Koliko
Željko Komšić liči, a koliko se razlikuje od ostalih visokih funkcionera koji su i ranije
napuštali ili mijenjali stranačke dresove?
Kad se
riješe nekog teškog, napokon obavljenog posla, ljudima obično lakne, kao što
je, vjerovatno, laknulo i Zlatku Lagumdžiji i Željku Komšiću. Dugo su jedan
pred drugim glumili drugarstvo i ljubaznost, ali više tako nije išlo.
Zlatko je prvi
sa olakšanjem javno othuknuo, kao da mu je pao veliki kamen sa srca. Nakon
sjednice stranačkoga rukovodstva, on je u utorak prosuo prigodne krokodilske
suze i ganutljivo poslao Komšića u SDP-ovsku prošlost, ispraćajući ga sa verbalnim
žalom i nazivajući ga prijateljem i drugom.
SDP ide
dalje bez Željka, a Komšić, nakon napuštanja jedne kuće, ipak ostaje u drugoj –
u državnom vrhu.
Slučaj je
vremenski najsvježiji, Komšić je i dosad najviše pozicionirani funkcioner koji
je, tokom javnoga mandata, napustio stranačko krilo koje ga je odljuljalo za tu
funkciju. No, sličnosti ovoga sa drugim slučajevima gotovo da su neizbježne.
Prva slična
zgoda desila se 1997. godine, kada je, na nagovor i pod pritiskom međunarodne
zajednice, Biljana Plavšić izdala i napustila SDS-ovsko jato. U tom trenutku
obnašala je dužnost predsjednice Republike Srpske, a glavni joj je zadatak,
izdiktiran iz međunarodnih krugova, bio da instalira u premijersku stolicu tada
perspektivnog, kobajagi probosanski orijentisanoga Srbina, Milorada Dodika.
Zauzvrat,
Biljani je obećana amnestija za zločinačko ponašanje u prethodnim godinama, u
šta je ona očigledno povjerovala.
Nakon
ekspresnog isključenja iz razljućenoga SDS-a, koji ju je postavio na funkciju
predsjednika RS, osnovala je sopstvenu stranku - Srpski narodni savez (SNS) i
28. avgusta 1997. izabrana za njenoga predsjednika.
Ali se
ništa ozbiljno iz ovoga vratolomnog aranžmana nije izrodilo. Plavšićeva je
postala beznačajna politička ličnost, a ni Dodik se nije dugo zadržao na
premijerskoj poziciji. Neuspjeh u izvršenju misije koju su joj povjerili
međunarodni krugovi Biljanu je koštao hapšenja i haškoga suđenja.
Svoju kaznu
je odležala, ali i danas je veliki štovatelj četničkoga kolovođe Draže
Mihajlovića i, općenito, agresivnog velikosrpskog nacionalizma. Dodik je, pak,
evoluirao u nakaradu; da pusti bradu i kosu veže u repić, teško da bi se razlikovao
od onoga Dabića za koga nekako otkriše da je, ustvari, i glavom i bradom
zločinački ratni vođa Republike Srpske.
Sljedeći na
listi čuvenih prebjega, takođe sa međunarodnim zadatkom, bio je Jadranko Prlić.
Tada na funkciji ministra vanjskih poslova BiH i člana Predsjedništva HDZ,
učinio se strancima podesnim da iznutra razvali nacionalističku Bastilju ovdašnjih Hrvata.
Jadranko je u ljeto te predizborne 2000-te godine poletio da posluša, osnovao
je i predvodio i neku svoju stranku (Proevropska narodna stranka), ali se
vremenom slegla prašina oko njegovoga slučaja, a karijera počela da se topi kao
svijeća.
Na kraju, i
on je deportiran u Hag, gdje više od decenije čeka da mu se odreže kazna za
ratne grijehove. Umjesto HDZ-a, razvalio je sebe.
Slično se
proveo i bivši predsjednik HDZ-a Krešimir Zubak, sa izlaskom iz ove i
formiranjem svoje stranke Nova hrvatska inicijativa. Sad ga, izgleda, ni tu
nema, ali slobodno hoda Sarajevom, jer na savjesti ne nosi nijednu mrtvu glavu.
Za razliku
od ovih slučajeva, u koje su bili umiješani strani prsti, u čiste lične,
koristoljubive kalkulacije spadaju storije Nedjeljka Despotovića i Mehmeda
Žilića. Prvi se, zarad ostanka na funkciji federalnoga ministra, iz građanske
GDS prije 14 godina preselio u SDA, a kasnije i u SDP-ov tabor koji mu je
omogućio još četiri funkcionerske godine (na ambasadorskoj dužnosti u Berlinu).
