plenum građana“. Oni su u ponedjeljak i utorak imali svoja dva prva „zasjedanja“. Usvojeni su zaključci koji pokazuju da masa zna biti i pametna i praktična, da zna da formulira političke i druge prioritete. Što je najvažnije, Plenum postaje i okosnica operativnog štaba za vođenje protestnog procesa, što je demonstrantima dosad izrazito nedostajalo.
Tuzlanski obrazac odmah je preslikan u Sarajevu. Prvo su pokrenute slične demonstracije, a potom je formiran i sarajevski „Plenum građana“. Srijeda je njegov prvi radni dan, kada bi pokret građanskog otpora u glavnom gradu BiH takođe trebao da dobije svoje „službeno“ odijelo.
Pozivi za osnivački skup šire se preko interneta. Suočena sa potkupljenim medijima, koji pokazuju više simpatija za vlast nego za građane, aktivirana masa traži kanale za međusobnu komunikaciju i širenje istinitih informacija i konstruktivnih poruka.
Za nezadovoljne građane, u ovoj fazi, dvije tačke su najznačanije. Prva, da pronađu efikasne načine za vršenje pritiska na vlast. I druga, da se odbrane od političkih profitera i provokatora koji nastoje da se ubace u njihove redove.
Zamke i opasnosti nije teško prepoznati. Ali, s njima se uspješno ne nose i znatno iskusnije organizacije i pokreti od ovoga koji niče u Bosni i Hercegovini.
Tokom procesa koji neće kratko trajati biće mnogo lutanja. U hodu je potrebno stvarati i organizaciju i voditi aktivnost. To je teško i komplikovano, pogotovo u sudaru sa vlašću koja se brani po svaku cijenu i koja u tome koristi sve svoje resurse. Vidljivo je da se vlast u ovoj fazi uglavnom okreće pokušajima da se oni koji protestuju proglase huliganima i da se time većina građana, koji još nisu uključeni u otpor, obeshrabri da mu se priključe.
Ovdašnja vlast toliko je pokvarena i nehumana da poseže i za najprljavijim potezima, da sama organizira nerede i incidente, kojim želi da opravdanim protestima prikači etiketu skandala. Zasad joj je ta prljava igra donijela puno rezultata. Prosječnom nezadovoljnom građaninu još nije jasno šta se stvarno događa. Ogromna većina u protestima „učestvuje“ samo kroz gledanje televizijskih prenosa.
To je trenutni prioritet onih koji su podigli svoj glas protiv vlasti – privlačenje novih demonstranata. Pobunjenički pokret ostat će neuspješan ukoliko ne bude znatno masovniji. A za uspjeh su, umjesto stotina ili hiljada demonstranata, potrebne desetine i stotine hiljada!
Nema sumnje da ta količina postoji u obespravljenoj i osiromašenoj masi. No, kako ih sve izvesti na ulicu i kako tu energiju kanalizirati tako da dođe do rezultata, a da se pri tome izbjegnu neredi, paljevine, pa i ubijanje?
Za pokret otpora od brzine je važnija temeljitost, ozbiljnost i dobra organizacija. Sudeći po stvaranju pomenutih „plenuma“, čini se da demonstrantima ne nedostaje ta vrsta spoznaje i vještine. A njeno postojanje ulijeva nadu da će i opravdani bunt mase koja iza toga stoji, u kraćem ili dužem vremenskom periodu, ipak proizvesti potrebni rezultat: da se loša vlast onemogući u  daljoj tiraniji.
Tu vrstu kazne vladari današnje BiH višestruko su zaslužili. Nadam se da će njihovi kritičari imati dovoljno snage, pameti, strpljenja, hrabrosti i masovnosti da taj svoj pravedni cilj u potpunosti ostvare. Time bi i nezavisna država BiH stekla šanse da, osim forme, konačno dobije i sada nepostojeću demokratsku, građansku sadržinu.
(Bosnia Daily)

DNEVNIK POBUNE: Uplašeni Dodik

Bijes osiromašenih građana Republike Srpske neminovno će pokucati i na vrata Miletovog predsjedničkog kabineta

Federalnim vlastima tresu se gaće. Kako i neće kad ih narod grčevito hvata za vratove.

