Spomenik ubicama

Krst sramote i provokacije još jutros su trebali skinuti Incko i britanski komandosi, samo par minuta nakon što je navrh brda iskezio svoje pokvarene zube

Svijet danas obilježava Međunarodni dan mira. Bosna i Hercegovina nije jedina zemlja koja ga ne poštuje. Puno je zla na ovoj planeti, i onog koje tek nastaje i onog koje se ne prekida godinama, čak i stoljećima.

Mi pripadamo ovoj drugoj vrsti, zemljama u kojim je, u njenoj prošlosti, oružje “govorilo” suviše često. A i kad je ćutalo, više je to bilo zbog pripreme za novu rundu tuče nego kao doprinos konačnom smirivanju dubokih tenzija.

Veliki bijeli krst koji je jutros osvanuo iznad Sarajeva, na mjestu sa kojeg je prije dvije decenije jedna zločinačka vojska tukla po glavnom gradu BiH, ne birajući između civila i naoružanih branilaca, postao je glavni “doprinos” ove zemlje Međunarodnom danu mira. Dok ovo pišem, niko ga još nije srušio, iako to “s brda” navaljuju. Ali, napetost je možda veća nego što je ikad bila od onih potpisa u Daytonu, kad je dogovoreno da se zaustave oružani sukobi u BiH.

Lako je razumjeti revolt Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva. Naravno da je ogorčen, da je to, kao i većina Sarajlija, doživio kao novu razornu granatu. U izjavi za medije ipak se maksimalno suzdržao i kratko to ocijenio kao “provokaciju koja ne bi trebala proći”.

Vjerujem da se Sarajlije, ovim povodom, teško suzdržavaju da iz njih izbije ratoborni bijes. S druge strane, siguran sam da mnogi političari, posebno oni koji su huškali “graditelje” krsta i koji opravdavaju njegovo podizanje, priželjkuju da ta tempirana bomba i eksplodira. Uostalom, i postavljena je da ljudima pomuti još ono malo razuma što im je preostalo. Ta bomba u obliku krsta naročito je potrebna Miloradu Dodiku, sad kad se bliže izbori na kojim bi Srbi trebali da ga kazne za osam godina diktatorske vladavine u RS.

Krst iznad Sarajeva je simbol prizivanja nove velike svađe. Strahovi su pojačani vjerovatno u svakom čovjeku koji danas ovdje živi, bez obzira kojoj naciji pripada. Jer, svi znaju, neki manje a neki više, koliko sukobi bole, koliko ljudskih i drugih žrtava proizvode.

Građanima nije do sukoba. Ali jeste politici, koja u rukama drži sva sredstva kojim se na ovom prostoru potiče mir ili nemir. A dobro znamo kako se ona dosad ponašala u sličnim situacijama. Toj politici trebaju nacionalni sukobi, jer trpi poraz za porazom u svim svojim mirnodopskim poslovima. Ona ne zna (ili neće) da pomogne ni nesretnicima kojim su ovoga proljeća nabujale vode ušle u njihove domove. Pogotovo nisu u stanju (ili ne žele to da rade) da zemlju okrenu u pravcu političke i ekonomske stabilizacije.

Kad ih građani u tome ocjenjuju, vlast dobija najnižu ocjenu. Stoga joj treba nova “disciplina” u kojoj će se takmičiti. A to je sijanje mržnje, u čemu se oni najbolje snalaze već decenijama.

No, šta sa krstom, kako smiriti strasti koje mogu svakog trenutka da kulminiraju?

Nadam se, jer drugu varijantu za spriječavanje krupnog incidenta ne vidim, da je lokacija na kojoj se krst nalazi odmah stavljena pod nadzor EUFOR-a, da su negdje u blizini i oni komandosi koji su nedavno stigli iz Velike Britanije. Kad su dolazili, rečeno je da su tu kako bi, u predizbornim danima, spriječili eventualnu eskalaciju nasilja. Njihovi vojni i politički komandanti sigurno su svjesni da pred sobom sada imaju upravo takvu situaciju. Nadam se da znaju i kako na nju da odgovore.

Međutim, u oružanoj kontroli mira nije potpuno ni konačno rješenje. Jedino pravedno, politički mudro i ljudski opravdano je da se taj spomenik ubicama ukloni onako brzo kako je i postavljen - preko noći.

A to je, za koga drugog nego za njega, zadatak Valentina Inzka i Ureda visokog predstavnika u BiH. On ima tu vrstu ovlaštenja, ali i imperativ da oštro odgovori na tako krupan izazov ovdašnjem miru. Trebao je to učiniti još jutros, par minuta nakon što se bruka ukazala navrh brda!

Nadam se da će OHR i kompletna međunarodna zajednica, koja već godinama, s pravom, rješenja traži od domaćih lidera, shvatiti da je ovo posebna situacija. Samo oni, uklanjanjem krsta sa Zlatišta, mogu spriječiti novi, opasni val mržnje.

Što duže budu oklijevali, biće više podmuklih laži “s brda” kako je, kobajagi, neko na električni stub u izgradnji “dodao letvu”. Podmukla je i ljudski pokvarena ta nacionalistička bratija, koja provocira reakciju “odozdo”, od sarajevskih žrtava kojim može da prekipi. I eto belaja!

Igorove čizme

I novinari su, u masi hrabrih i nesebičnih ljudi, ovih dana 

osvjetlali svoj obraz

Igor Požgaj zdrav se vratio sa svog reporterskog zadatka u poplavljenom Doboju. Njegove čizme, koje je usred vodene stihije izuo s nogu i poklonio čovjeku koji je tri dana po vodi gacao u najlonskim kesama, postale su jedan od dirljivih simbola dramatične borbe s vodenom stihijom.
Ovaj gest kolege iz banjalučke Alternativne televizije, tako sitan, a tako upečatljiv, i novinare je uvrstio u zlatnu knjigu herojstva i dobročinstva koja se ovih dana ispisuju diljem Bosne i Hercegovine. Svaka čast, Igore, time si kompletnoj našoj profesiji osvjetlao obraz!  
Iza ovog gesta kolege Požgaja još je niz priča koje služe na čast i ponos ljudima iz medija. U općem metežu oni su se probijali tamo gdje ih nisu tjerali njihovi urednici, nego lična kuraž, nesebičnost i osjećaj da informacijom s lica mjesta mogu dati svoj doprinos nadljudskoj borbi sa stihijom.
Plutale su naše kolege zaljuljanim čamcima, prelazile iz helikoptera u helikopter, gacale po živom blatu i vodi, dolazile ljudima pod prozore, prenosile porodične poruke, pa i pakete pomoći. Novinari, snimatelji i fotoreporteri, riskirajući svoju sigurnost, bili su jedna od karika velikog lanca ljudskosti koji je pokušavao obuzdati bujicu i njene teške posljedice.
Reporteri našeg lista i svih drugih medija položili su jedan veliki i težak ispit. Nadam se da će na istoj visini biti i ubuduće, kad se budu vraćali na mjesta nesreće i pratili kako teče obnova. U ime javnosti, oni trebaju biti svjedoci i afirmatori novih dobrih djela, ali i nepotkupljivi kritičari javašluka ili lopovluka koji se, nažalost, redovno javljaju u ovakvim prilikama.

(Dnevni avaz)

Popravni ispit

Vlasti koja nas je bezdušno pokrala u poratnoj obnovi ne smijemo dopustiti da proćerda i pomoć za poplavljene krajeve

Na greškama se najbolje uči. U toj vrsti škole, nažalost, nema nam premca. Ako je neko grubo izigran, pokraden i prevaren u času kad mu je bilo najteže, onda smo to svakako mi u Bosni i Hercegovini.

Silne milijarde, namijenjene poratnoj obnovi i zbrinjavanju stradalnika, trošene su krajnje sumnjivo, tajnovito i raskalašno. Ni dan-danas, uostalom, ne znamo ni ko nam je ni koliko sadake uputio da se nekako vratimo u život nakon silnih stradanja i razaranja.

