Nekulturni domaćin

Sramotno je da predstavnici naše vlasti ignoriraju prijeme koje, u čast nacionalnih praznika svojih zemalja, organizuju strane ambasade u Sarajevu 

Prošle sedmice prisustvovao sam svečanom obilježavanju najvećeg nacionalnog praznika tri velike zemlje. Na prijemima koje su organizirale ambasade Kine, Indonezije i Malezije bili su predstavnici diplomatskog kora u BiH, ali su dominirali domaći gosti iz sfere kulture, ekonomije, pa i politike.

Upravo brojnost i rang naših političara na tim prijemima povod su zbog kojeg pišem ovaj tekst. Izvinjavam se onima koje nisam prepoznao ili njihove funkcije ne smatram naročito značajnim u našem političkom životu, ali na tim svečanostima nije se moglo susresti niti jedno poznatije lice iz domaće vlasti. Najviši državni funkcioneri uglavnom su, kao zamjenu, slali članove svojih kabineta, obične službenike. A barem u tim situacijama imali bi koristi od toga što nam u vrhu države sjede čak tri čovjeka.

Nije me iznenadilo njihovo odsustvo sa pomenutih skupova. Tako je to već godinama. Ali, nekako me sramota, kao građanina ove zemlje, što tim velikim državama, koje su nas počastile prisustvom svojih ambasada u Sarajevu, nismo u stanju da ukažemo ni osnovnu političku i diplomatsku pažnju. A svakoj od njih BiH može stati u mali džep: i po broju stanovnika, i po svojoj ekonomiji, i po značaju u svijetu.

Ljudska i politička nekultura svakako su glavni razlog ove pojave. Naša vlast vjerovatno je uputila pismene čestitke, a na pozive za lično prisustvo odgovorila kako su njeni lideri zauzeti „unaprijed preuzetim obavezama“.

Međutim, čini mi se da je pravi razlog njihovih izostanaka u nečemu drugom. Ovdašnji političari, jednostavno, nemaju nikakav osjećaj za realnost kada su u pitanju strane zemlje i njihovi predstavnici u BiH. Taj njihov osjećaj, po mom mišljenju, uzrokovan je činjenicom da je naša zemlja već dvije decenije predmet velike svjetske pažnje. Skoro da nema značajnije države čiji predsjednik ili premijer nisu kod nas dolazili. Često su nas posjećivali i njihovi ministri vanjskih poslova, kao i razne međunarodne delegacije sastavljene od važnih ljudi.

Te posjete Bosni i Hercegovini bile su izraz brige da nam se pomogne u odrastanju, u liječenju ratnih posljedica i pokušaju da se ekonomski podignemo, da kulturno napredujemo, da postanemo dio velikih međunarodnih integracija: od Evropske unije do NATO saveza. Međutim, naši političari nisu to pravilno razumjeli. Oni su pomislili kako su oni lično jako važni, kako stranci treba njih da mole za susrete i razgovore, kako te države imaju korist od nas, a ne mi od njih.

Nepoštovanje na koje ukazujem samo je simbol suštinskog nepoštovanja koje naši političari iskazuju prema velikom dijelu svijeta koji pomaže Bosni i Hercegovini, a koji pri tome od nas nema nikakve koristi. Mi smo njima čisti trošak, bacanje vremena, truda i novca. Ne daj Bože da ih njihovi poreski obveznici upitaju kako će opravdati troškove koje imaju sa svojim ambasadama ili posjetama našoj zemlji. Mnogi ambasadori teško bi mogli svojim građanima dati uvjerljiv odgovor.

Strane diplomate često su se žalile na ponašanje naše vlasti prema njima. Grubosti Milorada Dodika jako su poznate, od ponašanja prema Doris Pack do Inzka ili američkog ambasadora Moona. No, to su samo najpoznatiji incidenti. Još je gomila primjera nekulture i političke nekorektnosti naših političara prema strancima. Još će ti ljudi pomisliti kako je ovdašnja vlast  ogledalo svoje zemlje, kako smo mi nekulturan i nezahvalan narod.

Srećom, stranci su nas već dovoljno upoznali. U BiH im je život ugodan i miran. Upoznali su i cijene mnoge lijepe osobine naših ljudi. No, jednako dobro upoznali su i ovdašnje političare i njihovo skandalozno ponašanje. Kad su prema strancima neljubazni i politički nekorektni, kakvi su tek grubijani prema svojim građanima?

O tome je ovih dana govorio američki diplomata Nicholas Hill, koji je oštro kritikovao domaću vlast, koja ne vodi nimalo računa o svojoj zemlji. U njoj je 40 posto nezaposlenih, a vlast ništa ne preduzima da rješava taj osnovni, egzistencijalni problem građana. Organi vlasti nisu u stanju da donesu ni najjednostavnije odluke, poput one o implementaciji presude u slučaju Sejdić – Finci.

Gospodin Hill s pravom to ponašanje naziva skandaloznim. U njegovim riječima prisutna je nervoza koja bi, ustvari, trebala da odlikuje domaće političare. Našoj zemlji gori ispod nogu, a ne Americi!

Svi ti apsurdi zasad mirno fukncionišu. Vlast ne odgovara nikome i nikoga se ne plaši. Sve to može da traje, i traje, čak decenijama. Ali, jednom i tome mora da dođe kraj. Tada će nesposobni, neodgovorni i nekulturni političari završiti na smetljištu.
Svim poslijeratnim garniturama vlasti u BiH tamo je odavno mjesto.

(Bosnia Daily)

Država i religija: Kako do prave mjere?

I imam i pop i biskup mogu javno komentirati što im je volja, ali moraju biti spremni i na odgovore drugačije mislećih ljudi. Mantija ili ahmedija nisu zaklon od dijaloga, pa i javne kritike

Vjerske oganizacije su, u dugoj ljudskoj povijesti, prošle vrludav put. Ponekad mažene i tetošene, čak i nametane kao dio svetog državnog znamenja, one su doživljavale i velike sunovrate, sve do zabrane djelovanja.

Enver Hodža, koji je Albanijom vladao od 1944. do 1985. godine, svoju državu je proglasio ateističkom. Djeci se nisu smjela davati muslimanska imena, a vjerske objekte ovaj diktator je pretvarao čak i u – štale! Strogo su kažnjavani oni koji su bivali zatečeni s nekom Svetom knjigom u rukama.

Vjera je stradavala i na drugim socijalističkim prostorima – od Rusije do Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Kod nas nikad nije bilo strogih i izričitih zakonskih zabrana, ali se dobro znalo šta država baš i ne voli.

I Hitler je, svojedobno u Njemačkoj, čizmom gazio po vjerskim organizacijama i svećenstvu. Njegovi sljedbenici pokušavali su ga promovirati kao zamjenu i za samog Isusa Krista!

Puno je i obratnih primjera, kada je crkva u državi imala izrazito povlašten položaj. Na njenom čelu u Engleskoj se, naprimjer, uvijek nalazio, pa je tako i danas – kralj! U Italiji je katolički križ obavezni dio „namještaja“ u državnim uredima, a rimske pape su u nizu zemalja imale status najvažnije osobe nakon vladara.

U najvećem dijelu islamske povijesti, u jednoj osobi sjedinjavan je i državni i religijski vođa. Taj princip bio je naročito jak tokom ekspanzije muslimanskih carstava. Osmanlijski sultani istodobno su bili i vjerski lideri – halife. Posljednjim, stotinu prvim u nizu, smatra se Abdul Medžid, koji je umro u Parizu 1944. godine.

Bio je osmanlijskog porijekla, ali od prave vlasti on već nije imao ništa, čak ni u Turskoj. U njoj je u drugoj deceniji dvadesetog stoljeća Kemal Ataturk proveo takozvane sekularne reforme, kojim je odvojio državu od islama. U nekim periodima, sve donedavno, u toj zemlji baš i nije bilo lako ispovijedati tradicionalni vjerozakon.

