Ljekovite travke iz Božije bašte

Bez religije, koja njeguje i potiče čovjekoljubive nazore, trpeljivost i suzdržavanje, svijet i ljudi vjerovatno bi bili još gori no što jesu

Izučavanje Biblije bilo je hobi kojim se Momčilo Krajišnik zanimao tokom svog 13-godišnjeg tamnovanja zbog ratnih zločina koji su mu presuđeni u Hagu.

Svete knjige, dabome, primaju svakoga ko želi da otvori njihove korice, nudeći im svoje pouke i poduke. Šta je, pak, Krajišnika nagnalo da se u robijaškoj odori zadubi u Božije slovo, ostaje njegova osobna tajna. Ko zna šta je iz Svetog pisma uopće razumio: da li je u njemu tragao za opravdanjem svoga grijeha ili je lovio lijek za zdraviji budući život?

Mnogi su u prilično besčasnoj povijesti ljudskoga roda u bestijalne pohode kretali s Biblijom i krstom u jednoj, a sa puškom ili kamom u drugoj ruci. Zar njima nije svojedobno mahala i Momčilova politička druga Biljana Plavšić, koju je pravda kasnije, zbog ratnih prljavština, također strpala iza rešetaka?

Na riječima su mnogi bili u vjeri i poniznosti prema Stvoritelju, ali su u ovozemaljskom ponašanju bili sušta suprotnost onome za šta su se predstavljali. Takvih dvoličnjaka i podlaca svijet će se još nagledati. No, bogata je i historija pokajaničkog poginjanja glave i pokušaja čišćenja zapoganjene duše kroz predavanje Božijoj pouci i poduci.

Vjerovali ili ne, u zatvorima diljem svijeta upravo su Svete knjige među omiljenim štivom raznih prestupnika, pa i okorjelih zlotvora koji tamo, po kazni, obitavaju. Njihovi čuvari i (pre)vaspitači kazuju da brojni zatvorenici tako traže put iskupljenja i olakšanja za grijeh koji su počinili te da među rešetkama po prvi put pristupaju i vjerskim obredima.

Ima toga i kod nas. U bijeljinskom Kazneno-popravnom zavodu nedavno je bajram-namaz klanjalo devet zatvorenika. Uprava je odobrila molbu osuđenika Seada Kahrimana, koji je u zatvoru već postio pet ramazana!

Sličan je događaj iz njemačkog zatvora Geldern, gdje je ramazan postilo stotinu robijaša. Prijatelji su im slali prigodnu hranu za iftar i sehur, a na kraju su na tom neobičnom mjestu klanjali i bajram-namaz.

Vjeri se obraćaju i zalutale narkomanske duše. Papa Franjo nedavno je posjetio jedan takav religijski punkt u Brazilu, poznata je i franjevačka komuna Cavio u blizini Rima, u kojoj se ovisnike liječi vjerskom terapijom ovog katoličkog reda.

Biblijom franjevci djeluju na ovisnike i u našoj zemlji i susjednoj Hrvatskoj. Poznat je i slučaj mladog Amerikanca koji se iz pakla droge počeo izvlačiti hodočašćem u Međugorju. Prvo je posmatrao vjerske obrede, a potom krenuo na ispovijed u tamošnju crkvu.  Osim što je time započeo proces oslobađanja od droge, čak se posvetio i svećeničkom pozivu. Danas je u misiji kojom, uz pomoć Božije riječi, slične sebi pokuša vratiti sa krivoga puta.

Pogledajte ove ruke! One su nekoć uzimale i dijelile drugima drogu. Danas uzimaju i daruju drugima Isusa Krista – njegova je dirljiva poruka.

Ovu metodu s uspjehom praktikuje i Islamska zajednica u našoj zemlji, koja je formirala nekoliko komuna za liječenje narkomana te poseban odbor koji vodi tu djelatnost. Vodi ga hadži-hafiz Sulejman Bugari, a lider terapeutsko-vjerske zajednice u Ilijašu je poznati muzičar Hamza Ražnjatović, koji je upravo na taj način svojedobno riješio svoju životnu muku. Njegov primjer živo je svjedočanstvo uspješnosti ovog vida borbe sa narkomanijom, opasno rasprostranjenom među mladima u našoj zemlji.

Svi treba da težimo samo ovisnosti o Gospodaru, jer samo tako možemo pružiti otpor svim drugim ovisnostima koje nas pokušavaju staviti u svoje okove, objašnjava Bugari. On kaže da se narkomanima, nakon razgovora i upoznavanja sa vjerom, prvo vraćaju osjećaji koji su im prethodno otupjeli, pa i nestali:

„ On poslije zaplače kad mu, naprimjer, spomeneš majku. A tukao majku dok se drogirao! E, kad on zaplače, nama drago, slavimo. Tada počinje njegov obračun sa sobom“, ističe Bugari.

Posvećivanje vjeri posebna je vrsta psiho-terapije koja čovjeku uspravlja kičmu, pripitomljava misli, grije srce i dušu. Božija pouka i poduka praktički se podudaraju sa najvišim moralnim načelima koja naučno formuliraju umni ljudi, filozofi i drugi mislioci, bez obzira što mnogi od njih nemaju nikakvih spona sa religijom.

Iz Božije riječi i svjedočenja njegovih poslanika niko se zlu nije mogao podučiti nego samo dobru. Stoga se izlišno pitati o dokazivosti Božijeg postojanja. Sve dok u ime Stvoritelja svijetom i ljudima kruži pozitivno zračenje, njegovo je djelo opipljivo. Vjera se ispoljava kao pouzdani čovjekov učitelj, čuvar i pomagač, sa rezultatima koji su često veći od onih koji se postižu drugim vidovima utjecanja na ljude. Mnoge travke iz bogate Božije bašte djeluju blagotvorno, pa i ljekovito na ranjive ljudske duše.