Sad, kad su nam oči nabujale od suza, kad gledamo kako nam narod jauče pod najezdom golemih voda, taj poratni nauk neprestano moramo da imamo u vidu. Ko je jednom krao i varao, obično i ne zna drugačije. A na vlasti, kojoj u zadatak pada obnova poplavljenih područja, uglavnom su sljedbenici ili nemoralni blizanci onih koji su na narodnoj nesreći u dvije posljednje decenije zidali svoje sjajne dvore.

Nijedna marka, nijedna kesa sa mlijekom i keksom, nijedan potez vlasti koji će biti povučen u ogromnom projektu obnove od vodene stihije ne smije ostati van domašaja javnosti. Ako već zvanični organi u buduće timove za pomoć i obnovu ne uvrste predstavnike građana, posebno onih koji su bili izloženi kataklizmi, onda ih na to moramo prinuditi.

Riječima i naknadnim izvještajima više ni slučajno ne smijemo vjerovati. Inače ćemo se provesti kao i u poraću, u vremenu u kojem je moral naše vlasti bio ništavan, na sramotu ogromne većine njenih pripadnika.

I narod i vlast sad su na popravnom ispitu. Narod – da ovaj put udari po prstima pohlepnike i pokvarenjake; vlast – da pokaže da i u njoj možda ima, dosad nevidljive, duše i savjesti.

(Dnevni avaz)

Trovač ljudskih duša

Kojom li je đavoljom igrom srpskoga zloduha Dobricu Ćosića zapalo tako lijepo ime?

Riječi često ubijaju poput metaka. Oni koji ih ispaljuju, nažalost, redovito ostaju van domašaja zaslužene kazne. Ona se obrušava samo na one koji povlače okidač.

Tako stoji i s ubistvenim rafalima riječi kojima je Dobrica Ćosić decenijama trovao svoje sunarodnike s obje strane Drine. Njega se nije dotakao nijedan paragraf, ni domaći ni strani, kojim su za počinjeno zlo kažnjavani jurišnici i bezdušnici iz velikosrpskih hordi pokrenutih prije četvrt stoljeća.

Dobrica Ćosić zorni je primjer licemjerja savremenog čovječanstva. Ono se obično bavi posljedicama, zanemarujući uzroke; ono kažnjava izvršioce, a amnestira one koji podstiču na nered i zlo. Koje li đavolje igre, uostalom, da tako opakog čovjeka dopadne tako lijepo ime!

Ćosića će po dobru pamtiti samo oni koji su igrali u vražjem kolu njegovih ideja, poput Milorada Dodika. Svojim saučešćem porodici preminulog „velikog pisca, akademika i državnika“ on je pokazao kome i čemu pripada, čak i danas, u vrijeme kad većina Srba liječi teški mamurluk od Ćosićevih gorkih napitaka i bojovničkih zdravica.

Zbog njegovih otrovnih riječi zakukale su mnoge majke, i srpske i bošnjačke i hrvatske. A on se cinično smješkao, neumoran u srbovanju i nacionalističkom pametovanju, uvijek spreman da iz usta ispljune još pokoji metak. Do posljednjeg časa svog šejtanskog života ostao je vjeran svom davnašnjem načelu da „srpski narod dobiva u ratu, a gubi u miru“.

A šta drugo taj njegov usklik znači nego poziv na stalno vojevanje? I ono jučerašnje i, ne daj Bože, neko buduće!

O mrtvima se govori s popustom, obično sve najbolje. Ako neko nije zaslužio tu vrstu ovozemaljske uljudnosti, onda je među njima svakako Dobrica Ćosić.
(Dnevni avaz)

Vodeni izazov

U borbi s vodenom stihijom ispisuju se priče o hrabrosti, ljudskosti, solidarnosti i samoprijegoru

Nakon politike, i priroda se urotila protiv ovog zlosrećnog naroda. Teške kiše, decenijama neviđene, pola BiH zavile su u crno. Voda kulja sa svih strana: ugrožava ljudske živote, plavi kuće i uništava imovinu i usjeve, blokira saobraćaj i sije strah da se možemo i gorem nadati.

U moru briga u kojima ovih dana plovimo nikome još ne pada na pamet da zbraja štete i da planira sanaciju onoga na šta se sve okomila vodena stihija. Sad se važno svim raspoloživim snagama oduprijeti bujicama kojima s neba i dalje pada kišno pojačanje, umnožavajući ionako brojne nevolje.
Iz ugroženih područja stižu vijesti koje govore o nadljudskim naporima civilne zaštite, vatrogasaca, policije, vojske... Na nogama su i hiljade građana koji ne čekaju pozive nego se sami nude i pritječu u pomoć komšijama i sugrađanima. Dostavljaju se prve donacije i organizuju privremena konačišta za one kojima je voda prešla kućni prag.
Stižu vijesti i o propustima, zakašnjelim ili sporim reakcijama, čak i o nekim ljudi nedostojnim potezima. Ipak su to izuzeci: ovih dana, u borbi s vodenom stihijom, prvenstveno se ispisuju priče o hrabrosti, ljudskosti, solidarnosti i samoprijegoru.
Ono što je najvažnije, potop koji nas je zadesio, do ovog trenutka, nije odnio nijednu ljudsku žrtvu. Sve ostalo može se, kad mine vodena stihija, nadoknaditi i popraviti.
Ovo nije prva velika nevolja koja nas je zadesila. Nesreća je, nažalost, naš stalni životni saputnik. No, po nečemu bi se ovaj potop morao izdvojiti iz prethodnih nedaća, na kojima su bezdušni ljudi i neke strukture vlasti redovito izvlačili prljave profite. Valjda će ovaj put svaka društvena marka otići nevoljnicima, od kojih su neki preko noći postali beskućnici i teški siromasi.

(Dnevni avaz)

Dvolična vlast

Najgora vrsta ljudi su oni koji pred jačima od sebe krotko poginju glavu, dok po slabijima šibaju iz sve snage

Naša vlast oguglala je na svaku kritiku. Na svoje podanike se i ne osvrće, a kritike sa stranih adresa pravi se da ne čuje.

Na strance ova vlast ne smije podići ruku, čak ni odgovoriti na njihove teške optužbe. Na domaće nezadovoljnike, međutim, ona bezdušno udara palicama i škljoca lisicama. Naravno da to ljudima tjera strah u kosti, da im nije baš svejedno kad trebaju podviknuti na vlast ili se uključiti u protestne kolone.

No, Doris Pak (Pack) može, po ko zna koji put, ovdašnjim političkim štetočinama sasipati istinu u lice, istinu o njihovoj korumpiranosti i neradu. I visoki predstavnik već mjesecima u svakom svom govoru ohrabruje potlačeni narod da se muški suprotstavi svojim mučiteljima.

Jedini čovjek koji ovdje nešto znači, a koji je u petak stisnuo petlju da razmijeni neku riječ s demonstrantima, također je bio stranac - direktor američke agencije USAID! I niko mu to od ovdašnje vlastele nije zamjerio, iako se to očigledno kosi s tzv. dobrim diplomatskim običajima.

Najgora vrsta ljudi su oni koji pred jačima od sebe krotko poginju glavu, dok po slabijima šibaju iz sve snage. Upravo takva je, kukavička i dvolična, vlast ove zemlje. Stranci im mogu ispljuvati oba obraza, oni će sve to mirno polizati. No, drzne li se da im stavi primjedbu neko od njihovih podanika, e - onda zrakom odmah vitla kandžija!

Tu nam stranci ništa ne mogu pomoći. Prepušteni smo vlastitoj građanskoj snazi. Tek kad ona postane moćna, stotinu puta jača od sadašnje, može se računati da se vlasti pročepe uši i da, konačno, barem čuje šta ljudi od nje traže.

Po tome smo nalik svojim gospodarima: onako kako oni pužu pred strancima, tako i mi - čast izuzecima - pužemo pred njima.

