Promijeni sebe, promijenićeš i svijet!

Može li se, u ispravljanju ovozemaljske nepravde, čekati onoliko dugo koliko to, istoznačnim zaključcima, poručuju i Alah dž.š. i jedan od njegovih poslanika, Isus Krist

U mom poštanskom sandučiću osvanula je neobična brošura. Konačno se neko sjetio da ljude malo poduči građanskom otporu, pomislio sam kad mi je pogled pao na njen naslov: Probudite se!

Znatiželja je dodatno podgrijana upitom sa naslovne strane: Mogu li se problemi riješiti prosvjedima? Pitanje nije ostavljalo prostora za sumnju u namjenu ove knjižice.

Nemalo sam se iznenadio kad se pročitao u kolikom je tiražu štampana. Zamislite: 43 miliona i 524 000 hiljade primjeraka! Tiraž deset puta veći od broja stanovnika naše zemlje. Aha, djelo je to neke međunarodne organizacije, brzo sam shvatio. Namijenjeno je publici diljem svijeta.

Potvrđuje to podatak da je brošura štampana u Njemačkoj, kao i izdavač: Jehovini svjedoci – planetarno raširena kršćanska vjerska zajednica.

No, pravo iznenađenje slijedilo je tek nakon iščitavanja brošure, odnosno njenog ključnog  priloga. Smješten pod uzbunjujući naslov „Probudite se“, ovaj tekst odašilje poruku sa upravo obrnutim krajnjim zaključkom: Spavajte i dalje!

Jehovini svjedoci, naime, naukuju da čovjek na ovome svijetu ništa ne može promijeniti. Džaba mu se kofrčiti, buniti, pritiskati vlast i od nje tražiti da se prema ljudima ponaša ljudskije. Biblija, jednostavno, kaže da „ma koliko plemenite bile njihove namjere, ljudi ne mogu stvoriti društvo u kojem će vladati pravda i jednakost“. Otud i slikoviti zaključak da je učešće u protestima „jednako besmisleno kao i popravljanje slavine na brodu koji tone“.

Nekoliko dana nakon čitanja brošure, iz dalekog Brazila mediji su razaslali vijesti sa svjetske smotre katoličke mladeži. Preko dva miliona učesnika ovoga skupa pohodio je i papa Franjo. Upravo njemu, preko Facebooka, obratio se brazilski student Valmir Žunior (Walmyr Junior). On je izrazio nadu da će lider Katoličke crkve stati na stranu mase koja u toj zemlji odskora bučno protestuje protiv socijalne nepravde, siromaštva i ugnjetavanja.

Žunior i njemu slični očekuju da vrhovni vjerski poglavar „blagoslovi njihove želje za provođenjem reformi u zemlji“.

Papa Franjo na tu poruku je ostao suzdržan. No, mnogi svećenici progovorili su drugačije. "Čujte povike ulice," parola je kojom su brazilski biskupi pozvali političku elitu u zemlji da dokine korupciju, socijalnu nepravdu i nejednakost.

Tonovi koji su se ovom prilikom pojačano čuli, odjekuju u krilu Katoličke crkve već decenijama. Njihov rodonačelnik je peruanski biskup Gustavo Gutierez (Gutierrez), tvorac tzv. teologije oslobođenja. Ona u Isusu Kristu vidi oslobodioca potlačenih i prezrenih. No, Vatikan u toj koncepciji vidi drugo – zastranjivanje od važećeg crkvenog učenja.

I katolici i Jehovini svjedoci, dabome, štuju istu knjigu – Bibliju. Njom se rukovode i nadahnjuju, a ipak, kako vidimo, iz nje znaju izvući drugačiji nauk. Jedni vjeruju da samo Stvoritelj može poravnati dunjalučku pravdu i nepravdu, te da mu se u taj posao ne treba miješati. Drugi, pak, upravo u Božijem slovu nalaze poticaj da se razbuktava i ovozemaljska borba za pravedniji poredak.

Islamska vjerska praksa i temelji na kojim ona počiva također ostavljaju prostora za višeznačno tumačenje prava smrtnika da se miješaju u poslove Allaha dž.š. kojem je u zadatak dopalo da neprikosnoveno ureduje i na ovom i na onom svijetu.

"O Moji robovi! Ja sam Sebi zabranio nepravdu i učinio je između vas zabranjenom, pa ne činite jedni drugima nepravdu", predanje je o Gospodarevom obraćanju ljudima, koje prenosi Muslim, a koje miriše i na moguće odobravanje ljudskog suprotstavljanja ovozemaljskoj tiraniji i nejednakosti.