No, Dodika niko ne dira, u RS-u je građanski očaj još uvijek sveden na šapat. Ali predsjednik već vrišti kao da ga ujeda roj ubojitih osa. Toliko pameti on u svakom času ima da uvidi kako se mečka bliži i njegovoj avliji. Danas ili sutra, svejedno, bijes osiromašenih i potlačenih građana RS-a pokucaće i na vrata njegovog kabineta. Obespravljeni građani sabrat će kuraži da Dodiku skrešu u brk ono što je davno-davno zaslužio.

Svjestan da su i njegovi podanici poniženi i opljačkani, Dodik panično pokušava da se od polaganja predsjedničkih računa odbrani izmišljanjem tobožnje nacionalne zavjere. Federacija se, po njegovim riječima, trese samo zato da njega i RS izbace iz sedla!

U grozničavoj potrazi za ličnim spasom, Dodik mlatara jezikom po kom stigne. Do očaja ga dovode i ocjene iz svijeta, koje najavljuju da će građanska pobuna zahvatiti kompletnu BiH. Svuda je, naime, stanje isto. Na prosjački štap svedeni su i Bošnjaci i Srbi i Hrvati; u istu socijalnu i ekonomsku kaljugu zaglibila su se oba entiteta.  

Dodika posebno ujedaju riječi evropskog parlamentarca Jelka Kacina, koji pruža podršku federalnim demonstrantima. „Mislim i odgovorno tvrdim da je s protestima u Tuzli BiH krenula ka Evropskoj uniji“ – kaže Slovenac. Eh, kako bi mu Dodik, da može, šakom začepio usta... Ali ne može!

Federalna vlast prva je došla na red. Kako reče bivši visoki predstavnik Kristijan Švarc-Šiling (Christian Schwarz Schilling), ovaj entitet u naprednijem je demokratskom stadijumu od RS-a. Ali, u svemu ostalom, pogotovo u ekonomskoj i socijalnoj propasti, jad je svuda isti. Stoga proteste niko i ne treba izvoziti u Republiku Srpsku: tamo već stanuju svi razlozi potrebni za grubu prozivku nenarodne, trule dodikovske vlasti.

(Dnevni avaz)                              

DNEVNIK POBUNE: Vatra se neće brzo ugasiti

Ako vlast i dalje bude ignorisala zahtjeve svojih obespravljenih građana, možda će nam stvarno i trebati „trupe EU“ koje pominje visoki predstavnik Valentin Incko

  

Tokom socijalnih protesta koji su obilježili prošlu sedmicu, vlast je pokazala koliko slabo poznaje svoj narod. Sad već bivši premijer Sarajevskog kantona Suad Zeljković (SDA) postao je simbol gluposti i bezobrazluka sa svojim ocjenama da se ovdje ne živi loše i da ljudi nemaju razloga da se žale na svoj životni standard.

Posebno začuđuje totalno loša procjena koju je vlast imala o spremnosti građana da joj se suprotstave. Otkud ovoliki gnjev, nervoza, agresivnost i nasilje – začuđeno su se pitali čak i šefovi policijskih i sličnih službi.

Ova njihova pitanja izraz su totalne nesposobnosti za ozbiljno vođenje državnih poslova. Od prvih poratnih dana u Sarajevu, na primjer, građani sami sebe opisuju kao luđake! Iz ratne opsade niko nije izašao čiste glave i sačuvanih živaca. Svoj glavni grad sami nazivamo „najvećom ludnicom na svijetu“.

A šta se od ljudi takvog mentalnog stanja može očekivati? Upravo ono što se i dogodilo!

