Grlom u – osinjak!

Slučaj ministra Heleza pokazuje da kriminalne i prevarantske halke svoje jatake imaju i u strukturama vlasti, što borbu s njima čini težom i opasnijom

Ne jednom u novinarskoj karijeri, u trenucima iskrenosti, ljudi iz vlasti žalili su mi se „da su im ruke vezane“, da vide probleme, da znaju barijere i krivce za neku lošu praksu. Ali, jednostavno, nisu u stanju, bez svoje krivnje, da se s njima iznesu, zbog čega ih javnost kritikuje, pa i osuđuje.

Mnoga poznata imena mogu se uklopiti u ovaj šablon. Za objašnjenje principa dovoljna je neprijatna dogodovština s kojom se sudario federalni ministar za boračka pitanja Zukan Helez.

Neko vrijeme, nakon preuzimanja pomenute pozicije u Vladi FBiH, Helez je, iz svoga staleža, u medijima bio najčešće prisutna ličnost. Svoje cijevi uperio je u jednu tvrđavu s kojom se nijedna dosadašnja vlast nije obračunala sa uspjehom: u naknade bivšim borcima. Preciznije, u nezasluženi dio tih naknada, u nekim slučajevima preuveličanim, u nekim, pak, potpuno nezasluženim.

Opće je uvjerenje, koje svi imamo, ali smo sa opipljivim dokazima manjkavi, da je masa podrumaša i zabušanata iz ratnoga razdoblja kasnije došla, raznim krivinama i marifetlucima,  do papira kojim se dokazuje njihov oružani doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. Svima se, pa možda i Helezu, provođenje te famozne revizije činilo prostim kao pasulj. Cilj je bio privlačan: da pravi borci dobiju veću mjesečnu gibiru, a da ukupni budžetski iznos koji to servisira bude manji.

Da  bi se to ostvarilo, trebalo je „samo“ razotkriti lažne borce, zapravo prevarante koji su, bez ispaljenoga metka, stigli na liste branilaca o kojim bi država i narod, s pravom, trebali i novčano da se pobrinu u mirnodopskom razdoblju.

Znamo da za proteklih dvadesetak mjeseci, koliko vodi pomenuto ministarstvo i bučno trubi o potrebi revizije, Zukan Helez nije napravio ni blizu onoliko koliko se činilo da će uraditi. Demagog – govorili su jedni. Politički prevarant – dodavali su drugi. Treći su u njegovim  najavama i obećanjima vidjeli samo praznu slatkorječivost, sračunatu da mu priskrbi lijep imidž u javnost koja dobro zna da ovdje, pored prekaljenih, ima i sva sila lažnih boraca.

No, nakon što je ovih dana, uplašen, javno kriknuo, pa i imenovao čovjeka – kojem je on formalni šef  - a koji mu već duže prijeti, uključujući i pominjanje metka i čela, ponešto postaje jasnije. Nije, naime, sve do Heleza. Možda je i najmanje do njega!

Pomenuti ministar očito je gurnuo prst u osinjak, tamo gdje se korupcija davno odomaćila, gdje su lažne boračke potvrde postale unosnije od falsifikovanih fakultetskih diploma. Unosne za one koji ih dobiju, ali, također, i za one koji ih izdaju: koji su za šaku maraka spremni da ratnom podrumašu prišiju čak i neki vojni čin.

Jednog takvog, u svojoj administraciji, načepio je ministar Helez. Optužio je čovjeka za lažiranje boračkih potvrda i, umjesto da time šire otvori vrata dalje istrage, najednom je došao u situaciju da se zabrine za vlastitu glavu.

Niko se, naime, pilava ne odriče vlastitom voljom, bez otpora, pa ni pomenuti Helezov službenik. A koliko je takvih koji su, za masne provizije, raznim alčacima prikačili boračka odličja i penzije, koliko su društvenog, budžetskog novca dosad preselili u svoje džepove? I nije im ni na kraj pameti da odustanu od toga što im pada s neba.

Riječju, revizija boračkih statusa, prinadležnosti i privilegija osinjak je pun otrovnih baja. Sam se Helez s njima ne može obračunati, ma koliko to želio. I nijedna vlast, ni kolektivno ni pojedinačno, ne može tako lako, kako se to javnosti obično čini, udariti po glavama raznim pijavicama, škorpijama, pa i pravim kobrama koje truju ovu državu, na njen račun nezasluženo žive ili se čak i bogate.

Da bi se uhvatila ukoštac sa njima, vlast mora jako pomno razraditi takav projekat, angažirati svu masu alata i naoružanja, te iza toga stati čvrsto i zajednički. Ostavi li resornog ministra, poput Heleza, samoga u toj bici, na cjedilu, prije ćemo imati jednoga ministra manje negoli će se, bar za jedno ime, smanjiti preduga lista onih koji i u miru kusaju iz vojničkoga kazana.

Mnogi koji su olako gurnuli prst u osinjak do bola su se opekli. Zoran Đinđić u Srbiji je platio glavom svoj pokušaj da tamošnoj mafiji malo potkreše prste. Kenedijevi su, svojedobno u Americi, pravo sa predsjedničkih i ministarskih pozicija spuštani pod zemlju, jer su protiv imperija zla u svojoj državi krenuli nezaštićenih leđa.

I u ovoj zemlji puno je zla, lopovluka i parazitizma koji treba sabljom sasijeći. No, mora se znati da dobra volja i spremnost da se to učini nije jedini, pa ni najvažniji uslov. Grebatori i profiteri su prave vojske, dobro organizirane i vođene, svačim do zuba naoružane, u sve pore uvučene. Vidjelo se to u nekoliko velikih policijskih akcija koje su u posljednjih mjesec dana otkrile da su važan dio organiziranoga kriminala i policajci, obavještajci, poreski inspektori, dakle ljudi iz kuće vlasti, plaćeni da se bore protiv onoga u čemu, ustvari, učestvuju.

Sve to vlast mora da zna kad ulazi u obračun sa njima, sve do spoznaje da je to bitka protiv same sebe, zapravo protiv onih slojeva u svojoj strukturi koji su istovremeni, tajni dio mafijaško-kriminalnih, prevarantskih i sličnih halki. U suprotnom, nesvjesni da formalni vršioci najviših dužnosti počesto nisu i stvarni vladari, neki od njih, na kraju, mogu ugroziti sami sebe.

Slučaj Helez za ovo bi trebao biti dobar primjer i pouka.

Sloboda vrijeđanja ili vrijeđanje slobode

Kako tretirati medijske tvorevine, poput filmskih i karikaturalnih prikaza poslanika Muhameda, koje razbacuju plamene iskre i potiču opasne nerede u kojim se sudaraju vjera i politika

Svijet je pun smutnje. Ona nikad neće biti uklonjena, ali se nikad ne treba prestati s njom boriti, smutljivce javno razobličavati i njihovu ružnu rabotu žigosati.