(Dnevni avaz)

Čobanska gospoda

Fina odijela samo maskiraju loši odgoj, krkanske manire i nekulturu kojom nas je naša vlast još jednom obrukala u uljudnom svijetu

Namješteni osmijeh jedno je od glavnih pravila diplomatije. Da nije toga, stranci koji imaju posla sa vlastima naše zemlje neprestano bi povraćali od gađenja. Toliko ljudske i političke nekulture oni rijetko gdje viđaju.

I pored urednih najava, poziva i upozorenja, Direkcija za evropsko proširenje od naših nadležnih organa još nije dobila dnevni red za jedan važan majski sastanak. Rok su, ipak, produžili do ovog ponedjeljka, s napomenom da, u suprotnom, sastanka neće ni biti. No, nisu odoljeli a da vlastima BiH, makar i uvijeno, ne ukažu na njihovu krajnju neposlovnost i politički bezobrazluk.

U pismu pristiglom iz Brisela poručuje se “da je ovo prvi put da jedna zemlja ne poštuje uobičajene procedure ekonomskog dijaloga sa Evropskom unijom”. Možemo samo naslućivati koliko je trebalo hladnih obloga onome ko je pisao to pismo, pa da se suzdrži od riječi koje bi sočnije i preciznije imenovale ovaj politički “balkanizam”.

Razne zemlje počesto su u prilici da se javno izvinjavaju zbog nedoličnog ponašanja svojih građana van njihove države. Mi smo, međutim, i po tome originalni. Građani BiH imaju punu vreću razloga da se gnušaju i stide zbog papanluka tobožnje gospode koja nas zastupa u svijetu. Njihova fina odijela samo maskiraju njihov loši odgoj, krkanske manire i političku nekulturu kojom nas brukaju gdje stignu.

I onda se čudimo što nas na evropskim granicama i aerodromima tretiraju kao balkansku stoku. Zar da im zbog toga zamjeramo? Ne! Kad nam vide čobane, zar o ovcama mogu ljepše da misle!

(Dnevni avaz)

Prvomajski ćorak

Jedino u Tuzli vidjeli smo oveću povorku obespravljenih, u nevolji zbratimljenih radnika i onih kojim je posao samo nedostižni san

Prvomajska kiša tradicionalno je rominjala povazdan, a radništvo se izležavalo, pomalo mezuckalo i hvatalo čašice. Na svečarske poruke sindikata niko se nije ni obazirao: kako su prije lagali, u tobožnju slavu rada, tako i sada trube o svemu osim o onome zbog čega postoje.

Za socijalističko vrijeme bilo je i razumljivo da radnici Prvi maj slave kao praznik. Tadašnja vlast nije dopuštala nikakve izljeve gnjeva. I na druge načine se znalo smirivati radničku klasu. Gotovo svi su tada imali zaposlenje, a na radnom mjestu se nije moralo upinjati iz petnih žila.

Danas je radna knjižica slična dobitnom listiću na bingu. Prvi maj se u BiH može, gotovo podjednako, obilježavati i kao Dan rada i kao Dan nerada. Tako kažu statistike. No, po malo čemu juče se to moglo vidjeti u našim gradovima. Samo u Tuzli vidjeli smo oveću povorku u nevolji zbratimljenih radnika i onih koji nemaju čak ni neki bijedni poslić. Pa se i oni brzo raziđoše na tanki praznični ručak.

U svijetu je, pak, bilo burno. Svuda su viđene protestne povorke, a u Istanbulu je prštalo na sve strane. Radnici su se sukobili s policijom u Torinu, a velika okupljanja zabilježena su i u Grčkoj, Mađarskoj, Rusiji, Kambodži...

Od surovog kapitalizma radnici će, i kad se bune, teško dobiti ono što žele i zaslužuju. A kad ćute, kao kod nas, dabome da neće dobiti ništa!

Za sve se u ovom okrutnom svijetu mora boriti, upirati i nogama i rukama.Tek kad to shvati, i naša radnička klasa će steći šanse za iole pristojniji život. Put do njih vodi preko pobune: prvo, protiv potkupljenih sindikata, a potom i protiv vlasti koja do radnika i građana drži koliko i do lanjskoga snijega.

(Dnevni avaz)

Džepna politika

Svojih kraljevskih plaća naša gluha i pohlepna vlast sama se nikad neće odreći

Državni zakonodavci nedavno su najavili da će skresati kraljevske plaće vlasti. Međutim, od smanjenja nema ništa. U pitanju je, tobože, "poštanski" problem. Iz Vijeća ministara, kojem je Predstavnički dom Parlamenta BiH naložio da sačini odgovarajući zakon, tvrde da ni nakon deset dana nisu dobili zahtjev da to učine. 

Spomenute institucije nalaze se u istoj zgradi. "Sporni" papir za nekoliko minuta mogao se prenijeti iz kancelarije u kancelariju. Ali nije!

Javnost nije iznenađena. Općepoznato je da se u državnom vrhu BiH nalaze nesposobni ljudi. Ne bi nas začudilo da je zahtjev poslat poštom na neku nepostojeću adresu, pa sad luta od Južnog do Sjevernog pola.

Drugo, naši političari navikli su da žive od riječi, a ne od djela. U času kad su obećali smanjenje plaća, mislili su da su samim tim osvjetlali obraz. A zatim su, po staroj navici, od svega napravili gnjavažu koja se nikad ne mora završiti.

Da je iskrena u svojoj namjeri, vlast je sve mogla obaviti u minuti. Do donošenja zakona, mogli su dio plaće donirati tamo gdje škripi za goli život: invalidima, nezaposlenima, kuhinjama za siromašne...

Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić od početka mandata kompletnu plaću poklanja sindikatu policije. Nekoliko državnih zastupnika, sa po nekoliko stotina KM, stipendiraju đake i studente. Svi ostali keširaju puni iznos svojih sramno visokih plaća.

Kad se, nedavno, Valentin Incko odrekao četiri petine svojih primanja, mislilo se da je i to jasan signal domaćim funkcionerima. Zaludno! Vlast u BiH je ili gluha ili bezobrazna.

Istini je, bez sumnje, mnogo bliže ovo drugo. Našu vlast vodi njen džep, a ne moral i savjest. Svojih kraljevskih plaća oni se nikad neće sami odreći: one im se jedino mogu - oduzeti!

(Dnevni avaz)

Holandska "istina"

Uvijek će biti sitnih duša, plaćenika i zlobnika koji će širiti laži o našoj zemlji, poput one da su “svi Srbi u BiH tokom rataubijeni ili protjerani"

Sa podlim lažima hrvemo se još od prvih dana državne nezavisnost.Zatekli su me u Moskvi, kada sam Rusima, bombardiranim srpskom propagandom, morao da objašnjavam da naši muslimani nisu nikakvi Arapi ni Anadolci nego - Slaveni. Mnogi su vrtjeli glavom, već učahureni u “istinu” koja im je prethodno usađena u mozak.

Jučer smo objavili da će holandski izdavač, nakon višegodišnje upotrebe,  štampati novu verziju srednjoškolskog udžbenika geografije. Konačno će biti brisana rečenica po kojoj su “svi Srbi u BiH (tokomrata) ubijeni ili protjerani”. Neki novi klinci više neće biti obmanjivani. No, šta sa onima koji su u holandskim školama godinama učili ovo “znanje”?

Par godina nakon rata britanski vojnici u BiH su dolazili sa knjižicom, u izdanju svoje vlade, koja je grubo krivotvorila nacionalne i teritorijalne činjenice o našoj zemlji. Prije mjesec dana i ukrajinska vlada nas je, sjećate se, kartografski utopila u Hrvatsku!

U kolo laži hvatali su se i neki evropski intelektualci. “Milošević je za mene daleko manje kriv za sve od jednog Izetbegovića i Tuđmana, pa čak i od Kučana”, nedavno je izjavio austrijski pisac Peter Handke, primajući odlikovanje u Banjoj Luci. Sjećamo se, dabome, i njegovog govora na pogrebu “balkanskog kasapina”.  

Šta tek reći o nasrtajima na istinu o Srebrenici. Ponukalo je to poznati švedski list "Expressen" da jučer objavi spisak poznatih osoba koje u toj zemlji negiraju ovaj genocid.