U svakom slučaju, bez religije, koja njeguje i potiče čovjekoljubive nazore, trpeljivost i suzdržavanje, dunjaluk i insani koji ga nastanjuju bili bi još gori no što su sada, kad ih opsjedaju razne omraze, grabežljivost, bešćutnost, prljave misli i pogana djela. Koliko bi tek bilo te poganštine da nema bogobojaznosti, da ljudsko ponašanje na uzdi drže samo državni zakoni, građanska lojalnost i osjetljiva savjest koja, ruku na srce, odlikuje samo manjinu u ljudskoj zajednici.
(Dnevni avaz)

Lutka na beogradskom koncu

Sve dok Srbija ne riješi svoje dileme, i mi ćemo, kao njen politički talac, tapkati u mjestu na svom trnovitom putu ka Evropskoj uniji i NATO savezu

Bosna i Hercegovina još nije zrela ni za jedno veliko političko rješenje. U obmanama žive oni koji te odluke treba da donesu, s njima i oni koji te odluke očekuju, prije svih šefovi Evropske unije i NATO saveza.

Problem nije u uslovima koji nam se zadaju. Oni su lagani k'o perce. Brisel bi nam gromoglasno zapljeskao već u trenutku provedbe presude u slučaju Sejdić – Finci. NATO bi, pak, ispalio počasni plotun čim bi naši parlamentarci donijeli odluku o statusu takozvane nepokretne vojne imovine. To je isto kao kad bi učiteljica đaku dala peticu samo kad bi nabrojao tri prva slova abecede.

Politički elita u BiH nije nesposobna da riješe zadatke proste kao pasulj. Oni, ustvari, neće (ili ne smiju) da ih rješavaju. Još se, naime, nisu stekli uslovi da se o tome uopšte ozbiljno razmišlja, jer BiH nije samostalna zemlja čije vođstvo može o njoj da donosi ključne odluke. One se donose negdje drugdje. To mjesto zove se – Beograd!

Trenutna dešavanja samo su nastavak političke jufke koja se razvlači više od dvije decenije. Razlika je samo jedna: Hrvatska je u međuvremenu promijenila svoje ponašanje i ne drži na uzici ovdašnje svoje sunarodnike. No, Srbija ne vidi da se listovi kalendara uopšte okreću. Kako se ponašala u Miloševićevoj zlatnoj eri, kad je iz Beograda komandovano kompletnim srpstvom na tlu bivše Jugoslavije, tako se vlada i danas.

Sve dok im se u uho ne šapne šta da rade, Dodik i srpsko rukovodstvo u BiH ne mrdaju prstom. Politika koju oni vode politika je daljinskog upravljača, koji se nalazi s druge strane Drine.

Ovaj odnos odlučujuće određuje puževu brzinu kojom se BiH kreće u takozvanim procesima evropskih integracija. Mi smo taoci svoga susjeda, koji ne dozvoljava da BiH povuče nijedan potez prije njega, pogotovo potez koji bi škodio interesima Srbije.

Naše razvlačenje konačnih odgovora rezultat je nedoumica u kojim se nalazi Beograd. Što se tiče Evropske unije, Srbija želi da joj se priključi, ali se oko toga cjenjka sa Briselom. I dok ta trgovina traje, naša politika mora da stoji sa rukama u džepovima. Kad Beograd obavi svoj posao, tada će došapnuti nasljedniku Milorada Dodika (jer će taj proces još da potraje) da u dan-dva može dati saglasnost na sve ono što BiH ne može Briselu da odgovori već godinama.

Sa priključenjem NATO savezu problem je još složeniji. Premda je jasno da su EU i NATO dvije bonbone iz iste kesice, Srbija nastoji da to nekako razdvoji. Razlog je njeno političko i nacionalno-vjersko prijateljstvo sa Rusijom. Moskvi ne bi bilo milo da Beograd dođe pod komandu evro-američkih generala. U tom slučaju, Srbija bi izgubila niz pogodnosti koje joj daje Kremlj.

Srbija bi, kako se tamo misli, ulaskom u NATO oblatila i svoje nacionalno dostojanstvo. Njima nije lako da zaborave kišu bombi otprije petnaestak godina. Da bi se sa tim bombašima sad uhvatili za ruke, potrebno je progutati poveliku knedlu.

I dok Srbija grozničavo razmišlja, u Banjoj Luci politički mozgovi odmaraju. Takav je nalog iz Beograda: održavajte status quo sve dok se u nacionalnoj centrali ne odluči kojem će se carstvu privoljeti kompletno srpsko pleme!

Srpski političari u BiH pri tome trebaju da stvaraju dojam lažnoga kretanja. Nije važno što su prinuđeni da, zbog toga, svakodnevno lažu, da jedno obećavaju, a da drugo rade. Oni govore da sa Sejdićem i Fincijem nema nikakvih problema, kao ni sa određivanjem statusa takozvane nepokretne vojne imovine. Ali, kad to treba pretočiti u konkretan dogovor i zakon, onda srpski političari zarone u duboku vodu i sakriju se od konačnog izjašnjenja.

Primjer tome je jučerašnje zasjedanje Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta BiH, na kojem su zastupnici iz Republike Srpske odbili Prijedlog zakona o raspolaganju nepokretnom vojnom imovinom. Svoje suštinsko protivljenje maskirali su proceduralnim razlozima. No, i to je dovoljno da se s ovim propisom ne može ni milimetar dalje. Ostaje Bosna, kad je NATO u pitanju, ni na nebu ni na zemlji.

Srpski zastupnici ne otkrivaju stvarne razloge svoga NE. Ne spominu oni ni beogradske političke dileme i ograničenja koja im to stvara u političkom odlučivanju. No, niko nije blesav da ne vidi o čemu se radi. A radi se, već skoro četvrt stoljeća, o istom: to što srpska nacionalna centrala misli, to ovdašnja srpska politika govori i radi. Ona je obična lutka na koncu. S njom je i BiH talac tuđih interesa: marioneta u rukama svojih komšija.

Ove okolnosti glavni su dio strateške slike na ovom dijelu Balkana i dobro su poznate domaćoj politici i stranoj diplomatiji. Jedino javnosti nije jasno kako jedna nezavisna država može biti toliko ovisna o nekoj drugoj.

Kao i svugdje, i u BiH je javnost naivna i nedovoljno informisana. Teško joj se pomiriti s tim da rješenja potiču isključivo iz odnosa snaga na velikoj političkoj sceni, a ne iz osjećaja za pravdu, toleranciju, međudržavno i međunarodno uvažavanje...