U Iranu, međutim, nije preporučljivo upražnjavati bilo šta drugo osim islama, a prije tridesetak godina imam Homeini bio je osoba oko koje se vrtjelo sve u toj zemlji. Današnji ajatolasi, vjerske vođe, također su suštinski najznačajnije osobe u Iranu.

Šarena je situacija i u savremenoj Evropi. U njemačkim organima vlasti odavno ima svećenika, a jedan evangelistički pastor donedavno je bio i član Parlamenta te zemlje. Povodom nedavnih izbora tamo su vođene burne medijske polemike, s pokušajem da se utvrdi koliko se ko kome miješa u posao: religija državi i politici, i obratno. Ako se uopće može govoriti o nekom zaključku tih debata, onda on glasi: još nije jasno povučena crta kojom bi se to tačno odredilo, ukoliko je uopće moguće da se to do u tančine normira.

Ta crta teorijski je povučena još u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Engleski filozof Džordž Holiouk (Georg Holyoake) skovao je termin sekularizam. Time su naznačena pravila po kojim religija treba da bude odvojena od države, bez favoriziranja ove ili one vjeroispovijedi.

Većina zemalja današnjeg svijeta ustavno se definira i pojmom sekularizma, koji je i kod nas na snazi kao graničnik za ulogu vjere u državi. Svjedoci smo, međutim, da se u praksi još traži prava mjera. Nakon dugog perioda potcjenjivanja vjere, pa i njenog ponižavanja, u posljednje dvije decenije doživljavali smo pokušaje sticanja njenog povlaštenog statusa.

I mi ćemo se, kao i dobar dio svijeta, u ovoj oblasti još nervozno tražiti. Nije lako iznaći pravu mjeru. Religiju se ne smije potisnuti, ali joj se u civilnoj državi ne mogu pridavati ni povlaštene funkcije. Ona može i treba da učestvuje u društvenom životu, može da se miješa i u politiku, iznoseći svoje stavove – čak i lobirati u predizbornim kampanjama. No, za svoje javno djelovanje ona mora snositi i javnu odgovornost.

I imam i pop i biskup mogu javno komentirati što im je volja, ali moraju biti spremni i na odgovore drugačije mislećih ljudi. Svećenićka odora, mantija ili ahmedija ne smije im biti zaklon kojim bi svoja mišljenja štitili od dijaloga, pa i javne kritike.

Ohrabrujuću misao izrekao je ove sedmice reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović. On je kazao da je njegova zajednica dio društva koji treba da bude podložan pažnji – u nekim poslovima vjerske, a u nekim i najšire društvene javnosti.

„Mi naše poslove, ciljeve, motive, programe, projekte i nastojanja želimo promovirati u javnosti. Otvoreni smo za kritički odnos. On će biti utoliko plodotvorniji ukoliko bude utemeljeniji“, istakao je reis Kavazović.

Još do prije godinu slušali smo, sa iste adrese, drugačije poruke, dok je dirigentsku palicu u rukama imao Mustafa Cerić. On se zalagao za svojevrsnu nedodirljivost i svoje funkcije i svoje zajednice u cjelini.

Njegov nasljednik, eto, bira druge riječi i staze. One su, ako ništa, naznaka da se položaj religije i vjerskih organizacija u našoj državi ozbiljno propituje i traži. Cilj je jasan, da svakome u BiH bude potaman: i državi i crkvi i džamiji.

U svojoj dosadašnjoj povijesti, nažalost, još nismo imali nijedan duži period u kojem su pravila igre živjela na svestrano zadovoljstvo.

(Dnevni avaz)

Naša sramota

Skandalozno je da se zbog naše jalove vlasti više od nas sekira jedan Amerikanac

Otpravnik poslova Ambasade SAD-a u Sarajevu Nikolas Hil (Nicholas Hill) napustit će nas kad mu, uskoro, istekne diplomatski mandat u BiH. Život i karijera odvest će ga ko zna gdje. Tamo će mu, vjerovatno, biti lijepo, ako svoj posao bude radio prilježno i odgovorno.
Mi ćemo ostati ovdje, pritisnuti teškim političkim i ekonomskim bremenom, koji nikako da skinemo s leđa. I nećemo u tome zadugo uspjeti ukoliko se nastavimo ponašati po starom, kao da nam je sve potaman. Zato nam se i dešava da se neki stranci, koji nam preko kućnog praga svakodnevno prelaze već više od dvije decenije, poput Hila, zbog naše nesreće sekiraju više od nas samih!
Jučer je američki diplomata jetko ocijenio i gotovo kriknuo kako je „prosto skandalozno da politički lideri BiH nisu u stanju da naprave pomake oko veoma bitnih pitanja". Pri tome je spomenuo i ono zbog čega se pametnom svijetu diže kosa na glavi, tamo gdje stopa nezaposlenosti dosegne čak 40 posto, koliko iznosi kod nas. Zna se da u takvoj državi nema života dostojnog čovjeka.
Hilovu žestoku kritiku, kao da glava boli njega, a ne nas, pogrešno je tumačiti samo kao primjedbu na račun vlasti. Ona jeste u prvom planu, sa svojom nesposobnošću da otvori čak i otključana vrata.
No, zar se i mi, građani BiH, ne bismo trebali posramiti kad jedan stranac našim političarima govori ono što mi trebamo horski da im kažemo? A ne vidjesmo nikoga, a kamoli hiljade ljudi, kako pod prozorima vlasti kliču: “Hoćemo posla i hljeba, hoćemo u Evropu, hoćemo u NATO!”
Dok ne čuju taj vrisak očajnika, naši gospodari neće pomaći ni malim prstom. Sačekat će da Amerikancu vide leđa i samo nastaviti s vampirskim isisavanjem krvi svojim kao janje (za klanje) krotkim građanima.

(Dnevni avaz)

Crni septembar

Hoće li ovomjesečne učestale akcije usmjerene na suzbijanje kriminala i korupcije vratiti povjerenje građana i stići do „velikih faca“ u vlasti i politici?

Utorak je bio crni dan za carinike i poreznike. Pripadnici SIPA-e u Tuzli su uhapsili trojicu, među njima i šefa sektora za indirektno oporezivanje Nermina Klopića. Buđenje mu nije bilo nimalo ugodno kad je u zoru u svojoj spavaćoj sobi ugledao u crno odjevene specijalce.

Grupa njegovih kolega istovremeno je uhapšena u Bijeljini. Pripadnici SIPA-e djelovali su i na području Brčkog, Zvornika i Sarajeva, gdje su priveli još deset osoba.

Svi su osumnjičeni za organizovani kriminal i zloupotrebu službenog položaja. Kriminalci su radili svoj prljavi posao, a državni službenici su žmirili na uvoz razne vrste robe. Kršene su carinske procedure i budžet države oštećen u višemilionskom iznosu.

Čitav septembar je, po dosadašnjem učinku, crni mjesec za kriminalce i potkupljive državne činovnike. Nedavno je, u akciji "Doker", uhapšeno 15 osoba koje su se bavile krijumčarenjem stoke iz Srbije. Među njima su i dva pripadnika Granične policije BiH.

Šest osoba ranije je u Hercegovini lišeno slobode u akciji "Osoje". Oni su švercovali heroin prema Hrvatskoj.

Ove vijesti obradovale su javnost. Raduje i najava iz policijskih krugova Federacije BiH, čiji šef Dragan Lukač je prošle sedmice izjavio da će njihov prioritet biti iskorjenjivanje korupcije u policijskim organima i pravosuđu.

