30.
06. 2012.
U
današnjem bosanskom čovjeku ključa kao u loncu. Poklopac, doduše, još drži
uskomešanu vatru da ne izbije vani. Sagorijevanje se završava unutra,
nagomilani bijes svoj danak uglavnom uzima u nevinim ljudskim žrtvama i
bespotrebnim materijalnim štetama.
Ružno
je procjenjivati koliki procent samoubica otpada na one koji su sami sebi
presudili, jer su se suočili s potpunim siromaštvom. Nezahvalno je, također,
zalaziti u uzroke očigledno povećane agresivnosti mase ovdašnjega stanovništva.
Naslage negativne duhovne energije povećavaju se i zbog pogoršanog zdravlja
cijeloga društva, ali i ranjivosti dotičnog pojedinca.
Čovjek
je danas, zaista, na ogromnom iskušenju. Psiholozi dobro znaju koliko se razum
može pomutiti kad niste u stanju da živite iole ljudski, kad nemate dovoljno
sredstava za život. Šta se, naprimjer, kuha u glavi roditelja koji djetetu ne
mogu u ruku tutnuti ni pola marke za dvije kifle školske užine? Koji bol u duši
se javlja kad ga, recimo, na minus deset vani šaljete u proljetnoj jaknici, jer
za topliju nedostaje novca?
Da
i ne govorimo o "luksuznijim" jadima i psihološkim pritiscima kojim
je, socijalno i ekonomski ostavljen na cjedilu, danas izložen valjda svaki
drugi žitelj ove zemlje. U nekom naizgled bezazlenom trenutku, već i neko malo
"kvrc" čovjeku može pomutiti razum i odvesti ga na samoubilački put
bez povratka. Obračun sa svojom bijedom, on završava presuđivanjem samome sebi.
Uzroci i uzročnici ostaju van domašaja njegovog bijesa.
Sličan,
premda s manje žalosnim ishodom, je i tzv. vandalizam, odnosno ispoljavanje
agresivnosti prema vlastitom okruženju. Primjera je mnogo, ali je onaj iz
sarajevske općine Stari Grad valjda najslikovitiji.
Tamo,
naime, već godinama troše desetine hiljada konvertibilnih maraka da danju
poprave ono što (o)bijesne Sarajlije preko noći razore. Radi se o čuvenoj Aleji
ambasadora, o lipama koje rastu kao spomen na njihov boravak u našoj zemlji,
čineći jednu od najljepših šetnica u ovoj državi. Samo u ovoj godini sa zemljom
je poravnjeno čak 47 lipa!
U
općini se pitaju kome to smeta i otkud toliki bijes i negativna energija. Jer,
nisu na udaru samo te lijepe stabljike, nego i brojne uništene klupe, šadrvani,
korpe za otpatke, gradski tramvaji i autobusi... U tome će se lako prepoznati i
većina ostalih lokalnih zajednica u BiH. Nije to nikakva čisto sarajevska
boljka.
U
životu koji je, objektivno, stigao do ruba ludila, nije lako ostati pri pameti.
Nekome u tome pomaže vjera, nekome iznimna sposobnost trpljenja, nekoga, pak,
tješi da i od njegove lične nesreće ima neka još veća, koju vidi u komšiluku
ili za nju sazna preko medija. Mnogi se, međutim, kljukaju "bobama"
iz apoteke, a nije malo ni ovisnika o alkoholu i drogama koje i najvećeg
nesretnika mogu bar za tren uveseliti.
Tako
se traže razne utjehe. A stvar je u tome da se traži lijek.
Jedini
lijek za sve nas je da se okrenemo pravim uzročnicima svoga bijednoga života.
Drugim riječima, da se aktivnije uključimo u oblikovanje ambijenta u kojem
živimo.
Nakupljeno
nezadovoljstvo potrebno je adresirati na one koji nas vode. Potrebno im je
svakodnevno puhati u leđa ili sjediti za vratom, gromoglasno im puniti uši
činjenicama o bijednom životu koji se vodi pod njihovom komandom. Slažem se da
vlast nije baš osjetljiva na muke svojih podanika, da joj pred njima ne spadaju
gaće. No, javni protesti i drugi načini discipliniranja vlasti ipak se dotiču
onih koji nas vode.
Pri
tome je od velike važnosti njihova redovitost i učestalost. Najgora je
varijanta, prema kojoj mi klizimo, da se sve dugo krčka na tihoj vatri te da u
momentu poklopac s uskomešanog lonca izleti kao da je izbačen iz katapulta. To
je ono kad ljudima dođe "pet-i-deset", pa sve živo skoči na noge i
napravi opći krkljanac.
Primjeri
iz kulturnijega svijeta pokazuju da to obično ne dovodi do rješenja. Štaviše,
dovodi do novih problema. Masovne demonstracije u Parizu ili Londonu,
zabilježene posljednjih godina, vrlo brzo su pretvarane u opću lomljavu. Namah
su opljačkane sve radnje koje su se prosvjednicima našle na putu. Zapravo,
opravdane masovne proteste kriminalci su koristili za svoj ćar, ubacujući se
među nezadovoljnike. Pa su tako protesti, umjesto rješenja, donosili nove
nevolje.
I
da se još jednom vratim tom našem nesretnom loncu i njegovom poklopcu. On
uvijek treba biti malo otvoren, da prošišti nešto pare, bar onoliko koliko će
opeći neodgovornu vlast, a da pri tome sve ne ode baš dovraga: ni s pravom
pobjesnjeli ljudi, koji stradavaju od vlastitog raspamećivanja, niti opći
poredak koji je, kad sklizne u haos, još pogibeljniji od onoga što sada imamo.
Premda
smo dovedeni na rub ludila, nadam se da ćemo ipak biti u stanju da provedemo tu
vrstu terapije za društveni košmar po kome već dugo tumaramo.