No, drugačije zvuče neke druge misli sadržane u Kur'anu i hadisima, čija se suština svodi na to da je Allah dž.š. istinski i jedini pravi i potpuni vlasnik vlasti: daje je kome hoće, uzima je od koga hoće, kada hoće i kako hoće. To će reći da ljudi s tim ne treba da se bakću. Ima ko o tome da brine.

"Allah neće izmijeniti nijedan narod dok on sam sebe ne izmijeni", ključna je poruka. Njoj se može pripisati najveća snaga, sa mnoštvom značenja do kojih nije lako doprijeti. Lako je, međutim, uočiti njenu blizanačku sličnost sa izvornim kršćanskim principom. Isusu Kristu se, naime, pripisuju sljedeće riječi:

„Prvi korak na putu promjene jeste mijenjanje samog sebe. Ako želite promijeniti društvo, prvo morate promijeniti sebe“.

Zar i Alah dž.š. i jedan od njegovih poslanika Isa a.s. (Isus Krist) ne govore jedno te isto!

Sve dalje je filozofija, mistika i maštarija na čijem ishodištu, ipak, svijetli zaključak da je to, zaista, jedini siguran put – to da pozitivna promjena pojedinaca vodi i neumitnoj promjeni, nabolje, samoga društva. Izmijenimo li sebe, nestane li u ljudima hrđe i opačine, nestaće i nepravde, zla i nejednakosti na ovom svijetu.

Čujem vas kako pitate: Koja generacija Božijih stvorova će taj dan dočekati i šta sa nama koji u tom jutru nikad nećemo osvanuti? I ovom pitanju, stiješnjenom između sabura i otpora, teško je naći mane.

(Dnevni avaz)

Političke pelene

Pod hitno ih treba nabaviti onima koji su se juče uneredili nad pravom naših beba na broj pod kojim će biti upisani u stanovništvo ove nesrećne zemlje

Na politiku možeš i zažmiriti, ali će ti ona opet raditi o glavi. Platit ćeš skup ceh, a kad kucne izborni čas i svoj glas ćeš u kutiju spustiti ofrlje, pod utiskom neke zavodljive kampanje.

Građani ne mogu kao zapete puške pratiti svaki potez političkih stranaka. Ali bi, bez sumnje, bilo dobro da to više čine. Bolji uvid urađao bi i zrelijim glasanjem, neki bi posrnuli i prije početka utrke.

Eto, juče u Državnom parlamentu puče tikva, a da valjanog razloga nije ni bilo. SDA je odapela čak najkrupnije đule: vitalni nacionalni interes. Bebe će se još načekati svog zakona, ali bar mogu biti sretne da im i pelene sa stražnjice nisu zgulili oni koji su se uneredili nad tim toliko čekanim propisom. Ispade da nije svejedno privija li se pelena bošnjačkom maksumu slijeva ili sdesna. Tako je to kad se po svaku cijenu želi napakostiti političkim rivalima.

Čut ćemo i pročitati, ovim povodom, razne izjave i objašnjenja. I najpametniji da se zbuni! A mogli smo sve lijepo vidjeti i uživo čuti. No, BHT1 je u to vrijeme vrtila reprize reprizinih repriza, kao što i FTV čini kad zasjeda federalna vlast. Pa su građani prinuđeni da nasjedaju na naknadna, obično lažljiva saopćenja i razjašnjenja.

Opasno se zavatrilo na našoj političkoj sceni. More je podvala, lažnjaka, pakosti, udaraca ispod šlica... Ispada da se sve na zlo navilo. A nije; nikad svi nisu ni u pravu ni u krivu.

Da bi u to proniknuli, politiku moramo pratiti budnim očima. Tada ćemo mi njoj raditi o glavi, pažljivo zbrajajući stranačke uzlete i padove. Pa neka oni sami kasnije sisaju svoje predizborne bonbone, koje su glasačima dosad uspješno podvaljivali.
(Dnevni avaz)

/Ne/vjera: Nebo prašta, zemlja ne!

Zašto neki ljudi riskiraju izlazak pred strašni Božiji sud kad se za života, pokajničkim ulaskom u vjeru, može rezervirati bolje mjesto na onozemaljskoj sceni

Svete knjige kažu da je svaki čovjek od zametka grešan. Danak je to koji sva pokoljenja plaćaju zbog svoga praoca Adama, koji se pred Bogom uskočoperio u edenskom vrtu. Stvoritelj je tada bacio na ljude kletvu, ali je kasnije našao načina da svoju ljubav prema čovjeku iskaže kroz mogućnosti iskupljenja i oprosta grijehova.