Da li smutnju treba i zakonski osujećivati, a njene aktere kažnjavati i njihova (ne)djela trpati u fioke, ne dopuštajući da komuniciraju sa masama, e – tu se svijet već ne slaže. Jedni lako potežu za cenzorskom sjekirom, drugi su za načelo „cvjetanja hiljadu cvjetova“, treći vjeruju u moć javne i političke kritike, koja je, navodno, dovoljna kazna za drznike i one koji zastupaju i propagiraju nešto što potpiruje masovne sukobe.

Svijet se sa ovim dilemama susreće sve češće. Odgovor, izgleda, više nije potpuno jasan ni zemljama sa krajnje liberalnim režimima, u kojim ništa nije bilo toliko sveto da ne bi bilo kritikovano, omalovažavano, pa i izvrgavano ruglu. Javne, umjetničke, medijske i slične slobode važile su za nesalomljive stubove demokratije i modernoga načina življenja.

A onda je i ta svetinja u košnici krize, kojoj, izgleda, ništa ne ostaje izvan dohvata, postala upitna. Neke riječi i slike progovorile su poput baklji koje naširoko razbacuju opasni plamen, prijeteći da postanu povod za globalnu smutnju, nerede, čak i masovna ljudska stradanja.

Novi primjer je međunarodna zategnutost potaknuta filmom „Nevinost muslimana“, u kojem je sasuta salva pogrda i žaoka na račun božijeg poslanika Muhammeda, ličnosti koju muslimanski vjernici poistovjećuju sa samim islamom. Oni su, ovim povodom, rekli svoje: negdje ubistvima, negdje silovitim demonstracijama, negdje mirnim, dostojanstvenim javnim prezirom prema „umjetnicima“ i „karikaturistima“ koji su se ostrvili na ličnost prema kojoj posebno uvažavanje gaje stotine miliona ljudi na ovoj planeti.

S druge strane, u zemaljama iz kojih su strijele odapete, planule su žive polemike: kako se odnositi prema tim medijskim (ne)djelima?

U Americi, mjestu nastanka kobnoga filma, javnost se slaže u procjeni njegove uvrijedljivosti. No, ne vidi se nikakva aktivnost kojom bi se dalji javni život tog medijskog prljavca osujetio.

Polemike plamte i u Njemačkoj. Kancelarka Merkel (Merckel) rado bi uhvatila đavola za rogove, svjesna šta ideje iz tog filma proizvode na javnoj i političkoj sceni, ali ipak ne izražava spremnost da svoje potčinjene potakne na zabranu prikazivanja ovoga uratka u svojoj zemlji.

A kandidata za „slavu“ ove vrste svakim danom je sve više. Desničarska stranka „Pro Deutschland“ želi da u jednom berlinskom kinu odmah prikaže sporni film. Novinari, umjetnici, javne ličnosti, pa i obični građani nikako da nađu zajednički odgovor na pitanje: Šta da se radi?

Da li se iza ovoga filma, pita se komentator lista „Die Welt“, krije dobra ideja? Jasan odgovor glasi - NE. Da li je, uprkos svemu, prikazivanje filma legitimno? Odgovor je, za uticajni njemački list, jasan - DA. Po njima, umjetnička sloboda važi i za kič i za propagandu.

I Francuze je uhvatila drhtavica. Vide da film i karikature, objavljene u jednom njihovom žurnalu, potpiruju opasan oganj, ali nisu sigurni da, i pored toga, treba posezati za službenim zabranama.

Zapad se, ovim povodom, sudario sa jednom od svojih svetinja: slobodom javnog i umjetničkog izražavanja. No, kao da nije svjestan šta radi, u tome brka aršine i sopstvenu praksu. U jeku pomame oko uvrijedljivog tretmana poslanika Muhammeda, francuski sud začas se složio oko kažnjavanja „uvrijedljivog“ tretmana supružnice engleskoga prijestolja prijestolja. Njene golišave slike začas su službenim pečatima zabranjene za objavljivanje.

Znamo i da su ti isti Francuzi pobornici ideje da se u ovoj zemlji zatvorski kažnjava delikt riječi, konkretno – negiranje genocida koji je prije stotinjak godina počinjen nad Armencima? Znamo da Nijemci u tren oka sa zemljom zatiru svaki javni govor koji Hitlera tretira drugačije od zvanične historije? Ni Amerikanci nisu bolećivi prema vrijeđanju svojih svetinja: od predsjednika se ne smije praviti majmuna, o ratovima kojim se štite nacionalni interesi ove zemlje ne može se izvještavati mimo onoga što propisuju država i vojska.

Cenzura je, dakle, davno ušla u zapadnu političku i pravosudnu praksu. Slobode i zabrane žive jedno uz drugo. No, pravi principi još, ipak, nisu uspostavljeni. Kako rekoše još stari Grci: Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu!

Drugim riječima, ako je nekoj zapadnoj zemlji interes da nešto brani, ona to štiti svim sredstvima, ne obazirući se na moguće ugrožavanje principa slobode mišljenja i javnoga izražavanja. Ako, pak, tog interesa nema, onda su niže i barijere nemoralu, vrijeđanju i potpaljivanju sukoba.

Pravog mjerila i obavezujućeg recepta, očito, u ovome nema. Strepnju koja se, povodom filma i karikatura koje muslimani doživljavaju kao uvredu, svijetom širi meteorskom brzinom, pomenuta dvoličnost čini još većom i opasnijom.

Revija papanluka

Kome stoje fina zastupnička odijela i kravate, a koga treba vratiti čobanskom štapu

Kako se sve u ovoj našoj džungli postepeno remetilo, tako je i primitivizam promijenio svoj oblik i stanište. Danas živi u gradovima i naziva se – papanluk. Nema gdje ga nema, pa i tamo gdje se ćud maskira prvoklasnim odijelima, svilenim kravatama i visokim zvanjima.

Pravu reviju papanluka ovih dana nam je priredila politička elita same državne metropole. Desetočasovni televizijski prijenos zasjedanja sarajevske kantonalne skupštine pružio je priliku javnosti da vidi kakva se sve halaša kiti poslaničkim perjem.

Neko se ibretio, neko krstio, ali svako normalan morao je biti zgrožen nad spoznajom koliko loše neki poslanici stoje sa govornom kulturom, bontonom, odnosom prema kolegama...

Kako li se Konaković, Zukić, Čardžić i drugi tek ponašaju kad u sali nema kamera, ako se takvih izljeva papanluka ne libe ni pred licem najšire javnosti?

Nedavno se, u državnom parlamentu, na sličan način „proslavio“ i potpredsjednik SDA Asim Sarajlić. Prije njega, u istu instituciju, pravo iz štale banuo je Drago Kalabić, oponašajući čobanske manire svoga šefa Dodika.

Kratki medijski izvještaji skrivaju pravu sliku naše političke elite, čijem dijelu je, ustvari, pravo mjesto na vašarištu ili u večernjoj školi uljudnog ponašanja. Javni televizijski servisi stoga bi svojim pretplatnicima trebali omogućiti da, poput onog sarajevskog, detaljno prate i druga parlamentarna zasjedanja.

Ona bi nam, puno bolje od lažnoga sjaja predizborbnih kampanja, pomogla da spoznamo kome stvarno stoje fina zastupnička odijela i kravate, a kome u ruke treba vratiti čobanski štap.

