16. 12. 2017.

MOŽDA NAM, NAKON IKEA-E, DOĐE I REAL MADRID!

Državna zastupnica i doktorica nauka lupeta kao legendarna, polupismena francuska kraljica koja je svom gladnom narodu svojedobno poručila da, umjesto hljeba, kad ga već nema, jede kolače!




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Marija Antoaneta bila je posljednja i ujedno najomraženija francuska kraljica. Pogubljena je giljotinom na vrhuncu Francuske buržoaske revolucije 1793. godine.

Iz njene iznimno bogate biografije, međutim, najpoznatija je jedna njena izjava kojom se i dan-danas opisuje okrutnost, otuđenje i bezobzirnost vlasti. “Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače”, njena je poruka svojedobno upućena gladnoj francuskoj sirotinji, glupost koja živi već skoro tri stoljeća.

Premda neki istoričari tvrde da ne postoje dokazi da je ona to ikada izgovorila, i sad se to uzima zdravo za gotovo. Ne pominje se ni činjenica da je princeza, u vrijeme kad je navodno izustila tu glupost, bila tek nepismena i nedorasla djevojčica.

Biografije poznatih osoba danas su mnogo pouzdanije. Za Dianu Zeleniku, zastupnicu HDZ 1990 u Zastupničkom domu Državnog parlamenta, stoposto se zna da ima 53 godine te da je po obrazovanju liječnica, internista i kardiolog. Štaviše, gospođa Zelenika je i doktor nauka. I za njenu izjavu kojom se “proslavila”, a po kojoj će biti upamćena do kraja političke karijere, pa i života, nema dileme da li ju je izrekla ili nije. Puno je svjedoka da je, opisujući razloge svog glasanja za uvođenje famoznih akciza, dr. Zelenika kazala:

“Možda dođe IKEA, a to je važno nama ženama”.

Akcize će nekoliko dana biti hit-tema, a potom će polako pasti u zaborav odluka kojom je u BiH uveden još jedan namet njegovom stanovništvu. Ni prvi ni posljednji, što bi se reklo.

Mnogo duže će, međutim, živjeti sjećanje na ženu, državnu zastupnicu, Dianu Zeleniku, čiji glas je prevagnuo u glasanju za usvajanje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH. Presudna za to dugo sjećanje svakako će biti glupost koju je tim povodom izgovorila gospođa doktorica. Mislim da je javnost puno više razbjesnila “njena” IKEA negoli činjenica da će ubuduće rezervoar goriva koštati desetak konvertibilnih maraka više.

Pametan čovjek ovim povodom se pita kako se jednoj ozbiljnoj i učenoj ženi mogla oteti jedna tako glupava izjava. Pitamo se, a ne bi morali. Mislim da bi svako eventualno istraživanje o uticaju vlasti na mentalni sklop njenih nosilaca stopostotno pokazalo da je on negativan, da ljudi na vlasti vremenom zagljupljuju i na još mnoge druge načine nazaduju. A razlog je samo jedan: Vlast opija! Vlast muti pamet, pa i jedna doktorica nauka počinje da lupeta kao nepismena francuska djevojčica-princeza.

Između izjava Diane Zelenike i Marije Antoanete zaista nema nikakve suštinske razlike. Sreća pa još jedan od državnih zastupnika, koji se u posljednji čas predomislio i glasao za akcize, nije slavodobitno poručio da je to učinio jer će zbog toga Real Madrid uskoro ovdje doći i ukrstiti koplja sa premijerligašem iz Doboj-Kaknja.

No, on se ugrizao za jezik i oćutao takvu želju. Valjda ne voli fudbal onoliko koliko dr. Diana voli namještaj čuvene švedske firme. A da je i on, uživajući u visinama vlasti, takođe davno “odlijepio”, u to uopšte ne sumnjam. I on, kao i Diana, godinama se - dok narod krcka kore hljeba - sladi kolačima, vozika se najboljim autima, premeće stražnjicu po najboljem uvoznom namještaju, ušuškava se u vrhunsku markiranu garderobu...

Ovo je jedan od onih tekstova u kojim mi se, osim nekoliko glavnih rečenica, sve ostale čine suvišnim. Fuj i kuku nama, s njima - takvima, sve je što još zaista zaslužuje da se doda.

fokus.ba

12. 12. 2017.