U ponedjeljak je najavljena i kampanja protiv neplaćanja poreza, pojave koja je poprimila ogromne razmjere i direktno je povezana sa korupcijom u državnim službama. Na tu temu federalni premijer Nermin Nikšić održao je sastanak s direktorima uprava za inspekcijske, poreske i policijske poslove. Priprema se zajednička akcija u borbi protiv rada „na crno“ i neplaćanja raznih vrsta poreza.

Pomenute aktivnosti ulivaju nadu da BiH u ovoj oblasti ipak nije beznadežan slučaj. Nakon oživljavanja ekonomije, upravo obuzdavanje kriminala i korupcije je ono što građani najviše traže od vlasti.

Građani BiH nisu zaboravili kakva sigurnost i javni red su vladali u socijalističkom vremenu. Ovdje ste mogli spavati i u mraku sporedne ulice ili na klupi u parku, a da vam se ništa ne dogodi. Sad su ljudi nesigurni i u svojim domovima.

I u socijalizmu je bilo kriminala. Bilo je i narkomana, krijumčara i dilera droge. No, u poređenju sa današnjim stanjem, to je bilo gotovo beznačajno, ni blizu ovom što se sada dešava. Građani sad budno čuvaju džepove, novčanike i tašne, a trgovci stalno strahuju od lopova. Banke se pljačkaju češće nego nekad na američkom Divljem zapadu.

Prije rata također je bilo korupcije. U vlasti, policiji i raznim državnim službama naplaćivale su se, ispod stola, razne usluge. Pojedinci su od tog novca gradili luksuzne kuće za odmor, kupovali vile na Jadranu, ljetovali na Floridi i Tajlandu. Bilo je po ulicama i najskupljih Mercedesa...

Zbog toga su i u socijalizmu često pokretane akcije ispitivanja porijekla imovine, iako nikad nisu dovođene do kraja. Iza rešetaka je dospijevala samo sitna riba, dok su se „ajkule“ redovito sklanjale od zaslužene kazne.

Korupcija koju danas imamo neuporedivo je izraženija. Bez „plave koverte“ ne može se završiti gotovo nijedan ozbiljan posao, od operacije u bolnici do pobjede na velikom tenderu. Svi su to uvijek znali, ali su od toga skretali pogled. Žmurila je policija, pravosuđe, razna ministarstva i vlade...

Na riječima su svi uvijek bili hrabri borci protiv kriminala i korupcije. Ali, kad je trebalo za ruku zgrabiti lopova ili onoga ko prima mito, akcija je izostajala. Zato se Bosnom još kotrlja gomila prljavog novca, moral je na niskoj cijeni, a odgovornost u vrhovima vlasti gotovo da ne postoji.

S druge strane, siromaštvo je sve veće. Zbog toga je veći i broj kandidata za „posao“ u kriminalnim organizacijama. One mame mlade ljude svežnjevima novca i svojim luksuznim životom. Oni znaju i kako da nahrane pohlepu raznih carinika, poreznika, policajaca, tužilaca, sudija, opštinskih, entitetskih i državnih funkcionera, ministara...

Javnost je zbog svega ovoga ljuta i nervozna. Ni septembarske uspješne akcije neće preko noći promijeniti to raspoloženje. No, one ipak jačaju nadu da će nečasne ljude na kraju stići zaslužena kazna, da će i kod nas početi da djeluje pravna država.

I još nešto: sa najvećom znatiželjom čeka se da pod udar zakona konačno dođu i  „velike face“. Jer, nema nikakve sumnje da u kriminalnim vrhovima sjede i razni ministri, stranački šefovi, opštinski i još viši funkcioneri. A njima se još ne stavljaju lisice na ruke!

(Bosnia Daily)

Bolna istina

Oktobarski popis stanovništva natjeraće nas da se konačno pomirimo sa poraznom činjenicom da milion naših zemljaka, rasutih u 100 država svijeta, više nisu dio BiH

Tačan broj Bosanaca i Hercegovaca koji žive van rodne grude niko ne zna. Najčešće se pominje podatak od preko milion ljudi.

Nažalost, ni nakon popisa stanovništva, koji će biti obavljen u prve dvije sedmice oktobra, nećemo znati taj zagonetni broj. Dijaspori je formalno omogućeno da bude obuhvaćena popisom, ali ogromna većina neće biti u mogućnosti da to svoje pravo iskoristi. Jednostavno, glavni uslov za popisivanje je da ta osoba (ili jedan član porodice) početkom oktobra bude prisutna u BiH te da ima važeću CIPS ličnu kartu.

Prevedemo li to na jezik realnosti, malo naših ljudi iz dijaspore će iskoristiti pruženu mogućnost. Teško je napustiti posao u zemlji u kojoj sada žive, treba podnijeti visoke troškove putovanja i boravka u BiH... Iako se propagira i organizovani dolazak na popis stanovništva, minimalne su šanse da to naiđe na iole masivan odziv.

Razne loše istorijske okolnosti već više od jednog stoljeća prinuđavaju mnoge Bosance i Hercegovce da životnu sreću traže izvan svoje domovine. Prvo se to desilo 1878. godine, kada se Osmanlijsko carstvo povuklo sa ovog prostora, a njegovu ulogu preuzela Austro-Ugarska. Računa se da je tada iz BiH otišlo oko 200 hiljada ljudi, dominantno muslimana.

I socijalistička epoha uzela je svoje žrtve. Desetine hiljada ljudi izbjeglo je odmah poslije okončanja Drugog svjetskog rata, a kasnije su mnogi naši građani odlazili u tuđinu iz ekonomskih razloga, na privremeni rad. No, za desetine  hiljada ta privremenost se pretvorila u trajno napuštanje domovine.

Napokon, tokom posljednjeg oružanog sukoba, od 1992. do 1995. godine, nastupio je dosad najveći egzodus. Oko 500 hiljada Bošnjaka otišlo je u inostranstvo i to uglavnom protiv svoje volje. Etničko čišćenje, koje su intenzivno provodile ratne vlasti u srpskim i hrvatskim krajevima, otjeralo ih je sa kućnoga praga i rasulo širom svijeta – u više od 100 država. Najviše ih je u Njemačkoj, Skandinaviji, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj, Sloveniji...

Istu sudbinu doživjele su i desetine hiljada Srba i Hrvata, koji su pod prinudom promijenili mjesto življenja. Oni su najčešće odlazili u Srbiju i Hrvatsku...

Dijaspora je živo svjedočanstvo velikih demografskih promjena koje je BiH doživjela zbog svoje ratne sudbine. Popis stanovništva dugo je odgađan upravo zato što se znalo da bi to pokazalo znatno drugačiju etničku sliku od one iz 1991. godine, čime bi se na neki način priznali i rezultati zločinačke politike etničkog čišćenja.

Međutim, neizbježni trenutak suočenja sa realnošću sada je, ipak, nastupio. Svima je jasno da taj milion ljudi, koji žive izvan BiH, nikad više neće biti dio ove zemlje. Poneko se već vratio, još će biti povratnika u rodnu državu, ali sve su to samo izuzeci. Pravilo je drugačije: oni koji su nerado otišli iz BiH, u svijetu su pronašli novi trajni dom. Tamo su se zaposlili, odškolovali djecu koja se sada žene i već imaju svoju djecu. Maternji jezik više im je njemački, švedski ili engleski nego bosanski.

Bivši Bosanci i Hercegovci postali su dio sredine u koju su otišli. Neki su se i obogatili, neki su postali čuveni sportaši, ima ih i u politici. Ali, ima ih i u crnim hronikama tamošnjih medija. Ginu od ruke kriminalaca, u prometnim i drugim nesrećama. Neki su u novim sredinama i sami postali ubice, pa te vijesti prenosimo i mi sa kojima su nekad živjeli. Ima, također, i onih koji su dobijali rekordne dobitke u igrama na sreću (u SAD), ali i onih koji su završili u zatvorima.