Nužno zlo parlamentarizma

Logika stvaranja vladajućih koalicija jača je od svake druge, iako obiluje nizom mana koje obesmišljavaju i sam čin izlaska građana na izbore

Jedna velika izborna kampanja upravo je u jeku: građani uskoro treba da kažu ko će njihove općine voditi u narednom četvorogodišnjem mandatu. Vjeruje se da će to biti poznato nekoliko dana nakon samog glasačkog čina, planiranog za nedjelju, 7. oktobra.

To što se kod nas odavno dešava i nakon općinskih i nakon opštih izbora, međutim, ulogu takozvane volje građana čini ne baš onoliko bitnom koliko za nju volimo da kažemo da je važna. Mogu glasači, naime, i gotovo polovicu svojih glasova dati jednoj političkoj struji, odnosno stranci, pa da nje ipak ne bude za kormilom njihove općine. Tako je to sa demokratijom i sa savremenim parlamentarizmom.

U biti, u današnjim političkim sistemima, kakav je i naš, parlamentarizam i izbori počesto se pretvaraju u vlastito ruglo. Takozvani izborni pobjednici postali su vrlo relativan pojam: oni to mogu biti prema broju glasova dobijenih na izborima, ali kasnije, kada se stvaraju vladajuće koalicije, oni se lako izvrgnu i u čiste gubitnike. Logikom matematike, odnosno operacije sabiranja brojeva, tri osrednje stranke mogu da nadmaše onu najjaču, te da na taj način osujete i izbornu volju isto tolike količine glasača.

Logika stvaranja vladajućih koalicija jača je od svake druge, iako obiluje nizom mana koje obesmišljavaju i sam čin izlaska građana na izbore. Mi to još nismo doživjeli u krajnjoj izvedbi, osim u kratkom periodu kada je, prije 15-tak godina, Dodik postao premijer Republike Srpske, iako je imao glasačku podršku ne veću od svoje proširene obitelji. Dijelom se to pokazalo i u načinu na koji je, Alijansom za promjene, vlast u BiH formirana nakon izbora 2000-te godine.

U svijetu je, međutim, bilo mnogo primjera da najjače stranke nakon izbora izvise, to jest da ostanu izvan vladajućih krugova. Po principu: Dva loša ubiše Miloša, zbir udruženih stranačkih rezultata poništavao je nečije visoke pojedinačne učinke. U našem susjedstvu, u Hrvatskoj, to se u ekstremnoj varijanti pokazalo 1996. godine, kada je Tuđmanov HDZ u Zagrebu dobio gotovo 50 odsto glasova. No, kad su se svi ostali, ama baš svi, uhvatili za ruke, HDZ je otpao iz gradske vlasti. Slavio je tzv. Pirovu pobjedu i, umjesto slasti, pobrao gorčinu.

Koalicije su nužno zlo parlamentarizma. One bitno prikraćuju relativne izborne pobjednike da uistinu komanduju političkim procesima, sve do toga da uopće pokušaju provesti koncepte kojim su birače privoljeli da im podare svoje glasove.

Najbolje su to osjetili u SDP BiH, kada su odbirom glavnog nacionalnog koalicionog partnera sami sebi zabili nož u leđa. Umjesto da volju glasače pretvore u svoja uvećana politička prava, oni su, logikom koalicione matematike, postali taoci upravo one politike čiju su promjenu zagovarali i na čemu su dobili simpatije građana.

U suštini, nema u svijetu vjerovatno nijedne stranke koja je, prinuđena da ispija koalicioni gemišt, uspjela da izgura bilo kakav svoj originalni i obećani koncept. U mreži raznih interesa svaki pojedinačni se razvodni, ponekad i do sušte suprotnosti samoga sebe.

Nešto je, očito, trulo u velikoj svjetskoj političkoj tekovini – izbornoj demokratiji i parlamentarizmu. Javnost susjedne Hrvatske o tome je posljednjih mjeseci živo raspravljala, nakon jednoga javnog nastupa dr. Nikice Gabrića, uvaženog i popularnog kod naših komšija, koji je izlaz pokazao u šokantnom smjeru – apsolutizmu. Učenom, prosvijećenom, humanom, ali ipak – apsolutizmu!

Ideja je, naime, da se u močvaru učmalih koalicija, račundžijskih vlada i salonski ležernih parlamenata, nekako unese probojnost ideja, projekata, velikih vizija, te da se onima koji ih nude stave na raspolaganje i takve poluge vlasti koje će im u ruke dati alate potrebne da svoje zamisli izvedu do kraja.

Kraljevi su nekad mogli da rade šta hoće, podanici im nisu mogli ni pera odbiti, makar nizali grešku za greškom. Danas, pak, u politiku možete unijeti i vagon zlata, ali kad ga nekoliko majstora (čitaj stranaka) krene kovati svako po svome i svako sa vagom koja nepogrešivo mjeri u njegovu korist, ono će se srozati na vrijednost bižuterije.

Ovo je i naša i svjetska stvarnost. Ona govori o iživljenosti jednog višestoljetnog modela, tzv. parlamentarne demokratije, koja se davno zarobila u sopstvene okove. U prvo vrijeme, a i zadugo poslije toga, brali su se ukusni plodovi ovoga principa. No, kako svemu ističe rok trajanja, tako se on opasno približio, ako već nije istekao, i ovom političkom modelu.

Ponegdje je on već malo izmijenjen, korekcijom tzv. većinskog za proporcionalni izborni sistem, zatim uvođenjem predsjedničkih demokratija (poput SAD, Francuske, Rusije itd.), gdje jedan čovjek bira tim koji odlučujuće vodi državu. No, cjelovitog rješenja još nema, čak ni ozbiljnije debate u politološkim, dakle naučnim krugovima, koji su uvijek bili vjesnici dobrih i neophodnih promjena u političkim sistemima.

Prilično je razumljivo što je naša misao ovdje zakržljala. No, ni svijet u tome nije daleko odmakao. Svuda je zavladala era antiintelektualizma, vrijeme brčkanja po baricama, umjesto nekadašnjih velikih pokušaja da se ovlada čitavim morima, da se čovjeku, državi i čovječanstvu pokažu putevi koji vode naprijed i načini na koje treba birati, obavezivati i kontrolirati vođe i njihove saradnike, stranke ili pokrete.

Još su dvije sedmice do naših izbora. Mnogo je, međutim, pred nama vremena u kojem ćemo i dalje zaključivati da glasanja prolaze, ali da problemi neprestano ostaju. Dobrim dijelom tome je uzrok u činjenici da postizborni savezi, kao nužno zlo, ubijaju neuporedivo više dobroga nego što eliminiraju lošega. K tome su još i alibi za loš rad vlasti. Ona glavne izgovore uvijek traži u onima sa kojim se za ruku uhvatila samo zbog te famozne koalicione postizborne matematike.

Čist račun, duga ljubav

Možemo li se sa Hrvatskom razgraničiti stiskom ruke, a ne sa prijeteći podignutim prstom

Komšiluk je najpreči, ali zna i da prisjedne. Zbog međe, potočića ili rodne voćke, koja svojom krošnjom zahvata i tamo i ovamo, susjedi su se često hvatali za vratove i išli na sudove.

