Čuvajte se "trojanskih konja"

BiH ne bi bila prva zemlja u kojoj su građanski nemiri doveli do još lošijeg stanja od onog zbog kojeg se masovno izlazilo na ulice

 

Bosna i Hercegovina vjerovatno će se naredne godine naći u vrtlogu socijalnih nemira. Izgleda da nema drugog načina za kroćenje neodgovorne i kriminalizirane vlasti i skretanje države sa lošeg puta kojim ide. Masa mora disciplinirati svoju vlast i natjerati je da se brže dogovora o političkim rješenjima te da glavnu energiju usmjeri ka projektima za ekonomsko oživljavanje, obuzdavanje korupcije i pravedniji socijalni poredak.

Nemira će vjerovatno biti. No, u kom će oni smjeru otići i šta će donijeti, to je zagonetka na koju se mora gledati sa krajnjim oprezom, pa i strahom. Za tu utakmicu ne pripremaju se samo nezadovoljni građani. Intenzivne pripreme vrši i etnička oligarhija koja vlada ovom zemljom. Njen cilj je da te nemire kanalizira u svoju korist, da otupi njihovu oštricu i da ih pretvori u nerede zbog kojih će građani zažaliti što su ikad podigli glas protiv svoje vlasti.

Pri tome ne mislim samo na policijsku i drugu represiju. Bosanska oligarhija je mudra i pokvarena. Među nezadovoljnike ona već intenzivno ubacuje „trojanske konje“, svoje plaćenike i provokatore, ljude koji imaju zadatak da masu zavaraju i zavedu na pogrešan put. Neki od tih ljudi pojaviće se i u prvim redovima, kao vođe. Uglavnom su to sindikalni funkcioneri, ali i vođstva nekih nevladinih organizacija. One su dobrim dijelom srasle sa političkim vrhovima i njihovim interesima.

Ključni uslovi za uspjeh građanskog otpora i potencijalnih socijalnih nemira su masovnost, kvalitet i ozbiljnost njihove organizacije.

Prvi uslov, masovnost, svakako je najvažniji. Svi dosadašnji protesti padali su upravo na tom ispitu. Od radnika i studenata do penzionera i ratnih veterana, koji su najčešće galamili na vlast, niko nije uspio da sakupi dovoljno brojnu gomilu od koje bi se vlasti zatresle gaće. Zato ni njihovi protesti nisu imali značajniji odjek.

Očekuje se da će u 2014. godini nezadovoljnici biti hrabriji i spremniji da rizikuju. Protesti traže hrabrost i upornost, ponekad i grubost, ali i sposobnost da se prepoznaju izdajnici u vlastitim redovima. To su politički plaćenici, provokatori i prevaranti koje vlast, svuda i uvijek, ubacuje u masu koja joj se protivi.

Kad krenu nemiri i protesti, njihovi akteri moraju da stvore svoju „službu bezbjednosti“. Njen je zadatak da proteste drži u granicama zakona, da spriječi divljanje, uništavanje imovine i slične oblike vandalizma kakve viđamo na sličnim skupovima i u najrazvijenijim zemljama svijeta.

Nemiri su šansa, ali i opasnost. Njihova loša organizacija i moguća anarhija još bi pogoršali ionako katastrofalnu situaciju. To bi stvorilo povode za još grublje poteze vlasti, posebno njenih bezbjedonosnih struktura. Također, vlast bi u ruke dobila posao kojeg bi se rado prihvatila: da se bavi nemirima i neredima, a ne razlozima zbog kojih do njih dolazi. Time bi u stranu opet bili odgurnuti ključni društveni problemi. Bavili bismo se posljedicama, a ne uzrocima.

Sve se u životu uči, pa i suprotstavljanje lošim vladarima. BiH u tome nema gotovo nikakvog iskustva. Bilo je ovdje mnogo protesta i štrajkova, ali prava vještina u pružanju socijalnog i političkog otpora još nije stečena u mjeri koja je potrebna za uspješnost ovog vida masovnog angažmana građana. Biće potreban niz protestnih akcija, koje će ostati bez rezultata, da bi tek potom počeli da pristižu željeni i potrebni učinci. Hoće li građani imati tu vrstu upornosti?