Sa ovozemaljskim zakonima je drugačije. Grijeh mora da se dokaže, potom slijedi kazna. I tu ima blagosti i gledanja kroz prste, ali paragrafi pravne države vise nad svakim krupnijim nedoličnim činom.

Sa dunjalučkim propisima čovjek, u načelu, lakše izlazi nakraj. Spretni ljudi svoj grijeh znaju zatajiti pred službenicima pravde. Koliko samo propalica nije odgovaralo za svoju zloću i nepoštenje, gramzivost, sve do posezanja za tuđim životom.

Koliko je do vjerskih spisa, od Boga se grešan čovjek ne može sakriti ni u mišijoj rupi. On ima svojstvo sveprisutnosti: može se istodobno nalaziti posvuda, sve vidjeti, sve čuti i znati. Ne promiče mu ni grešna misao, a kamoli loše djelo.

Bogobojazni ljudi budno na to paze. Oni drugi, pak, koji su s religijom na Vi, tu brigu uglavnom ne brinu. Oni zaziru od ljudi u uniformama, premda bi olako bilo zaključiti da im negdje u prikrajku ne rovi i crv sumnje u postojanje Vrhovnog nadzornika, kojeg se ne da obmanuti.

Uostalom, kako naukuju pobožni duhovnici, svi se ljudi rađaju u vjeri. Svjetovni život potom zagađuje pamet, dušu i srce, izaziva sa dunjalučkim ugodama i slastima, koje ljude opijaju i trgaju iz zagrljaja vjere.

Pripisuje se to čovjekovoj iskonskoj grešnosti, prevrtljivosti, lakomislenosti, požudi i drugim nagonima, ali i neumornom provokatoru kojeg neko naziva sotonom, neko đavolom, a neko šejtanom. Taj se davno zakleo da će kidati spone koje ljude vežu za Boga.

Oni koji mjere učinke njihovog velikog nadmetanja, sa žaljenjem zaključuju da se Lucifer, kako ga se još naziva, ne bavi ćoravim poslom. Na njegovom kontu su brojni plusevi. Po čovjeku se hvata svakakva hrđa, pada on na mnogim iskušenjima. Rijetki su iz hrvanja s đavolom izašli bezgrešni: od Isusa Krista, koji se, prema predanju, u pustinji odupro slatkim vražijim ponudama, do hazreti Omera, kojeg hadisi opisuju kao vjernika kojeg se plašio i sami šejtan!

Ovozemaljski grešnik se više plaši policajskoga oka nego nekog svevidećeg bića s nebesa. S ovim drugim se stvari mogu izgladiti mnogo bezbolnije. Prema učenju svih velikih jednobožačkih religija, dovoljno se pokajati, primiti vjeru i - eto te kao od majke rođenog!

Legendarna je, u tom smislu, zgoda sa Ebu Dihje el-Kelbijem, jednim od pustinjskih poglavica iz vremena Muhammeda, a. s. Čovjek je pred samim Poslanikom otvorio poganu dušu i priznao da je 70 djevojčica iz svoga plemena žive zakopao. Priznao je, pokajao se, a Muhammed, a. s., dopustio mu je da pristupi činu Šehadeta i povratka u islam. Izričito odobrenje stiglo je, prema predanju, od samog Allaha, dž. š.

Po današnjim mjerilima, taj bi bi pred sudom odgovarao kao – serijski ubojica!

Možda el-Kelbi sada,ipak, uživa u dženetskom zelenilu, kao što se po rajskim plažama sunčaju mnogi kršćanski grešnici koji su, preko Isusa, oprali svoje ovozemaljske fleke. Primili su vjeru, iskazali odanost u Božijeg sina i time dobili oprost. Biblija kaže: „Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božiji!“ (Ef 2.8)

I prema Muhammedu, a. s., postupak je gotovo isti. Kako prenose islamski spisi, u dženet će ući svako izuzev onoga ko neće! A kad su ga ashabi upitali ko su ti koji to ne bi htjeli, Poslanik je odgovorio da su to oni koji ne poštuju ni Allaha, dž. š., niti njega kao Božijeg glasnika na zemlji. Raj će, jednostavno, ostati nedostupan samo onima koji se odriču vjere.