Uvijek će biti sitnih duša, plaćenika i zlobnika koji će pokušavati dakrivotvore istinu o onome što se zbiva(lo) u našoj zemlji. Sustizanje njihovih laži jednako je sakupljanju raspršenoga perja.

Holandska ispravka jedne gnusne laži pokazuje da od tog mukotrpnog posla ipak nikad ne smijemo odustati.

(Dnevni avaz)

SDS u krilu velikih sila

Hoće li, kao nekad na Biljanu Plavšić i Dodika, međunarodna zajednica sada zaigrati na Srpsku demokratsku stranku

Nije nikakva tajna da su Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) favoriti velikih sila u Srbiji. Dobro se zna, takođe, da Vučićeva stranka gaji bliske veze sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) u Republici Srpskoj. Tu bliskost prošle sedmice javno je, u Banja Luci, izrazio potpredsjednik Vučićeve stranke Nikola Selaković. Gostujući na jednom skupu SDS-a, Selaković je naglasio da „mi ne možemo da zaboravimo vrijeme kada smo u Srbiji bili opoziciona stranka i kada su naši prijatelji i naša braća iz SDS- a bili prvi koji su znali da odgovore na svaki naš poziv“.

Može li se na osnovu ovoga zaključiti da su SNS i SDS sada bliski onako kako su to godinama, dok je u Beogradu vladao Boris Tadić, bili njegova i Dodikova stranka? Mislim da je to sasvim logičan zaključak.

Drugo pitanje je teže: Ako su SNS i Vučić favoriti međunarodne zajednice u Srbiji, znači li to da bi miljenici velikih sila u BiH mogli postati SDS i Mladen Bosić? I pored svi rizika da prenaglim, sklon sam odgovoru: Da!

Međunarodna zajednica u Aleksandru Vučiću dobila je dosad najjačeg i najodanijeg saveznika na ovom prostoru. On sluša njene savjete. Zarad Brisela i Vašingtona, spreman je i da hladi odnose sa Moskvom, da bude popustljiviji u pitanju Kosova, na kraju da sarađuje i u dovršavanju velikog međunarodnog posla u Bosni i Hercegovini.

Takvom Vučiću i takvom konceptu velikih sila potreban je i igrač koji će na udarnoj poziciji u RS zamijeniti Milorada Dodika. Da li je to Mladen Bosić, koji sada vodi SDS, ili Ognjen Tadić, koji ubrzano jača svoj utjecaj u ovoj stranci, svejedno je. Vučićev i međunarodni partner biće neko iz SDS-a.

Mnogi će imati zamjerki na ovakvu kombinaciju, prvenstveno oni koji se sjećaju uloge koju je SDS imao u razbijanju i destabiliziranju BiH, naročito u ratnom periodu. Svojedobno je malo falilo da međunarodna zajednica SDS-u zabrani rad. Njegove najviše funkcionere je skidala sa visokih državnih funkcija ili slala u Hag. Zar da sada s njima sarađuje?

Principi su u politici što i cjenjkanje u trgovini. Na svašta se pristaje samo da se sklopi posao. Zato i mislim da niko u međunarodnoj zajednici nema ništa protiv SDS-a, ukoliko im se učini da bi oni mogli da budu partneri u ostvarivanju njihovog koncepta smirivanja situacije u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ni Vučićeva prošlost nije bila nimalo svijetla.

Svojim ponašanjem SDS pokazuje da ga zanima ova uloga. Od njih se odavno ne čuju radikalni separatistički glasovi kao iz Dodikovog legla. Oni ne pretjeruju sa ljubavlju prema BiH, ali nema ni izraza mržnje. Svu svoju političku energiju SDS usmjerava na destabilizaciju Milorada Dodika. Pomoć očekuju od Vučića, ali i od međunarodne zajednice. Ako je dobiju, sutra bi trebali biti spremni i na vraćanje usluga.

Vučić može mnogo da pomogne SDS-u: on je ubjedljivo najpopularniji političar među Srbima s obje strane rijeke Drine. Ako pred oktobarske izbore namigne javnosti u RS da je njegov favorit SDS, ta stranka može računati na veliki broj glasova.

Nekim svojim potezima i gestama izbornom uspjehu SDS-a može doprinijeti i međunarodna zajednica. Ona je u tim situacijama uvijek bila utjecajna, naročito kada se, nakon glasanja, odlučivalo o stvaranju koalicionih saveza. Zar američki ambasador Miller nije 2001. uspio da stvori tzv. Alijansu za promjene, na čelu sa SDP-om, iako su šanse za to bile baš sićušne!

Svoju moć međunarodna zajednica pokazivala je i u manipulisanju srpskom politikom. Prvo je na mjesto predsjednika RS uspjela da progura Biljanu Plavšić 1997. godine, a onda i Milorada Dodika, godinu kasnije, na premijersku poziciju. Računalo se da je na taj način u igru uvela „meku“ srpsku struju.

Ispalo je loše i sa Biljanom, a naročito sa Dodikom. Jesu li u međuvremenu izvučene odgovarajuće pouke, koje bi onemogućile da i SDS sutra, na krilima međunarodne podrške, pobere masu političkih poena, a da potom krene kontra putem? Štaviše, kakve su garancije da će i Aleksandar Vučić ostati ovakav kakav je sada, politički pitom i kooperativan? Snovi poput onoga o golemoj Srbiji lako se ne zaboravljaju.

Ništa u politici nije ni sigurno ni vječno. No, bez rizika nema ni profita, zar ne?

(Bosnia Daily)

Podmićeno nebo

Državni organi nikako da srede sitnice koje bi nam godišnje donosile 60 miliona maraka 

Pitanje izdržljivosti ključno je za budućnost BiH. Hoće li prije odustati pljačkaši, koji već decenijama harče narodni i državni imetak, ili će sa svojim kritičkim osvrtima prestati oni koji uporno upiru prstom u bagru koja ovu zemlji krčmi kao vlastitu babovinu?

Prst kojim godinama upirem u lopovluke naše vlasti nikad se neće poviti. Volio bih da on ima snagu groma, pa da zbriše one koje ne dodiruju ni savjest ni pravda ni moral. Izgleda da je samo čvrsta pesnica,  uperena pravo u nos, ono što može da ih zaustavi u njihovim prljavim rabotama.

Drugim riječima stalno iznosim iste optužbe na račun pokvarenjaka koji nam godinama sišu svaku kap krvi. I džaba... Nikome ni dlaka sa glave da zafali. Češljaju se gospoda uvijek po posljednjoj modi.

Čini mi se da, u posljednjih desetak godina, po deseti put pišem o rasprodaji našeg neba. Riječ je o kontroli zračnog saobraćaja kojim, nad našim glavama, i dalje upravljaju Zagreb i Beograd. I još će upravljati, jer naši državni organi nikako da dovrše najobičniju papirologiju koja bi nam, pazite, donosila 60 miliona maraka godišnje.

Ali neće donositi, jer su haram-paše iz Vijeća ministara BiH sad iznašle najnoviju metodu da to spriječe. Domaćoj agenciji koja bi to trebala da radi, u skladu sa evropskim propisima, oni nikako da postave direktora i legalno rukovodstvo. I gotovo – novac će i dalje letjeti u hrvatsko i srbijansko nebo.

Ovo je samo jedna karika u lancu pljačke kojom nas steže naša vlast. Državnih šezdeset miliona neki njeni pripadnici poklanjaju za miliončić u vlastitom džepu.

Hoće li ih zbog toga jednom stići kazna, ne znam, Ali, da su degenek debelo zaslužili, nema nikakve dvojbe.

(Dnevni avaz)

Ko laže, taj i krade

Od svih mogućih industrija kod nas cvjeta jedino SDP-ovska industrija političkih laži

Nije lako razabrati da li Nermina Nikšića na laži nagoni nevolja ili bezobrazluk. Ali baš nisko mora da padne neko ko, kao naš premijer, tvrdi da vodi „najbolju Vladu FBiH do sada“? I da uz to poreda čitav niz izmišljotina kojim želi da nas uvjeri kako je Federacija „danas bolje mjesto nego je bila 2011.“.