AKO JE I RAT, NE MORA SE KLAT’

Da su “naši” loši momci iz devedeset druge znali da će morati da plate za svoja zlodjela, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Od početka agresije i rata u Bosni i Hercegovini proteklo je više od 25 godina. Hej, četvrt stoljeća je minulo od tog paklenog proljeća, a rat je, ipak, sve to bezbolno preživio: i dan-danas je to u našem javnom životu najčešće pominjanja riječ. Kako ide, još zadugo ga na top-listi niko i ništa neće preteći.

Isto toliko vremena nataložilo se od ratnih zločina i zvjerstava koja su u tom periodu počinjena. No, nema dana, a da se o njima i sada ne govori. Tu su razni krvavi jubileji, stalni pronalasci posmrtnih ostataka nevinih ratnih žrtava, probijaju se na svjetlo dana i brojna pisana i druga svjedočanstva... Posebne odjeke imaju presude Haškog tribunala, koji je, kao nikad prije u svijetu, svojom rukom dohvatio i kaznio stotine počinilaca ratnih zlodjela.

I kad se uskoro zatvore vrata haških ćelija, međutim, misija pravde za žrtve i kazne za zločince neće biti okončana. Domaći sudovi, uključujući i one u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, pozabaviće se ratnom ulogom još mnogih bivših oficira i vojnika, policajaca, političara i drugih koji su se u tom periodu ponašali kao “bogovi rata”, misleći da su nedodirljivi, da se, zapravo, niko i nikad neće ni baviti njihovim zločinima, a kamoli na tome istrajavati decenijama.

Mnogi sa listi osumnjičenih, a na njima su hiljade onih koji još hodaju i mirno pored nas žive, imaju sve razlog za nemiran san. Ako su čineći zločine mislili da će vrijeme na njih navući zaborav, grdno su se prevarili. Misija pravde, koja ipak neće sviju dostići i zasluženo kazniti, jer je zločina bilo toliko da to ovi istražni i pravosudni kapaciteti ne mogu ni izbliza obuhvatiti u totalnoj mjeri, vjerovatno će trajati onoliko koliko je trajala i misija čuvenog Vizentalovog instituta. U dugim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, ljudi iz te institucije su tragali za počiniocima holokausta. Nedavno su sastavili i listu od stotinjak još nepronađenih jevrejskih dželata koji nikad nisu pronađeni u svojim skrovištima, a koji bi, ako su uopšte živi, trebali da budu u dobi od oko 100 godina.

Nijedan od njih vjerovatno nije među živima, no princip je princip i Vizentalov institut želi da ga istjera do kraja. A ista sudbina, kako stoje stvari, čeka i mnoge osumnjičene zločince iz ovih krajeva. Iz Amerike, na primjer, gdje su uspjeli da se domognu useljeničkih papira i državljanstva, skrivajući podatke o svojoj ratnoj prošlosti, dosad je desetak Bosanaca Hercegovaca, Hrvata i Srbijanaca deportovano u ove krajeve i izvedeno pred sudove. Stiže ovih dana i informacija o još jednom skorom izručenju čovjeka koji je mislio da je u SAD zauvijek zameo tragove svojih ratnih zlodjela.

Pogotovo su pravdi dostupni, i nakon četvrt stoljeća, oni koji i dalje žive na mjestu svoje bestijalnosti i sramote. Ovih dana je uhapšeno nekoliko osumnjičenika za zločine počinjene oko Konjica, a takođe i zbog ubistva zapovjednika HVO u Bihaću, generala Šantića. U Sarajevu uveliko teče sudski proces za likvidaciju bivših vojnika JNA u sarajevskom Velikom parku, a tokom ove godine istražitelji i tužioci su sustigli i nekoliko desetina Hrvata i Srba osumnjičenih za razne zločine, od Foče do Orašja. Suđenja moraju biti pravična i utemeljena na dokazima, ali svakako da moraju biti održana.

Mašina pravde je, izgleda, dovoljno podmazana da i dalje intenzivno djeluje, s utiskom da kraj nije ni na vidiku. Uostalom, pošto ratni zločini ne zastarijevaju, neće biti ništa čudno ako neko pred sud bude izveden i za dvije ili tri decenije: kad se njegov čin istraži, dokumentuje ili kad zločinac izgubi zaštitnike koji sada ne dopuštaju da se neki ljudi prljavih ruku privedu licu pravde.

