Sreća
za izbjeglice, kojima se smiješi konačno zbrinjavanje, nesreća je za BiH i
njeno nastojanje da se vrati svojim korijenima
29.
04. 2012.
Svaka
izbjeglička priča, pogotovo ova naša, priča je o velikom i malom računu. Onaj
veliki, historijski, sabira politika koja barata samo ciframa s puno nula.
Pojedinačne ljudske sudbine njoj su daleko od očiju.
Mali
račun, s druge strane, namijenjen je malome čovjeku. On je u velikim
previranjima uvijek taj koji neminovno gubi, koji plaća tuđe cehove. I kamen bi
se nad njegovom sudbinom rasplakao, ali ga u velikom historijskom računu nema
ni od korova.
Žalosna
sudbina suđena je svakoj vrsti izbjeglice: od prognanika koji su panično
bježali ispod kame do nevoljnika koji su s kućnoga praga otišli u automobilu,
jednostavno uplašeni mogućnošću da vjetrovi rata i njih nemilosrdno opuhaju s
lica zemlje. Prvi su jezivo stradali, drugi su na skali boli prošli nešto
bolje.
Svako
ko je između 1992. i 1995. godine napustio svoj kućni prag i otišao da se
potuca po susjedstvu ili po svijetu, dakle, stradalnik je dostojan svakoga
sažaljenja, razumijevanja i pomoći. Tako su razmišljali i tvorci projekta
konačnog zbrinjavanja ovdašnjih sedamdeset hiljada izbjeglica, u čiju je korist
ove sedmice u Sarajevu održana velika međunarodna donatorska konferencija.
Sreća
će, u tom smislu, najviše pogledati izbjeglice koje još žive u bijedi
takozvanih kolektivnih centara. Kad na račune počnu da liježu prvi milioni iz
najavljenoga fonda od 300 miliona eura, prvo će se njima, koji sada žive poput
hajvana, omogućiti smještaj dostojan insana.
Novac
je itekako potreban i akterima takozvanih manjinskih povrataka. Pa će se Srbin
iz Bačke Palanke konačno vratiti u svoje selo kraj Ilijaša. I poneki Fočak ili
Višegrađanin u okviru ovoga projekta ostvarit će svoju želju da, ako ništa
drugo, barem umre i bude pokopan u rodnome podrinjskome kraju.
Iz
iste kese planirana je i pomoć desetinama hiljada Bosanaca koji već petnaestak
godina dišu srbijanski zrak. Oni su rodnoj zemlji zasvagda okrenuli leđa i
budućnost potražili u novome kraju. Šaka eura svakako će im biti od pomoći da
se tamo bolje snađu.
Upravo
činjenica da će najveći dio donatorskoga novca biti potrošen za zbrinjavanje
izbjeglica koje su svoje domove u BiH i Hrvatskoj zamijenile za boravište u
Srbiji izazvala je žučne reakcije. Moglo se čuti i mišljenje da se ta vrsta
izbjeglica time čak i nagrađuje.
Neke
vatre u tome dimu stvarno ima. Nagrađeni, međutim, neće biti ti mali ljudi,
nekadašnji stanovnici Bosne ili Hrvatske. Pravi profiter bit će država koja ih
je udomila - Srbija! Ona će o evro-američkome trošku dovesti do kraja jedan dio
svoga velikoga nacionalističkoga projekta.
Srbija
je, naime, taj zamajac kojim je svojedobno pokrenut točak nesreće na ovome
komadu Balkana. Ona je svojom politikom Srbe iz BiH usmjeravala ka velikom
nacionalnom jatu - Republici Srpskoj, ako može, ili samoj Srbiji, u krajnjem
slučaju. Programirano izvođenje grbavičkih Srba iz Sarajeva, odmah po Dejtonu,
najbolji je tome primjer.
Nakon
spomenute donatorske konferencije, zaista ispada da će te otrovne gloginje
velikosrpska politika na kraju i omlatiti - i to tuđim, međunarodnim novcem.
Zbir onoga velikog računa stvarno ukazuje na Srbiju kao velikoga dobitnika i, s
druge strane, na Bosnu kao najvećega gubitnika.
Sreća
koja se smiješi napaćenim izbjeglicama, naime, istovremena je nesreća za našu
zemlju. Šanse da se BiH vrati svojim korijenima, svome etničkome šarenilu i
tradiciji vjerske i nacionalne trpeljivosti, dodatno su umanjene. Konačno
zbrinjavanje izbjeglica pretvara se u zabijanje još jednoga eksera u mrtvački
kovčeg BiH.
Geografija
i administrativne granice nisu ono što jednu zemlju čini državom. Njeno ljepilo
su ljudi, narodi koji je tvore. A o čemu mi možemo govoriti nakon što se
pretvorimo u tri odvojena stada, u tri čista etnička teritorija? Na kojim
razlozima se poslije toga uopće može zasnivati potreba da jedna takva državna
porodica treba da obitava pod jednim krovom.
Zato
i mislim da je ovosedmičnim izbjegličkim poklonima, koji su stigli iz bijeloga
svijeta, trebalo malo više zagledati u zube. Ulaganje u takozvane manjinske
povratke, i to isključivo na prostor BiH, jedino je zbog čega bismo izdašnim
strancima trebali biti zahvalni.
Sve
ostalo nije ništa drugo do samoubistvo iz zasjede.