S ovom vrstom izazova BiH se sada suočava u svom razmeđavanju sa Hrvatskom. Razgraničenje nikad nije precizirano, iako su još prije 12 godina Izetbegović i Tuđman potpisali odgovarajući sporazum. Njihovi nasljednici su, međutim, bili toliko lijeni da na taj račun nikad nisu stavili pečate duge ljubavi. A Evropska unija, kojoj se naše komšije bespovratno bliže, kroz svoja vrata ne da bez čistog državnog grunta.

Ono što se nije uradilo za 17 poratnih godina, sad će morati da se odradi za samo devet mjeseci. U tom roku treba pravično razdijeliti talase Une, plodne njive Posavine, primorski krajolik oko Neuma...

Na svu sreću, u poslu koji i mirne zavađa, imamo posrednika kojem se može vjerovati – Evropsku uniju. Njoj je jako stalo da se komšije razgraniče stiskom ruke, a ne sa prijeteći podignutim prstom. Utoliko se i može očekivati da ovaj pipavi posao bude dovršen u dobrosusjedskom maniru, onako kako su prekjuče najavili Vesna Pusić i Zlatko Lagumdžija.

Mimo onoga na šta polažemo uvjerljivo pravo, mi ne trebamo ići. A i Hrvatska je, valjda, izvukla pouku iz svojih prethodnih sličnih sporova, posebno sa Slovenijom. U njima je, uprkos prevelikim apetitima, na kraju dobijala samo ono što joj odista i pripada.

Mediji dijele sudbinu loše ekonomije

Danas je objavljen intervju koji sam, kao direktor novinske produkcije Avaza, imao sa glavnim urednikom "Media marketinga", specijalizovanog BH magazina za profesionalce iz ove oblasti. Objavljeni tekst prenosim u cijelosti

Vlastimir Mijović (1956) se čitavog svog dosadašnjeg radnog vijeka bavio profesionalnim novinarstvom. Ako je novinarstvo zanat, a mnogi kažu da jeste, onda je Mijović jedan od najvećih, ako ne i najveći majstor tog zanata danas u Bosni i Hercegovini. U svojoj je karijeri napisao hiljade tekstova. Dominatno je opredijeljen za pisanje analitičkih tekstova i komentara. Danas je direktor svih izdanja novnske kuće Avaz iz Sarajeva, najveće novinske kuće u Bosni i Hercegovini.

Gotovo da nema kompetentnijeg čovjeka za razgovor o bosansko-hercegovačkoj medijskoj sceni.

Kako komentarišete stanje na medijskoj sceni u BiH?

Metafora o maloj bari sa puno krokodila apsolutno je primjenjiva na stanje u ovom medijskom prostoru. Regionalno prednjačimo po broju aktivnih televizijskih i radijskih kuća, a na broj stanovnika i šest dnevnih listova i dvadesetak sedmičnika je, po mom mišljenju, previše.

Prvo, ovo je prostor na kojem se čita znatno ispod evopskoga prosjeka. Drugo, još važnije, ovo je tro-jedinstveno tržište, nacionalno isparcelirano. Srbi čitaju, gledaju i slušaju svoje, Hrvati takođe, a i Bošnjaci isto rade.

Mislim da samo tri medija dobro žive od svoga proizvoda: Dnevni avaz, TV Pink BH i sarajevski Kalman radio. Možda u posljednjih godinu dana u ovo društvo može da se svrsta i OBN televizija, sa naznakom da oni imaju najbolji trend od svih televizijskih kuća u BiH – stalno idu naviše.

Svi ostali su ili elementarna medijska nedonoščad ili produžena ruka vlasti, koja te medije financira misleći da time postiže sopstvenu promociju. Zato imamo masu lokalnih i kantonalnih radio ili TV kuća, koje pokrivaju toliko publike koliko im nije dovoljno ni za doručak. Tanak ručak i oskudnu večeru dodaje im vlast, ljudi koji vole sebe da vide na ekranu ili čuju u eteru, nesvjesni da to ne vrijedi uloženoga novca. S druge strane, takvi mediji životare, teški su i sebi i svojoj publici, u svakom slučaju besperspektivni.

Javni emiteri su posebna priča, dva entitetska i onaj državni – BHRT. Oni su pod izrazitim političkim pritiskom: mijenjaju se njihovi gospodari, stranke na vlasti, ali suština sa njihovom ovisnošću neprestano se produžava. Ujedno, pošto gledaju da zadovolje političke pokrovitelje, oni jedino drže do svojih informativnih programa, dok je sve ostalo zapostavljeno: Federalna TV, naprimjer, pravi samo emisije vijesti, a već godinu dana skoro sve ostale termine popunjavaju reprizama reprizinih repriza, davno viđenim serijama, sapunicama ili filmovima.

Portal Avaza je među najposjećenijim u regiji. Da li je to jedna od mogućih varijanti za razvoj i jačanje printanih medija?

To je, u jednu ruku, naša rezervna varijanta. Mnogi prestaju da kupuju novine, jer im je dovoljno ono što besplatno dobijaju preko interneta. Naš je cilj jasan: ako na kiosku taj čovjek više ne kupuje Dnevni avaz, onda on mora da se zakači na www.avaz.ba. Tako ostaje naš, s tim da se njegova vjernost poslovno i marketinški mora drugačije kapitalizirati.

Planirate li naplaćivati sadržaj na portalu? U Sloveniji je to već zaživjelo, uskoro će u Hrvatskoj i Srbiji.

Pratimo trendove u svijetu i pokušavamo se snaći između besplatne i one druge varijante. Obje imaju i dobre i loše strane, velike svjetske novine još nisu sigurne kojoj varijanti da se priklone.

Mislim da je budućnost velikih news portala ipak u besplatnoj varijanti, gdje se autorstvo naplaćuje brojnošću klikova, odnosno marketingom koji to sobom nosi. Specijalizovani portali će vjerovatno biti podesni za drugu varijantu, za uže ciljne grupe, koje znaju šta traže i koliko to vrijedi.

Koliko ste zadovoljni oglašavanjem u štampanim medijima? Kakav je odnos oglašivača i agencija prema printu?

Rezanje reklamnih budžeta osjeti se i u štampi, premda u manjoj mjeri nego u elektronskim medijima. Avaz odolijeva bolje od drugih, jer imamo izrazito visok tiraž za BH uslove. Ko želi da se oglasi u printu, on prvo dolazi kod nas, bilo preko agencije ili direktno.

Avaz je jedinstven u BiH po svojoj strategiji medijskih popusta. Popust je isti za sve, nema davanja oglasnog prostora u bescijenje, čime medijske agencije sijeku granu na kojoj sjede. Koliko takva strategija daje rezultate?

Damping je opasan, ali najviše za one koji daju reklamni prostor u bescijenje. Kad jednom snizite cijenu blizu dnu, naviknete klijente i oni uvijek traže taj nivo.

Mi u Avazu imamo jasnu računicu. U suštini smo najjeftiniji, ne po nominalnoj cijeni oglasnog prostora, nego po dosegu kod nas objavljene reklame. Kad oglašivač izračuna koliko ga je očiju vidjelo za ono što je kod nas platio, on zna da mu je to neuporedivo niže od onih koji mu prostor nude po bagatelnoj cijeni.

