Ako bi i za šta dobili gromoglasnu podršku
javnosti, federalni parlamentarci bi je dobili za finansijsko kažnjavanje zastupnika
koji bojkotuju ovodnevna zasjedanja
Kad bi zarađivali prema učinku, naši
ministri i zakonodavci i hljeba bi bili gladni. Toliko zakona koliko usvajaju
u parlamentima raznih nivoa, toliko i kiše ima u sušnim ljetima poput ovoga. A
zakoni su glavna roba koju oni treba da proizvode, dakle propisi po kojim
život, i sve što uz njega ide, treba da se ravna.
Pa ni takav luksuz našim političarima nije
dovoljan: oni su se izborili za pravo da, ako im se ćefne, čak ni ne idu na
svoje radno mjesto. Upravo to čine ovih dana, kada dio federalnih
poslanika/zastupnika planduje negdje u hladovini, dok dio njihovih kolega
održava sjednicu za sjednicom.
Već tri zasjedanja Parlament FBiH održao
je bez prisustva narodnih predstavnika iz redova SDA, HSP, Radom za boljitak i Stranke
za BiH. Desetak zakona prošlo je jednu od faza u svojim procedurama,
blagodareći prije svega činjenici da svi prisutni glasaju jednodušno. A kako i
ne bi: to su poslanici iz stranaka nove parlamentarne većine.
Oni drugi, koji su u neproglašenom
štrajku, takođe su interesno vezani: njihove stranke izbačene su iz izvršne
vlasti. Pa se i njihove partijske kolege iz zakonodavnih klupa zbog toga
osjećaju povrijeđeno i uvrijeđeno.
Čime god štrajkači pravdali svoj međusobno
usaglašeni izostanak sa posla, oni jedno zaboravljaju: parlamentarci
jednostavno nemaju pravo na tu vrstu obustave rada! Ili imaju, ali im se iz
ličnih primanja, na kraju mjeseca, moraju izuzeti iznosi za neodrađene dane.
Za ovu vrstu kazne postoji odgovarajuća
zakonska podloga. Stoga bi oni koji prisustvuju zasjedanjima, morali pokrenuti
proceduru kažnjavanja. Ako bi i za šta dobili gromoglasnu podršku javnosti, za
to bi dobili sigurno, čak i od pristalica stranaka čiji predstavnici bojkotuju
svoje obaveze u Parlamentu BiH.
Svi mi simpatiziramo ove ili one političare,
glasamo za ove ili za one stranke. Ali smo, skupno, siti i jednih i drugih, i svojih
i tuđih. Ko, uostalom, trpi neradnike koje mora plaćati kao da kuju suho zlato?
A upravo smo svi mi taj novčanik iz kojega oni, radili ne radili, uzimaju svoju
fasungu, i to onoliku koliku su sami sebi odredili.
Naše sluge ustvari su naše gazde. Ili
nešto ne valja sa onom prastarom izrekom po kojoj je vlast sluga naroda?