Protesti i nemiri naša su neminovnost. No, nema nikakve garancije da se oni, umjesto pokretača pozitivnih promjena, neće pretvoriti u novi, dodatni problem na plećima ove ionako slabašne države. BiH ne bi bila prva u savremenom svijetu u kojoj su socijalni nemiri i politički protesti doveli do još lošijeg stanja od onog zbog kojeg su ljudi masovno izlazili na ulice.

(Bosnia Daily)

Đon obraz

Korumpirane „velikane“ treba provesti kroz čaršiju i ispljuvati kao najgoru hrđu

Svako radno mjesto u državnom sektoru ima svoju cijenu. Najmanja je pet, a seže i do desetina hiljada maraka, od čistačica u školama do rukovodećih položaja.

Kad bi se sabrao sav promet koji je dosad ostvaren u ovom „biznisu“, saldo bi dosegao stotine miliona KM. Pomna istraga pokazala bi i ko su šampioni korupcije, koji su tokom svojih višegodišnjih mandata u javnim i sličnim preduzećima naprimali svu silu „kovertaša“.
U najužem krugu kandidata za ovu titulu svakako je i višegodišni direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) Faris Gavrankapetanović. No, prijava koja je protiv njega podnešena, među ostalim i za nezakonito zapošljavanje, kiseli se u nadležnom tužilaštvu već šest godina.
Nakon što su u Tuzli uhićeni federalni poslanik Midhat Osmanović i direktor Zavoda za zdravstveno siguranje TK Velid Torić, javnost očekuje da isti aršin bude primijenjen i na njihovu braću po nemoralu, ma gdje se oko nas nalazili. Pomenuti dvojac nije jedini koji bi, osim po važećim zakonima, trebalo kazniti i po drevnim običajima: provesti ih kroz čaršiju da ih ljudi pošteno ispljuju!
Korumpirani „velikani“ najcrnja su vrsta ološa. Kako reče ministar sigurnosti Radončić, zapošljavanje za novčanu proviziju je „najodvratnija vrsta korupcije i treba je nemilosrdno sankcionirati“.
Torić i Osmanović već su obrukani. Ni Gavrankapetanović ne može mirno spavati. Na Radončiću i službama koje koordinira sad je da noćnu moru prirede još mnogima koji su, poput pomenutih, đonove sa cipela davno prebacili na obraz. Javnost će to znati cijeniti.

(Dnevni avaz)

Danak u zlatu

Suočeni s galopirajućim siromašenjem, građani posežu i za porodičnim riznicama uspomena iz kojih se vade dukati i šorvani, zlatni i drugi nakit, čak i ženidbeno prstenje

U tri posljednje godine BiH je uvećala izvoz zlata za čak 70 puta! Sa 580 hiljada maraka, izvezenih 2010., skočili smo do 34 miliona KM, samo u prvih devet mjeseci ove godine.

Najveći svjetski proizvođači plemenitih kovina, Južna Afrika i Rusija, nemaju razloga da nam zavide na ovim ciframa. Njihov izvoz je mjera za uspjeh; naš je mjera za bijedu! Spomenuti milioni, naime, ne potječu iz naših rudnika nego iz porodičnih sehara i sefova. Suočeni s galopirajućim siromašenjem, građani posežu i za porodičnim riznicama uspomena. Iz njih se vade dukati i šorvani stari i po tristo godina, zlatni i drugi nakit, čak i ženidbeno prstenje.
Usta ne pitaju za uspomene. Ako plaće i druga primanja ne mogu da ih napune, rasprodaje se imovina. Krčmi se zemlja, kuće, automobili, na kraju i obiteljski nakit. Pri tome se ni za cijenu mnogo ne pita. Dobija se onoliko koliko nude zlatari i drugi otkupljivači, koji se u BiH množe poput gljiva poslije kiše. Možete biti srećni ako za zlatni nakit od njih dobijete trećinu stvarne vrijednosti. 