Ta iluzija je, ustvari, najveća od svih: to što javnost ne shvata da je upravo odnos snaga ono što je u današnjem svijetu najvažnije. U tom odnosu BiH je, nažalost, na ovim prostorima odavno najslabija karika.
(Bosnia Daily)

Nakraj srca

Nama je, okovanim u turobne misli i zamračene vidike, gotovo nevidljiva i nečujna ljepota kojom se zanose naši gosti

Okončan je veliki filmski dernek u Sarajevu. Gosti su se razišli puni hvale za naš glavni grad. Njegovim ljepotama bio je oduševljen i popularni holivudski glumac Deni Glover (Danny). Turski reditelj Abdurahman Oner čak pomišlja da ovdje dođe da živi.

Lijepe utiske vjerovatno su ponijeli i drugi festivalski gosti. Takvim komplimentima obično nas časte svi koji ovdje provedu poneki dan na umjetničkim, naučnim, sportskim, političkim i sličnim skupovima. Sarajevo i Bosna u njihovim riječima su bajkovita mjesta.

Drago nam je da tako nešto čujemo, premda se u tome teško prepoznajemo. Naprosto, za ono što oni vide, mi smo slijepi. Za ono što oni čuju, mi smo gluhi. Kao da nismo dio onoga što njih tako oduševljava.

Lijepo je, dabome, i nama kad na nekoliko dana odmaglimo u bijdeli svijet. Srca napunimo lijepim utiscima, a mobitele fotografijama koje će nas vječito sjećati na te trenutke i krajolike.

Ovdje smo, međutim, kao u nekom zatvoru. Duhovne rešetke zaklanjaju nam pogled na ono čime smo okruženi. Niti oči vide niti uši čuju, samo stegnuta srca potmulo odjekuju. Mnogi naglas govore da bi, kad bi mogli, iz tog krasnog šeher-Sarajeva i prelijepe Bosnice istog časa zbrisali negdje drugdje.

Ružan i težak život koji danas živimo satjerao nas je nakraj srca. Okovani smo turobnim mislima i mračnim vidicima, puni smo gorčine i tuge. A kako i ne bi bili, kad smo u posljednjim decenijama pogubili gotovo sve.

Ako ovo beznađe potraje i ako mu se malodušno prepustimo, međutim, izgubićemo i ono što je još preostalo, čak i tanušnu nadu. Tada bi nas, umjesto da nam gode, mogle čak i vrijeđati lijepe riječi koje o nama izriču oni koji ovdje nakratko navrate i oduševe se onim što vide.

(Dnevni avaz)

Ljudi pod Božijim mikroskopom

Svijet bi bio čista bajka kad bi barem pobožni ljudi uistinu živjeli po nazorima koje im nalaže njihova religija

Svijetom vlada surovo takmičenje, požuda i pohlepa, opća trka za dunjalučkim dobrima. U toj trci jedni drugima podmećemo noge, lažemo i varamo, ni zla se ne libimo.

Ako četiri petine čovječanstva gaji neko religijsko uvjerenje, kako govore pouzdane procjene,  onda je van svake sumnje da nepravednom, gramzivom i ratobornom ambijentu koji vlada ovom planetom znatno doprinose i pobožni ljudi. S tim što nije baš lako otkriti ko je stvarno ušuškan u vjeru, a ko samo paradira u njenom odijelu.

Sve masovne religije su religije mira i dobra. One poučavaju skrušenosti, trpeljivosti, ljubavi, milosrđu, uzajamnosti, nesebičnosti, toplini, međuljudskom bratstvu... Svijet bi bio čista bajka kad bi barem pobožni ljudi uistinu živjeli po nazorima koje im nalaže njihov vjerozakon.

Razlog zbog kojeg Zemljom ne teče med i mlijeko, svakako potiče od činjenice da sveta vjerska načela još ni približno nisu stekla primat u čovječanstvu. Nemaju ga ni među samim  vjernicima.

Još je starogrčki filozof Zenon, pola milenijuma prije nove ere, nesavršenstvo čovjeka i društva uočio u proturječnosti misli i djela, onoga što danas zovemo sukobom između formalnog i stvarnog. Jedno vidimo svana, drugo se krije u nutrini. Ovako govorimo, onako radimo. Za jedno se predstavljamo, drugačije o sebi djelima svjedočimo.

Slikovito o tome kazuje jedan razgovor Muhammeda a.s. s njegovim ashabima, kada je Poslanik rekao da su neki muslimani „islamizirali vanjštinu, ali ne i unutrašnjost“. Uviđalo se to i prije četrnaest stoljeća, a kamoli danas, kad su nečiji namaz ili post, u islamu, ili uredno bogosluženje i posjećivanje misa, u kršćanstvu, samo gola forma i providna maska. Ispod nje se ukazuju sebični, zavidni, na svašta muhanati i spremni ljudi.

Iako suštinski obmanjuju i sebe i svoje okruženje, takvi vjernici ipak gaje nadu da će njihovo nevaljalo ponašanje izmaći oku Gospodara. Kao da i nisu baš sigurni da se i u dušu može zaviriti onako kako rentgen i druge medicinske sprave vjerno snimaju ljudsku fizičku nutrinu.

U neznanju je ponekad objašnjenje, ali ne i opravdanje. Znao to ili ne znao, onaj koji sebe smatra vjernikom, kako kažu sveti spisi, pod stalnom je prismotrom svevidećeg Stvoritelja, pod Božijim mikroskopom koji vidi svaku bogdu i registruje svaku misao.

„Bog sve zna i o svemu je obaviješten“, riječi su poslanika Muhammeda a.s. koje vjernicima ne ostavljaju ni zrno nade u to da od Allaha dž.š. mogu sakriti neko svoje loše djelo ili grijeh.  Stoga se vjernicima poručuje da ne trebaju činiti ništa ružno, ni javno ni u potaji.

U kršćanstvu važi isti princip sveprisutnosti Boga, svevidećeg bića koje, poput lasera, snima, pamti i procjenjuje svaki ljudski pokret. "I nema stvorenja sakrivenog pred njim. Naprotiv, sve je otkriveno očima onoga kome moramo podnijeti račun", piše u Bibliji ( Hebr. 4:13).