U Avazu biste, na osnovu ovoga što ste kazali, trebali biti zadovoljni prihodima od oglasa. Šta bi se, po vašem mišljenju, trebalo dogoditi da ti prihodi budu veći i stabilniji?

Sumnjam da je iko zadovoljan ovom vrstom prihoda. Uvijek vidite i tražite šanse da se bolje zarađuje. Ključna prilika je u eventualnom rastu BH privrede. Bez njene moći, nema ni novca, ni potrebe za oglašavanjem. Na to reagujemo tako što pokušavamo svojom uređivačkom politikom pomagati u stvaranju povoljnijeg poslovnog ambijenta u našoj zemlji. Svako poboljšanje te vrste sutra bi se kapitaliziralo kroz oglasne prihode medija i, naravno, kroz tiraž.

Razgovarao: Ekrem Dupanović

Mrtvi kapitali

Ljude u dijaspori odgurnuli smo od sebe, pa ne čudi što i oni, nepozvani, ne misle na nas

Ljeto izmiče, a s njim i gužva na našim ulicama. Desetine hiljada bivših stanovnika ove zemlje, koji još imaju naviku da dio godišnjeg odmora provedu u domovini, vraćaju se životu u tuđini. Zapravo, veliko je pitanje šta je u međuvremenu za njih postalo dom, a šta tuđina.

Ljudi u takozvanoj dijaspori uglavnom više nisu naši, niti će to ikada ponovo biti. Poneko će se i vratiti da zapadnjačku penziju krcka u Bosni, no rijetki su oni koji u naponu snage razmišljaju o povratku na rodnu grudu. Tu ih ne čeka ništa osim problema.

U BiH se malo ko vraća; ni da nešto uloži u pokretanje biznisa, ni da primjenjuje znanja stečena u razvijenijem dijelu svijetu. Priča iz Albanije, koja se razvija ubrzanim tempom, za nas je pusti sanak. Na mnogim tamošnjim radnjama, restoranima, hotelima i proizvodnim pogonima vihore se po dvije zastave: jedna albanska, a druga zastava zemlje u kojoj su zaradili novac, kojim su potom pokrenuli biznis u rodnoj Albaniji.

Ovu vrstu naše nesreće uočio je i Sarajlija sa kanadskom adresom, profesor na Univerzitetu Zapadni Ontario, Naim Košarić.

„Potrebno je stvoriti klimu da se ljudi koji su u ratu otišli u dijasporu vrate i doprinose ovoj zemlji“, kaže dr. Košarić za naš list i dodaje: Znam sigurno da ima veliki broj njih koji se žele vratiti!

Kukajući za stranim investicijama, svoje ljudske kapitale u bijelom svijetu potpuno smo zaboravili. Niko ih ovdje ne pominje, pogotove ih ne zove da se vrate. Kako da onda oni, nepozvani, misle na nas?

Bosanac sam, tim se (ne) dičim!

Grigorije i njegovi sunarodnjaci sami se udaljavaju od rodne zemlje. Taj grijeh, lažnim suzama, oni ne mogu pretovariti na leđa onih koji Bosnu ponosno zovu svojom majkom

Dobra svađa često je bolja od lažnoga mira. Stoga ne treba žaliti zbog oštre razmjene riječi do koje je došlo između reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića i episkopa Srpske pravoslavne crkve Grigorija.

Žučnom debatom oni su uzburkali inače smirene tonove Svjetskog susreta za mir, posvećenog pomirenju i vjerskoj toleranciji, što ga je u Sarajevu organizirala Zajednica svetog Egidija. Bez te polemike, ovaj skup bi se okončao lažnom slikom o slozi i trpeljivosti koja, u međureligijskim i nacionalnim odnosima, vlada u Bosni i Hercegovini.

Kad se razgrne prašina sa, tom prilikom, razmijenjenih (pre)teških riječi, jedno pitanje nameće se kao ključno: pitanje nacionalnog i pojedinačnog prava na Bosnu? Postavio ga je episkop Grigorije, u formi svojevrsnog otpora tobože uvriježenom poimanju Bosne kao bošnjačke svojine.

Srpski prvosveštenik uperio je prst u reisa Cerića, kao jednoga od bajraktara teze po kojoj je Bosna - bošnjačka! Štaviše, prelazeći na teren čiste politike, dodao je "kako je istinski problem u BiH to što se ona pokušava praviti bez Srba i Hrvata".

 - Najuvaženiji reisu-l-ulema, ni vi, kao ni ja ni kardinal, nemamo drugu zemlju osim ove, niti hoćemo da je imamo. Mi hoćemo da ova zemlja bude zemlja svih podjednako - kazao je Grigorije.

Iza naoko lijepe slike, međutim, ton prilično škripi. Kako, naime, pronaći dovoljno materijala za argumentaciju episkopove teze po kojoj su Bošnjaci nacija koja razbija BiH? A upravo to proističe iz tvrdnje da se Bosna pokušava graditi bez Srba i Hrvata.

Istina je, naprotiv, s druge strane. Ona objektivno proističe iz višegodišnje, čak i višedecenijske prakse, koja govori o nastojanjima srpske politike da upravo ona bude ta koja će praviti Bosnu po svom ukusu i svojoj mjeri. I to na najgori mogući način, kao sapunicu koju i najmanji vjetar može lako da otpuše. Zna se i gdje - prema istoku, tamo gdje Grigorijevo političko vodstvo misli da je mjesto svekolikom srpstvu s ovoga dijela Balkana.

Episkop se, u ovom slučaju, ponio poput političara iz tog naroda, koji od 1990. godine svoju nacionalnu agresivnost pravdaju tobožnjim pokušajem Bošnjaka da posvoje Bosnu, da je vjerski i nacionalno pretvore u svoj isključivi grunt. Niti su Beograd, JNA i ovdašnja srpska gerila 1992. stali pod oružje zbog pokušaja da ih neko istjera iz Bosne, niti to neko danas čini. Njihova odbrana je, ustvari, paravan za vlastiti napad. Tim trikom prozirno se poslužio i episkop Grigorije.

Druga teza, ona o jednakom pravu reisa Cerića, kardinala Puljića i episkopa Grigorija na Bosnu, također je plasirana u maniru pokvarenih političara. Kao da to neko Grigoriju zabranjuje? I ako zabranjuje, a i toga ima, onda je to upravo politika njegovih sunarodnjaka koji ovdašnje Srbe odavno nakazno uče tome da Bosna nije njihova država.

Da je Grigoriju do Bosne kao domovine stalo onoliko koliko govori, davno bi to rekao u Trebinju i Banjoj Luci. Digao bi svoj glas, naprimjer, protiv toga da se prefiks "bosanski" sistematski briše iz nove političke geografije Republike Srpske, tako da ni Brod više nije bosanski, kao ni Šanac itd. Nažalost, svojim djelom, Grigorije i njegovi sunarodnjaci sami se udaljavaju, pa na neki način i odriču prava na otadžbinsku BiH. Lažnim suzama svoj grijeh ne može se pretovariti na tuđa leđa.