Svi treba da budemo srećni što su se bijes i pravi nervni slom građana ograničili na samo dvije zgrade. Psihički nestabilni i socijalno uništeni ljudi čine mnogo opasnije stvari od onih koje su tokom protesta činile Sarajlije.

Narušeno je duševno zdravlje i ljudi u ostalim gradovima koji su zahvaćeni agresivnim protestima. Da vlast i policija ozbiljno rade svoj posao, davno su iz medija mogli saznati jednu jako važnu činjenicu: da ovdje, iz godine u godinu, dramatično raste potrošnja antidepresiva, odnosno lijekova za saniranje psihičkih poteškoća. Naš prosječni građanin stalno je na rubu nervnoga sloma! Malo mu nedostaje da eksplodira.

Tu vrstu frustracije ljudi su do sada uglavnom ispoljavali prema sebi ili bližoj okolini. Puno je nasilja i kriminala. No, u času kad psihički labilni, obespravljeni i egzistencijalno ugroženi ljudi izlaze na ulicu da protestuju, njihovo mentalno stanje postaje jako važan faktor.

Za to vrijeme, vlast se ponaša potpuno kontraproduktivno. Zlatko Lagumdžija, Nermin Nikšić, Bakir Izetbegović i drugi, umjesto smirivanja, ljude samo dodatno iritiraju. Je li moguće da oni nisu svjesni šta rade sa, na primjer, širenjem laži da je među sarajevskim demonstrantima pronađeno 12 kilograma droge! I to nastavljaju da govore i nakon službenog policijskog demantija!

Pomenuti funkcioneri ulje na vatru dolijevaju i proglašavanjem demonstracija huliganskim. U njima jeste bilo mnogo lošega, no – to ni najmanje ne utječe na ocjenu o opravdanosti protesta, čak i njihove agresivnosti.

Mnogi ljudi u današnjoj BiH su hodajuće bombe, teškim životom izranjavane  osobe koje se bore za biološki opstanak. Ako svi takvi izađu na ulicu, plašim se da bi se u plamen pretvorilo pola Sarajeva!

U tom slučaju, na udaru bi, osim zgrada u kojim sjedi vlast, mogla biti i imovina visokih funkcionera. Ona je, uostalom, već napadnuta u Bihaću. Tamo su demonstranti udarili na porodičnu kuću kantonalnog premijera Lipovače i na  privatni hotel za koji se govori da je u vlasništvu tog političara. A sinoć je u Sanskom Mostu spaljena vikendica federalnog ministra Halimovića (SDA).

BiH je bure baruta. Protesti i nemiri mogu se smirivati samo kratkotrajno: oni će vjerovatno trajati do časa u kojem će konačno početi da se rješavaju egzistencijalni problemi koji su ljude i natjerali na građanski otpor.

Do tada, ogroman je rizik od još većih nereda. Stoga raduje vijest da predstavnici međunarodne zajednice o tome razmišljaju ozbiljnije od domaće vlasti. O tome govori današnja izjava Valentina Incka.

„Ako stanje bude eskaliralo, moraćemo eventualno da razmišljamo i o trupama Evropske Unije“, najavio je Visoki predstavnik.

Nadam se da se ta mogućnost zaista i planira u međunarodnim krugovima, da ovo nije samo neobavezujuća Inzkova misao. Jer, ono što smo dosad vidjeli, moglo bi da bude samo blaga uvertira za mnogo veću eksploziju.

I građani i vlast i međunarodna zajednica moraju totalno ozbiljno da shvate veličinu opasnosti i izazova pred kojim se nalazimo. Protesti i opravdani zahtjevi osiromašenog i obespravljenog stanovništva moraju imati apsolutnu podršku, ali i pomoć od svih faktora koji mogu utjecati da se u ovim događajima izbjegnu ljudske i materijalne žrtve.

Kao glavnu opasnost za građanski red i mir pri tome trebamo tretirati vlast i njene lidere. Kako su nečovječno dosad vladali, ne bi nas začudilo da upravo oni, ubacivanjem svojih plaćenika u redove demonstranata, pokušaju da insceniraju haos i bezakonje, sve do ljudskih i drugih žrtava. To bi samo njima bilo od koristi.