Božija darežljivost ove vrste izvor je mnogih dvoumica. Na tom pitanju se i katoličanstvo rascijepilo 1517. godine. Tada je njemački sveštenik Martin Luter (Luther) začeo protestantsku reformaciju u znak protivljenja „trgovačkim putnicima“ koje je rimski papa slao po svijetu da, u njegovo ime, prodaju oproštajnice od prošlih i budućih grijehova, bez potrebe vjere i pokajanja. Nevinost se mogla kupiti čak i za mrtve, kako bi takvi iz istrage u takozvanom čistilištu bili premješteni u raj.

U istom džamijskom safu ili u susjednoj crkvenoj klupi uvijek se mogu naći i čestiti i oni drugi, i vjernici po srcu, ali i maskirane prelivode. Jedni su tu srcem, drugi su interesom, s uvjerenjem da se iz tame lako mogu prošvercovati na svjetlo.

Iako Bogu sigurno nije mio, tihi sukob među onima koji sebe nazivaju vjernicima nikad ne prestaje tinjati. I nikad se ne može reći koliko je „pravih“, a koliko „krivih“. Stoga stoljećima živi uzorita molitva sufijske učiteljice iz osmog stoljeća Rabije el-Adevije:

"O, Bože, ako te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim; ako te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No, ako te obožavam zarad tebe samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!"

Ova vrsta štiva nije za zaključivanje. Ona je za duboko razmišljanje i logično pitanje: Zašto neki ljudi riskiraju izlazak pred strašni Božiji sud kad se za života, pokajničkim ulaskom u vjeru, može rezervirati bolje mjesto na onozemaljskoj sceni?

Odgovoru su vjerovatno najbliži oni koji ovu velikodušnu ponudu, ipak, odbijaju.

(Dnevni avaz)

Američki san

Izdašnu sreću, čak i uljudno sređen život, kod nas većina čeka ispružena na sećiji

Društvena ljestvica protočna je u oba pravca, i naviše i naniže. Mnogi su se rodili u svili i kadifi, a skončali su u kaljuži. Drugi su se iz trnja vinuli do ruža. S nule su izgradili uspjeh i imetak.

Anelu Bajtareviću u Americi se nasmiješila životna prečica. Lutrijski bubanj zaustavio se na njegovom broju i na račun mu istresao dvadeset miliona dolara.

Rođenog Visočaka u perje je vinula njegova srećna zvijezda. Onima koji od perača suđa postaju šefovi i menadžeri, kakve u jučerašnjem „Avazu“ pominje Mostarka uposlena na velikom turističkom brodu, treba mnogo više: znanje i vještina, radinost, upornost, ambicija, dakako i malo sreće. Bolje se i bez glave roditi nego bez nje.

Vrtoglave uspone ljudi su doživljavali svuda, ali najčešće u Americi. Stoga je po njoj i nazvano ono o čemu većina maštari. Maštari, ali, bar kod nas, ispunjenje svog američkog sna glavnina najčešće čeka ispružena na sećiji.

Lutrija je i ovdje ponekog razbogatila. No, puno je više naših komšija koji su, i sa skromne polazne tačke, ipak napravili znatne lične imetke, pogotovo uljudan lični život. Mislim tu na poštenjake koji su imali žice, volje, energije i umješnosti da nešto osmisle i provedu. Oni su izbrusili svoj dijamant za koji se vjeruje da se,  makar zrnom, skriva u svakom čovjeku.

Vremena su u ovoj zemlji okrutna do bola, ubila se da i razboritog zamute, da i radinoga ulijene. Za opiranje je potrebna povelika snaga, veća no drugdje. Ali je treba iz sebe žilavo crpiti, sa životom se hrvati, inače će nas povaliti na obje plećke.

Trudeći se da zadovolji svoj nagon za opstankom i uljudnim životom, poneko će i u ovakvoj zemlji, usputno, ostvariti i onaj veliki - američki san!

(Dnevni avaz)

/Ne/vjera: U naručju ramazana

U vjeri nema prinude, kao što šanse za uspjeh nije bilo ni u jednom dosadašnjem projektu gušenja religije

Svi su naši muslimani – Bošnjaci. Obratno ne važi: svi Bošnjaci nisu muslimani. Koliko se kopalja dosad zbog toga slomilo, koliko huke, jetkih riječi i pogrda je palo?

Da neznanac bahne u ove noći uzmirisane ćurakotom, učinilo bi mu se da ovdje svima vlada duh ibadeta. Ljudi poste ili se suzdržavaju od jela i pića na javnim mjestima, bježe od preglasne i ružne riječi, od šenlučenja pogotovo. Kao da su na raspust otišli i nezasiti stomak i čvornati jezik.