Svojim politikama i konkretnim ponašanjem srpske i hrvatske vođe, i vjerske i političke, odavno su Srbiju i Hrvatsku proglasile svojom domovinom (matičnom, drugom ili rezervnom, svejedno). Samo Bošnjaci se, u tom smislu, nikud nisu okretali. Bez BiH, oni svoje zemlje nemaju, ona je za njih - biti ili ne biti!

U jednom trenutku, doduše, opasan izlet napravio je Alija Izetbegović kada je, prilikom posjete Istanbulu 1997. godine, izjavio da mnogi Bošnjaci Tursku doživljavaju kao svoju drugu domovinu. S obzirom na to da kasnije nikad nije ponovio tu tezu, može se zaključiti kako je ona u određenom trenutku samo zalutala u njegova usta.

Druga opasna teza znatno je prisutnija. To je teza o Bošnjacima kao "temeljnom" ili "najvažnijem" narodu u Bosni i Hercegovini. Ona se počesto provlači kroz javni život, u pisanoj ili govornoj formi, uglavnom od nekih bošnjačkih intelektualaca, ponekad i vjerskih ličnosti.

Pod ovom tezom sva je sila dinamita. Ona zaista miriše po nepriličnom vaganju čija je Bosna više, a čija manje. Ta je mudrost odavno poznata: Bosna i Hercegovina je i srpska i bošnjačka i hrvatska podjednako. I kao što ne treba dozvoliti da je se neko odrekne, njenim dijeljenjem, tako je treba sačuvati i od prevelikoga svojatanja.

Svakoj majci sva su njena djeca jednaka. Tako nekako stoje stvari i s ovom zemljom i s njenim nacijama.

Bacanje soli na žive rane

Smisao inadžijske crkve u dvorištu Fate Orlović opasno je sličan smislu filma kojim su teroristi zamahnuli u Bengaziju

Svijet sjedi na buretu baruta i nikad se ne zna kad će kobna šibica da plane. Jednom se to već dogodilo 11. septembra. Jedanaest godina poslije, istoga datuma, svijet je možda ponovo uronio u vrtlog krvavih sukoba. I dok američka vlada još mjerka svoju reakciju na svirepa ubistva njenih službenika u Bengaziju, lančani protesti stižu pred njene ambasade u Egiptu, Jemenu, Tunisu...

Sve je naizgled krenulo zbog tamo nekog filma i tamo nekog režisera koji je na tamo nekoj internetskoj stranici izvrgnuo ruglu islam i poslanika Muhammeda. Na političkoj sceni na kojoj su suha drva odavno složena kao pred početak najteže zime, požar je time lako podmetnut. Nedavno "proljeće" demokratizacije moglo bi, u tren oka, da se pretvori u paklenu "jesen".

Priča o svirepom ubistvu u Bengaziju, ustvari, stara je priča o nezagašenom opušku usred sasušenog lišća. Tako je tamo, tako je i ovamo: kod nas.

Strah me, iskreno govoreći, kako će se ohladiti ta godinama žareća buktinja od crkve u dvorištu Fate Orlović, opet aktuelizirana sramnim ponašanjem srpske politike. Ko bi čestit povrijeđenoj starici zamjerio da je, onako kako je juče zaprijetila, svojim rukama skloni ispred svoga prozora? I ko bi onda, i kako, obuzdao masu koja bi se, podijeljena za i protiv, u tren oka mogla pohvatati za vratove?

Smisao inadžijskoga postojanja spomenute bogomolje opasno je sličan smislu filma koji je ovih dana, u drugom dijelu svijeta, odnio četiri nevina života i potakao krizu svjetskih razmjera.

I tamo i ovamo, to se isto zove: bacanje soli na žive rane!

Mir Božiji

Kada će se na ovim prostorima živjeti onako onako tolerantno kako su vjerski poglavari propagirali na svom velikom sarajevskom okupljanju

Riječi i djela često ne jezde istim kolosijekom. Jedno se govori, drugo se radi.

Govoru koji slavi vrlinu i čovjekoljublje, svjedočili smo ovih dana u našem glavnom gradu, tokom velikog međureligijskog zborovanja. Na ranu se podjednako daju priviti riječi iz usta i katoličkih i islamskih i pravoslavnih i židovskih duhovnika.

Dnevne hronike, međutim, otkrivaju drugu stranu medalje: vjerska netrpeljivost, pa i ratobornost, snažno su se uvukli u naše živote. Vjerom se ponekad zamahuje kao sabljom.

Svo zlo nije u samom zlu: ono je počesto i u malodušnom otporu, pogotovo u izostanku bilo kakve spremnosti da se vrati moć vrlini i dobroti, vjerskoj i drugoj trpeljivosti. U tom smislu, sarajevska parada tolerancije gromki je poziv na zakopavanje ratnih sjekira koje su, otkad je svijeta i vijeka, često potezane u ime krsta, križa ili polumjeseca.

Upravo naša zemlja zorni je svjedok pakla koji to stvara. Teško smo iskrvarili zbog svoje vjerske šarolikosti: uvjereni da je ona naša prednost, ali i stalno osvješćivani da se baš tu skriva naša bolna, Ahilova peta.

Sve u svijetu bude i prođe. Samo novac i vjera, izgleda, nemaju rok trajanja. Stoga je oko njih najviše zavade, sukoba i krvi. Srećom, ne manjkaju ni glasovi razuma, koji smiruju bure i prizivaju ljudsko bratoljublje.

Kad se vjerske zajednice, i pastva i džemat, budu ponašali onako kako su njihovi prvaci ovih dana govorili u Sarajevu, tada će i zavladati mir Božiji. Valjda ga svi iskreno priželjkujemo!?

xxx

Nimalo slučajno nisam ovaj komentar započeo konstatacijom da se riječi i djela u životu često razlikuju. Slatki govor zna se u praksi izvrgnuti u gorčinu. Upravo u religijskom životu to je česta pojava, koja mnoge ljude zbunjuje.

Svaki iole učen čovjek smatra da iz religije ne potiče nikakvo zlo. Misli se da sve svete knjige, od Biblije do Kurana, propagiraju samo dobrotu, čovjekoljublje, međusobnu toleranciju, duhovnost i plemenitost. To što u praksi ima netolerancije, čak i vjerske mržnje, to je, tobože, zbog izopačenosti čovjeka, koji sve može da zapogani, pa i Božiji zakon i sveto slovo.

Naravno da se ne namjeravam upuštati u uporednu analizu poruka koje u sebi sadrže svete knjige, kao nepresušni putokaz vjerskoga ponašanja. Ali, čak i površna analiza ponašanja vjerskih službenika i autoriteta, pa i onih najviših, koji se smatraju najvjernijim tumačima svetih knjiga, ukazuje na njihovu čestu dvoličnost. Vjerske vođe, a preko njih i čitave religijske zajednice, počesto su bile u službi zla, agresivnosti, torture; upravo suprotno onome što nalažu vjere kojim služe.