I na psihološkom nivou sudbine su različite. Mladi su se prilično lako priviknuli na život u razvijenim zemljama Zapada. Čim odrastu, nije im više ni do ljetnog dolaska dedama i nanama u BiH. To što u ljeto dođe na kraći boravak u rodnu zemlju, to su uglavnom stariji ljudi. Njih i dalje drma nostalgija. Oni će i umrijeti sa Bosnom u srcu. U svojim testamentima ostavljaju zapisano da ih se ovdje dopremi i pokopa.

Neki ljudi odlaskom iz BiH su profitirali. Snašli su se, dobro im ide... S njima su dobile i zemlje koje su ih udomile. Naši ljudi su tamo dobri, vrijedni radnici, tihi i lojalni svojim novim „domovinama“. One su s njima dobile novu, svježu krv.

Stradala je u svemu tome najviše Bosna i Hercegovina. Izgubila je milion ljudi, a među njima i mnogo stručnih, obrazovanih, talentiranih... No, ako već nismo svjesni da smo ih, nažalost, zauvijek izgubili, nakon oktobarskog popisa stanovništva s tim će morati da se pomire i nekadašnji najveći optimisti.

(Bosnia Daily)

Plinska komora

Nekad smo bili vazdušna banja, sad smo po zagađenosti zraka, kako tvrdi NASA, jedna od crnih tačaka svijeta

Nevolja nikad ne dolazi sama. Prvo smo žnjeli smrt i razaranja, potom nas je pokosilo siromaštvo, onda su došla i sva zla savremenog svijeta: kriminal, droga, serijske ubice i samoubice.

U ove predivne krajeve, pitoma brda, prelijepe planine i živopisne rijeke stiglo je, nažalost, i ono za šta smo mislili da nas nikad neće stići – otrovan zrak! Nekoliko mjesta na Igmanu i Vlašiću bilo je svjetski poznato po najvećoj količini blagotvornog ozona.

Čitava BiH smatrana je nekom vrstom vazdušne banje, zbog čega su nas stranci podgurkivali da krenemo u razvijanje takozvanog eko-turizma. Em lijepo za oko, em ljekovito za srce i pluća, plus zdravo za stomak i kompletan organizam. Jer, sa zelenilom i čistim zrakom pod ruku idu i zdravo meso i mlijeko, prirodno voće, povrće i druga hrana.

Sad ni te nafake, od Boga date, ovdje više nema. Dišemo sve teže, hrana nam je sve manje prirodna... Ono malo industrije kroz dimnjake izbacuje čisti otrov, a iz zemlje zrače podsjetnici nedavnoga ratovanja. Ovdje su detonirale hiljade tona eksploziva i svakojakoga baruta, uključujući i osiromašeni uranijum! NATO bombe svojedobno su ga prosule oko Hadžića, Foče....

Našim očima, kojim vidimo kako se nekadašnji prirodni raj pretvara u gasnu komoru, pridružilo se i mišljenje američke NASA-e. Njena juče objavljena karta zagađenosti zraka smjestila je BiH među zemlje u kojim veliki broj ljudi prerano umire upravo zbog te pošasti. NASA za nas kaže da smo „zemlja sa izratito zagađenim zrakom“, jedna od crnih tačaka savremenog svijeta.

Znali smo to i bez Amerikanaca. Kao što znamo da ni za ovu, još jednu u nizu zloćudnih boljki koje su se na nas okomile, nemamo pravog i efikasnog društvenog ni državnog odgovora.

(Dnevni avaz)

Još jedna popisna boljka

U ladice ateizma i agnosticizma pogrešno se trpaju mnogi ljudi koji vjeruju u jedinoga Boga, ali ne posjećuju njegove ovozemaljske hramove

Svijet je protkan svim bojama i nijansama. Ništa nije crno-bijelo, premda se ljudi trude da sve nekako uproste.

Tako je i sa odnosom čovjeka prema Bogu i religijama koje njeguju poštovanje prema Stvoritelju svih svjetova. I to šarenilo pogrešno se nastoji svesti na dvije osnovne boje – vjernici i neznabošci.

Ova vrsta uprošćavanja našla je svoj izraz i u obrascu koji će građanima, za desetak dana, biti predočen prilikom popisa stanovništva naše zemlje. Na pitanje pod rednim brojem 25, gdje se traži izjašnjenje o vjeroispovijesti, ponuđeno je šest mogućih odgovora.

Za vjerujuće se nudi izbor između islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Četvrta varijanta predviđena je za agnostike, a peta za ateiste. Na koncu, ko misli da ne spada ni u jednu od tih ladica, biće upisan u rubriku „Ne izjašnjava se“.

U tu rupu dospjeće pripadnici judaizma, zatim evangelisti, baptisti, poneki budista, čak i hindus. No, još neke vjerovatno znatno veće skupine ostaće statistički neobrađene. A bilo bi zanimljivo znati upravo njihovu brojnost i, na osnovu toga, sačiniti uvjerljivu analizu stepena pobožnosti koji vlada u današnjoj BiH. U prvom redu se time zanemaruju deisti, potom takozvani nezavisni monoteisti, zatim ignostici, skeptici, panteisti...

Siguran sam da većina naših građana nikad nije ni čula za ove oblike pobožnosti. Oni su vjerovatno strani i mnogim čitaocima ovog teksta, koji su odrasli i vaspitavani u duhu priznavanja vjerničkoga statusa samo pripadnicima najvećih monoteističkih religija. Sve ostale trpa se u koš ateizma ili ih se, odnedavno, podvodi pod pojam agnosticizma (to je vjerovanje da čovjek ne može spoznati ima li ili nema Boga, a koje očito dopušta mogućnost njegove nazočnosti).

Odrednice „primodijalnog abrahamizma“ i „nezavisnog monoteizma“, koje za sebe u današnjem svijetu vežu mnogi ljudi, kod nas su, međutim, gotovo nepoznate. Tako sebe određuje, naprimjer, Karen Armstrong, jedna od najpoznatijih i najuvaženijih osoba u svijetu religijskih analitičara i tumača. Njene dvije knjige o Muhammedu a.s. – posebno druga, koja je i kod nas izdata pod naslovom „Poslanik za naše vrijeme“ -  u posljednjih par decenija odigrale su gotovo misionarsku ulogu u upoznavanju Zapada, posebno Amerike i Engleske, sa islamom.

Ona je rođena u katoličkoj obitelji, ali je napustila i redovnički samostan i katoličanstvo, da bi se potom uputila u islamski vjerozakon, u Kur'an i u život posljednjeg Božijeg poslanika. Danas sebe naziva „nezavisnim monoteistom“, htijući da kaže kako vjeruje u postojanje Boga, ali ne prakticira nikakve vjerske obrede ili rituale, ne ide ni u crkvu ni u džamiju.

Da živi u našoj zemlji, ova znamenita Britanka ostala bi, na popisu stanovništva, bez mogućnosti da izrazi svoju vjeroispovijest. A očito je ima, kao što je ima i neznano mnogo Bosanaca i Hercegovaca koji također štuju Boga, ali nisu pripadnici nijedne popisivački važne religijske skupine.

Šta tek reći za deiste, koji na Facebooku imaju čak i bosansku grupu pod imenom „Alijansa deista“. Ne zna se da li su oni članovi Svjetske unije deista, ali to udruženje djeluje već stotinama godina.

Deistička shvatanja, zapravo, datiraju još iz antike. Znameniti grčki filozf Heraklit je, naprimjer, Boga doživljavao kao LOGOS, odnosno kao vrhovno racionalno načelo koje upravlja kompletnim univerzumom. Jednako znani Platon Boga je definirao kao Demiurga (Stvaraoca). No, zlatna era deizma nastupa tek u sedamnaestom i osamnaestom stoljću, u vrijeme prosvjetiteljstva.