Siromaštvo i besparica mjere se raznim aršinima. Jedan od njih je i danak u zlatu, koji mi plaćamo. On govori na kako je klizavoj nizbrdici naš životni standard, koliko strmoglavo tonemo od 2010. do danas.

Porezne utaje i drugi marifetluci naših zlatara posebna su priča. Kao i sve veće blještavilo na rukama i grudima pripadnika političkih klanova koji su pokrali ovu zemlju i njene građane gurnuli ka dnu ljudskoga dostojanstva.

Porijeklo njihovih dijamanata i brilijanata je u ispražnjenim seharama običnih građana.

(Dnevni avaz)

Vještački golub Toma Nikolić

Srbijanski predsjednik svojim političkim djelima još ni izbliza nije zaslužio tako lijepe riječi kakve je na njegov račun izrekao Valentin Inzko

Golub se ponekad može pretvoriti u jastreba, iako je u politici mnogo češći obratni slučaj: da se jastreb pretvori u goluba. U stvari, tu metamorfozu jastreb rijetko doživljava svojom voljom. Na to ga najčešće tjeraju sile kojim se mora pokoriti.

Tu negdje skriva se i istina o predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću. Najveći dio svoje dosadašnje karijere on je bio čovjek za svaku vrstu prezira: vatreni nacionalista, karijerista i grubijan, čovjek koji je žmirio i na osnovne moralne norme.

Danas Nikolića hvale i tamo gdje su se donedavno gadili na sami pomen njegovog imena. Lijepim riječima počastio ga je prošle sedmice i Valentin Inzko. On je, kako je navela Press služba predsjednika Srbije, „izrazio duboko poštovanje za stavove i politiku Nikolića, rekavši da on kreira novu arhitekturu na Balkanu“.

Da sam na mjestu Visokog predstavnika, i sam bih pohvalio naznake Nikolićevog političkog zaokreta. Ali mislim da je neukusno govoriti o nekom „dubokom poštovanju“. Najviše što se za Nikolića može reći to je da se popravlja, da napreduje, da će – ako ovako nastavi – možda i uspjeti da izbriše krupne mrlje u svojoj političkoj biografiji i u politici države koju vodi.

Za takav napredak Nikoliću i Srbiji će,međutim, biti potrebno mnogo više dobrih djela od onih koja su dosad učinili. Jasno mi je da međunarodni centri moći, koji su Nikolića primorali da bude razumniji, imaju potrebu da ga pohvalama ohrabre da nastavi u započetom pravcu i da igra onako kako oni žele. Ali bi u tome ipak trebali biti mnogo oprezniji i blaži.

Nije važno samo ohrabrivati Nikolića. Važno je zadržati i dostojanstven odnos prema onima koji su godinama trovani Nikolićevom politikom, među kojim smo i mi u Bosni i Hercegovini. Taj čovjek dugo je bio generator zla, vatreni i slijepi nacionalista koji je našu zemlju želio da izbriše sa geografske karte.

Osobno sam siguran da u njemu sve to i dalje živi i da je on samo glumac kojem je režiser odredio drugu ulogu, režiser kojem on ne smije da se suprotstavi. Stoga njegovo djelo više ne ovisi o njemu nego o volji onih koji mu šapuću u uho. Želim da vjerujem da će ti moćnici biti istrajni i da će spriječiti Nikolića da misli samo svojom glavom. Jedino u tom slučaju i Srbija i BiH i Balkan mogu dobiti pozitivne političke poticaje tokom Nikolićevog predsjedničkog mandata. Ako njegovo ponašanje bude prepušteno samo njegovoj volji, golub će se brzo vratiti u obličje jastreba.

