Plinska komora

Hrana koju jedemo, voda koju pijemo i zrak koji udišemo priličniji su gnjilim lešinama negoli čovjeku 21. stoljeća

 

 

Vijesti za muštuluka ovdje odavno nema. Zato je ružnih napretek.

Sarajevo je, eto, drugu godinu zaredom rangirano kao najzagađenija evropska prijestonica. Sa svakim novim udisajem njegovi građani unose u sebe još poneki gram bolesti, pa i smrti. Zrak je prepun čađi iz dimnjaka kroz koje izlaze otpaci ogrjeva koje danas koristi uglavnom svjetska sirotinja.

U Kaknju i Tuzli, kažu stručnjaci, stanje je još gore. O Zenici i da ne govorimo: ona je postala najveća plinska komora u Evropi, koja ne uzima danak brzinom zloglasnoga Aušvica, mada bi u krajnjem zbiru moglo i tako biti.

Kancerogenom ambijentu u kojem živimo obilato kumuju i izanđali četverotočkaši, evropsko smeće koje možemo vidjeti još samo na našim drumovima. Prosječna starost putničkih automobila u FBiH, kako jučer saopćiše, u 2012. iznosila je 16,99 godina! Pri tome je čak 37,59 posto cjelokupnog voznog parka starije od dvije decenije.

Šta nam u pluća dospijeva iz auspuha takvih vozila, možemo samo naslućivati!

Vijesti o zagađenoj vodi i hrani zbrčkanoj od svega i svačega također su svakodnevne. One su dodatna nijansa jedne prljave slike na kojoj ljudi sve više nalikuju na gnjile lešine koje još za života šire neprijatni zadah.

Ono o čemu govorimo zove se kvalitet života. U tom domenu ova država je dospjela na vrlo niske grane. Na nižim je jedino velevažna politika, ona koja je i kumovala svom navedenom smradu. I sve dok se vlast i politika ne podignu s tog dna po kojem puze, neće se početi prati ni naša čađava lica i čistiti pluća u kojima je svega više od kisika.

(Dnevni avaz)

Posljednji pokušaj

Hoće li rasklimana Federacija, obaranjem sadašnje Vlade, otvoriti put stvaranju nove, koja će biti bolji izraz trenutnoga omjera političkih snaga

Delegati u Domu naroda Parlamenta FBiH, njih 35, jučer su podnijeli Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Vladi ovog entiteta. Predsjedavajući tog doma Vidović zna po kojoj se proceduri dalje treba odlučivati, ali ni on ni bilo ko drugi ne može garantirati da će se dostići željeni cilj. A to je takav sastav Vlade koji će biti izraz trenutnog omjera snaga u političkim institucijama Federacije.
Cilj je, zapravo, harmonični, politički bliski ministarski sastav koji će, konačno, krenuti s ozbiljnijim poslom kakav su stranke najavljivale tokom izbora iz 2010. godine. Teče već treća godina otkako su građani iskazali svoju biračku naklonost, a mi još nemamo vlast koja bi bila izraz te volje.
Prvo se Federalna vlada „telila" pola godine, potom su narednih 12 mjeseci SDP i SDA jedna drugu proklinjale što ih sudbina sastavi. A sad ne mogu da se riješe tog neugodnog zagrljaja, jednostavno zato što oni slabiji, SDA, nikako ne žele prihvatiti ulogu koja im je pripala - ulogu političkih gubitnika.
Na nekoliko načina do sada je pokušavano rješavanje federalne zbrke u koju je dospjela vlast. Sve fino i po proceduri, ali bez uspjeha. I danas smo tamo gdje smo bili kad je Lagumdžija raskinuo koaliciju s Tihićem i u vlast pozvao SBB i dva HDZ-a. Gubitnici su potpuno zanemarili politički fer-plej i odlučili se da tjeraju mak na konac, pa koliko košta do košta - građane, naravno.
Nova parlamentarna većina jučer je povukla još jedan, krajnji potez: obaranje Federalne vlade. E, da bi se, potom, uspostavila nova, prava, koja će, konačno, početi sređivati raskućenu Federaciju.

