17.
03. 2012.
Dobricu
Ćosića neko je svojedobno nazvao "ocem srpske nacije". Ma ko da je to
učinio, debelo je pogriješio. Čovjek je, ustvari, grobar srpske nacionalne
časti.
Svoga
su se "babe" mnogi Srbi već i odrekli. Došli ljudi pameti! A za one
koji do toga još nisu dobacili, da bi ih u opamećivanju nekako spriječio,
91-godišnji lažni prorok ukoričio je još jednu zbirku svojih tlapnji,
zlonamjera, laži i bojnih pokliča.
Knjiga
s naslovom "Bosanski rat" pokušaj je vremešnoga manipulatora da sad,
kad su njegove ideje obajatile, nekako lažira dešavanja kojima je svojedobno
kumovao. E da bi, naravno, oprao svoju izgubljenu čast i bar na riječima, kad
nije mogao na djelu, izvojevao "pobjedu" u nekoj od bitaka koje je
zapodijevao i vodio više od dvadeset godina.
Sve
te poraze, u svojoj najnovijoj knjizi, Ćosić čak i priznaje. Izdvaja, međutim,
rat u Bosni i Hercegovini, nakon kojeg je nastala Republika Srpska. Njeno
stvaranje za Ćosića je "jedinstvena politička i ratna pobjeda srpskog
naroda u drugoj polovini 20. vijeka".
Sa
Ćosićem uopće ne vrijedi polemizirati, kao ni s tezama ove i drugih knjiga
kojima je potpaljivao srpske nacionalističke strasti. On to, ustvari, i želi,
kako bi se problem izmjestio s pravog terena. A pravi teren je jedino
odgovornost za poraze i sramote koje srpski narod, zaveden njegovim glupavim
vizijama, doživljava duže od dvije decenije.
Ovo
nije priča samo o zloćudnom piscu s kojim se neko, nadijevajući mu ime Dobrica,
grdno našalio još u trenutku njegovoga rođenja. Ovo je i priča o malim
"dobricama" iznjedrenim iz njegovoga gunja - o Miloševiću, Karadžiću,
Raškoviću, Mladiću, Šešelju... Oni su svojedobno Srbima ponudili veliki projekt
nacionalnoga uzleta, sve do samoga neba, promovirajući sebe kao vođe tog
golemog posla.
Nakon
svega, normalan Srbin trebao bi se zapitati: kako su ove persone radile taj
veliki posao kojeg su se latile?
Za
sve njih, pa i za Ćosića, odgovor je poguban. Srpsku lađu oni su vodili
pogrešnim putem i, na kraju, nasukali je na oštre hridi. Ispostavilo se da su
kormilari bili slijepi, upravo onako kako je to u svojoj čuvenoj pripovijeci prije
stotinjak godina opisao srpski satiričar Radoje Domanović.
Domanovića
je, za lik slijepoga vođe, inspirirao Nikola Pašić, nekada vodeća figura srpske
kraljevske politike, s kojim su Srbi doživjeli nekoliko golgota. U tom bi se
liku, međutim, lako mogle prepoznati i vođe iz novijih vremena, od Ćosića i
Miloševića pa nadalje.
Ovom
tandemu i njegovim pobočnicima u Hrvatskoj i BiH uspjelo je ono što bi iole
sposobnim ljudima teško pošlo za rukom. A to je da pogube utakmice u koje su
ušli bolje utrenirani od protivnika, s nekoliko igrača viška, s potplaćenim
sudijama i ogromnom masom zajapurenih navijača.
U
svoje zavojevačke pohode Srbija je svojedobno ušla (a) naoružana do zuba, (b)
sa prisvojenim kadrovima i logistikom JNA i Teritorijalne odbrane, (c) puna
para opljačkanih od drugih republika preko Narodne banke bivše SFRJ, (d) sa
uzurpiranom političko-diplomatskom mrežom do tada zajedničke države, (e) sa
policijsko-obavještajnim agenturama koje su prethodno instalirane u svim
okolnim zemljama na koje je Beograd bacio oko...
Eto
takvu bitku su "velike" srpske vođe uspjele izgubitui te, osim vojnog
i političkog poraza, svome narodu na vrat objesiti i golemu moralnu ljagu.
Poraz do poraza, bruka do bruke - to je precizni saldo Ćosićevih vizija.
Kad
bi bio dosljedan, ostarjeli književnik i vizionar amater morao bi svojoj
romansijerskoj trilogiji objavljenoj u posljednjoj predratnoj deceniji
("Grešnik", "Otpadnik", "Vernik"), umjesto
"Bosanskog rata", pridodati završne romane, prvo o Gubitniku, a na
kraju i o Pokajniku, koji bi pokušao da se, makar moralno, iskupi za svoje
grijehove.
Te
knjige, očigledno, Srbi neće biti u prilici da čitaju. Ali, i bez toga, pred
njima je dovoljno materijala da presude nekadašnjim vođama, koje su ih odvele u
politički i nacionalni glib.
Miloševiću
je za života presuđeno deportacijom u Hag. Što se Ćosića tiče, za srpski narod bilo
bi veoma važno da ni njemu ne dopusti da ode s ovoga svijeta, a da mu se, ako
je već star za sudsko kažnjavanje, barem ne kaže koliko je ružnoga na tom
svijetu napravio.
