20. 07. 2012.

Poraz do poraza, bruka do bruke

Srbi ne bi smjeli pustiti Ćosića da ode s ovoga svijeta, a da mu, ako je već star za sudsko kažnjavanje, barem ne kažu koliko je ružnoga na tom svijetu napravio

17. 03. 2012.

Dobricu Ćosića neko je svojedobno nazvao "ocem srpske nacije". Ma ko da je to učinio, debelo je pogriješio. Čovjek je, ustvari, grobar srpske nacionalne časti.
Svoga su se "babe" mnogi Srbi već i odrekli. Došli ljudi pameti! A za one koji do toga još nisu dobacili, da bi ih u opamećivanju nekako spriječio, 91-godišnji lažni prorok ukoričio je još jednu zbirku svojih tlapnji, zlonamjera, laži i bojnih pokliča.
Knjiga s naslovom "Bosanski rat" pokušaj je vremešnoga manipulatora da sad, kad su njegove ideje obajatile, nekako lažira dešavanja kojima je svojedobno kumovao. E da bi, naravno, oprao svoju izgubljenu čast i bar na riječima, kad nije mogao na djelu, izvojevao "pobjedu" u nekoj od bitaka koje je zapodijevao i vodio više od dvadeset godina.
Sve te poraze, u svojoj najnovijoj knjizi, Ćosić čak i priznaje. Izdvaja, međutim, rat u Bosni i Hercegovini, nakon kojeg je nastala Republika Srpska. Njeno stvaranje za Ćosića je "jedinstvena politička i ratna pobjeda srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka".
Sa Ćosićem uopće ne vrijedi polemizirati, kao ni s tezama ove i drugih knjiga kojima je potpaljivao srpske nacionalističke strasti. On to, ustvari, i želi, kako bi se problem izmjestio s pravog terena. A pravi teren je jedino odgovornost za poraze i sramote koje srpski narod, zaveden njegovim glupavim vizijama, doživljava duže od dvije decenije.
Ovo nije priča samo o zloćudnom piscu s kojim se neko, nadijevajući mu ime Dobrica, grdno našalio još u trenutku njegovoga rođenja. Ovo je i priča o malim "dobricama" iznjedrenim iz njegovoga gunja - o Miloševiću, Karadžiću, Raškoviću, Mladiću, Šešelju... Oni su svojedobno Srbima ponudili veliki projekt nacionalnoga uzleta, sve do samoga neba, promovirajući sebe kao vođe tog golemog posla.
Nakon svega, normalan Srbin trebao bi se zapitati: kako su ove persone radile taj veliki posao kojeg su se latile?
Za sve njih, pa i za Ćosića, odgovor je poguban. Srpsku lađu oni su vodili pogrešnim putem i, na kraju, nasukali je na oštre hridi. Ispostavilo se da su kormilari bili slijepi, upravo onako kako je to u svojoj čuvenoj pripovijeci prije stotinjak godina opisao srpski satiričar Radoje Domanović.
Domanovića je, za lik slijepoga vođe, inspirirao Nikola Pašić, nekada vodeća figura srpske kraljevske politike, s kojim su Srbi doživjeli nekoliko golgota. U tom bi se liku, međutim, lako mogle prepoznati i vođe iz novijih vremena, od Ćosića i Miloševića pa nadalje.
Ovom tandemu i njegovim pobočnicima u Hrvatskoj i BiH uspjelo je ono što bi iole sposobnim ljudima teško pošlo za rukom. A to je da pogube utakmice u koje su ušli bolje utrenirani od protivnika, s nekoliko igrača viška, s potplaćenim sudijama i ogromnom masom zajapurenih navijača.
U svoje zavojevačke pohode Srbija je svojedobno ušla (a) naoružana do zuba, (b) sa prisvojenim kadrovima i logistikom JNA i Teritorijalne odbrane, (c) puna para opljačkanih od drugih republika preko Narodne banke bivše SFRJ, (d) sa uzurpiranom političko-diplomatskom mrežom do tada zajedničke države, (e) sa policijsko-obavještajnim agenturama koje su prethodno instalirane u svim okolnim zemljama na koje je Beograd bacio oko...
Eto takvu bitku su "velike" srpske vođe uspjele izgubitui te, osim vojnog i političkog poraza, svome narodu na vrat objesiti i golemu moralnu ljagu. Poraz do poraza, bruka do bruke - to je precizni saldo Ćosićevih vizija.
Kad bi bio dosljedan, ostarjeli književnik i vizionar amater morao bi svojoj romansijerskoj trilogiji objavljenoj u posljednjoj predratnoj deceniji ("Grešnik", "Otpadnik", "Vernik"), umjesto "Bosanskog rata", pridodati završne romane, prvo o Gubitniku, a na kraju i o Pokajniku, koji bi pokušao da se, makar moralno, iskupi za svoje grijehove.
Te knjige, očigledno, Srbi neće biti u prilici da čitaju. Ali, i bez toga, pred njima je dovoljno materijala da presude nekadašnjim vođama, koje su ih odvele u politički i nacionalni  glib.
Miloševiću je za života presuđeno deportacijom u Hag. Što se Ćosića tiče, za srpski narod bilo bi veoma važno da ni njemu ne dopusti da ode s ovoga svijeta, a da mu se, ako je već star za sudsko kažnjavanje, barem ne kaže koliko je ružnoga na tom svijetu napravio.

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...