Pitanje je krupno, teško za odgovoriti i razjasniti, ali stoga i vrlo izazovno. Ako već kažu da vjeruju, a o takvima je ovdje prvenstveno riječ, otkud ta praktična nevjerica u jedan od osnovnih religijskih principa: da se čini dobro i da se za zlorađenje rizikuje kazna na Božijem sudu? Ili ti ljudi suštinski ne vjeruju ili nisu svjesni obaveza koje im vjera nameće? I zašto se, ako je tako, uopšte izjašnjavaju kao Božije sluge, kad je očito da služe samo sebi, svome egu i svome imetku?

Vjerski učenjaci i službenici sigurno uočavaju ovaj konflikt i paradoks. No, ne pada im na pamet da na dvoličnjake bacaju kletvu, jer to nije u prirodi religijskih sustava. Oni žele da se razvijaju, da pastva raste, pa su često širokogrudi prema onima koji se u to društvo švercuju. Katolici za to imaju sistem ispovjedanja, pokajanja i pokore, kojem se može pristupiti onoliko često koliko se i griješi.

U islamu je problem razrađen sistematičnije. U kur'anskoj suri Er-Rum, Gospodar kaže: „Neka te ne iznenade oni koji još nisu uvjereni u ono što vjeruju.“ Naglasak se može tražiti na riječi „još“, što će reći da se od vjernika očekuje da napreduje, da odrasta kao dijete. Bitno je da se započne putovanje ka Stvoritelju, pa će se ono jednom možda i uspješno dovršiti.

U tom smislu, islam stepenuje privrženost vjeri i razlikuje, po Kur'anu, pet kategorija vjernika. To su musliman, mu'min, muhsin, mutekkija i šakir. Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku zaštićeni ostali muslimani. Mu'min je onaj od čijeg zla su zaštićeni svi ljudi. Muhsin je dobročinitelj: drugom želi više nego sebi. Obično ima velike šanse da se podigne na četvrti stepen, da zavrijedi „čin“ muttekije,onoga koji je uvijek svjestan Gospodara.

Šakir je vjernik pete kategorije, onaj koji je uvijek zahvalan i kakvih je u islamu najmanje, kao što je i zlato najrjeđi metal. On je, u prevodu sa arapskog – Zahvalni! Šta god ga zadesi, sreća ili nevolja, on je na tome uvijek zahvalan voljenom Gospodaru.

Kad se sve stavi na kamaru, vidimo da vjera nije stanje – ona je proces. Religije su još u povojima, zabavljene svojim nesavršenim pripadnicima i njihovim krivudavim ovozemaljskim putevima. Gdje će se ti putevi okončati, tu bi moglo završiti i kompletno čovječanstvo, s obzirom da u vjeri, ovako ili onako, žive četiri njegove petine.
(Dnevni avaz)

Dodikov trostruki poraz

Osim Amerikanaca, Milorad Dodik je svojom politikom razočarao i srpski narod, ali i glavni nacionalni štab u Beogradu

Promjenu sreće, tako čestu u politici, kod nas najbolje osjeća Milorad Dodik. Bio je na zvjezdanom nebu: omiljen u svom narodu, podržavan od srpskog političkog štaba u Beogradu i favoriziran od svemoćnih stranaca. Tako je bilo od 2006. godine i trajalo sve donedavno. A onda su kola krenula nizbrdo.

Prvo je Dodik na prošlogodišnjim lokalnim izborima osjetio da ga Srbi manje vole. Zatim je Tadića u srpskoj ulozi vožda zamijenio Nikolić, koji je iz svečane lože srpskih velikana Dodika odmah odgurnuo u posljednje redove.

Vjeru u Dodika sad su izgubili i stranci. Reče nam to ovih dana američki ambasador Patrik Mun, koji je konačno potvrdio da čovjek iz Laktaša više nije osoba s kojom će oni ispijati političke kafe.

Mnogi naši političari povremeno su bili miljenici velikih sila. Najudobnija bešika pri tome je ljuljuškala Milorada Dodika. Njega su strane diplomate okivale u zvijezde. Očekivali su da zagasi srpski nacionalizam, da stopira separatističke procese u Republici Srpskoj, da pošteno sagleda zločine koje su Srbi počinili između 1992. i 1995. godine. U njemu su vidjeli i lidera koji razumije potrebu priključivanja BiH Evropskoj uniji i NATO savezu.

Dodika su tetošili i politički i finansijski. Što je poželio, to je od stranaca i dobijao, posebno 2006. i 2007. godine.

A onda se počelo nazirati Dodikovo pravo lice, lice političkog prevaranta. U svemu što se od njega očekivalo, dobijalo se potpuno suprotno. Stranci su dugo mislili da su u pitanju samo njegovi taktički manevri, a da će konkretni potezi biti oni koje je njima obećavao.

Na kraju se, ipak, morala priznati velika zabluda. Dodik nije ni blizu osobe koju su stranci zamislili u svojim glavama. Samo uglađeni rječnik ambasadora Muna zaslužan je što on predsjednika RS nije kratko i jasno nazvao – lažovom! Ali sve što je o njemu rekao svodi se upravo na to.

Dodik jedno govori, a drugo radi. On jedno obećava, a potom objema nogama gazi po sopstvenim riječima. Ne vjeruju mu više ni vlastiti pobočnici, a kamoli uštirkani stranci.

Dodikovo ponašanje nije teško objasniti. On je, dok se hladio u opozicionim klupama, dobro procjenjivao da mu stranci mogu pomoći da se domogne vlasti. Međutim, kad se ustoličio, politička vodilja postale su mu velikosrpske ideje koje još nisu zagašene u njegovom narodu. Podilaženje tom raspoloženju vodilo ga je od jedne do druge teške riječi. Razmahivao se pozivima na otcjepljenje, šamarao je diplomate i ambasadore, ujedao sve političke rivale u BiH, a one u svom entitetu gazio bez milosti.

Republiku Srpsku Dodik je vremenom pretvorio u svoju babovinu. On i njegova klika stavili su ruku na sve tokove u entitetu: od finansijskih, preko medijskih, do političkih. Uveliko se progovorilo o meteorskom rastu cifri na njegovom imovinskom kartonu, a nepotizam kojim se zarazio doveo je i do toga da sopstvenom sinu da najveći državni kredit za poljoprivrednu proizvodnju, dečku koji teško razlikuje i krušku od jabuke.