Kako li ti ljudi žive, logično je pitanje, svjesni da im u rano jutro maskirani specijalci svakog dana mogu banuti na vrata. I oni koji nikad neće biti otkriveni ili suđeni, bar ja tako mislim, hapšenja i kazne plašiće se do smrtnog časa. I nije to baš neki život, zar ne, premda bolji nisu ni zaslužili.

Mnogo toga se može napisati i ispričati o sveukupnoj misiji poratne pravde i kažnjavanja ratnih zločinaca. Jedno mi se ipak čini i važnijim od svega što se pominje, i to upravo ono što se ne pominje često. Naime, zločinci će platiti cijenu svojih rabota, ali - da li će iz toga pouke izvući današnja “publika”, koja sve ovo prati preko medija, čiste savjesti i bez straha da ih neko upita: A šta ste vi radili u tom gnusnom ratu?

Koju pouku takvi mogu da izvuku, pogotovo oni najmlađi koji bi mogli biti akteri nekog novog rata na ovim prostorima, kakvi se ne prestaju prognozirati, obično sa “neoborivim” razlogom da na ovoj balkanskoj vjetrometini svaka generacija mora imati svoj rat?

Pouka je jasna i svima dostupna: zločin se ne isplati, ubijanje civila se kažnjava, zločin se ne zaboravlja, a potraga za počiniteljima nikada ne prestaje. To bi trebao imati na umu svaki akter nekog budućeg rata, bez kojih ne mogu ni svijet ni Balkan. Jer ratovanje je jedno, ratni zločini su drugo. Nema, doduše, dosad poznatog rata u kojem nije bilo zločina, ali ako ih se jednom i iskorijeni, zasluge za to bi trebale da pripadnu onome što su u posljednjih dvije decenije uradili Haški tribunal i ovdašnji sudovi. Da, jednostavno, ne bude “kandidata” za mučka ubistva, silovanja, masovne likvidacije i iživljavanje nad protivnicima, a pogotovo nad civilima. O udruženim zločinačkim poduhvatima, kakvi su bili srpski i hrvatski, da i ne govorim.

Rat je produžetak politike i odavno je postao legitimno sredstvo za vođenje velikih međunarodnih poslova. No, brojnim konvencijama, zakonima i etičkim normama on je formalno sveden na neku vrstu džentlmenske tuče, pa ko koga! Kažem formalno, jer da su svi ratovi vođeni nakon onog najvećeg, protiv Hitlera i njegovih saveznika, imali svoj Haški tribunal, tamo bi zaglavljivalo možda i onoliko prljavaca koliko je zaglavilo ovdašnjih ratnih džukela. U svakom slučaju, ćelije bi bile pune onih koji su se ogriješili o ratne norme i tzv. dobre običaje.

Možda zvuči glupo, ali knjiga o lovu na zločince iz “našeg” rata trebala bi biti napisana i dijeljena svakoj novoj generaciji na svakom komadiću zemaljske kugle. To vjerovatno ne bi iskorijenilo ratne zločine u budućim oružanim sukobima, ali sam siguran da bi ih znatno umanjilo. Da su ovi “naši” loši momci nešto tako dobili u ruke devedeset druge, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika.

I još nešto je potrebno da bi rat bio fer utakmica, kako piše u konvencijama. Da se nakon svakog oružanog sukoba istražitelji i specijalni sudovi pozabave njegovim prljavim epizodama.

Iznosim ove dvije ideje, a nekako nemam nimalo uvjerenja da ću dočekati da ih vidim realizovane, ni u skorim ratovima koji se u svijetu užurbano zameću, a ni u onom nekom budućem “našem”, kojeg tako često i zloguko pominjemo i maltene ostavljamo u amanet ovdašnjim budućim naraštajima.

05. 12. 2017.

TUĐA RUKA U DŽEPU

Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače



PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Kriza je totalna i proteže se od vrha do dna. Novca fali i državi i narodu, a što je još gore - nema ni nade da bi nešto moglo da se promijeni. Pametan u ovom vremenu može samo da priželjkuje da ne bude još gore.

Neki, pak, u panici vuku očajničke poteze. Među njima su i naši kriminogeni sugrađani, sitni kradljivci i razbojnici koji svojim “poslom” zarađuju sve manje. Šta ćeš ukrasti od siromašne države ili iz praznih novčanika građana? Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače.

Džeparenje, a pogotovo pljačka opasne su rabote, koje traže znatnu vještinu i podrazumijevaju ogroman rizik. No, kad se čini da će plijen biti unosan, onda se i rizik lakše podnosi.

