O društvenom trošku, najgledaniji javni
televizijski emiter postao je gromoglasni stranački megafon, prvo u službi
Lagumdžijine SDP, a odnedavno pod palicom Tihićeve SDA
Na federalnom TV kanalu slika nikako da se
izbistri. Mutna još od samog stvaranja ovoga entitetskog javnog emitera, ona
gledalištu neprestano servira manje ili više krivotvoren uvid u zbivanja u
zemlji.
Stvarnost, zapravo, za Federalnu televiziju
odavno ne postoji kao objektivna činjenica, nego samo kao glina koja se mijesi
ovako ili onako, ovisno o političkim i poslovnim interesima krugova koji tom
kućom istinski upravljaju.
Veliki zaokret kojem sada svjedočimo, kada je
ruka SDP-a uklonjena od režiserskog pulta, a na njeno mjesto došla ruka SDA,
samo je posljednji i dosad najgrublji salto koji je FTV izvela. Ona je, naime,
u samom startu, oktobra 2001. godine, bila plod vještačkoga začeća, dirigovanog
odakle bi drugo nego iz međunarodnih centara moći.
Takva kakva je tom prilikom zamišljena i kako je
kadrovski ekipirana, po sistemu promocije profesionalno još nedoraslih, ali stranački
nezavisnih rukovodilaca i urednika, ona je trebala da preotme dizgine iz ruku
vladajućih (bošnjačkih) nacionalnih stranaka, prije svih SDA. Međutim, cilj se
nije iscrpljivao samo u tome. FTV je zamišljena kao glasnogovornica takozvane
građanske opcije, kojoj je, preko ove kuće, trebalo raširiti krila.
U tome se i uspjelo, čak i više nego što se
očekivalo i tražilo. Federalna televizija bila je neka vrsta organizovane
opozicije nacionalnim opcijama koje su dominirale i Bosnom i Hercegovinom i njenim
većim entitetom. Njeno izvještavanje bilo je pristrasno, prema vlasti izrazito
kritično, a prema opoziciji jako naklono.
U jednom trenutku, vrag je potpuno odnio šalu i
FTV je postala puki megafon u rukama Socijaldemokratske partije BiH (SDP). Na
krilima njene televizijske propagande, koja se nije iscrpljivala samo u dnevnim
informativnim emisijama, već i u drugim programima, konačno su izbori održani u
oktobru 2010. godine promovisali ovu stranku u pobjedničku, onu od koje
političko kormilarenje u Federaciji, pa i cijeloj BiH, najviše ovisi.
Tada je uslijedio pobjednički ples Lagumdžijine
stranke i Federalne televizije. Ona je toliko promovisala interese SDP-a, da to
ozbiljan čovjek više nije mogao da gleda. O društvenom trošku, ovaj javni
emiter postao je neskrivena stranačka prćija. Sitni uspjesi ove stranke
uzdizani su do neba, a njihovi politički rivali srozavani do samoga dna.
Sve je to, u izvedbi rukovodstva kuće,
uredničkoga i novinarskoga sastava, rađeno na krajnje primitivan i izrazito
navijački način. Iz aviona se vidjelo ko ovim javnim emiterom komanduje.
Interesi javnosti i njenog potpunog, objektivnog i pravovremenoga informiranja
– za koje svaka porodica plaća RTV taksu – odbačeni su u zapećak. Nijedna
privatna televizijska kuća nije toliko naginjala ka interesima svojih miljenika
ili partnera, koliko je to prema SDP-u činila „javna“ FTV.
A onda je najednom, prije dva mjeseca, truba
Lagumdžijine stranke zamuknula. Činilo se da će, nakon 11 godina, slika na FTV
ekranu konačno da se izbistri od stranačkih i klanovskih primjesa.
Nada je, međutim, bila jalova. Drugi
manipulatori preuzeli su posao u svoje ruke.
Iza kulisa, vještim aranžmanima sa rukovodstvom
RTVFBiH, SDA je ponovo preuzela primat nad uređivačkom politikom i programom
ovoga javnoga emitera. Direktor Šabić „prodao“ je dušu novim gazdama, a potom
je donji dio piramide, sa nekoliko brzih kadrovskih promjena, shvatio kako sada
treba da se radi.