DNEVNIK POBUNE: Prelivena čaša

Nikakav palež ni grabež ne mogu da umanje opravdanost gnjeva koji naše ponižene i obespravljene sugrađane izvodi na ulicu

Građanske pobune, kakva se i kod nas zametnula, redovito su praćene neredom, pa i nasiljem. Vatra, pljačka, opća zbrka i strka obilježavaju protestne skupove i u svjetskim metropolama: Parizu, Londonu, Njujorku...

Nasilje je, međutim, i tamo i ovamo, samo prateća pojava. Ono je za svaku osudu. No, ono  glavno, ono što nikakav palež ni grabež ne mogu da umanje, to je opravdanost gnjeva koji ljude izvodi na ulicu.

Zar mi svoju vlast već godinama ne upozoravamo da je čaša prelivena, da nas ne mogu dovijeka jahati kao magarce? Zar za sobom nemamo dugu povijest takozvanih dostojanstvenih protesta? To je ono kad ponižena grupa ljudi dođe pod prozor vlasti i potiho joj se požali na svoje jade. Požale se i skrušeno raziđu kućama, a vlast nastavi po starom: šiša ljude kao ovce!

E, to je vrijeme bespovratno prošlo. Svoju maćehinsku vlast građani više ne misle moljakati. Došlo je drugo vrijeme: vrijeme prinuđavanja, vrijeme energičnog pritiska.

Ovih dana građani pokazuju da u svojoj opravdanoj borbi više nemaju ni straha ni obzira prema vlastitim dželatima. A i što da se ustručavaju prema onima koji, kao preksinoć u zgradi Federalne vlade, vanredno zasjedaju samo zato da se dogovore kako da uplaše i zavaraju svoje potlačene građane? Gdje su, sa takvim sastancima, bili svih ovih godina u kojim je narod upirao prstom u lopovluk, u krajnji nemar i harčenje tek rođene, ratom poharane zemlje?

Još je jedan neoborivi dokaz da je pobunjeni narod na pravom putu. Zar ne vidite da su se oni protiv kojih su ljudi ustali sakrili u mišiju rupu!

U toj rupi mogu i da ostanu. Umjesto njih, hitno nam treba nova vlast, ona koja će nas voditi srčano, odgovorno, stručno i nesebično.

(Dnevni avaz)

DNEVNIK POBUNE: Dva vruća šamara

Ohrabrenje građanima da se po svaku cijenu obračunaju sa parazitskim vlastima stiglo je čak i od evropskih političara, koji takođe prizivaju "Bosansko proljeće" 

Slučajnost je htjela da dvije potpuno različite grupe ljudi istog dana na dva udaljena mjesta skinu rukavice i grubo progovore o stanju u Bosni i Hercegovini. Datum može biti i plod slučajnosti. No, ono drugo – vrući šamari u lice BH vlasti - logički su se poklopili i u Briselu i u Tuzli.

U Tuzli smo u srijedu vidjeli pravo bojište. Psovke, kamenje, povrede i hapšenja, obilježili su masovne građanske demonstracije. Ministri su pod zaštitom policije bježali iz svojih ureda. Njihova sigurnost zaista je bila ugrožena, jer je kroz protestnu masu, uz ostalo, krenula i opasna rušilačka energija.

U Briselu su se stanjem u BiH bavili zastupnici Evropskog parlamenta. Ovaj put oni nisu tražili uglađene i sterilne izraze, kao toliko puta do sada. Doris Pack, na primjer, za govornicom je gotovo poskakivala od bijesa. S vidnim osjećajem lične povrijeđenosti, uzviknula je: U Bosni nam se rugaju, njihovi političari nas ismijavaju, ali hoće naš novac!

