Glupo je i
pomisliti da pametan čovjek ne može biti nacionalista, bilo da se radi o
Andriću ili Ćosiću, Miloševiću ili Dodiku
Kao kamenčić u
cipeli, tako i našu javnost već decenijama žuljaju ime i književno djelo Ive
Andrića. Taman se spusti zavjesa na neku ovdašnju raspravu o njegovim
literarnim podmetanjima Bosni i muslimanima, a neko nas sa strane podbode da se
time nanovo pozabavimo.
Ovih dana na
to nas je potakao jedan od najtiražnijih njemačkih dnevnih listova, Frankfurter
Allgemeine Zeitung (FAZ).
U svom
specijalnom feljtonu FAZ navodi da u Bosni i Hercegovini „nacionalistički
predstavnici muslimanskog većinskog stanovništva imaju problema s Andrićevim
djelima, kojima predbacuju antitursko usmjerenje“. Autor, međutim, zaključuje,
pa i presuđuje da je Andrić „bio previše pametan i talentiran, a da bi kao
književnik bio nacionalista“.
Sa tezom da
uman čovjek ne može oboljeti od nacionalizma, novinar njemačkoga lista
nehotično skreće pažnju na jednu temu koja nam nije nimalo strana. To je
pitanje da li su vodeće ličnosti novog srpskog nacionalističkog vala bili
stvarni nacionalisti ili, pak, samo karijeristi, politički i intelektualni
glumci, interešdžije koje su u određenom momentu shvatile da je nacionalizam
dobitna kombinacija za njihove ambicije.
Još prije
tridesetak godina, kada je svojim romanom „Nož“ zlokobno zatalasao javno
mnjenje, Vuka Draškovića mnogi su olako amnestirali. Kobajagi, tako uspješan
novinar, pa još talentiran pisac, nikako ne može biti moralno nakazan da uroni
u prljavu vodu nacionalizma.
Ista vrsta
rezerve ispoljavana je i prema tandemu Kosta Čavoški - Vojislav Koštunica, tada
glasovitim beogradskim intelektualcima, kad su jednom svojom knjigom žestoko
zagudili po guslama velikosrpstva. Dobrica Ćosić, već tada narodna veličina bez
premca, navođen je kao živi primjer nespojivosti nacionalističkoga primitivizma
sa pametnim, vanserijski obrazovanim i umno obdarenim ljudima.
U kolo
nacionalne mržnje uskoro je uskočio i sarajevski intelektualac Vojislav Šešelj,
zakićen zavidnom odrednicom najmlađeg doktora nauka u dotadašnjoj
jugoslovenskoj historiji.
Posebna priča
su Slobodan Milošević i Milorad Dodik. Mnogi političari koji su sa Miloševićem
sarađivali ili su, čak, trpili od njegove teške ruke, redovito su tvrdili da
kod njega nema ni trunke nacionalizma. Karijerizam i slavoljublje tobože su
bili pravi pokretači njegove ličnosti, a nacionalizam samo sredstvo kojim se
služio u dosezanju osobnih ciljeva.
Slično je i sa
Dodikom, koji je u posljednjih šest godina napljuvao puno korito političkih
splačina. Ali kažu – sve je to samo maska; pravi Milorad, praktičar i
biznismen, sa pravim nacionalizmom se, tobože, ni u putu nije susreo.
Tako je,
kobajagi, i sa Ivom Andrićem, na čije nobelovske spise već decenijama mnogi
bošnjački intelektualci sumnjičavo vrte glavom. Njemački novinar nije prvi koji
je nihove kritike odbacio zaključkom da je Andrić „bio previše pametan i talentiran,
a da bi kao književnik bio nacionalista“.
Sa svom svojom
pameti i literarnim visinama koje je dosegao, Andrić ipak nije tako nevin.
Njegovi kritičari samo su ga čitali previše vruće glave, strasno se ibreteći
nad njegovom mišlju, metaforama i stilizacijama likova i vremena kojim se
bavio. Iz vida su, međutim, ispuštali ono glavno, ono što se ni lijepom ni
ružnom riječi ne da sakriti: činjenice!
U svom djelu,
naime, Ivo Andrić grubo i nacionalistički zajapureno krivotvori bosansku
historiju kada, na bezbroj mjesta, zapisuje grubu neistinu o tome da su čak
sredinom 16. stoljeća ovdje živjeli – Srbi!
Živjeli su
hrišćani, dabome, ali se oni Srbima nisu nazivali još skoro tristo godina. Tek
tada, pod uticajem čuvenoga Ilije Garašanina i njegovoga spisa „Načertanije“,
dakle nakon 1844. godine, u BiH kreću srpske bundžije sa zadatkom da, između
ostaloga, ovdašnjim hrišćanima nametnu srpstvo kao veliku nacionalnu šubaru.
Sam Garašanin govorio je, na Andrićevu sramotu, o Bošnjacima kao stanovnicima
ovih krajeva, pri tome ih razvrstavajući na Bošnjake istočnopravoslavne,
rimokatoličke i muhamedanske vjere.
Ni za
Garašaninova vijeka, dakle, Srba u BiH još nije bilo ni od korova, a kamoli u
Ivinim tri stoljeća starijim hronikama!
Koliko je samo
srca svojim nobelovskim lažima, udobno smještenim u obavezne školske lektire,
Andrić ovako regrutovao u falange sa vječitim zadatkom da jednom „srpsku zemlju
Bosnu“ vrate tamo gdje odvajkada pripada? Koliko su ognja u srpskim mozgovima
raspalili i drugi „otmjeni mislioci“ Drašković, Šešelj, Koštunica, Milošević,
Ćosić...
To su,
nažalost, pravi generali velikosrpske raspamećenosti; sve ostalo je sitna
boranija. Stoga je jako glupavo i pomisliti da pametan čovjek ne može biti
nacionalista. Štaviše, upravo takvi, obdareni visokim kvocijentom
inteligencije, tvorci su, inspiratori, kolovođe i podstrekači nacionalističke
pomame.
Njihova osobna
pamet pri tome im nije bila nikakva brana. Štaviše, bilo je to dodatno oružje
za prljave bitke koje su vodili u ime vascijeloga srpstva.