A radi se kao što se radilo i prije:
neobjektivno, navijački, sluganski. Samo što su miljenici i protivnici
zamijenili mjesta. Sad se forsira SDA i njena politika, a SDP se gazi i gdje
ima i gdje nema povoda i razloga. Opet se laže i petlja, opet se neke
informacije kriju, opet je javnost dovedena u situaciju da preskače federalno
dugme na svom daljinskom upravljaču.
Stanje u ovdašnjem javnom radio-televizijskom
prostoru je katastrofalno. Slučaj RTRS-a toliko je beznadežan da bi bilo samo
bacanje riječi objašnjavanje koliko je ta kuća pod Dodikovom dirigentskom
palicom.
Državni emiter, BHRT, ni organizaciono ni sa gledanošću
svojih programa nikako da se stabilizuje, pa i ne predstavlja bitniji jezičac
na informativnoj vagi.
Federalna televizija trenutno je najvažnija jer
je, prije svega, još uvijek najgledanija TV stanica u BiH, i drugo – jer se
jednom zamašnijom društvenom akcijom od nje još i nešto može napraviti, u
relativno kratkom roku, ukoliko se ne dopusti da nove političke gazde
zagospodare onako i onoliko koliko su to činile prethodne.
Za sluganstvo federalnog TV tima najmanje krivice
snosi glavnina njegovoga personalnoga sastava. Kad se rukovodioci kurvaju, na
novinarima i urednicima je samo da na novi način naštimaju svoje nišanske
sprave. Inače bi, kad bi to odbili, sami bili izloženi ubitačnim rafalima.
Posljednjih godina u RTVFBiH sječa neposlušnih je gotovo automatizirana,
surova, a nejčešće i protuzakonito provođena. Stoga većina novinarskoga kadra
guta knedle i radi onako kako im se naređuje da to čine.
Dobar dio krivice za ovu nemilu priču snosi
međunarodna zajednica, odnosno njeni predstavnici koji su 2001. godine
dirigovali procesom transformacije nekadašnje Radio-televizije Bosne i
Hercegovine, stvarajući od nje tri javna emitera. Neuspjeh koji danas
obilježava taj proces, stoga je i neuspjeh tih ljudi i krugova koje su oni
predstavljali.
Ne samo zbog toga, objektivno je novi, robusni
angažman međunarodne zajednice u ovome domenu jedini koji bi mogao nešto da
promijeni nabolje. Domaće stranačke prste treba odmaći od ovoga posla, a
povjeriti ga istinskim profesionalcima, da ga rade po vrlo jednostavnim
pravilima koja važe za javne emitere u većini drugih evropskih država. Da
gledaoci stvarno znaju šta se zbiva, da se ništa ne uljepšava ili unakažava, da
se informacije odvoje od komentara, da se voditeljska lica, umjesto sugestivnih
grimasa i podvikivanja, vrate u normalni spikerski izgled.
Za ovu vrstu angažmana, međunarodna zajednica ima
na raspolaganju sve poluge. Uostalom, dosljedno uređenje javnog
radio-televizijskog sistema jedan je od uslova za napredovanje u ispunjavanju
zadaća postavljenih iz Brisela. Ono je, po mom sudu, neuporedivo važnije od
onoga što se ovdašnjim vlastima neprestano postavlja u raznim ultimatumskim
formama: od državne i vojne imovine do popisa stanovništva. Čini mi se da je
pročišćavanje TV slike i radio talasa važnije čak i od onoga što treba da
donesu promjene u Ustavu i Izbornom zakonu, a što se zbirno naziva „Slučaj
Sejdić – Finci“.
To što mediji ne objave, gotovo da je isto kao da
se nije ni dogodilo. Također, ako se o onome što se dogodilo javnost informira
lažljivo i navijački, onda televizor postaje kutija za manipuliranje, a ne
prozor u svijet stvarnih događaja, procesa i informacija o njima.
Svemu ovome jedna je mana: mediji su ovdje uvijek bili prvi prostor političkoga zagađivanja, ali i posljednji
na listi onih za čišćenje. Iz medija se ispaljuju i prvi i posljednji meci u
velikim političkim ratovima kakav je ovaj koji se u BiH odvija već dvije
decenije.