I Sarah Ludford, predstavnica britanskih liberala, suštinski je na račun vlasti u BiH izrekla isto ono što govore i demonstranti u Tuzli. Ona je izrazila nadu da sa tim događajima kreće "Bosansko proljeće". Time je poslala ohrabrenje građanima BiH da se, mimo institucija, obračunaju sa svojim zlim gospodarima.

Političko “proljeće” u BiH će se svakako dogoditi. Ništa drugo građanima nije ni preostalo u pokušaju da discipliniraju svoju vlast. Stoga su masovni protesti, nemiri, čak i neredi – neminovni! Uostalom, u srijedu su bespovratno i počeli. A neće stati sve dok vladajuća bagra ne dobije zasluženu kaznu.

Naredni izbori nisu daleko. No, oni za BiH nisu spasonosna metoda. I kad se dogode, i kad građani možda glasaju za one koji nude odgovorniji rad, male su šanse da se ta obećanja i realizuju. Jer, kako stoje stvari, ovdje nijedna ozbiljna i odgovorna stranka ne može dobiti tako krupnu parlamentarnu većinu da bi uopće mogla doći u poziciju da provodi program radikalnih rezova.

Ako u BH politici uopće ima “dobrih momka”, ako na izborima i dobiju puno glasova, oni će ipak morati da stvaraju koalicije sa strankama koje su dvadesetak godina uništavale Bosnu. “Loši momci” će uvijek imati dovoljno glasova da se bez njih ne može formirati praktično nijedan organ vlasti. Jer, mnogi glasači interesno su vezani upravo za njih.

Iz opšte propasti u BiH nisu profitirali samo političari i stranke nego i poveliki broj takozvanih “običnih ljudi”. Pod kišobranom SDA, SDP, SNSD ili HDZ oni su dobili mnogo toga nezasluženoga. Nije ovdje korumpirana samo vlast; korumpiran je i dobar dio naših komšija, koji imaju interesni pakt sa strankama koje su dosad najduže bile za državnim kormilom.

Pošto se izborima ne mogu postići potrebni rezultati, građani moraju na drugi način da utječu na kvalitet rada svoje vlasti. Taj način može biti sadržan samo u stalnoj i intenzivnoj kontroli izvršavanja obaveza koje vlast preuzima i obećanja koje daje građanima. Taj način se ogleda i u grubim pritiscima kojim vlast treba da bude izložena. To su protesti i demonstracije, kao i pozivanje na odgovornost pojedinačnih funkcionera i stranaka.

Ljudi koji su glasali za one koji ne rade onako kako su najavljivali, imaju svako pravo da ih tokom mandata pozivaju na odgovornost i da na njih vrše svaku vrstu pritiska.

Ako se građani budu tako ponašali, BiH će ući u vrlo rizičnu socijalno-političku i sigurnosnu zonu. Sa nezadovoljnim masama uvijek se manipuliralo, među njih se ubacivalo provokatore i svakakve mešetare. Njihov je zadatak da proteste pretvaraju u opasne događaje, sa obiljem incidenata, sa ljudskim i materijalnim žrtvama. To bi trebalo da u očima većine građana stvori dojam da protesti protiv vlasti mogu stanje da učine samo još lošijim nego što ono jeste.

Taj rizik svakako da postoji. No, s pravom ogorčeni i životno ugroženi građani moraju s tim da računaju i da pronalaze načine da se od tih zloupotreba zaštite. Jer, ulog je za njih ogroman: ako ne uspiju natjerati svoju vlast da radi bolje i odgovornije, ceh će za to platiti upravo građani. Svi sadašnji loši trendovi postaće još lošiji.

BiH zapljuskuje novi val problema. Nadam se da će njegovu cijenu, umjesto građana, ovaj put platiti vlast i političari. Takvu sudbinu višestruko su zaslužili za posljednje dvije decenije svoje katastrofalno loše vladavine.

U toj ocjeni, kako vidimo, slažu se i evropski parlamentarci i ovdašnji “obični ljudi”. Nije nimalo nevažno da za svoj konačni obračun sa parazitskim vlastima dobijemo podršku i od tzv. međunarodne zajednice.