Većina Bošnjaka, svako na svoj način, u ovim blagoslovljenim danima našla je svoje mjesto u naručju ramazana. Neko mu se potpuno i sa ushićenjem predaje, drugi kroz njega prolazi sa uljudnim štovanjem.

Isprva nije bilo baš tako. Javno razbuktali ramazanski žar mnogi su, u prvim godinama poraća, doživljavali kao neku vrstu pritiska, čak i terora. Pa se znalo i inatiti, ružnom riječi odalamiti i po vjeri i po vjerniku.

Vremenom se, međutim, ponešto promijenilo, začešljalo i leglo na mirnije mjesto. Čak i neki koji su navikli da žive razuzdano i poročno, da u kafani danuju i noćijevaju, u mjesecu ramazana mijenjaju navike. Više to ne pravdaju onim nekadašnjim: Ma, znaš, neću zlih jezika!

S vidnim prizvukom ponosa, oni sada ističu da to rade u znak poštovanja svoje rodbine, prijatelja i poznanika koji poste. Prepoznaju oni u tom svom činu odricanja (nekom nikakvom, ali njima do neba velikom) i svoju pripadnost tradiciji naroda u koji su usađeni. Bošnjaci smo mi, znaš!

Vjerski duhovnici u ovakvim gestama vide i naznaku želje da se promijeni način života, sve do prihvatanja vjere.

Islam i njegovi obredi, pored suštinskog sadržaja kojim ispunjavaju vjernike, neraskidiva su, možda i ključna halka običajne baštine bošnjačkoga naroda. A njoj je pristup svakome dopušten, i to u dozama koje svako sam sebi određuje.

Upravo tu je taj, u svakom narodu i svakom vremenu, sveti prostor ljudske slobode: da budeš što jesi, na način koji sam odabereš, štujući običaje sredine kojoj pripadaš, ali bez obaveze da ti se oni pretvore u svevažeći životni nazor.

Nikad se svi ljudi neće zgurati u jednu suru. Ali nikad neće prestati ni pokušaji da ih se u nju satjera. Bar smo se mi u Bosni toga nagledali i naživjeli. Friško je još u sjećanju vrijeme kad se naše muslimane državnom sjekirom nastojalo odsijeći od islama, kad je vjera gađena, a mamac nuđen u drugom krilu.

Pa ni ta sila ne bi za duga vakta. Ćurak se okrenu. Ko bi gore, najednom se nađe dolje, i obratno. Vjera je povratila svoj normalni status u društvu i državi, ali je ponekad željela i nešto više, čak se i pomalo svetiti svojim nekadašnjim grobarima. Pa su tad i Djeda Mraza morali da švercuju u vrtiće, a djecu da sklanjaju od bula i popova koji su u škole uvedeni da ih podučavaju onome što njihovi roditelji neće.

Tolerancija je riječ stranoga porijekla. Trpeljivost i snošljivost su, međutim, naše jezičke tvorevine, ali i pri njihovom izgovoru mi nekako mucamo. Nije čovjek ovdje naročito ratoboran, ali krv, ipak, zna da udari u glavu, a pogana riječ da sleti na jezik. A kad nas već krene, mi se onda teško zaustavljamo. Pa činimo ono zbog čega sutradan žalimo, kad se šteta obično ne da popraviti.

Jedna takva šteta svakako je taj vječito roviti, napregnuti odnos između vjernika i takozvanih neznabožaca, ateista ili agnostika. Jedni s Bogom, drugi daleko od njega, oni se između sebe ponekad udaljavaju više no što je, vjerovatno, milo i samom Bogu. A oprečno je i liberalnim principima u koje vjeruju oni koji se niti krste niti klanjaju.

Sve vjerske svete knjige nalažu uljudnost prema svim ljudima. U jednom kur'anskom ajetu vjernike se izričito upućuje da budu pravedni i dobri prema svakome, dakle i prema onome ko ne dijeli njihov odnos prema Allahovom zakonu. Sva humanistička „civilna“ načela, s druge strane, kategorički priznaju pravo na vlastiti duhovni izbor, sve do onog religijskog.

Sticaj okolnosti htio je da ovu seriju kolumni krenem pisati upravo u prvoj ramazanskoj sedmici. A kako mi je namjera da čitav ciklus tematski posvetim upravo vjerskom životu na ovome prostoru, to mi se fino podudarilo da odavno nategnute odnose između vjernika i onih koji to nisu oslikam primjerima iz bošnjačkog kolektiva.