Sve izgleda prosto kao pasulj. Kao i toliko toga lijepog što se, uostalom, ovoj zemlji moglo i moralo desiti, a da se nikad nije dogodilo.

(Dnevni avaz)

(Ne)naplaćeni dugovi u krvi

Pravda prema srpskim žrtvama ustaških pogroma davno je i surovo namirena, za razliku od srebreničkog i drugih zvjerskih cehova četničke pomame

 

 

Srpskoj javnosti savjest je očigledno nemirna. Neće to ona javno priznati, ali načini na koji se traže opravdanja za zločine koji su, u ime te nacije, činjeni prije dvadesetak godina, pokazuju da su oni svjesni grijeha koji nose na duši.
A da bi ga olakšali, uvijek se iznova laćaju natezanja razloga zbog kojih bi ti zločini, prema njihovom viđenju, nekako dobili iole racionalan smisao.
Ove nemoguće misije poduhvatio se i Vladimir Lukić, u ratu predsjednik srpske "šumske" vlade, potom učesnik dejtonskih pregovora, a danas, tobože, ekspert za srpsko nacionalno pitanje. On je, povodom 21-godišnjice formiranja RS, ocijenio da su zvjerstva počinjena srpskom rukom u tom periodu bila potaknuta zločinima koje je srpski narod pretrpio tokom Drugog svjetskog rata. Hoće se reći da je naknadna pravda, a ne velikosrpska koljačka zaslijepljenost, kobajagi dovela do masovnoga pomora Bošnjaka, pa i Hrvata na prostorima do kojih je dosezala srpska ruka ili granata.
Ova Lukićeva teza-tješiteljica nije nimalo mrska srpskoj javnosti, pogotovo onima koji su uprljali obraz tokom četverogodišnjeg krvavog orgijanja po BiH. Zaklon se traži i u biblijskome slovu, koje već hiljadama godina dopušta da se za oko izvadi oko, za zub slomije zub, da se odrubljena glava naplati tuđom.
Ova vrsta opravdanja, izgovora, čak i neke vrste utjehe za nečistu savjest, međutim, lišena je ikakvoga smisla. Ona je potpuno lažna, historijski krivotvorena, bilo da je izgovara mislilac Lukić ili političar Dodik, koji svake godine pomen žrtvama Jasenovca pokušava pretvoriti u političko opijelo tobože nekažnjenim zločinima.
Istina je jasna i svima dostupna. Ona kaže da je stotine hiljada Srba zvjerski potamanjeno tokom ustaško-njemačkoga terora u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). No, i četnička kama u tom periodu također je mahnito kosila muslimane i katolike. I drugo: ustaški zločini nad srpskim (i drugim) civilima između 1941. i 1945. godine upravo su primjer kako zvjerski projekti, na kraju, skupo koštaju.
Socijalistička Jugoslavija po cijelom svijetu je gonila, pronalazila, sudom ili bez njega likvidirala brojne ustaške koljače i njihove naredbodavce. Glavna crnokošuljaška legla u zapadnoj Hercegovini i decenijama nakon toga bila su pod nepisanom, ali praktičnom kaznom.
A šta tek reći za veliku odmazdu na Blajburškom polju, koje je 1945. postalo masovna grobnica crnih legija. Ona je bila toliko surova i paušalna da je, osim zloglasnih ubica, u smrt otjerala i hiljade običnih vojnika i civila koji, prema današnjim mjerilima, ni u zatvoru ne bi dana proveli.
No, tako se to radilo u finišu Drugog svjetskog rata. Pobjednici su masovno naplaćivali osvetnički danak: zapadni saveznici i Rusi zgromili su poraženu Njemačku, a Amerika se nad Japanom iživljavala i atomskim bombama.
Historiju se može na razne načine tumačiti, ali se ona ne može činjenično prepravljati na način na koji to rade razni Lukići. Štaviše, upravo to njihovo mahanje lažnim izgovorima potcrtava potrebu da i novovremeni zločini, ovaj put srpski, budu dosljedno kažnjeni.
A nisu: od Srebrenice, preko Žepe i Foče, do Prijedora i Bijeljine, još se mirno šetka masa ubica kojima su - za Lukićevog, Karadžićevog i Mladićevog vakta - ruke do lakata ogrezle u tuđoj nevinoj krvi.