Deizam je, kako ga definira Svjetska unija deista, stajalište i mišljenje po kome spoznaja Boga dolazi preko nauke i razuma, a ne preko religije, srca, obreda, simbola, molitvi i rituala. Bog je za njih jedan, on je Stvoritelj i „konstantna zakonitost univerzalnog postojanja“. Stoga deisti vjeruju da u svijetu nema nikakve slučajnosti, nego je sve uvezano i (pred)određeno zakonitostima koje imaju svoj krajnji cilj, od Boga zamišljen, vođen i kontroliran.

Osnovna ideja i uvjerenje deista je da ljudi još nisu dokučili Boga, ali da se nalaze na tom putu-procesu. Čitav kosmos za njih je „hram Božiji“, u kojem se sve regulira određenim božanskim zakonitostima.

Deisti, kojih očito ima i u našoj zemlji, vjerovatno se najviše regrutuju iz reda nekadašnjih ateista, pod koje su podvođeni svi koji kod nas ne idu ni u crkvu ni u džamiju. A vidimo koliko je u tome neznanja, sljepila i isključivosti, koja pobožnost svodi samo na pripadnost najvećim i najpoznatijim monoteističkim religijama. Stoga nije nikakvo čudo da i obrazac za predstojeći popis stanovništva pati od iste boljke i uprošćavanja. A time se ne zanemaruje samo pobožnost tih skupina nego se sužava i sam pojam Boga i načina na koji ga ljudi uvažavaju.

„Da li smo u Božjoj ili nečijoj drugoj ruci, to je pitanje o kom ne moramo svi da mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani, to vidim“, zapisao je davno Ivo Andrić. Ta njegova misao izražava i stavove mnogih ljudi za koje se pogrešno smatra da su daleko od vjere u Gospodara svih svjetova.

(Dnevni avaz)

Male i velike ribe

Iako je dosadašnji ulov u borbi sa korupcijom sitan, utisak je da njeno zlatno doba ipak prolazi

Korupcija je jedna od pojava na koje se svakodnevno troši more riječi. Za takvu poviku, iza koje ne ostaju veći rezultati, kod nas se obično kaže: Tresla se gora – rodio se miš!

Na miša, svakako, nalikuje i slučaj sa graničnog prijelaza kod Ljubuškog. Zbog pokušaja podmićivanja tamošnjeg policajca, podignuta je optužnica protiv vozača talijanskog autobusa, koji je našem graničaru pokušao tutnuti u ruke 40 eura.

Svaka čast bezimenom policajcu. Bilo bi nam drago kad bi takvo njegovo ponašanje bilo pravilo kojeg se pridržavaju sve njegove kolege. No, malo se prisjetite svojih iskustava, pa sami donesite zaključak. Je li slučaj iz Ljubuškog pravilo ili izuzetak?

U prilog drugoj varijanti, nažalost, ide jučerašnja naredba Federalne uprave policije. Njom je naloženo formiranje specijalnog tima za borbu protiv korupcije u organima vlasti. Poseban naglasak stavlja se upravo na kažnjavanje korupcije u policijskim organima!

I bez toga znamo da mito cvjeta svuda, pa i među čuvarima reda i zakona. Znamo, također, da javna povika ne mora označiti i sasijecanje ove pojave. Na tu temu brda su se već mnogo puta tresla....

Utisak je, ipak, da zlatno doba korupcije neumitno prolazi. Organi i ministarstva, zaduženi za policijske i sigurnosne poslove, posljednjih mjeseci vidno se trude da ovu pojavu obuzdaju. Donose se strogi propisi, pokreću se istrage.

I slučaj težak svega 40 eura vrijedi aplauza. Pravi pljesak, međutim, nadležni za suzbijanje korupcije pobraće tek kad u njihovu mrežu, osim sitne, zapadne i krupna riba. Njene „kafe“ mjere se stotinama hiljada eura, a štete za državu, bukvalno, milijardama!

(Dnevni avaz)

Vlast mijenja frizuru

Oni koji dogovoraju novu koaliciju prebaciće na SDP i SDS dio krivice za dosadašnje poraze, ali im za dobre rezultate u jako kratkom periodu treba pomoć madžioničara poput Dejvida Koperfilda

Od rata do danas vlast u BiH nije pobijedila ni u jednoj od svojih političkih utakmica. Država je na stalnoj silaznoj putanji.

U nizu poraza, ipak, najteži je ovaj koji upravo gledamo. Od izbora održanih 2010. godine do danas vlast je zabilježila najviše poraza. Prema Evropi ne napredujemo, iznutra se truli i ekonomski i socijalno i politički. Vlast nije uspjela da odovori ni tako lakim zadaćama kakva je provedba presude Sejdić – Finci i knjiženje vojne imovine. Čak se opravdano pitamo postoji li uopšte vlast u BiH, posebno u njenom federalnom dijelu.

Politika je svjesna svojih minusa. Svjesna je, također, da ih za godinu dana, do narednih izbora, ne može pretvoriti u pluseve. A potrebno je već sada pridobijati naklonost birača.

Jedini način na koji se to može uraditi je prebacivanje krivice sa sebe na svoje političke konkurente. Upravo to razlog je zbog kojeg se ovih dana raskidaju dosadašnje koalicije. Drma se i u entitetima i na državnom nivou.

Prvo je Radončićev SBB iskočio iz voza u kojem se vozikao sa SDP-om. Uveliko se ugovara savez SDA i dva HDZ-a. Oni bi, sa SBB-om, trebali da sačine novu Vladu Federacije BiH. Samim tim, i iz vladajuće koalicije na državnom nivou trebali bi da ispadnu kadrovi Zlatka Lagumdžije. Njegova stranka bi trebala da ponese svu krivicu za očigledno nazadovanje Federacije u posljednje tri godine.

Raskidanje svo saveza sa SDS-om ozvaničila i Dodikova SNSD. Oni su potvrdili zahtjev za izbacivanje Šarovića iz sastava Vijeća ministara BiH. Time bi trebao da bude pokrenut lanac uklanjanja kadrova SDS-a u svim državnim organima i institucijama.

Predstavnici SDS-a u državnoj vlasti, objektivno, nisu igrali značajnu ulogu. Zato je i krivica za loše rezultate najmanje na njima. Zato su Dodikovi razlozi za raskid veze očigledno lokalne, entitetske prirode. SNSD-u i njihovom šefu ljulja se pozicija u Republici Srpskoj, gdje SDS neprestano jača. Tog trenda Dodika je strah i zato nastoji da na bilo koji način u očima javnosti unizi rejting Srpske demokratske stranke.

Iz svega rečenog proističe da je predizborna kampanja za naredne izbore već otpočela. Oni koji vode proces raskidanja dosadašnjih koalicija misle da time stiču važnu prednost. Prvo, minuse iz dosadašnjeg vladanja prebacuju na SDP i SDS. Drugo, osvajaju platformu s koje mogu lakše da utiču na ishod izbora koji se trebaju dogoditi naredne godine.

Ovdje je odavno jasno da vladajuće stranke uspješno koriste vlast da bi manipulirale izborima. A tu je i novac koji se, ako si na vlasti, može iz državnih preduzeća usmjeriti u sopstvene izborne kampanje.

Pomenuta računica nije loša. Međutim, pitanje je da li je nepogrješiva. Ipak je do narednih izbora ostalo puno vremena. SDP i SDS, izlaskom svojih kadrova iz vlasti, koncentrirali bi snagu na izbornu kampanju. Imali bi, u slučaju SDP-a, i dovoljno vremena da se njihov loši učinak iz perioda u kojem su vladali bar malo zaboravi ili razblaži.