Vidjelo se to i iz jedne ocjene koju je Nikolić iznio pred Valentinom Inzkom. On je istakao da podržava cjelovitost BiH. No, dodao je „da neće dozvoliti, kao što je i predviđeno Dejtonskim sporazumom, da Republika Srpska bude na bilo koji način ugrožena“.

Sve je naizgled čisto i političko korektno. Ali samo naizgled. Jer, ko je to Nikolić da govori kako „neće dozvoliti“ nešto što bi se moglo dogoditi u tuđoj kući? S kojim pravom Srbija, preko svog predsjednika, maše ovakvom prijetnjom?

BiH se već puno napatila sa ovakvim ponašanjem Srbije. Samo licemjerju međunarodne zajednice Beograd može zahvaliti što nije kažnjen za oružanu agresiju na BiH 1992. Zato mnogi u BiH s razlogom imaju primjedbu na citirane Nikolićeve riječi.

Dejtonski sporazum je jasan: RS je nedodirljiva kao entitet unutar BiH. Naša politička pamet dovoljna je da znamo da to moramo poštovati. Ne treba nam Nikolić da na to upozorava. Još manje nam treba sa svojom prijetnjom da on nešto „neće dozvoliti“. Za to ga niko neće ni pitati niti on i njegova država imaju pravo da se u to miješaju.

Oni koji su politički opametili Nikolića trebali bi mu kazati da na takve izjave i apetite zaboravi, da to smrdi po novom uplitanju Srbije u naše unutrašnje poslove. Uslov je, naravno, da oni koji su Nikolića politički urazumili i sami misle da Srbija na to nema pravo.

Na nama je da vjerujemo da svjetski centri moći tako nešto Srbiji ne bi dopustili. No, možemo li u to biti sigurni ako i međunarodni specijalac Valentin Inzko hvali citiranu Nikolićevu izjavu?

(Bosnia Daily)

Šta Komšić zna o Lagumdžiji?

Zašto istražni organi ne zakažu razgovor sa Željkom Komšićem i od njega zatraže da kaže na čemu zasniva svoje optužbe na račun Lagumdžijinog poštenja, čak i da mu daju status zaštićenog svjedoka u eventualnom sudskom postupku

Dvije stvari svađaju političare: sujeta i novac. Lagumdžiju i Komšića posvađalo je ono prvo. A onda je na površinu počelo da isplivava i ono drugo.

Željko Komšić u subotu je optužio svog nekadašnjeg šefa i prijatelja da sve radi za novac i da pri tome ne bira sredstva, sve do reketaških ucjena. Po njegovim riječima, novac je i razlog zbog koje je došlo do kvarenja odnosa na relaciji SDP – SDA. Politički rat u tom slučaju vodio se, kaže Komšić, oko toga ko će biti direktori javnih preduzeća. A zna se i zašto: da bi se iz tih kompanija, koje pripadaju svim građanima Federacije, novac uzimao za stranačke i lične potrebe, bilo u kešu bilo u radnim mjestima na koja se zapošljava rodbina, komšiluk i stranačke pristalice.

Komšić je trenutno najveći kritičar SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Njegov motiv je osveta, zbog čega se ne smije uzimati zdravo za gotovo baš sve što govori. No, drugo je važnije. Komšić je godinama bio uz bok Lagumdžiji. Ako iko zna šta se i gdje prljavo radilo, onda je to on. Stoga njegove „optužnice“ imaju dodatnu snagu. A imale bi još veću kad bi istražni organi prilježnije radili svoj posao.

Zar ne bi bilo normalno, na primjer, da ti organi zakažu razgovor sa Komšićem i da od njega zatraže da kaže na čemu zasniva svoje optužbe za reketarenje, koje izriče na račun Lagumdžije? Zašto Komšić ne bi bio i svjedok u eventualnom pravosudnom postupku?

Taj film teško da ćemo gledati. Prvo, jer istražni organi neće pozvati Komšića na tzv. informativni razgovor. Drugo, zato što bi Željko u tom slučaju povukao ručnu kočnicu, jer u svoj toj prljavštini ni njegove ruke nisu baš čiste. Nije ni Komšić cvjećka za kakvu se predstavlja.

