20. 07. 2012.

Poklonima se u zube (ne) gleda

Sreća za izbjeglice, kojima se smiješi konačno zbrinjavanje, nesreća je za BiH i njeno nastojanje da se vrati svojim korijenima

29. 04. 2012.

Svaka izbjeglička priča, pogotovo ova naša, priča je o velikom i malom računu. Onaj veliki, historijski, sabira politika koja barata samo ciframa s puno nula. Pojedinačne ljudske sudbine njoj su daleko od očiju.
Mali račun, s druge strane, namijenjen je malome čovjeku. On je u velikim previranjima uvijek taj koji neminovno gubi, koji plaća tuđe cehove. I kamen bi se nad njegovom sudbinom rasplakao, ali ga u velikom historijskom računu nema ni od korova.
Žalosna sudbina suđena je svakoj vrsti izbjeglice: od prognanika koji su panično bježali ispod kame do nevoljnika koji su s kućnoga praga otišli u automobilu, jednostavno uplašeni mogućnošću da vjetrovi rata i njih nemilosrdno opuhaju s lica zemlje. Prvi su jezivo stradali, drugi su na skali boli prošli nešto bolje.
Svako ko je između 1992. i 1995. godine napustio svoj kućni prag i otišao da se potuca po susjedstvu ili po svijetu, dakle, stradalnik je dostojan svakoga sažaljenja, razumijevanja i pomoći. Tako su razmišljali i tvorci projekta konačnog zbrinjavanja ovdašnjih sedamdeset hiljada izbjeglica, u čiju je korist ove sedmice u Sarajevu održana velika međunarodna donatorska konferencija.
Sreća će, u tom smislu, najviše pogledati izbjeglice koje još žive u bijedi takozvanih kolektivnih centara. Kad na račune počnu da liježu prvi milioni iz najavljenoga fonda od 300 miliona eura, prvo će se njima, koji sada žive poput hajvana, omogućiti smještaj dostojan insana.
Novac je itekako potreban i akterima takozvanih manjinskih povrataka. Pa će se Srbin iz Bačke Palanke konačno vratiti u svoje selo kraj Ilijaša. I poneki Fočak ili Višegrađanin u okviru ovoga projekta ostvarit će svoju želju da, ako ništa drugo, barem umre i bude pokopan u rodnome podrinjskome kraju.
Iz iste kese planirana je i pomoć desetinama hiljada Bosanaca koji već petnaestak godina dišu srbijanski zrak. Oni su rodnoj zemlji zasvagda okrenuli leđa i budućnost potražili u novome kraju. Šaka eura svakako će im biti od pomoći da se tamo bolje snađu.
Upravo činjenica da će najveći dio donatorskoga novca biti potrošen za zbrinjavanje izbjeglica koje su svoje domove u BiH i Hrvatskoj zamijenile za boravište u Srbiji izazvala je žučne reakcije. Moglo se čuti i mišljenje da se ta vrsta izbjeglica time čak i nagrađuje.
Neke vatre u tome dimu stvarno ima. Nagrađeni, međutim, neće biti ti mali ljudi, nekadašnji stanovnici Bosne ili Hrvatske. Pravi profiter bit će država koja ih je udomila - Srbija! Ona će o evro-američkome trošku dovesti do kraja jedan dio svoga velikoga nacionalističkoga projekta.
Srbija je, naime, taj zamajac kojim je svojedobno pokrenut točak nesreće na ovome komadu Balkana. Ona je svojom politikom Srbe iz BiH usmjeravala ka velikom nacionalnom jatu - Republici Srpskoj, ako može, ili samoj Srbiji, u krajnjem slučaju. Programirano izvođenje grbavičkih Srba iz Sarajeva, odmah po Dejtonu, najbolji je tome primjer.
Nakon spomenute donatorske konferencije, zaista ispada da će te otrovne gloginje velikosrpska politika na kraju i omlatiti - i to tuđim, međunarodnim novcem. Zbir onoga velikog računa stvarno ukazuje na Srbiju kao velikoga dobitnika i, s druge strane, na Bosnu kao najvećega gubitnika.
Sreća koja se smiješi napaćenim izbjeglicama, naime, istovremena je nesreća za našu zemlju. Šanse da se BiH vrati svojim korijenima, svome etničkome šarenilu i tradiciji vjerske i nacionalne trpeljivosti, dodatno su umanjene. Konačno zbrinjavanje izbjeglica pretvara se u zabijanje još jednoga eksera u mrtvački kovčeg BiH.
Geografija i administrativne granice nisu ono što jednu zemlju čini državom. Njeno ljepilo su ljudi, narodi koji je tvore. A o čemu mi možemo govoriti nakon što se pretvorimo u tri odvojena stada, u tri čista etnička teritorija? Na kojim razlozima se poslije toga uopće može zasnivati potreba da jedna takva državna porodica treba da obitava pod jednim krovom.
Zato i mislim da je ovosedmičnim izbjegličkim poklonima, koji su stigli iz bijeloga svijeta, trebalo malo više zagledati u zube. Ulaganje u takozvane manjinske povratke, i to isključivo na prostor BiH, jedino je zbog čega bismo izdašnim strancima trebali biti zahvalni.
Sve ostalo nije ništa drugo do samoubistvo iz zasjede.

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...