Bratski odnosi sa tadašnjim srbijanskim predsjednikom Tadićem omogućili su Dodiku da svoju popularnost ojačava novcem s one strane Drine. On je prebacivan na razne načine, od posudbi i finansijske pomoći, do nerezonskih ulaganja srbijanske privrede i kupovine entitetskog operatera mobilne telefonije za sumanuto visoku cijenu koju je platio Telecom Srbije.

Boris Tadić zbog mnogo razloga izgubio je predsjedničku poziciju u Srbiji. Jedan od njih svakako je i rasipništvo prema Republici Srpskoj, koja je neprestano uvećavala i političke i ekonomske probleme. Samo je Dodikov dvorac bio sve blještaviji.

Stara bosanska poslovica kaže: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš onoliko dugo koliko hoćeš! Ta istina stigla je i Milorada Dodika. Sad se u Beograd uvlači na mala vrata, predsjednika Nikolića ignoriše kad ovaj dolazi u BiH. Ljubav između srpskog lidera u BiH i političkog štaba u Beogradu očito je pukla.

I sa svojim građanima Dodik stoji sve lošije. Ni njegova spremnost na sve vrste represije nije više smetnja da se u Banjoj Luci javno govori protiv njega. Stižu ga i prijave za korupciju, nezakonito bogaćenje... Čak se i njegova separatistička politika počinje posmatrati kao loša taktička varijanta.

Dvjema Dodikovim nevoljama sad se pridružila i treća. Ako Vašington kaže da u njemu više ne vidi partnera, onda to znači da isto misli i Evropska unija, s njom i mnogi drugi.

Još je više od godine do izbora u našoj zemlji. U tom periodu Dodik će napraviti još problema. Pokušavajući da se izvuče iz živog blata, on će u njega još više da tone. To je i zaslužio. No, koliku će cijenu njegovog ličnog spašavanja platiti BiH i srpski narod – to je ključno pitanje. Jer, tvrdoglavci poput Dodika postaju još opasniji u trenutku kad im padaju političke akcije.

Imaju li Vašington, Beograd, Banja Luka i Sarajevo efikasan lijek za razbješnjelog slona u staklarskoj radnji, u kojeg se zaljuljani Dodik već pretvorio?
(Bosnia Daily)

Uboga starost

Pod prozorima ležerne vlasti trebali bi, sjedinjeni istom nevoljom, skupa zagalamiti i sadašnji i budući penzioneri

Na riječima je naš čovjek hitar. Na djelu ga počesto nema. Da se, naprimjer, obistinio i dio prijetnji raznih nezadovoljnika, ovdje bi odavno praštalo na sve strane. Ali se uglavnom pucalo ćorcima: vlast se još nije suočila ni sa jednom uistinu gnjevnom i masovnom gomilom. 
No, ako je nekome vjerovati na riječ, onda je to starija generacija. Oni jedva krpe mjesec na mjesec. I drugo, za svoju pobunu pripremaju se krajnje ozbiljno. Savez penzionera FBiH već ima poimenični spisak od 9.867 svojih članova pripravnih za septembarske proteste u Sarajevu.
Krajnji broj prosvjednika mogao bi biti mnogo veći, ako se odazovu i drugi umirovljenici, pogotovo ako se pod tim bajrakom okupe i oni koji će uskoro steći penzionerski status. Tada će na svojoj koži osjetiti kako se ovdje ubogo živi u staračkoj dobi. Stoga bi već danas trebali pokušati utjecati na ono što ih sutra neminovno čeka.
Penzionerski protesti potaknuti su zahtjevom za 10-postotno povećanje mirovina. Šanse za to, međutim, vrlo su skromne. Pa, zar se i sadašnje isplate, iz mjeseca u mjesec, ne odgađaju za dan-dva, sve dok se u nekom trenutku dvije penzije spoje u jednu?
Spomenuti protesti imaće efekta samo ako frontalno prodrmaju našu ležernu vlast. Ona mora bolje da vlada, da potiče ekonomski razvoj i zapošljavanje, da osujećava krađu i korupciju, da štedi gdje god je to moguće...
Tek u tom slučaju san o redovnim penzijama, pa još i uvećanim, može da se pretvori u javu. Put do nje može se ubrzati, što da ne, i bučnim okupljanjima pod prozorima uspavane vlasti.

(Dnevni avaz)

Jedni ulaze, drugi izlaze, treći prelaze...

U poznijoj životnoj dobi ljudi su, čak i oni koji su bili glasni ateisti, skloniji da okrenu list i ponizno kleknu pred Bogom

Religija je jedan od stubova čovječanstva, historijska vertikala starija od bilo koje druge duhovne ljudske zanimacije. Među sedam milijardi stanovnika današnjeg svijeta, šest su vjernici.

Statistički prednjače kršćani, slijede ih muslimani, s tim da je broj kršćana na silaznoj liniji,  a islam postaje najbrže rastuća religija na planeti. Podaci su to, međutim, koji u kratkom roku mogu postati bajati, s obzirom na vrlo živahna dešavanja na globalnoj vjerskoj sceni.

Nekoliko važnih procesa odvija se paralelno. Prvo, vjerske zajednice vrlo su agilne u pokušajima da pridobiju nove sljedbenike. Drugi proces su izlasci iz vjere, a treći je oličen u  procesima preobraćenja, odnosno mijenjanja religijskog dresa. Spektakularno je, u tom smislu, prošle godine odjeknula vijest o prelasku jednoga bugarskog pravoslavnog popa na – islam! Ranije je svijet obigrala vijest o britanskom premijeru Toni Bleru (Tony Blair) koji je ostavio anglikansku crkvu i primio katoličanstvo.

I kad je religija u pitanju, očito se može govoriti o nečemu što savremeni svijet naziva tržištem. U prometu su goleme cifre. Jedni u vjeru ulaze, drugi izlaze, dok oni treći svoje duhovno dovršavanje traže u novom religijskom okrilju.