U toj Nikšićevoj tvrdnji ima i malo istine. Njega i njegovu rodbinu, školske i stranačke ahbabe u ove tri godine dopao je pravi raj na zemlji. Dobro se bratija svega nadolmila. Gotovo da nema tanjira sa koga makar frtalj porcije nije krišom strpala u svoj trbuh.

Svi pokazatelji govore da živimo svoje najteže poslijeratne dane. Od svih mogućih industrija cvjeta samo SDP-ovska industrija političkih laži. Samo dan prije premijerove bajke, naprimjer, „Istinomjer“ je objavio da „od početka godine stranke na vlasti nisu ispunile nijedno obećanje“! Aktivnosti Vlade FBiH ponešto su se pojačale tek nakon izbijanja socijalnih nemira, zaključuje  pomenuta nevladina organizacija.

Slične ocjene svake godine iznosi i Centar civilnih inicijativa, u kojem brižljivo zapisuju obećanja, a potom ocjenjuju njihovo izvršavanje. Po tome, Nikšić se nikad ne bi pomjerio ni iz prvog razreda osnovne škole. Njegova vlada je, kako kaže CCI, prošle godine usvojila 1799 mjera, od kojih je „samo 36 značajno na dugoročnom planu“.

Federalni premijer ipak je ostavio šansu da mu čak i oprostimo za silni nerad. Najavio je kako očekuje "da se zatvori u BiH prestanu puniti sirotinjom, već da svoja vrata otvore za one koji su tu sirotinju napravili".

Ako se to obećanje ostvari, zaslužio je Nikšić da mu sve ostalo halalimo. No, znate li ikoga ko je, da bi se dopao javnosti, iza rešetaka prvo strpao sebe i svoje najbolje drugove?

(Dnevni avaz)

Politički kusur

Naša sudbina posljedično je vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije; mi smo tu samo neka vrsta kusura

Svijet ne živi po pravdi. Interesi su u prvom planu: politički, vojni, ekonomski... A ko to zna bolje od nas, koji smo platili visoku cijenu svoje sićušne uloge u tako odmjerenom svijetu. I još je plaćamo!

Nekadašnji mirovni posrednik na ovim prostorima Dejvid Oven (David Owen) na to nas je grubo podsjetio. Iznio je svoje uvjerenje da će do promjena u BiH doći „kada Srbija bude bliže Evropskoj uniji“.

Za utjehu, ni da sve o nama ovisi, ne bismo bili bolje sreće. Vladajuća garnitura nije u stanju da pruži pravi odgovor ni na pitanja koja se postavljaju prvačićima, od primjenjivanja presude u slučaju „Sejdić - Finci“ do knjiženja vojnih parcela. A već to bi nas podobro cimnulo prema EU i NATO-u.

Kad ni svoj dio zadaće ne možemo da uradimo, kako ćemo tek preplivati vrtloge koje drugi stvaraju? Jer, ma koliko nas to vrijeđalo i nerviralo, lord Oven ništa ne izmišlja. Naša sudbina zaista je posljedično vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije.

Njihov status u današnjoj Evropi kudikamo je važniji od nas. Mi smo tu samo neka vrsta kusura.

Hrvatsko pitanje gotovo da je riješeno: eno ih u evropskom zagrljaju. No, uhljebljivanje Srbije još će potrajati. Jasan je putokaz koji je vodi ka Briselu, ali je pred njom još podosta krivina na kojima se može kojekuda skrenuti.

Sve naše nade, želje i potrebe ograničene su ovim prioritetima svjetske politike. Iz te tijesne kože ne možemo se izvući. Ali su nam šanse još manje ako pri tome ne činimo ni ono malo što ovisi samo o nama.

Kad bismo tu malo više potegli, nečemu bismo se mogli i nadati. Pogotovo što se u politici Beograda konačno vide neke promjene koje Srbiju ubrzanije vode ka Briselu. I mi bismo, u tom slučaju, brže ušli u voz za to isto (ne)daleko odredište.

(Dnevni avaz)

Gasne maske

Hladni vjetrovi na relaciji Moskva – Brisel mogli bi zalediti i famozni „Južni tok“

Grmljavina oružja počesto zagluši zveket novca, pa neko može da pomisli kako meci i pare ne idu uvijek zajedno. A idu!

Nove priloge staroj priči o novcu kao glavnom motoru sukoba ovih dana ispisuje ukrajinska kriza. Moneta za potkusurivanje Rusije i Zapada postao je i „Južni tok“. To je onaj izvikani gasovod koji bi trebao da olakša dopremanja ruskoga plina u srce Evrope.

U igri je golem novac, oko 50 milijardi eura. Pored Rusije, najviše ulažu Italijani, a značajna rola pripada i Bugarskoj, Srbiji, pa i nama; svima koji se nalaze na toj gasovodnoj trasi.

Od velikog, međutim, uvijek ima i veće. Cijenu tog pravila mogao bi da plati i  „Južni tok“. Hladni ukrajinski vjetrovi, raspuhani na relaciji Moskva – Brisel, mogli bi zalediti ovaj skupocjeni poduhvat.

Italijanski ulagači(EIN) već su objavili da razmišljaju o izlasku iz projekta. Mig iz Brisela dobila je i Bugarska, a i Beogradu je jasno šta se krije iza ove gasne maske. Aleksandar Vučić je, ako čitamo između redova, brzo poručio da će se Srbija prikloniti odluci jačih „igrača“.

Ni mi u BiH nemamo razloga da razbijamo glavu sudbinom „Južnog toka“. On nam, ionako, ne bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Razloga za nervozu jedino ima Milorad Dodik, koji je ovaj projekat politički reklamirao kao da ga je, maltene, on lično osmislio. Mirni tonovi iz Beograda, ali i Sarajeva - spremnih da ovom gasovodu otkažu gostoprimstvo - zaledili bi i njegove želje.

Zveket novca, čitaj: sukobljenih interesa, ipak je uhu ugodniji od fijuka metaka. No, još se ne može sa sigurnošću proricati da će se ukrajinska kriza okončati samo na ekonomskim žaokama i okršajima. O tome će presuditi debljina živaca Moskve i Brisela.

(Dnevni avaz)

Kratak fitilj

Sav naš čemer i beznađe stisnuti su u gorku tužbalicu po kojoj je i u ratu bilo lakše

Gadno nas je vrijeme zapalo. U Bosni i Hercegovini više nije sramota ni biti lud. Prije bi se moglo reći da je, pored tolike nesreće, ovdje sramota biti – sretan!

Psihijatri računaju da svaka četvrta osoba u našoj zemlji pati od nekog psihičkog poremećaja, da nam je fitilj sve kraći. Sarajevski psihijatar Omer Ćemalović čak zaključuje da kompletno naše društvo boluje. U prilog tome idu i apotekarske statistike. One kažu da najbržim tempom raste upravo prodaja lijekova za smirenje.

Za razliku od kravljeg ludila, ptičijih, svinjskih i drugih gripa i virusa, koje nam stižu izdaleka, ova vrsta bolesti potpuno je domaćeg porijekla. Ratne patnje i stradanja ubrali su skupi danak: teško da je iko iz te huke izašao bez manje ili veće duševne rane. A onda je stigao mir, ali ne da nas uspravi nego da nas dotuče: i psihički i fizički i materijalno.

Mirnodopske rane čak su i teže od ratnih. Ljudi su gajili nadu da, kad puške zamuknu, sve može i mora da bude bolje. A onda se ushićenje pretvorilo u ogromno razočarenje. Koliko ste puta u svom okruženju, uostalom, čuli ovu gorku tužbalicu: U ratu je bilo lakše!

U tu rečenicu stisnuo se sav naš čemer i beznađe. U njoj je sadržana i najtačnija dijagnoza društvenog, političkog, ekonomskog i svakog drugog stanja u koje se ova zemlja odavno zaglibila.