SDS i SDP pri tome mogu računati na još nešto jako važno: ovdašnji glasači prilično su povodljivi. Skloni su da brzo zaboravljaju nečije loše poteze i da se hvataju za slatke riječi i obećanja. A nema sumnje da bi im toga u izobilju dali Bosić i Lagumdžija. Čak se stiče utisak da te dvije stranke s radošću očekuju izbacivanje iz sadašnjih koalicija, računajući da im je trenutak izlaska građana pred glasačke kutije bolje dočekati u opozicionim redovima, a ne u vlasti.

U svakom slučaju, oni koji u posljednjoj predzbornoj godini uzmu vlast u svoje ruke moraju računati s tim da se u tom periodu nešto mora i uraditi u korist građana. A živi se jako loše, ljudi su nervozni, ogorčeni su na vlast, ne vjeruju u dobre namjere političara...

Kako je izjavio za medije, Dragan Čović se toga ne plaši. On misli da će ljudi znati da cijene one koji u ovako teškom trenutku uzmu vlast u svoje ruke. Slično vjerovatno misle i Radončić, Dodik i Tihić. No, pitanje je koliko oni tu svoju računicu zasnivaju samo na psihološkim elementima. Bitnije je da imaju plan kojim će, udruženim snagama, u kratkom roku doći do nekog rezultata.

Kad bi to htjeli, u nekim oblastima ne bi im to bilo nimalo teško. Provedbom presude Sejdić – Finci oni bi sigurno pobrali i domaće i strane aplauze. Isto bi bilo i sa rješavanjem problema oko vojne imovine. I to se može riješiti uz kafu, za petnaestak minuta.

Međutim, teško je računati da bi to na građane ostavilo odlučujući utisak. Svi bi pozdravili približavanje euro-atlantskim integracijama, ali bi sa puno više oduševljenja dočekali ono što vodi popunjavanju njihovih novčanika, većem zapošljavanju, uspješnijoj socijalnoj politici i intenzivnijoj ekonomiji.

Za tu vrstu preokreta u današnjoj BiH potrebno je imati čarobni štapić. Kad bi ga imali – Dodik, Tihić, Čović, Raguž i Radončić mogli bi računati da svoju vlast produže i nakon 2014. godine.

Ko zna, možda su već sklopili neki ugovor sa čuvenim madžioničarem Dejvidom Koperfildom?

(Bosnia daily)

Pogrešna dijagnoza

Pravi razlog zle volje prema islamu ne leži u strahu nego u mržnji, u takvom doživljaju vlastite religije kojoj je svaka druga mrska i opasna

Strah i mržnja nisu isto. Prvo je često maska za ono drugo, izgovor kojim se vlastito zlo nastoji opravdati navodnim tuđim nestašlukom.

Ovu vrstu kvara u ljudskim glavama uvjerljivo oslikava odnos koji prema islamu gaji značajan dio današnjega svijeta.

Strah od islama zove se islamofobija. Njom se objašnjavaju razni poganluci koji ovu religiju i njene pripadnike vrijeđaju, kite raznim pogrdnim imenima, sve do njenoga proglašavanja za najveću opasnost današnjice.

U islamofobe svrstavaju i protestantskog svećenika Terija Džonsa (Terry Jones), koji malo-malo pa kresne šibicom po Kur'anu. U dva navrata je ovaj Amerikanac spriječen u naumu da spali muslimansku svetu knjigu, da bi treći put, ove sedmice, konačno zbog toga dospio iza rešetaka.

Vijest kaže da je policija na Floridi zaustavila Džonsovo vozilo puno neobične „robe“. Pastor je u prikolici prevozio 2.998 primjeraka Kur'ana. Bili su obilno natopljeni kerozinom i pripremljeni da se, kako je naumio, pretvore u jednu veliku buktinju.

Džons je time htio, kako kaže, da oda pomen žrtvama „islamističkog džihada koje su ubijene 11. septembra 2001. godine". U tome je osujećen zbog nezakonitog prevoženja goriva i nepropisno osvijetljene prikolice. Inače, po američkim zakonima, knjige se slobodno mogu paliti, uključujući i Bibliju i Kur'an!

Sumanuti svećenik, naravno, prvopomenuti sveti spis voli i ne pada mu na pamet da ga pali. No, drugu knjigu Džons mrzi i rado bi je pretvorio u buktinju: što više primjeraka, to veća vatra.

Ovog američkog svećenika već tri godine nazivaju jednim od vodećih islamofoba svijeta. Koje li zablude i pogrešne dijagnoze! Čovjeka koji nešto mrzi, u ovom slučaju jednu religiju, proglašava se za nekoga koji od nečega strahuje, to jest od te iste religije!!!

Džons je planetarno poznat, ali od njegove bolesti pati još more bezimenih ljudi. Zna se, vidi i osjeća njihova izopačenost, vjerska netrpeljivost i opsjednutost mržnjom. Svi oni kriju se iza navodne smrtne opasnosti koja kršćanskom svijetu prijeti od tobožnje islamske agresije.

Pravi razlog njihove zatucanosti i zle volje, međutim, ne leži u strahu nego u mržnji, u takvom doživljaju vlastite religije kojoj je svaka druga mrska i opasna. Stoga bi je rado zbrisali sa lica zemlje, počev od lomače na koju bi nakamarali njene svete knjige.

Mržnja prema islamu i njegovim pristašama izrazito narasta u posljednje dvije decenije. U odnosu na neke ranije periode, kada se nije mnogo pazilo na naziv te pojave, pa se hajka na islam otvoreno nazivala krstaškim ratovima ili pohodima, sad se na nju namotava celofan tzv. fobije. Kobajagi je strah ono što potiče netrpeljivost nekih kršćana prema ovoj religiji. A nije. Radi se o čistoj mržnji, nimalo nepoznatoj iz dosadašnje historije svijeta.

Ova ružna pojava - nekad u manjem, a nekad u većem obimu – prisutna je od samoga zametka, od trenutka kad je, nakon Starog i Novog zavjeta, čovječanstvu objavljeno treće Božije slovo – Kur'an. Onima koji su do tada držali monopol na ovoj vrsti svjetskoga tržišta, židovima i kršćanima, dabome da se nije dopala „konkurentska“ objava, kao što ni Real i Milan ne vole kad se Barcelona i Inter pojačaju novim igračkim zvijezdama.

Dotad preovlađujuće religije bile su duboko povrijeđene pojavom novog Božijeg poslanika i novih uputa čovječanstvu, sabranih u Kur'anu. Osobito im je, paradoksa li, smetalo to što nova vjera blagonaklono gleda na svoje prethodnice. Ona priznaje i poštuje i Abrahama i Adama i Nou i Mojsija i Isusa Krista. Kur'an i Muhammed a.s. podučavaju muslimane da uvažavaju i Toru i Bibliju, i križ i Davidovu zvijezdu.

Ako je neko mislio da će posljednja Božija objava poboljšati dunjalučku atmosferu, da će novo oglašavanje Gospodara svih svijetova označiti religijski progres, grdno se prevario. I u tu se grešku uvjerava evo već više od četrnaest stoljeća. Toliko, naime, traje iscrpljujuća utakmica za primat ovog ili onog vjerskog koncepta.

Ta je borba, nažalost, počesto prljava. Umjesto u vlastitim vrijednostima, argumenti u svoju korist traže se u kaljanju onoga drugoga: njegovih svetih knjiga i likova, sve do kompletnog religijskog koncepta. Na svoju vjeru gleda se kao na anđeosku, na druge kao na đavolje!