U poznijoj životnoj dobi ljudi su posebno skloni da okrenu list i ponizno kleknu pred Bogom. Razlozi tom zaokretu ostaju dio njihove intime, sve dok ne kucne zadnji čas: pred njihovim grobom, kada nad humkom „nenadano“ nikne krst ili nišan. Obično se to događa sa onima koji nikad nisu bili glasni u poricanju ili bogohuljenju, pa i njihovo predavanje Gospodaru protekne bez velike pompe. Ali, i pojedini zakleti ateisti u posljednjim životnim dekikama promijenili su uvjerenje.

Neki, pak, osjećaju za shodno da javno oglase svoj novi svjetonazor. Čuven je slučaj švicarskog političara Danijela Strajha (Daniel Streich), koji se u toj zemlji gorljivo borio protiv izgradnje minareta. Za svoj antiislamizam tražio je potvrde u Kur'anu. I kad ga je pročitao i o tome pomno razmislio, 2010. godine postao je – musliman!

Nakon izgovorenog šehadeta, o svojoj preobrazbi za medije su otvoreno govorile poznate domaće ličnosti poput muzičara Igora Ražnjatovića, košarkaša Damira Mirkovića ili glumca Aleksandra Seksana. Svoje pozno pokrštavanje obnarodovao je i filmski reditelj Emir Kusturica, a iz svijeta često stižu vijesti o velikim duhovnim transferima poznatih sportista. Sjeća to na veliki događaj otprije pola stoljeća, kada  je bokserski šampion Kasijus Klej (Cassius Clay) promijenio vjeru i postao - Muhammed Ali.

Vjerske zajednice itekako su propagandistički rabile pomenute slučajeve. Uostalom, agitacija je jedna od važnijih aktivnosti svake vjerske grupacije. Istaknuti pojedinci i čitave ekipe bave se regrutiranjem novih vjernika: u kršćanstvu su to misionari, u islamu – daije.

Svete knjige zorno svojedoče o obavezi širenja vjere. Isus Krist je svojim sljedbenicima naložio da stalno rade na pridobijanju novih kršćana:

"Učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da čuvaju sve što sam vam zapovijedio!“ njegove su riječi zabilježene u Bibliji. One su potakle desetine hiljada misionara da zavire u svaki kutak planete i ponude Isusovo učenje. Među njima su najpoznatiji Sveti Pavao, Sveti Franjo Ksaverski, Majka Terezija... Danas su to Brus (Bruce) Olson i evangelista Bili (Billy) Graham, čiju knjigu višemilionskoga tiraža „Mir s Bogom“ misionari često dijele i u našoj zemlji.

Ku’ran ističe jednaku zadaću za pripadnike islama:

„Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha dž. š. pobojali“, poučava sura Et-Tevba. Izričito se poručuje da tu važnu misiju mogu obavljati samo posebno obučeni duhovnici, dobri poznavaoci islamske znanosti i prakse.

U našim krajevima, u kojim djeluje 200-300 daija, naročito se ističe sarajevski hadži-hafiz Sulejman Bugari, obrazovan u Medini. Osim u BiH, on je angažiran i u nizu evropskih zemalja. Na globalnom nivou, pak, najveće ime je Ahmed Deedat, koji je do svoje smrti (2005. godine) plijenio pažnju sagovornika i slušalaca diljem svijeta. Njegova predavanja održavana su u najvećim dvoranama i na stadionima, a mnogi su do šehadeta stizali potaknuti upravo njegovim riječima.

Inače, šejh Deedat postao je musliman tek u ozbiljnoj životnoj dobi, a do tada se bavio uporednim analizama svih svetih knjiga. Bio je jedan od njihovih najboljih poznavalaca i tumača. Svaki učen i znatiželjan čovjek, ma koje vjere (ne)bio, duboko će se zamisliti nad Deedatovim djelom „Islam ili kršćanstvo?“ Ono je čitaocima dostupno i u našim knjižarama.

Jedno specifično tržište očito djeluje i u sferi religije. Kako jednom prilikom reče ruski patrijarh Kiril: Ako očekujete da će vam ljudi sami prići, nikad ih nećete dočekati!

No, i kad im se priđe, mnogi na ove ponude odmahnu rukom. To je njihovo pravo i njihova odgovornost.

(Dnevni avaz)

Grčka udica

U bržoj gradnji autoputeva ne mogu nam pomoći davljenici, možda veći i od nas samih

Dobrom zetu teško se nadati dok fukara oko kuće oblijeće. Ova stara narodna pouka možda najbolje opisuje sastanak juče održan kod federalnog premijera Nikšića, na kojem su bili gosti iz grčke kompanije AKTOR SA. Oni se nude za partnerstvo u gradnji pojedinih dionica autoceste na Koridoru 5C.

Teško je reći koga u ovom tandemu treba više žaliti: nas ili njih. Nakon mora velikih svjetskih kompanija, koje su nam se godinama nudile za ove poslove, spali smo na firmu bez iole ozbiljnoga pedigrea. I to još iz zemlje koja tone poput sjekire u vodi, koja nema novca ni za sopstveno liječenje, a kamoli za ulaganja u inostranstvu.

Razlog je to zbog kojeg oni koji budu odlučivali o gradnji pomenutih puteva otvore četvore oči. Grčka i njene kompanije su, nažalost, jako srozale svoj poslovni ugled. Gube i na najjačoj karti, turizmu, a pogotovo u drugim oblastima, poput graditeljstva ili finansijskog investiranja, u kojim nikad nisu ni dosegnuli ozbiljnije visine.

Tako smo, eto, spali na davljenike možda veće i od nas samih. U razvijenom svijetu Grke više niko ozbiljno ne doživljava, pa im preostaju jedino zemlje slične našoj. Vidjeli su, na primjeru slovenačkih građevinskih kompanija (poput SCT-a), koje su nas godinama vukle za nos, da ovdje pale i najjeftiniji trikovi. Stoga i oni pokušavaju da zabace svoju udicu.

Princip javno-privatnog partnerstva, koji Federalna vlada vidi kao motor brže izgradnje dobrih puteva, svakako je dobar. I on će nam se, međutim, obiti o glavu ukoliko ti partneri ne budu moćni, novčano i stručno jako dobro potkovani.