Nažalost, i kad bi sve to jednom postalo bolje, većina duševno poljuljanih ljudi ne bi uspjela ponovo da se uspravi. Štaviše, prije se nadati da će broj žrtava dalje da se povećava. Na vidiku, naime, nema ni trunke nade da bi nas, makar kroz ključaonicu, moglo obasjati sunce koje tako očajnički priželjkujemo.

(Dnevni avaz)

Smokvin list

Stvaranje predizbornog političkog kvinteta (SDA, SDS, PDP i dva HDZ-a), koji se zakitio i gizdavom deklaracijom, više ulijeva strah nego nadu

Sa političkim strankama u Bosni i Hercegovini nikad niste načisto. Najčešće obmanjuju javnost, ponekad i međunarodnu zajednicu, a poigravaju se i sa svojim stranačkim rivalima i koalicionim partnerima.

Naše stranke često obmanjuju i same sebe. Ponekad povjeruju u sopstvene laži, misleći da zaista jesu onakve kakvim žele da se predstave u javnosti.

Jedan čudan poduhvat prošlog petka pokrenulo je čak pet stranaka. One su se javno zaklele u demokratiju, evropske vrijednosti, odgovoran odnos prema građanima... Potpisivanjem deklaracije o "Evropskim vrijednostima i zajedničkim ciljevima“ obećali su toliko lijepoga da onaj ko živi u ovoj zemlji jedino što može da zaključi to je da mu se opet nudi neka velika laž!

Predstavnici SDA, dva HDZ-a, SDS-a i PDP-a prihvatili su inicijativu Evropske narodne stranke i njenog predsjednika Josepha Daula. Nakon toga su se srdačno rukovali i, puni sebe, pomislili da su Evropi pokazali kako u BiH ipak ima političkih snaga koje mogu da povedu ovu državu uzbrdo.

Posebno su zanimljive izjave stranačkih lidera koje su novinarima izrekli nakon potpisivanja pomenute deklaracije. Mladen Bosić je ocijenio da se tih pet stranaka ovim činom obavezalo da, u dolazećoj predizbornoj kampanji, neće potpirivati nacionalne strasti niti će u podizanju etničkih strahova tražiti svoju izbornu šansu. Bakir Izetbegović je naglasio da je ovim stvoren predizborni koalicioni blok, koji će se međusobno programski usaglašavati. A Dragan Čović je dodao da bi, nakon izbora, bilo prirodno da se ovaj predizborni savez pretvori u novu vladajuću koaliciju.

U zemlji u kojoj se političarima više ne vjeruje ni u jednu riječ, zaista je teško povjerovati da preko noći može doći do nekog velikog i produktivnog političkog dogovora. On može biti tekstualno divno formuliran, odštampan i potpisan, ali pitanje dosljedne realizacije veće je od Himalaja.

Nije sporna mogućnost da se nacionalne stranke međusobno iskreno povežu. One to, na bazi čistog interesa, rade još od prvih višestranačkih izbora u BiH. Sad su na takav savez dodatno motivisane, jer su njihovi rivali ojačali. Jasno je da iza socijaldemokratskog prefiksa, koji u svom nazivu imaju Lagumdžijina i Dodikova stranka, ne stoji ni zrno socijaldemokratske ideje i pravedničke političke platforme, da i oni mlataraju lažljivim jezicima. No, za njih je na prethodnim izborima ipak glasalo više građana nego za donedavno neprikosnovene stranke sa jednonacionalnim predznakom.

Slabe su šanse SDP-a i SNSD-a da u oktobru ponove rezultate iz 2010. godine, ali stranke koje su se u petak uhvatile pod ruku ipak ocjenjuju da je bolje za svaku od njih da se objedine u jedan politički blok. Na taj način će steći više šansi da se ujesen domognu vlasti, bez obzira koliko će ko u tom bloku da dobije glasova. Samo je potrebno da ispoštuju dogovor od prošloga petka i u parlamentarnom sistemu kakav praktikuje BiH oni ne bi trebali imati nikakvih problema da dobiju političku većinu i na državnom i na entitetskim nivoima. Za tako nešto, u krajnjem zbiru, tih pet stranaka bez problema bi trebalo da dobije dovoljno izbornih glasova.

Međutim, sporno je nešto drugo. SDA, SDS i dva HDZ-a simboli su nacionalne isključivosti u BiH. Za dvije i po decenije svoga postojanja i česte saradnje u organima vlasti, oni su uvijek pokazivali da ih ne zanima nikakva građanska demokratija. Oni vjeruju samo u logiku nacionalnih stada koja vode nacionalno uskogrudi pastiri. Oni su, od 1990. do danas, redovito pokazivali da BiH ne vide kao cjelinu nego kao zbir tri etničke skupine, pa i tri etničke teritorije.

U tome je nevolja sa strankama koje su u petak potpisale famoznu proevropsku deklaraciju i međusobni pakt o predizbornoj saradnji. Ničim što su dosad radile one ne ulijevaju povjerenje da će odjednom početi da rade potpuno drugačije.

Osobno mislim da oni takvih namjera i nemaju. Jedino što ih zanima, to je da se dokopaju vlasti u onakvom obliku u kakvom su je imali tokom većeg dijela 24-godišnje državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Taj stil vladanja dobro poznajemo: da svako gazduje na „svom“ komadu bosanske zemlje. Ali znamo i da nam taj stil nije donio ničega dobroga. Stoga i na ovaj politički savez i gizdavu deklaraciju kojom se pokrio, kao smokvinim listom, prije treba gledati sa strahom nego sa nadom.
(Bosnia Daily)

Diplomatski juriš

Stranci više ne vjeruju našim političarima, ovi ne vjeruju strancima - još jedino ne znamo da li građani vjeruju u vlastitu političku moć

Prošle sedmice bili smo svjedoci diplomatskog juriša na BiH. U jednoj sedmici nikad prije nismo ugostili toliko visokotituliranih stranaca: od Amerikanca Mura (Moore), preko Engleza Hejga (Hague), do Vesne Pusić i još gomile „krunisanih“ glava.
Jedni misle da se radi o dogovorenoj međunarodnoj paradi smišljenoj da se, u jeku ukrajinske krize, poruči da BiH njome ne može biti ni okrznuta. Drugi su to iščitali kao predigru velikog rješenja pod šifrom „Dejton 2“.
Imajući i to u vidu, ipak mi se čini da ova najezda nosi samo jednu jasnu poruku. A ona glasi: domaći političari su dotrajali, velike sile ne misle krojiti neko svoje „konačno rješenje“, nego se izlaz vidi na trećoj strani – u građanima!
Da li će naši sunarodnici protresti svoju kilavu vlast na ulici ili će se u oktobru, glasanjem, dogoditi „izborni državni udar“, gotovo da je svejedno. Svi stranci koji su došli da nam nešto kažu, listom su isticali upravo potrebu da se građani, ovako ili onako, pobrinu sami za sebe.
Već godinu dana isto slušamo iz OHR-a i Američke ambasade, šapuću nam to i iz Brisela. Stranci, očito, više ne vjeruju u reformski potencijal naše sadašnje vlasti. No, ni domaći lideri nimalo ne drže do stranih savjeta: na jedno im uho uđe, na drugo odmah izađe.
žJedino što još ne znamo, to je građanski odgovor na krizu. Još nije jasno da li su Bosanci i Hercegovci svjesni svoje velike moći. I još više: da li su spremni da je konačno upotrijebe u svom obračunu s bajatim i jalovim vladarima koji su ih davno satjerali u životni ćošak.
(Dnevni avaz)

Lagumdžija: Sam svoj dželat

Predsjednik SDP-a tvorac je i dirigent ubjedljivo najlošije vlasti koja je dosad viđena na ovim prostorima

Zlatni dečko bosanske politike, kako su nekad tepali Zlatku Lagumdžiji, vjerujući da će se razviti u vrsnoga lidera, iznevjerio je sve nade. Danas o njemu sa zgražavanjem govore i protivnici i saradnici. Njegovi glasači sami sebi se gade jer su povjerovali u Zlatkovu predizbornu pjesmicu-lažljivicu.