Mnoge vatikanske pape, naprimjer, blagosiljale su, tokom istorije, mnoge osvajače i nasilnike,  mnogo toga što se kosi sa osnovnim načelima Biblije. Velike muslimanske vođe takođe su znale propagirati ideje svetoga rata, vjerske segregacije, ideje koje sukobljavaju i udaljavaju ljude, koje vjeru nadređuju svemu, pa i državi.

Dvoličnost pravoslavne crkve transparentno se pokazala u sukobima vođenim prije dvije decenije na tlu bivše Jugoslavije. Ako nisu bili kolovođe, a ponekad su i to bili, sveštenici i njihova poglavarstva mahali su barjacima netrpeljivosti, blagosiljali su ubice i zlikovce, propagirali su vjersku netrpeljivost.

U ime vjere, njeni lideri su na tlu bivše Jugoslavije potpomogli prosipanje ogromne količine krvi i zametanje takve nacionalne netrpeljivosti od koje se ni do danas nismo oporavili. I ne vidi se kraja tom procesu, premda je on sada znatno mirniji no što je bio prije 15-20 godina.

Vjerska i nacionalna netrpeljivost najtanja je žica kojom su povezani stanovnici ovoga dijela Balkana. Još prije tri decenije, kada se, inicirana Titovom smrću, bivša Jugoslavija ozbiljno zaljuljala, a na tapet ponovo došli stari apetiti tadašnjih vojno-političkih blokova da je uzmu pod svoje, čuveni američki strateg Zbignjev Bžežinski uperio je prstom u nacionalne šavove. Po njima će, dobro je tada predskazao, doći do pucanje socijalističke Jugoslavije.

Pucanje tih šavova temeljilo se na starim nacionalnim zavadama, koje su intenzivno trajale stotinjak godina: rijetko dominantne, ali nikad u potpunosti eliminirane. Njihov bitni dio sadržan je u vjerskoj raznolikosti, u kojoj je, pored dvije hrišćanske religije, još važnije bilo prisustvo islama, u Bosni i njenoj okolini ukorijenjenog već pet stoljeća.

Kad se ta istorija sagleda i analizira, vidi se da je upravo vjerski faktor bio taj koji tjera najviše bjesnila u zavađene ljude. I, umjesto da ih primiruju, vjerski lideri nerijetko su ih snažno potpirivali, čak i zločince proglašavajući nacionalnim junacima.

Činio je to katolički kardinal Stepinac, u vrijeme Drugog svjetskog rata. Revanširao mu se, sličnom mjerom, ovaj put u korist pravoslavlja, srpski patrijarh Pavle. Nižerangirane sveštenike da i ne pominjemo. Mnogima od njih krst oko vrata poprskan je tuđom, nevinom krvlju.

Religijsko okupljanje koje se ovih dana odvijalo u Sarajevu imalo je snažan, humanistički verbalni odjek. Poglavari su se prosto utrkivali u tome ko će djelovati tolerantnije, mudrije i susretljivije.

Javnost im zbog toga aplaudira. Ali i skeptično vrti glavom. Naslušali smo se mi svakojakih prigodnih govora, naročito političkih, koji su se u praksi pretvarali u suštu suprotnost. Općenito, pred mikrofonima i kamerama vjerske vođe izražavaju se biranim, i Bogu i ljudima milim riječima. Ali, kad se reflektori pogase, tada to zna biti puno drugačije.

Jedno se govori, drugo se potom radi. S ovom vrstom dvoličnosti, nažalost, još nam je živjeti. Ali nije svejedno da li će posljedice biti slične nedavnim ili će, ipak, i ova vatra malo da gasne. Manje će se ljudi o nju pržiti, bez obzira na koji se način mole istom Bogu.

Za duge bolesti dugo je i liječenje. Ono je na ovom prostoru započelo. No, ne baš u mjeri koja je potrebna i sa snagom koju nose prigodno izgovorene riječi vjerskih poglavara.
Još ćemo se mi načekati da krst i polumjesec harmonično stoje jedan do drugoga, ne samo u BiH i na tlu bivše Jugoslavije, nego i u povelikom dijelu svijeta.

Nema vode za radničke požare

I ova bi vlada nekom ekspresnom uplatnicom rado primirila uzbunjene radnike, ali više se nema odakle: budžetska kašika zagrebala je po dnu lonca

Gazdovanje prihodima i rashodima ključ je svakog domaćinskog poslovanja. Pri tome do izražaja dolaze razna znanja i umijeća: i matematika i gimnastika, rezanje troškova, potraga za dopunskom zaradom, prelijevanje iz jednog u drugi sud...

To što važi za lično i porodično poslovanje zakon je i za privredu, od malih radnji, preko preduzeća, do velikih kompanija. Na kraju, do glavnoga domaćina - vlasti. Bilo općinske, kantonalne, entitetske ili državne. I ona mora da uravnotežuje troškove sa zaradama, prihode s rashodima.

Naša vlast neizlječivo boluje od zablude da sve svoje budžetske potrebe može da namiruje novim nametima koje dodaje na pleća svojih podanika. U posljednjih desetak godina, upravo iz tog razloga, potapa nas prava porezna plima. Uvedeno je desetak novih vrsta dažbina, a procentualno zahvatanje uspostavilo je jednosmjernu putanju - naviše!

Novi namet na kojem rade eksperti Federalne vlade je povećavanje poreza na plaće. Pa će se, ako bude kako se predlaže, a garant će biti, od hiljadarke ubuduće odbijati 150 umjesto sadašnjih 100 konvertibilnih maraka. Oni najbolje plaćeni, pak, koji mjesečno prihoduju više od 4.000 KM u porezni bunar će ubuduće bacati 20 posto od te sume.

Vlast priprema još neke zahvate u džepove građana, sve s jednom željom: da u svoju blagajnu prikupi onoliko para koliko joj treba da podmiruje svoje obaveze, ali i hirove. I to tako da ništa ne mijenja: bez štednje i racionalizacije troškova, koju naša vlast ne prepoznaje kao neminovnost. A ona joj već, snagom čekića, udara po glavi.

Osjetit će to i federalni premijer Nermin Nikšić ako se ovih dana, po treći-četvrti put u nekoliko posljednjih mjeseci, suoči s izbezumljenim radnicima "Konjuha" iz Živinica. Oni su jučer ponovo dali puni odušak svom jadu i blokirali saobraćaj na magistralnom putu prema Tuzli. Muči ih mnogo problema, ali jedan posebno: neispunjena premijerova obećanja.

Nikšić, zaista, ima razloga za nelagodu. Dva puta je čvrsto obećao Živiničanima da će ublažiti uzroke njihovog nezadovoljstva. I mislio je premijer, bez sumnje, da će uspjeti da održi datu riječ. Ali, kad je rastabirio budžetske stavke, pa vidio da sve zjapi prazno, smrknulo mu se pred očima. Glava ga je dodatno zaboljela kad je shvatio da nema ni rezervne varijante: para nigdje ni od korova, a Živiničani stalno zovu i pitaju: kad će to, Nermine?