(Bosnia Daily) 

DNEVNIK POBUNE: Tuzlanski fitilj

Svi problemi koji su Tuzlake jučer izveli na ulicu imaju svoje blizance diljem Bosne i Hercegovine

Fitilj ogorčenja konačno je potpaljen. Iz Tuzle bi se, brzinom šumskog požara, mogao proširiti diljem BiH. Jer, svi problemi koji su Tuzlake izbezumili i jučer izveli na ulicu imaju svoje blizance po čitavoj zemlji. Svuda su fabrike opustošene, a privatizacijska mafija je, u saradnji sa politikom, preduzeća ogulila do gole kože. Liste nezaposlenih stalno se produžavaju, a životni standard sunovraćuje se u bezdan.

Prva velika varnica nije slučajno bljesnula u Tuzli. Taj kraj je ekstremni primjer zle sudbine koja nas je sve pogodila. Tamo je privreda nekad bila najjača. Tamo je i nezaposlenost bila najniža, a životni standard najujednačeniji. I sindikalistički pokret tamo ima najdublje korijenje. Otud i logična činjenica da se baš tu začne i dosad najozbiljniji socijalno-politički otpor bezdušnoj i nesposobnoj vlasti.

U Tuzli je jučer na nogama bilo najmanje dvije hiljade ogorčenih građana. Bilo je vriske i teških riječi, čak i tuče i policijskih intervencija, na kraju i uhapšenih i povrijeđenih osoba.

Ono što se dugo kuhalo, izgleda da je i prokuhalo! A gdje i kako će se nastaviti, samo je pitanje termina i lokacije. Nema, naime, nikakve dileme da poniženi i osiromašeni građani više neće ćutke pratiti svoje propadanje i nehaj onih kojim su dali vlast u ruke.

Protesti i nemiri naš su novi problem. No, za razliku od većine ostalih, iz ovog bi moglo da se iznjedri i nešto dobro. U prvom redu je to kažnjavanje aljkave, korumpirane i nesposobne vlasti. Ona mora platiti svoj sramotni ceh.

Kako će se to dogoditi, potpuno je svejedno. Pred razbješnjelom masom premijeri mogu bježati na sporedne izlaze, kao jučer tuzlanski, ali ih masa može sama istjerivati i na glavne. Ispred njih su davno izblijedili svi crveni tepisi i sve nade građana u tobožnju narodnu vlast.

(Dnevni avaz)

Tragikomične potjernice

Režiseri „Slučaja Orić - Meholjić“ pokušavaju od građana još jednom da naprave budale, da po ko zna koji put, umjesto hljeba, narodu podmetnu – igre!

Naša tragedija se nastavlja. Zločini su prvo bili ratni, sad su politički. Uz tragiku su, vremenom, kombinovani sa elementima komike.

Povodom za ove zaključke je farsa koja je iz Beograda pokrenuta raspisivanjem potjernica za srebreničkim vođama otpora Naserom Orićem i Hakijom Meholjićem. Znamo kako su okončana ranija hapšenja Ejupa Ganića i generala Jovana Divjaka, do kojih je došlo po istom principu koji se i sada pokreće iz Beograda. Srpsko pravosuđe i država u tim su se slučajevima obrukali pred međunarodnim pravom i javnošću.

Isto će se, bez ikakve sumnje, dogoditi i sada. Stoga se postavlja pitanje: zašto Beograd pokreće projekte koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh?

Svakome pametnom sve je jasno. Prvo, Srbija će uvijek pokušavati da ublaži ili zamaskira  svoju krivicu za ratne zločine koji su pod njenim patronatom izvršeni svojedobno u Bosni i Hercegovini. Drugo, lažnim patriotizmom i tobožnjom brigom za nacionalne interese i ova srpska vlast će, kao i sve prethodne, pokušavati da odobrovolji  svoje glasače u trenucima kad oni kreću prema glasačkim kutijama. A taj se trenutak bliži i u Srbiji i u BiH: tamo već za dva mjeseca, kod nas za pola godine.