I u stranačkom vrhu je strka i panika. Vođa baulja kao slon po staklarskoj radnji, a oni ne znaju kako da ga uklone sa trona na kojem se usjedio već sedamnaestu godinu.

Možda su u pravu oni koji, pola u šali – pola u zbilji, govore da su Lagumdžiju politički uništili biološki uzroci. Nekim čudom, njemu se iz godine u godinu pojačava moć govora, a pri tome dramatično smanjuje sposobnost slušanja. Šef SDP-a svakome komanduje i soli pamet, ali je na tuđe riječi potpuno gluh. I Englez, kojeg je doveo za šaptača, hvata se za glavu zbog toga što se prihvatio nemoguće misije čišćenja Zlatkovih fleka.

Lagumdžija odavno ne želi ni s kim da se savjetuje, a kamoli da s nekim dijeli odluke. On je za sve postao „sam svoj majstor“. Kome je po volji, neka ga uz njega. Kome takva šefovska narav ne odgovara, eno mu izlaznih vrata! Prvo Durakoviću i Bogićeviću, na kraju i Željku Komšiću.

Gazio je Zlatko pri tome i po kumstvu i prijateljstvu, a kamoli po političkom fer-pleju. Zato je i ostao okružen, uglavnom, klimoglavcima i bolesnim karijeristima poput sebe. A šta onda može da proistekne iz takvog društva nego blamaža za blamažom, neuspjeh za neuspjehom.

Prvo je, da sravnimo samo ovomandatno Zlatkovo djelo, dobacio pojas spasa Stranci demokratske akcije. Nakon izbora 2010. godine stekli su se uslovi da stare kvariše i dugoprstaši konačno propadnu kroz fotelje. I sami su se s tim bili pomirili, dok im se odjednom nije ukazao milosrdnik. Lagumdžija im je ponudio stranački pakt i već time naznačio da njegovo ponašanje u vlasti neće biti ni nalik predizbornim obećanjima, odnosno lažima.

Prvu veliku grešku pratila je druga, još veća. U stvaranje „države za čovjeka“ krenuo je SDP sa sljedbenicima ideja koje su svojedobno stvorile državu zločina (NDH). Kroz iglene uši u vlast je Zlatko uvukao crnokošuljaše iz HSP-a, koji i danas obožavaju Antu Pavelića. Već tada je barem pola „crvenih“ glasača kazalo: Jednom si nas ovako namagarčio, Zlatko, ali nećeš više nikada!

Obje pomenute greške Lagumdžija je ubrzo priznao. Pokušao se riješiti i „zelenih“ i ustaša. Umišljeni genije, a ustvari neviđena politička šeprtlja, time je zatvorio krug svojih nakaradnih  eksperimenata. Postao je tvorac i dirigent najlošije vlasti koju je ovdje iko ikada sklepao. Uzgred, ona je izazvala i dosad najveći talas masovnih građanskih protesta.

Za univerzitetskog profesora i dijete iz fine kuće, nažalost, još se mnogo ružnog zalijepilo. Optužuju ga za lopovluk i korupciju. Čačka ga i njegov dojučerašnji intimus Željko Komšić, koji se javno „iščuđava“ nad Zlatkovim imetkom iz bajke. A znali su jedan o drugome bezmalo sve, zar ne?

Žalosna je sudbina Zlatka Lagumdžije. No, sam je za nju kriv, sam je postao svoj dželat. U svaku stupicu, koju je drugima pravio, sam je upadao!

(Dnevni avaz)

Zlatne kašike

Onaj ko starim lažima lovi nove mandate, poput SDP-a, uloviće samo javni podsmijeh

Sva sreća pa naši političari ne ispunjavaju svoja obećanja. Da danas jedemo zlatnim kašikama, da strujom snabdijevamo pola Evrope, da hranimo i vodom napajamo cijeli Arabijski poluotok, teško da bismo uopće bili živi. Izobilje kvari i umrtvljuje ljude, pa ni mi ne bismo bili iznimka.
Naša vlast, srećom, sa svojim obećanjima samo se šalila. Pa jedemo prstima, jedva natežemo kućni budžet da platimo struju i druge komunalije, ali barem ne moramo da radimo. Otpuštanje je u modi, pa je još više vremena za dangubu i lendohanluk. Nema fabričkih dimnjaka, inače bismo se svi potrovali da je vlast napravila sve tvornice koje je obećala.
Stare stranke varalice u svom loncu opet kuhaju velika predizborna obećanja. SDP je, evo, već zamahnuo hidroelektranom Vranduk! Očito su zaboravili da je jednu već „sagradio“ Haris Silajdžić, prije četiri godine. I u njoj doživio političko utapanje, kakvo se bliži i Lagumdžijinoj stranci.
Narod više ne vjeruje u nova obećanja starih prevaranata. Vrijednost imaju samo djela. I to ne ona s rokom realizacije od nekoliko godina. To što ljudi od njih očekuju, ako zaista žele da promijene ćud, to se mora dogoditi sad i odmah!
Jedino čime takvi mogu da kupe barem malo povjerenja građana to je da se žestoko obračunaju sami sa sobom. Neka pred javnost istresu svoj prljavi veš, neka pred sud sami upute svoje predsjednike i druge perjanice ogrezle u korupciji, lopovluku i neradu. Neka kazne one koji su godinama sijali lažna obećanja i neka se djecom zakunu da nas više neće na taj način zamajavati.
Ko za to smogne snage, još će i imati neke šanse. No, onaj ko starim lažima lovi nove mandate, poput SDP-a, uloviće samo javni podsmijeh. Dosta su se, uostalom, oni smijali svojim namagarčenim biračima.

(Dnevni avaz)

Sramne pohvale Valentina Inzka

I bez All-Shiddija, Sarajevo već ima dovoljno simbola korupcije, bahatosti, urbanističkog divljanja i kršenja privatizacijskih propisa

  

Nije lako obavljati dužnost Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Za utjehu, ta osoba ima odličnu platu i prvoklasne povlastice. Može računati i na svijetlu diplomatsku i političku budućnost. No, ta osoba ima i jedno veliko ograničenje.

Dok obavlja pomenutu dužnost, ona je lutka na koncu: nije vlasnik svojih odluka i zvaničnih izjava. Svaki potez Visokog predstavnika plod je komplikovanih računica štaba koji osmišljava i odobrava međunarodno ponašanje u našoj zemlji.

Bosanski političari i javnost stoga Inzku osobno ne zamjeraju na pasivnosti ili lošim političkim odlukama. No, ako su Visokom predstavniku na taj način ruke vezane, on je sigurno slobodan u nizu društvenih aktivnosti koje vodi tokom svoga mandata.

Valentina Inzka, na primjer, njegovi poslodavci nisu natjerali da ode na otvaranje All-Shiddijevog shoping centra u Sarajevu. Sam je odlučio da se tamo pojavi, čak i da službeno otvori ovaj objekat. Odvažio se Inzko i da iznese krupne ocjene o gradu koji je dobio još jednu prodavnicu krpica i sličnih dragunlija.

Visoki predstavnik tamo se uopšte nije trebao pojaviti. Naprotiv, morao je ignorisati, ako već neće javno da žigoše, ovu bruku od „strane investicije“.

Takozvani Sarajevo City Center gradi se već pet vodina. Trebao je biti završen i otvoren još 2012. Vlast je, za svo to vrijeme, gledala kroz prste investitoru iz Saudijske Arabije. Mimo zakona i ugovora dopustila mu je da objekat gradi u znatno većim dimenzijama od planiranih i odobrenih. Žmurila je vlast i na nedovoljan tempo investiranja novca i u više navrata Saudijcu produžavala rokove u kojim mora to da ispoštuje. On to ni do danas nije učinio.

Pomenuti objekat, tokom jako spore izgradnje, bio je ruglo Sarajeva. Zna se, naravno, kome se takvo ponašanje dopušta. Onome ko dobro potplaćuje nadležne organe ili ima jaku političku zaleđinu.

