12.
07. 2012.
Pametni
ljudi juče su se do zemlje naklonili srebreničkim žrtvama. Nakaze su, pak,
nadmašile i same sebe. Nakon još jedne kolektivne dženaze, ta je srpska
bespamet zaganjala loptu, raspalila roštilj i udarila u pjesmu.
Priču
o srebreničkom genocidu mnogo Srba svjesno potiskuje iz svojih moždanih vijuga.
Drugi dio ovoga naroda glasno poriče da se tamo desilo ono što se stvarno
dogodilo. Treća grupa, pak, drži jezik za zubima, ali u svojoj nutrini opako
likuje nad onim što je tada učinjeno. To su oni koji smatraju da je masovni
pomor bio - opravdan!
Na
toj vrsti ljudskoga ološa, nipošto malobrojnoga, počivala je i devedeset druge
i devedeset pete, a počiva i danas, ona ratoborna, obnevidjela i moralno
posrnula velikosrpska politika. Bošnjačka krv bila je i ostala hrana za njihove
đavolje apetite.
Tražeći
pravdu, i tako se odričući osvete, Bošnjaci su i na 17. godišnjicu
srebreničkoga pogroma pokazali da se dostojanstveno nose sa svojim neprebolom.
Sudovi su nešto posla odradili, a kazni će još biti. No, vjerovatno će biti i
mnogo više Srba, kojih i sad, ipak, ne nedostaje, a koji će zdušno osuđivati
zvjerstvo svojih sunarodnjaka.
Upravo
oni, ljudi poput Blaže Stevovića iz Trebinja ili Srećka Aćimovića, koji je
1995. odbio da strijelja petsto Srebreničana, nada su da će se jednoga dana
većina Srba javno postidjeti onoga što je svojedobno učinjeno.
U
očekivanju toga dana, sabur je jedini lijek za neki novi, bolji bosanski
početak.