Napregnutost te vrste, međutim, prisutna je i u srpskom i hrvatskom nacionalnom organizmu, u kojim se odanost krstu počesto nastoji nametnuti kao vrhunski kriterij (ne)pripadnosti samoj naciji. Pri tome ne manjka ni žaoka revanšizma i netrpeljivosti. Pominju se izrodice, pobjegulje, hrđe...

U vjeri nema prinude: zbore i Kur'an i Biblija. Iskustvo, pak, s druge strane kaže da su propali svi projekti koji su sebi u zadatak stavljali gušenje religije. Niko nikome ovdje nikad ništa nije uspio da nametne.

Kako god bilo, skupa nam je živjeti. A možda jednom shvatimo da tu, osim nužde, ima i nekoga dobra. Možda jedni drugima, kako voli reći uvaženi hafiz Sulejman Bugari, stvarno postanemo i - najbolji poklon!

(Dnevni avaz)

Nakrivljena vaga pravde

Političke nagodbe i plave koverte prijete da srozaju pravosuđe, i domaće i međunarodno, do samoga dna

Pravda će se poznati tek na posljednjem, Božijem sudu, jer su ljudi nemoćni da je dosegnu u svom ovozemaljskom obitavanju.

Ono prvo na dugom je štapu; s ovim drugim svakodnevno dijelimo dane. Naročito boli kad nepravdi kumuju oni koji su zaduženi da joj stanu ukraj.

S tom mišlju mnogi su se jučer poklonili žrtvama srebreničkog genocida. U obližnjim mjestima mogli su se, licem u lice, susresti i s pripadnicima nekadašnjih zločinačkih hordi, koje niko više ne goni, pa i ne spominje.

I sam Haški sud uzdrman je tvrdnjama da se tamo trgovalo kaznama i proštenicama. Danski sudac Harhof, upirući prstom u predsjednika Merona, ocijenio je da se u Tribunalu počesto izricala politika, a ne pravda.

Vaga pravde svuda je nakrivljena, kod nas još i više. Upravo su sudije i tužioci, prema riječima ministrice pravde RS Gorane Zlatković, najpodložniji mitu i korupciji.

Njena ocjena važi za kompletnu BiH. Koliko je samo lopova i drugih lupeža danas na slobodi samo zato što su znali gdje tutnuti plavu kovertu? Kako ruci pravde bježe, naprimjer, Lijanovići i njima slični, kojima su dokumentirani grijehovi vrijedni desetinama miliona državnih maraka?

Kroz iglene uši zakona provlači se još more sitnije bagre. Tajna je, a gdje drugo, u podmitljivosti pravosudnog lanca, kojem novac počesto zna da zamrači zakonske paragrafe. Političke nagodbe dodatni su izvor nedorečenih istraga, optužnica i zasluženih kazni.

Vjera u pravdu, i međunarodnu i domaću, ovdje je pokošena kao zrelo snoplje. S njom i nada u uređeniji život i poredak. Jer, kad nema kazne, ima li bolje pozivnice za nove zločine, lopovluk i kriminal?

(Dnevni avaz)

Naprijed u nove (neradne) pobjede!

Dok narod očajnički vapi za trunkom nade i političko-ekonomske akcije, državni parlamentarci će se, nakon jednomjesečne pauze, po hitnom postupku pozabaviti - životinjama

Nakon jednomjesečne pauze, državni parlamentarci danas ponovo otvaraju svoju radnju. Na rafovima će se naći nešto malo robe, i to drugorazredne. S dnevnog reda su, naime, sporazumno skinute dvije škakljive teme, kako se gospoda ne bi odmah pohvatala za vratove.

I tako, dok narod očajnički vapi za trunkom nade i političko-ekonomske akcije, vlast će se po hitnom postupku pozabaviti - životinjama! Izmjene zakona o njihovoj zaštiti i dobrobiti stvarno su prijeke da prečih od njih nema. Valjda će se tim izmjenama i ovdašnjem čovjeku konačno dati status kakav imaju životinje. Bio bi to krupan korak naprijed u tretmanu našeg ljudstva, koje se od stoke razlikuje samo po broju nogu.

Ponovno okupljanje državnih parlamentaraca reklamira se kao svršetak jednomjesečne krize. Nisu se obistinile crne slutnje da se oni nikad više neće sabrati u glavnom gradu BiH. Takve misli mnogima su krenule kroz glavu kad je gospoda iz RS zaprijetila da više ne misli gurati glavu u sarajevsku “mračnu” torbu.