Mnogo crvene, a još više duhovne krvi proliveno je u stoljećima iza nas između judaizma i kršćanstva, zatim između samih kršćana – koji su se podijelili na katolike, ortodokse, protestante, baptiste i dalje – a onda i u odmjeravanju pobožnih ljudi staroga kova sa sljedbenicima novog vjerozakona i posljednjeg Božijeg poslanika. Naivno je, pri tome, misliti da se ovom svojevrsnom ratu bliži kraj. Još će se Gospodar iz svojih visina nagledati kako se njegovi dunjalučki podanici glože oko toga ko mu i kako bolje služi!

Izgleda da smo upravo ovih godina svjedoci rasplamsavanje te borbe. Bog najbolje zna kako će se ona okončati. Ljudi, sa svoje strane, znaju da će radi toga život na Zemlji biti sve gori i gori. Pogotovo kad gledaju kako se mržnja pokušava maskirati odorom fobije, odnosno straha od onoga drugoga.

(Dnevni avaz)

Kako postati "sam svoj gazda"

Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom

Slabašnije države od koje, zauzvrat, njeni građani tako mnogo očekuju, teško je naći mimo naše. Svi znamo da ona malo zarađuje, a previše troši, plus je vlast jeftino krčmi i potkrada. Svejedno, većina netremice zuri u vrhove. Spas se čeka odozgo.

A da se može i drukčije, potvrđuje podatak da je u prošloj godini 185 hiljada osoba u BiH samo sebe – zaposlilo. Ipak tu cifru ne treba primiti s usklikom: to su, jednostavno, oni koji su iskoristili svoju šansu na javnim konkursima. A zlata vrijedan podatak bio bi, ustvari, onaj koji bi kazao koliko ljudi je svojom zaslugom uhljebilo svoje besposlene ruke. Vjerovatno da tu ne bismo baratali brojkama većim od trocifrenih.

Pravi samozaposleni radnik je onaj koji osvojio svoj posao. Postiže se to vlastitim ulaganjem, partnerskim udruživanjem novca i radne sposobnosti te korištenjem sredstava iz ne baš siromašne ponude (uglavnom stranih) organizacija za poticanje malih biznisa.

Jeste li, recimo, čuli da je negdje deset mladih ljudi (koji dangubu razbijaju vozikanjem ohrndanih „golfova“) uložilo po 1.000 KM, pa sa tih deset hiljada otvorilo neki proizvodni pogončić ili makar burekdžinicu, da je negdje zakupilo zemlju za uzgoj malina ili jagoda? I tako se može postati svoj gazda!

Ali ne, kod nas su to slučajevi za prstima izbrojati. Mi uglavnom čekamo da nam radna knjižica, zaslugom vlasti i države, odozgo sleti u ruke.

Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom i iz ležećeg se prebacimo u uspravni položaj.

Oni koji su spremni da tako uzmu stvar u svoje ruke danas su, nažalost, suviše rijetki.

(Dnevni avaz)

Može li se skrenuti tok ljudske sudbine?

Od broja 13 do „spasonosnih“ hamajlija, čovjek vjeruje u razne znakove koji mu, navodno, pomažu da na svom životnom putu izbjegne nesreću ili da požanje sreću

Da zna gdje ga čeka zla kob, nikad čovjek ne bi stupio na to mjesto. Ali ga sudbina počesto tjera baš tamo.

Otkako je vijeka, od tada je i uvjerenja da su naši životni koraci unaprijed izbrojani. No, iste starosti je i ljudska težnja da se nekako izmakne prstu sudbine, da se ona zavara, skrene, izbjegne ili promijeni. Ljudi vjeruju u svašta što bi moglo da ih sakloni od zla.

Većina naših suvremenika je sujevjerna. Masovno se vjeruje u loše predznake tipa crne mačke i broja 13. Traže se znakovi sudbine u talogu kafe na dnu fildžana, okreće se donji veš naopako, sipa se za djecom voda kad kreću na studentski ispit. Upozorava ih se da u kući ne zvižde, jer to priziva šejtana...

Sujevjerna čeljad okićena je raznim talismanima ili hamajlijama, obješenim o vratu ili ušivenim u odjeću. Mnoge djevojke, poput Severine, nose upleten crveni konac oko zglavka.

Imate li problema sa nekim danima u nedjelji? Vodite li, recimo, računa da utorkom ne počinjete nikakav važan posao, jer je Gospodar tog dana stvorio sve što u svijetu ne valja? Možda izbjegavate i petak, jer je baš tog dana Allah dž.š. prognao grešnoga Adema iz raja? Znate li, već od trenutka buđenja, da se jednog jutra znaju sastaviti i baksuzni dan (petak) i nesrećni datum (13), pa tog dana valja hodati kao po jajima.

Cifra 13 zloslutno zvoni od davnina. Navodno je, na njihovim sijelima, uvijek prisutno dvanaest vještica, plus - đavo (šejtan, sotona). Čak se smatra da je i Biblija broj 13 žigosala kao nevaljali. Juda, apostol koji je izdao Isusa Krista, bio je trinaesti gost na mitološkoj „Posljednjoj večeri“!

U raznim podnebljima ljudi su praznovjerni na različite načine. Počesto je nešto negdje sretno, a to isto na drugom mjestu – baksuzno! Naše vjeri odane muslimanske familije izbjeavaju svadbe između dva bajrama, dok je u nekim drugim islamskim zemljama upravo to razdoblje biriladž za srećan početak bračne veze. Jedan pouzdani hadis, uostalom, prenosi riječi hazreti Aiše:

“Oženio me Allahov Poslanik a.s. u mjesecu šewwalu (između dva bajrama), pa ko je bio sretniji od mene?“'

Na Zapadu ljudi paze da brak ne sklapaju u prestupnoj godini, u Rusiji ne vole da peru kosu srijedom. Kod nas će majka redovito kazati djetetu da ne ostavlja u tanjiru posljednji zalogaj hrane. Ako se djeca slučajno kucnu glavom, kaže im se da to odmah učine još jednom („da im ne bi umrla majka“).

Knjiga praznovjerica, da je neko napravi, bila bi možda i najdeblja na svijetu. I džaba je ljude uvjeravati da se opterećuju nečim što nema nikakvoga uporišta ni u nauci, ni u vjeri, ni u logici... To što ljudi sebi utuve u glavu, jako nerado iz nje izbacuju.

Oni koji ne boluju od sujevjerja, obično tjeraju šegu s onima koji pate od praznovjerica. Premda i njima ponekad zastane dah kad vide kako se neke okolnosti znaju tako znakovito složiti da i oni pomisle kako u tome „nešto“ ipak ima.

Upravo zato što sujevjerje zadire u područje sudbine, odnosno nastojanja da se ona izbjegne ili preokrene, da čovjek malo utječe svoj usud, a ne da mirno čeka da sve prođe onako kako mu je od Boga u startu određeno, svaka raširenija religija osuđuje sujevjerje svojih pripadnika.  Ono se tretira kao dokaz nelojalnosti Stvoritelju i njegovoj isključivoj nadležnosti da čovjekom upravlja od kolijevke, pa do groba. Tražite li oko sebe znakove koji će vas skrenuti sa te unaprijed utabane staze, onda razmišljate o tome kako da nadmudrite Gospodara. A to je, po vjerskim  načelima - bogohuljenje.

U islamu je to širk, grijeh koji čovjeka udaljava od vjere. Jedan od hadisa prenosi da je Muhammed a.s kazao: „Koga sujevjerje odvrati od puta, počinio je širk.“ Još je u tome određenije časno kur'ansko slovo, koje kaže:

„Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti. A ako ti zaželi dobro - pa niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.'' (sura Junus, 107. ajet iz Korkutovog prijevoda Kur'ana).