(Dnevni avaz)

Bolje ikad nego nikad

Srpska politika napokon je crvenim slovima obilježila ime trebinjskoga heroja Srđana Aleksića

Uvijek je bilo ljudi i neljudi. Prvi po dobru, drugi po zlu, oni su stršili iz goleme mase „običnog" čovječanstva koje redovito ostaje u zavjetrini velikih događaja.

Srpska politika jučer je, napokon, crvenim slovima obilježila ime Srđana Aleksića. Za desetak dana navršit će se dvije decenije otkako je, vršeći svoju ljudsku dužnost, kako je to lijepo sročio njegov otac, ubijen mladi Trebinjac koji se "drznuo" da od raspojasanih srpskih vojnika zaštiti jednog svog bošnjačkog sugrađanina.

U međuvremenu su Srđanov čin časno obilježili i Sarajevo, i Beograd, i Pančevo, i Novi Sad... Samo je Banja Luka čekala da slavom ovjenča tog humanog mladića. No, i tu knedlu Dodik i društvo napokon su se odvažili da progutaju. Srđan je jučer posthumno odlikovan "Ordenom časti RS sa zlatnim zracima".

U svakom kukolju uvijek se nađe i poneko zrno žita. Našlo se ono i u vremenima kada su se srpskom narodu i njegovim vođama oči zakrvavile od suludih ideja i ambicija.

Srđan nije jedini, ali je svakako najpoznatiji među onim Srbima koji su i tada više razmišljali ljudski nego srpski. Svi oni su na razne načine kažnjavani za svoje ljudsko, komšijsko, časno ponašanje. Nazivani su nacionalnim izdajnicima i drugim pogrdnim imenima.

Upravo zato je, po principu bolje ikad nego nikad, vrlo važna ocjena koju je o Srđanu, pa tako i o svima sličnima, jučer izrekla vlast RS. Da se novi srpski naraštaji ubuduće ugledaju na takve ličnosti, a ne na onakve kakvim je do sada uglavnom na revere prišivano najvažnije nacionalno ordenje.

(Dnevni avaz)

(Ne)moćna policija

Nastavimo li ovim tempom, uz siromaštvo i korupciju, postaćemo crne perjanice i po kriminalu, javnoj nesigurnosti i neredu

U socijalizmu nisi smio svašta reći, ali si svugdje mogao spokojno leći. Danas možeš svašta da brbljaš, ali zato strepiš i na asfaltu, u pola bijela dana.

Na razmeđu prošle i ove godine na taj stari problem gromovito nas je upozorilo brutalno ubistvo sarajevskog policajca Muhidina Pivodića. Ono je još jednom u prvi plan gurnulo našu (ne)sigurnost.

Ko je uopće bezbjedan, ako su i uniformirani čuvari javnoga reda na meti ubilačkih hitaca -

pitanje je koje građani sebi sve češće postavljaju. U siromaštvu, eto, i sam život opasno pojeftinjuje. Sva je sila „cigli“ koje, slučajno ili ne, mogu da padnu baš na vašu glavu.

Razvijeni svijet s ovim je odavno suočen. U Parizu, Njujorku, Berlinu, Rimu i sličnim metropolama preporučljivo je uza se nositi kartu grada. Ako malo zalutate, možete zapasti u kvart u koji i policija sa zebnjom zalazi, a kamoli goloruk i tuči nevičan čovjek. Osim novčanika, tamo se i glava može začas izgubiti, maltene zbog novčanice od deset eura.

U tom domenu ipak smo mirniji od onih tamo. Ali da galopom napredujemo ka njima, u to nema sumnje. Nastavimo li ovim tempom, uz siromaštvo i korupciju, postaćemo crne perjanice i po kriminalu, javnoj nesigurnosti i neredu.

Svirepo ubistvo policajca Pivodića, kojeg žale i građani i vlast i njegove kolege, prilika je da se sve karte konačno stave na sto. Da se ozbiljno suočimo sa društvenim i socijalnim uzrocima koji pogoduju kriminalu te da im suprotstavimo objektivnu analizu napora i sredstava raspoloživih za borbu sa ubicama, nasilnicima i drugim belaj majstorima.