Sva ova atmosfera jako odgovara i Miloradu Dodiku, koji je naučio da živi od izmišljanja nacionalnih strahova, umjesto od rješavanja konkretnih problema. Ni bošnjačkoj politici nije mrsko što se sve ovo dešava, jer ni ona nema snage ni volje da povede brigu o onome od čega građani žive. I ona se radije bavi prošlošću. To su problemi o kojim se godinama može pričati, a da se pri tome ništa ne riješi. Ali se zato dobijaju „odlikovanja“ za nacionalnu pravovjernost.

Sve što se već desetak dana dešava u „Slučaju Orić - Meholjić“ u suštini je jedan novi, mirnodopski zločin protiv čovječnosti. Režiseri tog slučaja pokušavaju od građana još jednom da naprave budale, da po ko zna koji put, umjesto hljeba, narodu podmetnu – igre! I tako će se nekih mjesec dana gomilati teške riječi, prijetnje, optužbe i kontraoptužbe, da bi potom na sve legla prašina. Niko se ubrzo neće ni osvrtati na „Slučaj Orić – Meholjić“, kao što se danas ne osvrće na „Slučaj Ganić“ ili „Slučaj Divjak“. A sjećamo se kakva drama je od njih svojedobno pravljena i u međunarodnoj i u domaćoj javnosti.

Ove prljave igre odvijaju se u trouglu Beograd – Sarajevo – Banjaluka. Međutim, u njih je svaki put upletena i međunarodna zajednica, njene organizacije ili pojedine države. Jednom je to bila Velika Britanija, drugi put Austrija. No, u svim tim slučajevima neizbježni akter je i Interpol. Preko njega se manipulira potjernicama i drugim oblicima potrage za ljudima nečiste savjesti.

Na posredan način u sve ovo umiješan je i Haški tribunal. U Orićevom slučaju, naprimjer, haški istražitelji od „A“ do „Ž“ su svojedobno utvrdili ulogu srebreničkog komandanta u tamošnjim ratnim dešavanjima. Znamo da je Orić oslobođen odgovornosti. Stoga pokretanje nekog novog procesa protiv njega, za stare „grijehove“, u suštini nije nikakvo regionalno pitanje na relaciji Beograd – Sarajevo. To je direktni udar na međunarodno pravosuđe i zakonodavstvo. Zašto Beograd, umjesto neozbiljnih potjernica, ne pokrene pred Haškim tribunalom proces ozbiljnog preispitivanja suđenja Oriću, naprimjer?

Jasno je zašto to Beograd ne čini. Dobiće iz Haga glatku odbijenicu. Stoga nije jasno zašto se u sve ovo, na autoritativan način, ne umiješaju te dvije institucije: Interpol i Haški tribunal. U svojim kartotekama oni imaju precizne fajlove i Nasera Orića i Hakije Meholjića, kao što su imali i dosijee Ganića i Divjaka. Iz njih se jasno iščitava da nema nikakvih elemenata koji opravdavaju progon pomenutih ljudi.

Zašto rukovodstvo Interpola to nijednom nije jasno kazalo Beogradu? Zašto nisu zaprijetili i kaznom svojim „nestašnim“ kolegama koje se poigravaju tako ozbiljnim sredstvima u kakva spadaju međunarodne potjernice?

Umjesto zaključka, evo pitanja: je li moguće da i međunarodnoj zajednici i njenim institucijama odgovara da se ovaj roviti region neprestano vraća u vremena zbog kojih smo i Srbija i mi unakaženi društveno, politički, ekonomski i na svaki drugi način? Ako to međunarodnoj zajednici ne odgovara, ona to u „Slučaju Orić – Meholjić“ jasno može pokazati jednostavnim reagovanjem preko Haga i Interpola.

Takvog reagovanja, nažalost, i ne vidimo i ne čujemo.

(Bosnia Daily)