Nošenje pomenutog (Severininog) crvenog konca povezuje se sa judaizmom. Taj končić tobože ima moć da donosi sreću i da pruža božansku zaštitu. Čak se kroz jevrejske svete spise Toru i Kabalu navodno može doći do zaključka da to i sami Bog preporučuje. Većina rabina to, međutim, smatra lošim, a u pomenutim knjigama ne mogu se naći pouzdani signali za tobožnju Božiju preporuku ove vrste. Štaviše, i jevjerski i kršćanski i islamski sveti spisi izričito su strogi prema ovoj vrsti ljudske nediscipline.

Može se čovjek čupati i rukama i nogama, ali iz onoga što mu je jedini Bog usudio, kako religije uče, on uteći ne može. Stoga se naročito vjerniku zamjera što zapada u zamke kojim dovodi u sumnju odanost Gospodaru.

Svemu uprkos, praznovjerju nema kraja. S njim je čovječanstvo načinilo svoje prve korake, u njemu će vjerovatno i skončati. Između će ostati golema zbirka lutanja i skretanja, s jedne, i pokušaja da se čovjek, s druge strane, održi na putu na kojem putokaze postavlja samo jedini i svemogući Bog, a ne bilo kakve bajalice, hamajlije, talismani, konci i končići...

(Dnevni avaz)

Laka para s one strane okeana

Kad sam sebi ne pomažeš, kao što to ne čine građani BiH, koji mirno trpe rasipništvo, sebičnost i nesposobnost svoje vlasti, kako onda očekivati da to za tebe uradi MMF ili neko drugi!

Sutra, u srijedu, treba bi da nas posjete kontrolori iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koji će u Sarajevu i Banjaluci boraviti do 19. septembra. Za te dvije sedmice obaviće takozvani četvrti pregled po stand-by aranžmanu sa našom zemljom. Ako nakon pregleda klimnu glavom, na raspolaganje će nam biti stavljeno novih 48,1 miliona eura.

Ovu injekciju vlast očekuje sa nestrpljenjem, jer bez stranog kreditnog novca nikako ne može da začepi svoje budžetske rupe. To će joj gotovo sigurno poći za rukom, sudeći po izjavi koju je, pred dolazak delegacije iz Vašingtona, dao predstavnik MMF-a u BiH Ruben Atoyan. On je ocijenio da vlasti u BiH nastavljaju da ostvaruju dobre rezultate u okviru ovog finansijskog aranžmana. Time je praktično predodredio zaključak njegovih kolega koje stižu u kontrolnu misiju.

Po prvi put se, otkako BiH sarađuje sa MMF-om, malo zatalasala i javnost. Sarajevski glumac i politički aktivista Feđa Štukan, poznat po koordiniranju protesta zbog zakona o JMBG, uputio je javni poziv na opštu mobilizaciju građana BiH. Kako je naveo na svom Facebook profilu, gosti iz Vašingtona „javnosti će predstaviti lažnu procjenu pozitivnih ekonomskih pomaka koje su navodno napravile vlasti BiH, da bi nam odobrili novi kredit od kojeg će svaki euro završiti u džepu političara“.

Pustićemo ih da dođu i onda ćemo sve blokirati: aerodrome, raskrsnice, ceste... sve - poručuje Štukan.

Sutra ćemo vidjeti koliko će odjeka imati njegov apel. Sudeći po dosadašnjem bundžijskom raspoloženju građana, Štukan će ostati razočaran. Delegacija MMF-a lako će se spustiti na aerodrom, smjestiti u hotel i otići na mjesto sastanka sa predstavnicima domaće vlasti. Na kraju će potpisima ovjeriti plasman onih 48,1 miliona eura.

Novac koji MMF plasira u BiH prava je sitnica u odnosu na ukupnu cifru (360 milijardi dolara) kojom on barata u svojim operacijama, kojim su trenutno obuhvaćene 144 države. No, i djeca znaju da to nije humanitarna oranizacija. Njena kamata je niža nego bankarska, ali oni, zauzvrat, vole da se miješaju i u politiku i ekonomiju zemlje s kojom na ovaj način sarađuju. Na taj način oni tu zemlju stavljaju u stanje ovisnosti.

MMF i od nas sigurno izvlači neki ćar. No, još je bliže istini da u tome BiH više profitira. Jer, siromah ne pita za uslove kad od nekoga traži novac. Tada se pristaje na sve. A novac uvijek ima svoju cijenu. Zna je i onaj koji prodaje i onaj koji kupuje. Utoliko su ovakvi aranžmani politički i ekonomski korisni za obje strane, pogotovo ako korisnik zna kako da efikasno utroši posuđeni iznos.

Oni koji vode BiH o namjeni očekivanog novca neće nimalo razmišljati. Oni su fa u svojim glavama već potrošili. Dobro su im poznate budžetske stavke koje će biti popunjene s one strane okeana.

Dobar dio od pomenutih 48,1 miliona dolara završit će u njihovoj luksuznoj potrošnji. Budžeti su ovdje skrojeni tako da potrebe vlasti prve budu podmirene. No, većina novca ipak će otići u opravdane svrhe, od servisiranja ranijih kredita do ulaganja u ukupnu finansijsku stabilnost zemlje.

BiH je ekonomski davljenik koji prosi i moli svuda po svijetu. Stari dugovi vraćaju se novim kreditima. Na vidiku nije nikakav projekat koji bi obećavao da ćemo početi više da proizvodimo i prodajemo, da će se ekonomija bar malo oporaviti.

Naša bijeda naša je stvar. Međutim, za BiH bi bilo dobro da oni koji nas kreditiraju budu prema nama još strožiji. Poznati su slučajevi kada je MMF od vlada kojim je pozajmljivao novac tražio da čine neke velike i bolne promjene u načinu svoga vladanja. Našoj vlasti to se sigurno ne bi dopalo.No, građani bi veselo zapljeskali onima koji bi izvršili tu vrstu pritiska na domaće centre političke moći.

Svoje nove novčane plasmane u našu zemlju MMF bi, naprimjer, mogao usloviti brzim i konačnim dovršavanjem procesa privatizacije. Neke velike kompanije, poput BH Telecoma, Energoinvesta,  Elektroprivrede... predugo žive pod komandom vlasti, kao državni imetak. Nažalost, tokom 18 poratnih godina BH država tim je kompanijama bila loš gospodar. To su krave-muzare naših političkih vladara. Njihove profite oni uglavnom troše za stranačke potrebe, za prekomjerno zapošljavanje (rodbine i partijskih prijatelja), umjesto da ih usmjeravaju u razvoj ili da tim profitima financiraju nestabilne tačke u svojim budžetima, a ne da za to pozajmljuje tuđe dolare.

Uostalom, proces privatizacije u BiH je davno trebao biti okončan. U njenom programiranju strani faktori imali su dosta utjecaja. Zato i začuđuje zašto tako mirno gledaju kako naša vlast ovu svoju obavezu neprestano odlaže.

Drugo važno područje u kojem se vlast u BiH ne ponaša odgovorno i u skladu sa financijskim mogućnostima zemlje su naknade koje primaju uposlenici u državnoj administraciji – od članova Predsjedništva BiH do savjetnika u raznim vladama. Njihova primanja potrebno je znatno umanjiti, čak i prepoloviti. Ne može jedan funkcioner za jedan mjesec primiti koliko penzionirani inžinjer za cijelu godinu. A prima!

MMF bi nam pomogao kad bi na ovakav način uslovio svoje kredite. Bili bismo mu na tome zahvalni. Međutim, ako neće to da rade, ne možemo im zbog toga ništa zamjeriti. Jer, kad sam sebi ne pomažeš, kao što to ne čine građani BiH, koji mirno trpe rasipništvo, sebičnost i nesposobnost svoje vlasti, kako onda očekivati da to za tebe uradi neko drugi!

(Bosnia Daily)