U tom smislu, brzo uhićenje Pivodićevoga ubice pokazuje da u borbi sa kriminalcima i nasilnicima nismo baš goloruki i nespremni. No, da li bi sve išlo tako brzo i efikasno da se nije radilo o čovjeku u uniformi? Otkrivanje počinioca tog gnusnog djela bilo je pitanje časti za sve njegove kolege.

Drugo, možemo li svakoga dana, pa možda i svakoga sata, u rasplitanje nečega sličnoga  uključiti toliko ljudstva i tehnike koliko je angažovano u pomenutoj istrazi?

Taj odgovor je, nažalost, odrečan. Policija nam nije bosa, ali su joj čizme vidno trošne. Plaće su im daleko od onih koje treba da imaju ljudi tako rizične profesije. A ni s oružjem i priručnom tehnikom ne stoje najbolje. Nismo jedina zemlja u svijetu u kojoj su kriminalci ponekad i spremniji za boj.

Sve se, na kraju, svodi na novac, na famozni budžet. On bitno ograničava one koji treba da brinu o našoj sigurnosti. Utoliko i glas građana mora biti još glasniji i još precizniji. Vlastima se mora staviti na znanje da nam je bezbjednost jedna od dvije-tri glavne brige, možda čak i najveća. Stoga u nju treba uložiti koliko i u, naprimjer, otvaranje novih radnih mjesta i fabrika. Džaba nam i imetak ako iz mraka vreba metak!

Samo tako, većim ulaganjem u građansku sigurnost, možemo na vrijeme zauzdati nevolju koja se opasno razularila. Ne stegnemo li brzo uzicu, ona će nam ionako čemeran život pretvoriti u potpuni pakao.

(Dnevni avaz)

Srećno, pa šta bude!

Naša tama ne može se prosvijetliti prostim okretanjem novog lista na kalendaru

 

Sve se čovjeku može oduzeti, čak i nada. Samo želja ostaje utočište spasa, signal vjere u bolje dane. To smo na kraju posljednjeg dana 2012. jedni drugima poručili, sve svoje potrebe i nadanja stisnuli u  jednu jedinu riječ – želju!

U životu ljudske jedinke sitnica zna da začne zaokret, da i zbir nevolja preokrene u sretan rezultat. Društvo, pak, ne može računati na tu vrstu sretne zvijezde, koja će ga obnoć obasjati spasonosnim svjetlom.

Ni naša tama tako se ne može prosvijetliti prostim okretanjem novog lista na kalendaru. Kad znamo sve svoje minuse, samo se možemo praviti budale i vjerovati kako se oni brzo i lako mogu pretvoriti u pluseve. Tu vrstu neozbiljnosti sebi ne smijemo priuštiti. Bosna i Hercegovina teški je ranjenik koji će se oporavljati dugo i mukotrpno, s njom i većina nas.

S nečim se, ipak, mora početi. Što realnije to bude, uvjerljivije se možemo nadati i nekom rezultatu. Nikakvim kulama i oblacima nego, naprosto, makar sitnim, ali i okom vidljivim iskoracima. Ozbiljniji ljudi bi čak rekli da ni hod umjestu, zapravo stagnacija, ne bi za nas bio kraj svijeta. Da bar jedna godina bude jednako loša kao prethodna, a ne još gora – kako smo navikli da živimo već dvije decenije!

Nikad nije do ljudi i nikad nije samo do onih koji ih vode kroz životnu džunglu. To je neka naša formula nade: da vlast razmišlja i radi pametnije, da shvati da nije nedodirljiva i s neba data. Ali i da ljudi u svojim sitnim, za njih najvažnijim životima, i sami malo više kroje svoju sudbinu: da boljitak ne vezuju samo za učinak onih iznad.

Tu negdje, sa glasnijim građanima i odgovornijim i marljivijim vlastima, naše novoodišnje želje možda se mogu pretvoriti u zrno nade, a to zrno potom u trunčicu stvarnoga boljitka.

(Dnevni avaz)