Trenutna vlast naslijedila je ustaljenu praksu prethodnih vladara da svaku narodnu bunu, u vidu štrajka ili javnoga protesta, gase šmrkom nekoga budžetskoga novca. Svjesna da loše radi, vlast je redovno išla nizdlaku svakome ko je protiv nje podizao glas, bez obzira koliko je pri tome bio u pravu.

E, tome, prema svemu sudeći, stiže kraj. I ova bi vlada nekom ekspresnom uplatnicom rado primirila uzbunjene radnike, ali više se nema odakle. Budžetska kašika zagrebala je po dnu lonca.

Bez namjere da to bude ocjena opravdanosti nezadovoljstva koje iskazuju drvoprerađivači iz Živinica, iz višegodišnjeg praćenja prilika u zemlji, na ovom planu, nameće se spoznaja da je vlast olako kapitulirala pred mnogim pritiscima i protestima. Najednom bi nalazila pare za svakoga ko bi joj ljutit svraćao pod prozore, pogotovo ako bi to činio u više navrata. Tako bi se vlast "elegantno" rješavala bukača i glavobolje koju im oni izazivaju.

Sadašnjoj vlasti, međutim, od tog recepta nikakve koristi. Nema više para za vatrogasne akcije staroga tipa. Toga su u Federalnoj vladi poprilično svjesni. Stoga su, osim planiranih novih dažbina, pokrenuli i aktivnosti preispitivanja opravdanosti raznih socijalnih davanja koja sada pružaju određenim kategorijama građana, a koja budžet naprežu do pucanja.

Ta se jufka, međutim, razvukla do neviđenih razmjera. Od brze akcije raskrinkavanja lažnih boraca i korisnika drugih ratnih obeštećenja, naprimjer, nije bilo ništa. Iako svi znaju da se tu krije more para koje pojedinci nezasluženo primaju iz federalnoga budžeta, ništa opiljivo nikako da se uradi. Ko zna da li će ikada i doći dan da nadležni ministar kaže: od narednog mjeseca ova stavka odnosit će manje dva-tri miliona maraka!

Htjela-ne htjela, vlast će morati da zašije nečije džepove. Svoju zaradu morat će da traži u uštedama, u uskraćivanju daljnjih isplata mnogima koji, po raznim stavkama, neopravdano pelješe federalnu blagajnu.

Vlastima je to poznato. Znano im je, međutim, i to da se niko s budžetske sise neće skinuti bez ispaljenoga metka. S tim se krpeljima treba žustro počupati i nekako ih odstraniti, za šta, očigledno, još nema prave spremnosti.

A dok je ne bude, neće biti novca ni za uzbunjene radnike, ma odakle njihovi vapaji stizali i ma koliko bili (ne)opravdani: od Živinica, preko Zavidovića, do Velike Kladuše. U tom slučaju, naše bi ceste mogle da budu blokirane ne više po četiri sata, nego i po četiri dana, pa i četiri sedmice, sa svim posljedicama koje to sobom nosi.

U općoj gunguli u kojoj se nalazimo, ko zna čiji bijes može preliti čašu i potom, po sistemu spojenih posuda, zaprijetiti općim potopom ovog društva koje već dugo živi na rubu nervnog sloma. Tada već ni vagoni apaurina ne bi bili od pomoći.

Birački obračun

Oktobarski lokalni izbori prilika su da pokažemo šta (zlo)pamtimo i kako glasački (ne)kažnjavamo one koji nas vode

Većina birača već danas zna za koga će glasati u prvoj oktobarskoj nedjelji. Predizborne kampanje, poput ove koja je danas službeno počela za lokalne izbore, iz čaše u čašu mogu preliti tek poneku kapljicu.

Nema te propagandne kampanje koja biračima nekoga može naprečac omiliti, a drugoga ogaditi. Stranke i pojedinci na izborima žanju ono što siju u dužem, dvogodišnjem ili četvorogodišnjem periodu. Narod prati, pamti, udara recke, sabira pluseve i minuse i, na kraju, iskazuje svoj osmišljeni i odvagani birački sud.

Ovdašnji glasači nisu nimalo neuki. Većina će se čak po deseti put, od 1990. do danas, suočiti sa izbornim listićima. Golemo je to iskustvo kojeg se, s razlogom, plaše stranke koje su učestvovale u svim dosadašnjim izbornim ciklusima.

Kako narod (zlo)pamti, najbolje znaju SDA i SDS. Ove stranke u početku su hametice kosile svoje suparnike; danas se iz sve snage upinju ne bi li primamile bar trećinu nekadašnjih glasova.

Svi naši neprestani porazi, ustvari, porazi su naših dosadašnjih političkih kormilara. Ceh za te neuspjehe oni su plaćali na svim izborima, premda nikad u mjeri koju su zaslužili. Ovaj oktobar stoga je prilika da se konačno glasački raščisti sa onima koji su nas vodili najduže i, istovremeno, najlošije.

Najmanje što za sebe možemo da učinimo, to je da se odreknemo njihovih daljnjih usluga, da pokažemo šta i kako (zlo)pamtimo i kako to, s pravom, kažnjavamo.

Krivi put

Spas za sirotinju nije u sitnom međusobnom potkradanju, pa i ozbiljnom kriminalu, nego u obračunu sa lijenom i gramzivom vlašću, uzročnikom socijalnog samoubistva Bosne i Hercegovine

Zlo i nepoštenje nekome su u krvi. Teške socijalne prilike, oskudica i siromaštvo, ipak su tlo sa kojeg, diljem svijeta, kriminal regrutuje glavninu svoje vojske.

Taj izvor i kod nas je postao nepresušan. Nije teško razumjeti gospođu iz Banje Luke, koja je nedavno priznala da mjesecima u prodavnicama krade mlijeko i hljeb – da joj ukućani ne bi pomrli od gladi. Nagon za opstankom vjerovatno potiče i ljude koji sa tuđih njiva i bašta, u gluho doba noći, beru po dvije-tri kese boranije, paradajza, paprike, taman da se nađe za dva-tri ručka.

Drugi znaju usijeći i tuđu bukvu ne bi li se njome ogrijali. Korak po korak, neki tako zapadaju i u kandže ozbiljnijeg lopovluka. U nedostaku radnog mjesta i barem minimalnoga prihoda, kriminal postaje njihov „posao“.

U zlom vremenu i pošten čovjek se kvari, žmuri na obraz i građanski red. Lijek za neimaštinu traži se i u nečasnim rabotama, naoko nevinim, ali sa kojih se lako sklizne i s onu stranu zakona.

Ovaj obrazac sociolozima je dobro poznat. Politolozi, pak, znaju da sirotinja buja tamo gdje nema čvrstog političkog i ekonomskog kormila - u društvima razvijene korupcije, otimačine i neodgovornosti.

Ispod ovakvog opisa staviti potpis: Bosna i Hercegovina, to znaju i prvačići. Zreliji ljudi se, međutim, pitaju: do kada će lijek za svoje nedaće sirotinja tražiti u krađi i kriminalu, još češće u tihom, bespomoćnom odumiranju?

Taj put je pogrešan. Onaj pravi, jedini učinkoviti, u organiziranom je, žustrom obračunu sa lijenom i gramzivom vlašću. Naša sirotinja njezino je ružno čedo.