Mehmed
Žilić, pak, poznat kao „glas prevage“, bio je ključni lik u obaranju tzv.
Aprilskoga paketa, koji je 2006. godine u Parlamentu BiH srušen sa samo jednim
glasom viška, glasom čovjeka koji je, za tu priliku, iz SDA prebjegao u
Silajdžićevu Stranku za BiH. „Wikileaks“ je kasnije objavljivao dokumente u
kojim se tvrdilo da se Žilić „činio čovjekom spremnim da bude taj koji će
glasati tako ako mu plate".
Valjda je
to Žilić tako i uradio, potom se još malo provrtio na dobro plaćenim pozicijama
koje su bile u nadležnosti Silajdžićeve stranke, da bi onda nestao u političkoj
anonimnosti.
Još su
desetine parlamentaraca, općinskih vijećnika i gradonačelnika u međuvremenu
mijenjale dresove, da bi opet nedavno uslijedio jedan bombastičan slučaj: SDP
je od SDA preotela poznatog „političkog trgovca“ Desnicu Radivojevića. On joj
je potreban da u ovome trenutku ipak održava legitiman sastav Federalne vlade
(devet odanih protiv osam pobunjenih, uglavnom SDA-ovskih ministara).
Slučaj je
dospio do suda, a krajem avgusta će stići i na najvišu instancu u FBiH. U
svakom slučaju, iako su ga TV kamere uhvatile kako se sa Lagumdžijom javno
ljubi i grli, u Radivojevićevom prebjegu nema ni trunke neke strasti, idejnoga opredjeljenja
ili principijelnih političkih motiva. Čovjek, jednostavno, želi da bude u
pobjedničkom timu, tamo gdje se dijele visoke plate i koriste zamašne
privilegije.
Gdje je, u
svemu ovome, mjesto Željka Komšića? Da li je i njega neko nagovorio na izlazak
iz SDP-a? Ako jeste, ko je to: međunarodni ili domaći mešetari?
Za odgovor
je rano, ali ima naznaka da ni ovdje nije sve baš tako lično, Željkovo, kako se
to predstavlja i u prvi mah čini. Stidljivo, ali ne i toliko da se ne osjeti, dao
je to naslutiti Zlatko Lagumdžija:
- Jasno je
da SDA pokušava rovariti po SDP-u... Pokušavaju sve da učine da oslabe SDP...
Ovo se, između ostalog, i dešava zbog toga... da se destabilizira SDP - rekao
je Lagumdžija nakon sjednice na kojoj je potvrđen razlaz sa Komšićem.
Ono čega se
SDP plaši, a zbog čega je možda i bilo podgurkivanja Komšića iz suparničkih
krugova, da napusti Lagumdžiju, nije eventualni strah da bi Željko mogao da
formira i predvodi neku drugu, konkurentsku socijaldemokratsku stranačku
strukturu. Komšić nije ni političar ni ličnost tog formata. I ako krene tim
putem, na izborima bi vidio da onih tristo i nešto hiljada glasova, koje je
dobio za Predsjedništvo BiH, nisu baš njegovi. Većinu bi dobio i bilo koji drugi
Hrvat kojeg bi poduprla SDP i u to upregnula precizno instruirane bošnjačke
glasače.
Komšićeve eventualne
veze sa nekim novim „prijateljima“ u SDP-u se plaše isključivo zbog njegovih
ingerencija u Predsjedništvu BiH. Udružen sa Izetbegovićevim „NE“, on bi mogao
postati prevaga za odbijanje rekonstrukcije Vijeća ministara BiH po principu da
Vjekoslav Bevanda podnese ostavku, pa da potom odmah dobije novo mandatarsko
zaduženje.
Tog
trenutka vidjeće se za koga igra Komšić, ukoliko se prije toga, ipak, ne odluči
na podnošenje ostavke i na ovu funkciju, koja je, u suštini, više SDP-ova nego
njegova.
Ni ta
varijanta raspleta u slučaju Komšić ne može se isključiti. Za razliku od većine
ranije pomenutih političkih prebjega, koji su uglavnom, kao kondomi, služili za
jednokratnu upotrebu, Komšićev je moralni dignitet neuporedivo viši. Prljavac
on u politici nije nikad bio.
PS:
Možda se s tim neće složiti neki poznati,
nekadašnji SDP-ovci. Na izlaznim vratima ove stranke upravo Željko je prema
njima bio najgrublji, i ne sluteći da će jednom i sam doći u istu situaciju.