To pravilo, međutim, sve manje vrijedi. Da je u kriminogenom miljeu zavladala prava panika i da se sad i za sitni ćar ulazi u vrlo rizične nezakonite rabote svjedoče sve češća razbojništva u kojim plijen ne može biti veći od, recimo, hiljadu konvertibilnih maraka.

Sumnjam da je i iz jedne kladionice, a tri su u nedjelju opljačkane samo u Mostaru, otuđeno više od hiljadarke. Vlasnici znaju da su, kao mjesto na kojem se dnevno sliva više gotovine nego u ogromnoj većini drugih radnji, kladionice stalna meta otimača. Stoga u više navrata dnevno njihovi ljudi obilaze uplatna mjesta i odnose keš na sigurno.

Pljačkaši to dobro znaju. Prije razbojništva oni pomno izuče svaki od  objekata kojeg su nanišanili, sa saznanjem da nigdje ni u kom trenutku ne mogu računati na masan plijen. A ipak se upuštaju u taj opasni čin, i pored toga što znaju da su sve kladionice pod video nadzorom i što uvijek prijeti opasnost da neko uđe u objekat upravo u trenutku dok oni odrađuju svoj “posao”.

Zašto se razbojnici upuštaju u tako rizične i ne previše unosne akcije?

Princip je, u godinama krize, spao na onaj: bolje išta nego ništa! Od nečeg se mora živjeti. Vrijeme je u kojem su i majstori kriminalnog zanata spali na to da kreću u akcije iz kojih mogu, ako uspiju, donijeti tek potanji svežanj novca. A u akciju se ide s revolverom, nožem, maskom, s rizikom da se počini i krivično djelo zbog kojeg se ide na najtežu robiju.

Šta tek reći za amatere i početnike u ovom “poslu”, čak i za one koji su krenuli u pljačkaški pohod na neku kladionicu ili samouslugu, a da se nikad prije nisu ogriješili ni o jedno slovo zakona. Nekako imam utisak da je sve više upravo takvih, kojim je došlo do grla i koji u svojoj besparici više ni od čega ne prezaju samo da bi se domogli neke stotine maraka.

Kokuzluk je oduvijek bio jedan od glavnih pokretača kriminala. Besparica najbrže regrutuje nove kršitelje zakona, pljačkaše, razbojnike, lopove svih vrsta. A koliko je danas momaka u punoj snazi koji imaju sve osim novca i koji u jednom času brišu sve moralne nazore i kreću na stranputicu.

Većina “pada” već u prvim, amaterski izvedenim akcijama, ali prava nevolja s njima počinje tek kasnije, nakon izdržavanja kazne. Zatvori su oduvijek bili pravi “univerziteti” za kriminalce svih vrsta, tamo oni nauče sve ono što nisu znali kad su uplivali u te vode. Na slobodu izlaze kao majstori prljavih poslova.

Govorimo o još jednoj strani naše krizne medalje, o socijalno motivisanom kriminalu, ali i o imovinskoj i drugoj nesigurnosti koja proističe iz činjenice da i zbog novčanice od 100 KM možete postati predmet napada i pljačke. Koliko li, na primjer, lopovskih očiju svakodnevno vreba oko mjenjačnica ili bankomata, ne bi li potom upratili i orobili onoga za koga znaju da je podigao značajniju sumu novca?

Koliko je onih koji motre kad će vam stan ostati prazan na nekoliko dana, čak i sati? Dovoljan mamac za lopove može biti samo televizor i kompjuter, čak i mobitel, o nakitu da i ne govorimo. Uostalom, i automobili se više ne kradu kako bi bili preprodani. Oni se unovčavaju na otpadima, gdje se odmah sijeku i pretvaraju u staro gvožđe za koje kradljivci dobijaju samo nekoliko stotina maraka. A kola su vrijedila hiljadama!

Tako je to u kokuznoj državi i u kokuznim vremenima. Malo posla za kriminalce, puno rizika za građane. Neko će reći: Pa, šta? Postajemo Amerika, jer tamo odavno nije preporučljivo u većini kvartova velikih gradova šetati se sa 100 dolara u džepu.

U tom lošem ćemo, nažalost, brže sustići Ameriku nego u onom dobrom. Već smo, ustvari, mnogo poprimili od te njene ružne strane.


DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...