Šta je od toga imao Sulaiman All-Shiddi, ne znamo. Ali znamo da je Valentin Inzko dovoljno iskusan i pametan čovjek da vidi šta se tu radi. Tog dana, umjesto da presijeca svečanu vrpcu, bolje da je bio na nekom planinskom izletu, da ni prisustvom u gradu ne bude dio ove sramote.

Ali, kad je već došao i kad je već odlučio da preuzme glavnu protokolarnu ulogu, morao je u svom govoru da ukaže na prethodno pomenute činjenice. Ne, on je istupio onako kako istupaju plaćeni lobisti: punih usta pohvala na račun objekta i njegovih investitora.

„„Osobito mi je drago da su na ovoj zgradi radile domaće firme i svi mogu biti ponosni na kvalitetu radova. Još više mi je drago da će ovdje posao dobiti najmanje 1.000 ljudi“, poručio je Inzko.

Sarajevske arhitekte i građevinski stručnjaci nasmijali su se na ove riječi Visokog predstavnika. Uostalom, upotrebna dozvola za objekat dobijena je nekoliko minuta prije otvaranja, i to pod nečijim velikim pritiskom. Investitorima je produžen rok da urede još neke elementarne detalje, što se ne dopušta ni minijaturnom fast-foodu.

Što je najružnije, velika pompa napravljena je otvaranjem samo jedne desetine objekta! U njoj neće raditi ni stotinu ljudi, a kamoli Inzkova „hiljadarka“.

Visoki predstavnik razočarao je Sarajlije svojim neumjesnim gestom i pohvalama. A onda nas je dotukao riječima „da će SCC postati jedan od simbola grada“.

Imamo mi, gospodine Inzko, već dovoljno simbola korupcije, bahatosti, urbanističkog divljanja i elementarnog nepoštivanja građevinskih i privatizacijskih propisa. Novi su suvišni. To bi i Vi trebali javno da kažete!

I još jedna sitnica: za razliku od Vas, mi u Sarajevu nikad nećemo svojim simbolom smatrati uvoz običaja koji su nama strani i kojim se Bosnu pokušava učiniti onakvom kakva ona nikad nije bila. Zar ne vidite, gospodine Inzko, kako Sarajlije ignorišu hotel „Bristol“, također u vlasništvu pomenutog All-Shiddija? Bili ste tamo, znate o čemu govorimo.

Nemam ništa protiv takvih objekata i običaja koji se u njima praktikuju. Zabrana točenja alkohola nije nikakav problem. Ima takvih hotela i centara i u Beču i Londonu. Ali oni, pogotovo kad se grade bez obaziranja na ugovore i propise, nisu i nikad neće biti simboli tih gradova. Uprkos Vašoj nadi, takvi neće biti ni simboli Sarajeva.

Ne mogu da vjerujem da nam Vi tako nešto priželjukujete?

(Bosnia Daily)

Pijuni (ne)plaćaju ceh

Strankama koje su odgojile i štitile čitavu generaciju lopova, poput Obradovića i Brankovića, trebalo bi zabraniti izlazak na izbore i oduzeti imovinu stečenu njihovim mahinacijama

Mehu Obradovića, nekadašnjeg direktora Elektroprivrede BiH, javnost je zaboravila. U njenom fokusu odavno nema ni bivšeg federalnog premijera Nedžada Brankovića. No, sjetilo  ih se pravosuđe, koje je protiv njih ovih dana aktiviralo krivične prijave koje su po ladicama skrivane desetak godina.

Kad znamo da su ovi slučajevi teškog kriminala dugo zataškavani zbog utjecaja na pravosuđe njihovih političkih sponzora iz SDA, onda je jasno da se Obradovića i Brankovića, ustvari, nije sjetio zakon. Niz vodu ih je, indirektno, pustila stranka kojoj su služili i pod čijim su pokroviteljstvom harali državnim i narodnim novcem.

Nisu samo Nedžad i Meho naglo postali bogati. Doteklo je pronevjerenog novca i za njihove stranačke šefove, ali i za stranačku kasu. Od čega je SDA provodila bombastične izborne kampanje i davala visoke plate svojim funkcionerima nego od novca koji su obezbjeđivali Meho, Nedžad i njima slični?

No, došlo je vrijeme kad se neki korupcijski računi ipak moraju položiti. Iza rešetaka će morati da idu pojedinci kojim se državni novac „lijepio“ za prste. Kako bi bar malo primirio bijes građana, vlast će morati da žrtvuje neke ljude iz svojih redova. Pred gladni narod mora se baciti poneka kost.

Nakon Brankovića i Obradovića, pred lice pravde će izlaziti i ljudi poput Jate, čuvenog Silajdžićevog „biznismena“ iz Srebrenika, zatim i nekolicina bivših ministara iz vlada kojim su rukovodile SDA i Stranka za BiH. Aktiviraće se možda i istrage koje su uporno zataškavane i protiv niza omiljenih biznismena tih politički struktura, sve do Hilme i Muje Selimovića iz „Sarajevske pivare“.

Svim tim osobama koje su, uz pomoć vlasti, dugo finansijski divljale, zajedničko je to da više nisu jako bliske vladajućim vrhovima. To je ključni razlog zbog kojeg će pravdi biti dopušteno da konačno brižljivije pročešlja njihovo ponašanje i poslovanje.

Stari mućkaroši tim strankama više ne trebaju. No, potrebni su im kao žrtveni jarci. Neko mora biti isporučen pod korupcijski mač. Naravno da to neće biti oni koji sada vladaju i osmišljavaju mutne poslove u dosluhu sa strankama odanim pojedincima.

Sve pomenute osobe davno su trebale doći pod udar istrage i zakona. No, bolje ikad nego nikad. Neka ih sustigne ono što su zaslužili. Ali ne bi bilo dobro da bez kazne ostanu ključni krivci, oni koji su korupciju i lopovluk sistemski osmislili i time se služili u stalnom potkradanju države i građana. To su stranke, od SDA i HDZ, koje vladaju decenijama, do SNSD i SDP, koje su u svojim mandatima takođe bili motori pljačke.

Te stranke trebale bi biti osuđene kao kriminalne organizacije. One su se služile raznim izvršiocima, ali su svi prljavi poslovi osmišljavani pod njihovim krovovima. Vlast je pravila i zakone koji su pogodovali lopovluku i korupciji. Drugo, vezivali su ruke tužiocima i sudijama, koji su se sklanjali u ćošak i kad se iz aviona vidjelo ko i gdje krade u javnim i državnim preduzećima, ali i iz javnih budžeta.

Stranke su u BiH, pogotovo one koje sam pomenuo, udarna pesnica pljačke i korupcije. Stoga bi, kad bi se protiv tog zla zaista razmahala prava borba, kazna trebala prvo njih da stigne. Zbog počinjenih šteta, njima bi trebalo zabraniti da se u određenom vremenskom periodu pojavljuju na izborima. Uostalom, kad nekog direktora ili političkog funkcionera sud osudi, onda se obično, uz zatvorsku kaznu i oduzimanje nezakonito stečene imovine, u presudi određuje i period u kojem ta osoba ne može obavljati rukovodeće funkcije.

Pomenute stranke takvu su presudu sigurno zaslužile, iako je teško vjerovati da će ova država ikad postati dovoljno ozbiljna da tako i postupi. No, može se od tih stranaka, čiji nekadašnji značajni funkcioneri odlaze pred sud, barem tražiti da vrate nezakonito stečene novce koji su završili u njihovoj kasi. Presudom Ivi Sanaderu, sud u Hrvatskoj je, uostalom, odredio i da stranka koju je on vodio, HDZ, mora državi vratiti oko 10 miliona eura koje su stekli preko malverzacija svog nekadašnjeg predsjednika.

Tu vrstu kažnjavanja stranaka, koje su odgojile i štitile čitavu generaciju lopova, i naši sudovi obavezno bi morali da praktikuju.

(Bosnia Daily)