I ma koliko to blesavo zvučalo, vjerujte da oni, za povratak na vlastita radna mjesta, očekuju pljesak! Višegodišnja je to bezobrazna navika vlasti da se mrvice poturaju kao krupnice, da se i pokret malog prsta cijeni kao ogromno odricanje za dobrobit naroda.

Mjesta nema ni radosti ni žalosti. Osim što je maca pojela čitav jedan mjesec, ništa se nije dogodilo niti će se išta značajno desiti. To naša vlast samo nastavlja starim putem: Naprijed u nove neradne pobjede!

(Dnevni avaz)

Oteto - prokleto

Od bijele kuge pati i federalni dio zemlje, ali je u Republici Srpskoj „nestašica“ djece poprimila dramatične razmjere i prijeti da u kratkom roku prepolovi njeno stanovništvo

Sve se u prirodi nekako zanavlja: šume opet izrastaju, trave iznova ozelenjavaju. I voda se da poribiti, čak i divljač umnožiti. Samo se čovjek ne da nikakvom naukom nadoknaditi tamo gdje ga jednom nestane.

S tom grubom istinom suočavamo se već dvije decenije, obilježene u Bosni i Hercegovini galopirajućom bijelom kugom. Prvo je ona, doduše, bila crna da crnja biti ne može: brojno stanje ljudskih duša za trećinu je smanjeno metkom i nožem, silom i progonom. A onda su nastupile neizbježne posljedice, zbog kojih smo postali mjesto nepoželjno za život, utočište za one koji su ostali bez pravoga izbora.

Od bijele kuge pati i federalni dio zemlje. U Republici Srpskoj, pak, zvona zvone na uzbunu. Ako se nastavi negativni prirodni priraštaj, izračunato je da ovaj entitet do 2050. godine neće imati više od 800.000 stanovnika. U narednih 37 godina brojno stanje u RS će se, praktično, prepoloviti!

Taj prostor nekad je naseljavalo blizu dva miliona ljudi. A onda je krenulo grubo etničko trijebljenje. Potom su snalažljiviji starosjedioci iz tih krajeva digli sidro i pomakli se u Srbiju, a oni što ostadoše suočiše se s nestašicom svake vrste: od posla i hljeba do dobroga raspoloženja. Sad, evo, stiže i nestašica – djece!

Oteto – prokleto, govori se odvajkada. RS bi jednom možda mogla postati i država, ali bi u njoj, kako stoje stvari, svega bilo više nego ljudi. Skupa s političkim zabludama, tako bi se, tiho ali sigurno, na tom prostoru gasio i sam život.

(Dnevni avaz)

Prosta računica

Jedna penzionerska usta ne može da hrani samo jedan par uposlenih ruku, na šta je spao Bizmarkov nekadašnji odnos 1:7

Između magarca i poštenog čovjeka kod nas nema razlike. Primite li na sebe društvene obaveze koje vas sleduju, začas ćete se naći natovareni i tuđim teretom.

Zna to i Zijad Krnjić, direktor Zavoda PIO/MIO FBiH. Stoga izlaz iz penzionerskog ćorsokaka traži u povećanju stope doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Time bi se, po njegovom mišljenju, stvorili uvjeti za stabilnu isplatu sve nesigurnijih mirovina.

Krnjićeva računica je tačna. No, šta ona znači za one koji treba da podnesu taj teret, za onaj dio privrede koji pošteno izmiruje svoje obaveze, također je jasno. Ionako na niskim granama, pali bi na još niže. Umjesto stalno najavljivanih rasterećenja, privreda bi se suočila sa novim nametima.

Kad je, prije 123 godine, legendarni njemački kancelar Bizmark (Otto von Bismarck) ozakonio penzioni sistem, odnos zaposleni – penzioneri bio je 7:1. Sedam radnika izdvajalo je za staračku naknadu jednome umirovljeniku!

Bizmarkov sistem preslikan je i kod nas. Ali, avaj, u današnjoj BiH na jednog uposlenog praktično imamo jednog penzionera. U tom odnosu sadržana je i sva dijagnoza ove naše goleme boljke.

Lijek za posrnuli penzioni sistem, očito je, može se tražiti samo u većoj zaposlenosti. Jedna staračka usta mora da hrani više od jednog para uposlenih ruku. Sa više onih koji plaćaju doprinose, njihova stopa čak može da bude i niža od sadašnje.

Jasno je zašto direktor Krnjić ne govori o tome: mlatnula bi ga po prstima vlast koja, umjesto povećavanja, stalno uzrokuje gubitke radnih mjesta. Time i penzionersku bolest čini neizlječivom, kao i  sve ostale s kojim je zadužena da se nosi.

