24.
02. 2012.
Italijani
se ovih dana zabavljaju imovinskim kartonima svojih političara. No, narodu k'o
narodu, ni njima nije lako ugoditi. Drago im je što se predsjednik vlade Mario
Monti, koji ima golem imetak, odrekao premijerske plaće, ali, ipak, sumnjičavo
vrte glavom. Koga je Berluskoni (Berlusconi) ujedao, i Montija se boji.
Svaki
se narod, ustvari, plaši gramzivosti svojih vladara. Svakakvi su dosad
isprobani - od bogatih, preko mudrih i popularnih, do golih tehnokrata i
čovjekoljubivih idealista. Pravog obrasca, međutim, nema: svaki šablon ponegdje
se dokazao, da bi se na drugom mjestu izvrgnuo u ruglo.
Našim
vladarima, zna se, najvažnija je lična dobit. I što se češće mijenjaju, to se
narod više hvata za glavu. Taman jedni napune džepove, eto drugih da se i oni
nadolme.
Recept
po našoj mjeri teško je odabrati. Najbolji bi možda bio onaj italijanski,
vladari poput Montija: bogati ljudi koji su spremni da i bez plate, za čistu
čast i društveni prestiž, stanu za državno kormilo i da, onako kako su sebe
obogatili, putem uspjeha povedu i zajednicu kojoj pripadaju.
Šanse
za to, nažalost, nisu velike. Jedini čovjek koji je u našu politiku ušao imućan
jeste Fahrudin Radončić. Ostali se ustručavaju da to učine; neko zbog straha,
neko zbog nesmetanog uživanja u sopstvenom bogatstvu.
Posljedice
su pogubne: dok ljudi s imetkom bježe od politike, oni bez imetka upravo u njoj
traže šansu. Preko grbače svojih građana, naravno.