U tu kategoriju Grci sigurno ne spadaju.
(Dnevni avaz)

Vjera spaja i razdvaja

Religija je iskušenje koje ljude svađa od pamtivjeka, nekad više nekad manje, ali uvijek dovoljno da gotovo svako društvo zbog toga bude na stalnom oprezu

Vjerski blagdani u našoj zemlji praznuju se sve ljepše. Šareni bosanski ćilim dobio je, doduše, jednoličnije dezene, pa je manje mogućnosti za komšijsko varničenje, ali se  natruhe vraćanja dobrosusjedskim običajima ipak vide. Kršćani barem SMS-porukom upute bajramske čestitke; muslimani im uzvrate na Božiće i Uskrse.

Iako blagdani dominantno protiču u znaku mira i tolerancije, uvijek se nađe i neke hrđe da pokuša kazaljku vratiti unatrag. Ovoga Bajrama pogana riječ i grubost sijevnuli su u Zvorniku, kad su pred jutarnju prazničnu molitvu lokalni dripci nasrnuli na dedu Nezira.

O ovakvim događajima mediji brzo izvijeste javnost. Glave se odmah uzburkaju, ali, kad se sve sabere, shvati se da nema razloga za preveliku uzbunu. Takvi događaji, ipak, ostaju u sjeni mnogo ljepše opće atmosfere. Nezira Dardagana su napali pojedinci, ljudi sa konkretnim imenom i prezimenom, a nihovog kolovođu policija je brzo otkrila i pritvorila. Na pravosuđu je da mu odmjeri kaznu kakvu zaslužuje.

Stanje međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u BiH nije na nekadašnjoj visokoj razini, ali su sve rjeđi grubi incidenti i izlivi mržnje i nesnošljivosti. No, zemlja je ovo u kojoj se nikad ne smije reći – nikad! Politika počesto potpiruje razdore i pokušava dim da razgori u vatru. Drugo, religija je iskušenje koje ljude svađa od pamtivjeka, nekad više nekad manje, ali uvijek dovoljno da gotovo svako društvo zbog toga bude na stalnom oprezu.

Svaki novi dan čovječanstvu donosi novu brigu, koja je tim veća ako se kalemi na stare rane. A njih je historija dupke puna. Sjetimo se krstaških/križarskih ratova, ogromnih vojnih pohoda koje su evropske kršćanske zemlje i vojske tokom srednjeg vijeka preduzimale protiv Osmanskog carstva. Krv se neštedimice prolijevala tokom sedam krstaških pohoda, od 11. do 13. stoljeća. Mnogo je u tim sukobima, u pozadini, bilo ekonomskih i sličnih motiva, ali su oni maskirani onim što je u ljudima podizalo najvišu temperaturu – vjerom.

Tri i po stoljeća kasnije religijskim razlikama i sukobima iniciran je i Tridesetogodišnji rat, veliki sukob vođen od 1618. do 1648. U njega su praktično bile umiješane sve tadašnje carevine i kraljevine u Evropi, a početna kavga se zametnula između protestanata i katolika. Glavu je za te tri decenije izgubila polovica stanovništva Njemačke, u kojoj je žarila najveća vatra između dva kršćanska ogranka.

Od tada su ostali vječiti strahovi od ponavljanja sličnih klanica, začetih ili maskiranih u odeždu vjerskoga fanatizma. Čvrstoga mira nije bilo ni među kršćanima, ali ni među šiitskim i sunitskim linijama unutar islama.

Strahovi ove vrste uskrsnuli su sa krvavim ratom vođenim na zgarištu Jugoslavije, kojem su se, također, nastojala prišiti vjerska obilježja i skrenuti pažnja sa njegovog osnovnog uzroka: agresivne velikosrpske politike.

Otprilike u isto vrijeme svijetom su prostrujale zloguke teze američkog profesora Semjuela Hantingtona (Samuel Huntington), sažete već u nazivu njegovoga članka, kasnije pretočenog u knjigu „Sukob civilizacija“. Različitim civilizacijama on je nazvao regione i grupe zemalja sa drugačijim religijsko-kulturnim obilježjima i nagovijestio raspirivanje konflikata među njima.

Huntington je, kao područja najvećeg rizika, označio tzv. zemlje razdjelnice, odnosno mjesta gdje se te „civilizacije“ dodiruju. Osobito opasnim zonama označio je one u kojim kršćanstvo i drugi graniče sa tzv. islamskim svijetom. Kasnije će se na ta njegova „proročanstva“ mnogi pozivati, naročito nakon terorističkih napada u Americi 11. septembra 2001. godine i ratova koji su potom povedeni u Afganistanu, Iraku...  

Ako se dublje zaroni u historiju čovječanstva, posebno u odnose između velikih religija, sve to ipak bi bilo pretjerano krstiti „sukobom civilizacija“. No, crv zavade nikad nije prestajao da rovi. Počesto se i ubijalo sa vjerskim znamenjem na prsima.

Ustvari, još otkako je Bog prenio Mojsiju zapovijed u kojoj se kaže: „Ljubi bližnjega svoga“, ne jenjavaju rasprave o tome na koga se, kao bližnjega, pri tome misli. Da li na sve od Boga stvorene ljude ili samo na pripadnike iste vjerske skupine? I s kim se valja krviti, a s kim grliti.

Taj vjetar i nas je zanosio pokličima isticanim prije dvadesetak godina: Bog i Hrvati, Srbi na okup... Neki bošnjački intelektualci, sa svoje strane, poručivali su našim muslimanima da su im bliži Malezijci i Saudijci negoli srpske i hrvatske komšije. Ljudi  su se, u tom smislu, bratimili po vjerskom, a ne po lokacijskom, državnom ili kulturološko-tradicijskom srodstvu.

Vjersko predanje kaže da nas je Bog, kad je stvarao svijet, namjerno ovako zašarenio: i po boji kože i po jeziku koji govorimo, sve do načina na koji se njemu obredno obraćamo. Tada nas je i stavio na iskušenja kroz koja ovako krvavo i nervozno prolazimo. A da je htio, svemogući Stvoritelj sve nas je mogao izliti po istom kalupu!

Zašto nije – ne znamo! Da li ćemo se jednom, ipak, svi međusobno bolje upoznati i zbližiti, zakopati ratne sjekire i bratski se zagrliti, saznaće tek generacije koje će, kako stoje stvari, doći tek mnogo, mnogo poslije nas.