No, i za to bi bilo lijeka kad bi bilo pravosudne volje. Mogao bi Komšić dobiti oprost za svoje grijehe kad bi pristao na status zaštićenog krunskog svjedoka. To su oni kojim se oprašta njihovo učešće u kriminalu, ukoliko potkažu zvjerke veće od sebe.

Ko zna, željan političkog uzleta, možda Komšić ipak pristane i na takvu ulogu. I ne samo on, nego još neki slični njemu, koji su bili blizu političkog kriminala, u kojem se za njihove prste nije zalijepilo previše prljavog novca.

Takvi zaštićeni svjedoci mogli bi postati ključna prevaga u predstojećoj borbi sa korupcijom i kriminalom sponzoriranim iz vrhova vlasti.

Lagumdžija ispada iz federalne vlade

Ukoliko dođe do njenog stvaranja, u novoj Federalnoj vladi sigurno neće biti ministara iz Lagumdžijine stranke, koja je glavni krivac za katastrofalno stanje u našem većem entitetu

Federalna vlada ponovo je tema dana. Govori se o njenoj rekonstrukciji: da ili ne? Da li je pustiti da životari još 15-tak mjeseci ili učiniti napor da se, stvaranjem nove koalicije, pokuša nekako oživjeti ovaj polumrtvi organ?

Da podsjetimo: ovom vladom dominiraju SDP i SDA. Po njenim učincima u posljednje dvije i po godine, to je najlošija poratna vlada većeg BH entiteta. Ključni krivac za njene neuspjehe je SDP, relativni pobjednik izbora koji su održani 2010. godine. Šef ove stranke Zlatko Lagumdžija, koji je narcisoidno umislio da je veliki politički strateg, činio je grešku za greškom. Partnerstvo sa SDA brzo je pretvorio u neprijateljstvo, a potom upropastio i dogovor sa Savezom za bolju budućnost, s kojim je mislio krenuti u stvaranje nove Federalne vlade.

Ono što se zna već mjesec-dva, da Lagumdžija i Radončić više ne pušu u isto jedro, ozvaničeno je u srijedu, kada su zastupnici ove dvije stranke otvoreno zaratili u Parlamentu FBiH. Tako je Lagumdžija ostao sam na brodu na kojem je sve rupe izbušio vlastitom rukom. SDP je sada sam protiv svih. Ukoliko dođe do rekonstrukcije Vlade, novi sastav sigurno će biti bez ministara iz te stranke.

Dilema ima sa drugom po snazi strankom u sadašnjoj Federalnoj vladi. Jasno je da SDA ne želi više da radi sa Lagumdžijom. No, da li to znači da je spremna da se udruži sa SBB-om i HDZ-om, s kojim bi mogla da stvori novu političku većinu? Odgovor na to pitanje još nije poznat, iako je velika vjerovatnoća da će biti upravo tako, da će SDA biti partner i u novoj koaliciji, koja treba da istisne SDP.

Za takav rasplet spremni su i predsjednik FBiH Živko Budimir i potpredsjednik Mirsad Kebo. Prvi je izjavio da će odmah potpisati odluku o raspuštanju sadašnje vlade i zatražio ostavku njenog premijera Nermina Nikšića.

Kebo je bio još radikalniji. On je izjavio „da je rekonstrukcija potrebna i moguća“. I još više: Kebo je procijenio da će ova Vlada, ako ne bude smijenjena, u preostalom mandatnom periodu „samo krasti i odmarati se po svjetskim skijaškim odmaralištima“.

Na kraju, nije bez značaja ni činjenica da je međunarodna zajednica digla ruke od Zlatka Lagumdžije. Pokazalo se to i preko incidenta sa setom antikorupcijskih zakona, koje je pripremio SDP, a na koje je veto stavio evropski predstavnik Sorensen. Lagumdžija se zbog toga razbjesnio. Mediji pišu da je u telefonskom razgovoru sa Sorensenom i Davidijem oštro protestirao, ali da je naišao na zid odbijanja. Vrijeme u kojem je bio miljenik međunarodnih krugova očito je prohujalo.

