05.
05. 2012.
Tezom
o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima Karl fon Klauzevic (Carl von
Clausewitz) osigurao je sebi prije dvjesto godina mjesto u kući besmrtnika. To
što su i drugi osjećali, on je jezgrovito izrazio jednom jedinom rečenicom.
U
vojno-političkoj teoriji i praksi povijesni je i značaj sukoba na prostoru
bivše Jugoslavije, posebno onoga što se dešavalo u našoj zemlji. Puške ovdje
odavno šute, ali politika puca svim kalibrima. Ona se ispostavlja kao dosljedna
nastavljačica rata drugim, neoružanim sredstvima.
Patent
na ovu vojno-političku koncepciju ravnopravno dijeli grupa akademika i
političara koji su u srpskom nacionalnom štabu prije 25 godina skovali veliku
zavjeru. Ona je prvo ratnim, a zatim političkim sredstvima trebala da osigura
Srbima primat na zapadnom Balkanu.
U
korijen spomenute koncepcije, osim vojničke agresivnosti i bezobzirnosti,
ugrađen je i jedan sporogoreći štapin. On je unaprijed tempiran da psihološkom
detonacijom uništi ono što se ne može barutom i eksplozivom.
Nikad
više zajedno - radni je naslov tog poganog i podmuklog plana. Smjerno je
provođen već 1992., a provodi se i sada, dvadeset godina poslije.
"Slučaj
Dobrovoljačka" samo je najsvježiji primjer koji na to ukazuje. Svrha
prigodnog dolaska grupe provokatora iz Republike Srpske, koji su se već
navadili da svakog 3. maja usred Sarajeva guraju prst u oko stanovnicima
namučenog grada, nije ništa drugo do upravo raspirivanje nacionalne mržnje.
Dobro je njima jasno šta se (ni)je tu dešavalo prije dvije decenije, ali im je
još jasniji imperativ da se starim ranama nikako ne dopusti da zacijele. Ne
dopušta to industrija mržnje, koju je velikosrpska politika davno razradila i
programirala da djeluje u dugom vremenskom periodu, uglavnom preko poganog
jezika i provokacija tipa one u Dobrovoljačkoj, sve dok netrpeljivost odista ne
postane opipljiva i teško promjenjiva činjenica.
Ružno
zvuči, ali teško se oteti dojmu da će se te trećemajske
"dobrovoljačke" ekskurzije iz Sarajeva vraćati razočarane,
neobavljenog posla, sve dok ne dobiju suvenir u vidu makar jedne raskrvavljene
glave. Oni se namjerno upućuju kao šetajuća živa meta za Sarajlije tankih nerava,
izazovni mamac za incident koji bi politika potom masno naplatila. Do sada u
tome nije uspjela, ali ne treba dvaput reći da se to neće dogoditi već naredne
godine, da će se stanovnici glavnog grada strpljivo držati za ruke, puštajući
samo jeziku da štošta lane, ali se suzdržavajući od grubljega izražavanja svoje
pozlijeđenosti.
Industrija
mržnje nije u srpskoj politici ni uzgredni ni taktički faktor; njena je namjena
strateška. U ljudima je, naprosto, potrebno ubiti svaku volju za zajedničkim
životom. Nestane li te volje, tada se i krajnji cilj ispostavlja kao svojevrsna
neminovnost, zrela kruška koja otpada sa grane, jer je žuta da žuća biti ne
može.
Rat
i agresija su, naravno, bili retorta u kojoj je odlučujuće zakuhavana ova vrela
kaša. Nisu srpski snajperisti pomno čekali sarajevsku dječicu na svome nišanu,
jer su se plašili njihovog vojnog otpora. Ubijanje nejači trebalo je da u
glavama njihovih roditelja, rodbine i komšiluka, cijelog grada, pa i bošnjačkog
naroda, raspali takvu mržnju prema Srbima koja će u njima zagušiti svaku želju
da s tim narodom i ubuduće dišu isti zrak.
Štaviše,
ta ratna brutalnost i nečovječnost trebali su da ponukaju sarajevske Bošnjake
na odmazdu prema svojim sugrađanima srpske nacionalnosti. Da se to dogodilo,
Bosne odavno ne bi bilo ni u pomenu. A nije da u gradu nije dolazilo i do
takvih iskušenja i izazova, srećom smirenih i obuzdanih.
Najuporniji
radnik u ovoj vrsti prljavog posla danas je prvi čovjek Republike Srpske.
Upravo vraćanjem Milorada Dodika u entitetski politički vrh početkom 2006.
godine, bilježimo pojačavanje svih pogona industrije mržnje. Predsjednik je,
dakako, taj koji prednjači i diktira brzi tempo. Skoro da nema dana a da s
Dodikovog jezika ne sleti poneka gadost, čiji je očigledni cilj raspamećivanje
Bošnjaka, pokušaj izazivanja takve njihove reakcije koja će, i ne htijući,
ubrzati put ka ostvarivanju velikog srpskog cilja - razvaljivanja BiH.
Politička
industrija mržnje neštedimice štanca svoje otrove. Ne pronađe li se za nju
lijek, Bosna i Hercegovina neće imati ozbiljnije šanse da dočeka duboku
starost.
