U
košaru gnjilih funkcionerskih jabuka znale su upadati i one najrumenije, ali bi
i one brzo počinjale da se uklapaju u opću trulež
16.
06. 2012.
Sa
svojim vlastima nismo se proslavili. Oni su na državu uglavnom gledali kao na
odraz sopstvenoga lika u ogledalu i sve podređivali njegovom uljepšavanju,
pogotovo u predjelu džepova.
Kad
sam to, pred izbore održane ujesen 2010. godine, rekao pred televizijskim
kamerama, voditeljica me upitala: "Pa, ima li, prema Vašem mišljenju,
ijedan pošten političar u vladajućoj eliti?" Odgovorio sam da ima i
takvih, ali ne ni toliko koliko je prstiju na jednoj ruci.
Nekoliko
visokih političara, koje dugo i podobro poznajem, poslije su mi to zamjerili,
ali sam takve razgovore lako privodio ugodnome kraju: Pa, čuo si da sam
izdvojio nekoliko čestitih!
To
im je načas popravljalo raspoloženje, jer su mislili da pripadaju upravo toj,
izrazito manjinskoj grupi političara.
Jednome,
pak, nisam mogao šaljivo odgovoriti na tu vrstu primjedbe. U prethodnoj
vladajućoj garnituri živio je od diplomatske funkcije. Dobro se nahodao,
opario, a potom uhljebio u međunarodnoj organizaciji u kojoj će mjesečno
zarađivati koliko član Predsjedništva BiH za godinu.
Moju
primjedbu da je četiri godine vrtio repom samo za svoj račun uopće nije
nastojao pobiti. Ali je imao opravdanje,
prema njemu, neoborivo: "Čovječe, kad sam došao u to ministarstvo i vidio
šta i kako se radi, shvatio sam da ne vrijedi talasati, jer bi mene prvoga
potopili!"
I
tako je dotični gospodin funkcioner nastavio, smirene savjesti, ubirati ogromnu
plaću, izdašne dnevnice i još mnoge druge privilegije. Na kraju se i ljutnuo
što mu na tome zamjeram.
"Šta
bi ti uradio na mom mjestu?", kobajagi me logično upitao.
Objasnio
sam mu da u tu vrstu iskušenja nikad ne bih ni došao, jer od bavljenja
politikom više volim da živim od novinarstva. Ali, od onih koji uđu u vlast,
ako im je čista namjera, očekujem da učine sve kako bi se stvari pokrenule
nabolje. Priliku za to imaju već u samom aparatu vlasti, koji je pun nerada, neznanja,
neodgovornosti, potkupljivosti, kojem odmah mogu, ličnim primjerom, ukazati na
nova, čestitija pravila ponašanja.
U
suprotnom, ona narodna (S kim si takav si!) brzo će postati nepogrešiv opis i
njega samoga. Da bi se to spriječilo, ukoliko se nema snage za obračun sa
zatečenim lošim ambijentom, jedini lijek je da se napusti mjesto na kojem ništa
ne može da se uradi. Time se spašava barem vlastiti obraz. Inače će biti: ušao
poštenjak, izašao pokvarenjak!
Ovakvi
slučajevi u našoj politici nisu nimalo rijetki. U košaru gnjilih funkcionerskih
jabuka znale su upadati i one najrumenije, ali bi i one brzo počinjale da
truhnu te da se na kraju nimalo ne razlikuju od onih na početku zatečenih. Ne
znam, naime, nijednoga čovjeka koji je iz vlasti izašao nakon spoznaje (za koju
nikome pametnome nije trebalo puno vremena) da je upao u loše društvo koje nije
u stanju da popravi.
Stjecajem
okolnosti, ovih dana sam bio u prilici da o ovoj temi razgovaram i s jednim
funkcionerom iz garniture koja je zasjela u vrhove nakon posljednjih izbora.
Čovjek je bio prosto preneražen onim što je zatekao u kući vlasti, da ti mozak
stane od javašluka i svakojakoga lopovluka.
No,
on tvrdi da se neće lako predati, da svojim radom pokušava da zavede - barem u
ekipi kojom rukovodi - red, rad, disciplinu, poštenje i poštivanje zakonskih
procedura i pravila. Jedna rumena jabuka, prema njegovom mišljenju, ne može u
trenutku izliječiti cijelu crvljivu gajbu. Ali, ako se nepokolebljivo radi na
liječenju oboljele vlasti, ako se to još potiče ličnim primjerom, taj posao na
kraju ne mora ispasti jalov.
Sa
razmaženom administracijom i grabežljivim funkcionerskim sojem obračun mora
biti uporan i vođen sa spremnošću da se podnese svaka vrsta prljavih ćuški.
Udari li po ekstra prihodima i (ne)radu svojih potčinjenih službenika, ni šef
države ne može računati na njihovu automatsku poslušnost, a kamoli rukovodioci na
nižim nivoima. Vladajući aparat ima urođene mehanizme za samoodbranu od onih
koji bi da talasaju, da rade puno i pošteno, da čuvaju obraz i profesionalno
dostojanstvo.
Cijela
priča ustvari je priča o tome zašto sposobni i pošteni ljudi često bježe od ponude
da uđu u vladajuće strukture. Oni nepogrešivo mirišu kako se tamo radi i znaju
da s tom zahrđalom mašinerijom i njihovi potencijali, pa i ljudska čast, mogu
da dođu pod znak pitanja.
Jasno
im je, također, da poslije četiri godine uživanja u slastima vlasti neće paliti
nikakve izlike poput one po kojoj ljudi čistih ruku i čestitoga nijeta nailaze
na otpore zatečenoga aparata vlasti, kojem, tobože, ne mogu mijenjati
uvriježene loše navike.
Takvo
opravdanje samo je glupom radovanje!