(Dnevni avaz)

Bog vaga čovjeka, ali i čovjek Boga

Između vjere u Boga, koja se temelji na srcu, i sumnje u njegovu nazočnost, koja se prosijava kroz sito razuma, nemoguće je presuđivati uobičajenim ovozemaljskim mjerilima

Čovjek s Bogom nikad nije bio potpuno načisto. Je li jedan ili ih ima više, dugo je bila glavna  dilema. Ona je istodobno prožimana još radikalnijim pitanjem: Ima li ga uopće?

Prvu dilemu čovjek je vremenom riješio u korist vjerovanja u jednoga Boga. Monoteističke religije odnijele su pobjedu nad idolopoklonstvom, animizmom i politeizmom; jednobožje nad višebožjem.

S drugom sumnjom već se teže razabrati. Kako vrijeme odmiče, rasprave o Božijem postojanju i poslanju nikako ne jenjavaju. Neki bi Vrhovno biće priznali tek kad bi došli u priliku da se s njim rukuju i malo pročavrljaju.

Budisti su jedina značajnija religijska skupina u čijem dogmatskom sklopu uopće nema ni pojma ni koncepcije Boga. Sve ostale religije, a procjenjuje se da ih danas djeluje čak 4.300, imaju svoju verziju savršenog bića kojem se pripisuje stvaranje svijeta i upravljanje čovjekovom sudbinom. Uračunamo li samo dvije najraširenije religije u svijetu: kršćanstvo, sa preko dvije milijarde sljedbenika, i islam - sa blizu 1,4 milijarde muslimana, brojčanu prevagu u današnjoj svjetskoj populaciji ipak ima poštivanje vrhunaravnog bića, jedinoga Boga kojem  dugujemo svoje postojanje i zaklinjemo mu se na odanost.

No, prema izračunima jedne organizacije, ukoliko bi se oni koji poriču Boga (ateisti) ili su sumnjičavi i nesigurni prema njegovom postojanju (agnostici), svrstali u jednu „religiju“, oni bi bili rangirani na treće mjesto, odmah iza kršćana i muslimana. I njih je više od milijardu, čime se dalje potiču izazovi ovog pitanja koje je ljude oduvijek okupiralo, dijelilo, ali i sukobljavalo.

Zbog nedovoljne pokornosti tada važećim koncepcijama Boga, u raznim vremenima pod lupu su dolazili mnogi poznati ljudi. Čuveni su, iz davnina, slučajevi Anaksagore, Sokrata, Heraklita i Ksenofana, a još poznatiji oni iz 19. stoljeća, sa Fojerbahom (Feuerbachom), Marksom (Marx) i Sigmundom Frojdom (Freud) u glavnim ulogama. Jednom od utemeljitelja njemačke klasične filozofije Fihteu (Johann Gottlieb Fichte) čak je, zbog ateizma, potkraj 18. stoljeća oduzeta profesorska katedra na Univerzitetu u Jeni.

Religiju su pomenuti mislioci tretirali kao ljudski proizvod za kontroliranje i manipuliranje masa, sve do Marksove formule o religiji kao „opijumu za narod“. Slični pogledi odlikovali su i glasovite filozofe Šopenhauera (Schopenhauera), Ničea (Nietzsche) i Sartra (Sartre). U našem podneblju, ipak su najviše traga ostavile Marksove koncepcije, po kojim se 45 godina orijentirala socijalistička vladavina u Bosni i Hercegovini.

Doktrina teizma ili vjerovanja u Božiju misiju i njegovu vrhovnu ulogu u postanku i krajnjoj sudbini kosmosa, od religije do religije se razlikuje, ali više po formi nego po sadržaju. I kad se različito govori, isto ili vrlo slično se misli.

Pravoslavna teologija smatra „da se Bog ne može čak ni definisati, niti ograničiti stvorenim predstavama te da je sam pojam Boga relativan“. U Starom zavjetu (prvi dio Biblije) kaže se da je predstavu o Bogu stvorio on sam („Ja sam onaj koji jesam“), koji i egzistenciju ima u samom sebi. Kasnije, u Novom zavjetu, kojeg štuju svi kršćani, o Bogu se govori kao o Svetom trojstvu: Ocu, Sinu i Svetome Duhu.

Osnovni koncept islama je, međutim, jedinstvenost Boga ("tawhid"). Bog je u Kur'anu opisan na sljedeći način: „Reci: On je Allah, Jedan, Samodovoljan gospodar. Nikada nije rodio i nije rođen i niko Mu ravan nije.“

Za razliku od kršćana, koji su i u svojim crkvama Boga pretakali u slike i likove, u islamu je zabranjeno zamišljati Boga. Smatra se da on ne liči onome što razum može da zamisli. Ali mu se zato riječima pripisuju mnoge odlike, u Kur'anu oličene u 99 pomenutih imena Allaha dž.š. K tome, sve sure u Kur'anu, osim jedne, počinju frazom: U ime Allaha dž.š. ....

Priča o Bogu i čovjeku je priča koja beskonačno traje. Ukrštaju se svakojaki argumenti i ideje, dokazi i negacije. Ali krajnjeg, opipljivog odgovora nema, onakvog kakvog su ljudi navikli da nalaze u svojim ovozemaljskim poslovima i odnosima. Jedan od ključnih razloga za to korijeni se u nespojivosti mjerila i alata za kojim se pri tome poseže.

Emocije odbijaju logiku; ona, pak, odbija ono što iskače iz njene šeme. Vjera u Boga temelji se, naime, na srcu. Obratno, sumnja u njegovu nazočnost prosijava se kroz sito (raz)uma. A ta dva aršina jedan drugom teško vjeruju.

Ovu priču čovječanstvo kraju može privesti samo nekim čudom, sličnom čudu Božijeg stvaranja. Do tada je važno da se s tim mirno živi: da se ljudski stavovi i ponašanja, po ovom pitanju, toleriraju i mirnim sredstvima ukrštaju. Svijet je, uostalom, na djelu vidio oba ekstrema: teror nad onima koji vjeruju, ali i tiraniju neznabožaca (i njihovih režima) nad onima kojim je Bog glavni životni i misaoni putokaz.

(Dnevni avaz)