(Dnevni avaz)

Završna lekcija

Kamo sreće da smo briljantnu analizu naših slabosti i viziju nihovog prevladavanja čuli od nekog domaćeg političara, a ne od jednog odlazećeg ambasadora

Još jedan strani diplomata duboko razočaran svojim političkim domaćinima uskoro napušta Bosnu i Hercegovinu. Američki ambasador Patrik Mun već je, prošle sedmice, održao oproštajni govor pred aktivistima Centru za nove inicijative. Kamo sreće da smo tu vrstu referata, zapravo briljantne analize naše sadašnjosti, čuli od nekog domaćeg političara, a ne od stranca kojem su samo tri godine određene za boravak u Bosni i Hercegovini.

Nakon onoga što se u pomenutom govoru moglo čuti, moramo zaključiti da je velika šteta da nas napušta čovjek koji je ovu zemlju, njene građana i njenu vlast (nju posebno) tako dobro upoznao. Stekao se dojam da bi, da još malo ostane, i on, skupa s nama, promukao od povika na političke ništarije koje su se ugnijezdile na vrhu bh. piramide.

U dijelu naših medija kritički se govori o domaćoj vlasti. Nađe se i pokoji intelektualac bez dlake na jeziku. No, malo ko od njih ocrnio je, s pravom, našu političku elitu onako kako je to učinio ambasador Mun. Da ne znate ko je izgovorio one oštre ocjene i poruke, teško da biste mogli i pomisliti da one dolaze iz usta jednog visokog stranog diplomate.

Nakon što je tri godine gutao, skupa s nama, političke splačine ovdašnjih lidera, stranaka i ukupne vlasti, Mun je, bar na rastanku, odlučio da otvoreno kaže ono što mu je na umu i na srcu. Većina naših političara, da imaju obraza i pameti, od tih riječi bi se smrznuli i na ovih 40-tak stepeni. Jer, jako su rijetki slučajevi da jedan strani ambasador, za vlast zemlje u kojoj privremeno boravi, kaže da su lakrdijaši, sebičnjaci, lijenštine, lažovi...

Upravo ti epiteti izvode se iz Munove ocjene ponašanja ovdašnje vlasti tokom njegovog trogodišnjeg boravka u BiH.

Osim po šibanju vlasti, ambasador Mun ostaće upamćen i kao čovjek koji je iz petnih žila ohrabrio početak narodnog suprotstavljanja vlasti koja, po njemu, ne radi svoj posao, koja misli samo na sebe, jedno obećava – drugo radi!

Građani se, kako kaže Mun, okupljaju na miran i odgovoran način da bi zahtijevali svoja prava – da političari rade posao za koji su izabrani da ga rade. „Tako, dame i gospodo, izgleda zdrava demokratija“, čuli smo od odlazećeg ambasadora.

Najveći dio ljudi iz vlasti jedva čeka da Munu vidi leđa. Dodik je možda najradosniji, jer je najčešće bio u klinču sa prvim čovjekom Američke ambasade. No, i većina ostalih slično razmišlja, gledajući se u Munovim oporim riječima. Njegove kritike oni nastoje da omalovaže, pa i sataniziraju, ukazujući da strani ambasadori kobajagi ne bi smjeli na taj način da se miješaju u domaće prilike.

To reći, isto je kao i zabraniti ljudima da koriste mozak i jezik. Ko god to ima, bio stranac ili domorodac, ne može a da na račun vlasti ne saspe golemu salvu pogrda.

Prevaranti i lijenštine koje nas vode zalud se raduju odlasku Patrika Muna. Ostaju ovdje sve nervozniji i na otpor spremniji građani, a i onaj ko u ambasadorskom uredu u Sarajevu zamijeni Muna neće krenuti od nule. On će, logično je očekivati, krenuti od onoga s čim je njegov prethodnik završio – od zaključka da su ljudi u BiH „umorni od lakrdijaškog ponašanja političke klase, koja se više bavi privilegijama koje idu uz posao koji rade, nego budućnošću ove zemlje“.

Američki ambasador pomogao je našoj javnosti, kao neka vrsta njenoga glasnika, da jasno vidi krivce za jad u koji smo se zaglibili, ali i put kojim se može izaći iz te rupetine. Iz nje nas, međutim, on neće izvesti, niti je to njegov posao.

Za taj udarac pesnica mora biti domaća!

(Dnevni avaz)