Sve govori da će narednih dana doći do stvaranja nove federalne koalicije. Ona će ozvaničiti propast Lagumdžijinog koncepta. No, možda je još bitnije pitanje šta u narednih 15-tak mjeseci može učiniti nova Vlada?

Objektivno, BiH i Federacija su u katastrofalnom stanju. Onaj ko bi sada preuzeo kormilo preuzeo bi i gomilu problema. Među njima je i mnogo onih koje je teško riješiti. Stoga se postavlja pitanje motivacije onih koji bi ušli u sastav nove Vlade. Zašto da ulaze u posao koji ne obećava uspjeh?

Odgovor na ovo pitanje znaju lideri stranaka koje se interesuju za stvaranje nove koalicije. Ali ponešto zna i javnost. A to je da na današnjoj političkoj sceni Federacije gotovo da i nema dobrih momaka.

Sadašnja vlast je loše radila i krala. Ali nema nikakvih garancija da bi i njihovi nasljednici bili bolji. No, svakako im treba pružiti priliku da to potvrde ili demantiraju. Od ovoga što Federacija sada ima, lošije ne postoji.

(Bosnia daily)

Građanska (ne)zrelost

Ko će kazniti neodgovorne BiH političare: Tužilaštvo ili građani, kojim je ovaj put oduzeto 45 miliona eura evropske pomoći

Tužiteljstvo BiH pokrenulo je istragu zbog neprovođenja odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“. Portparol ovog pravosudnog organa rekao da je to dovelo do obustave sredstava iz evropskih IPA fondova u iznosu od 45 miliona eura. Time je nanesena velika šteta svim građanima BiH, zbog čega bi, kako misli Tužiteljstvo, neko morao da odgovara. Taj neko zasad se službenim jezikom naziva „nepoznati počinitelj“.

Potez Tužiteljstva, na prvi pogled, zaslužuje aplauze javnosti. Kad se dublje razmotri, međutim, građani nemaju mnogo razloga za ohrabrenje. Da se ozbiljno pozabavilo ovim problemom, Tužiteljstvo je odmah trebalo navesti i imena osumnjičenih osoba. To su zastupnici i delegati parlamenta BiH i njihove stranačke vođe.

Onako kako je počelo, Tužilaštvo BiH ne ulijeva povjerenje da će započeti posao ozbiljno obaviti i dovesti do kraja. Ko zna koliko dugo će im trebati da sačine spisak osumnjičenih. A koliko će potom, ako do toga ikad dođe, Sudu trebati vremena da sve istraži i onda pravično presudi?

Procedure se moraju poštovati. No, ima i slučajeva kad se sve može obaviti lako i brzo. Slučaj o kojem pišem upravo je jedan od njih: tačno se zna ko minira provođenje presude u slučaju Sejdić – Finci. Samo je potrebno odmjeriti čija krivica je veća, a čija manja.

Tu će, naravno, nastati ogromni problemi. Jer, svi politički akteri, i pojedinci i stranke, četiri godine se zaklinju da su upravo oni ti koji ovaj slučaj pokušavaju riješiti, a da to neko drugi koči. Taj drugi optužuje one prve. I tako ukrug i do unedogled.

Umjesto da ih obraduje, ovaj potez Tužiteljstva građane bi mogao dodatno da razljuti. Osim što političari ignorišu svoje obaveze, s njima se poigravaju i pravosudni organi, sa istražnim postupkom koji je unaprijed osuđen na propast.

Ako nije, tome ćemo se radovati. No, mislim da bi ovaj politički kriminal, mnogo prije pravosuđa, mogli i trebali da riješe građani. Oni su ti koji treba da kazne svoje zle gospodare, koji tako lako odbacuju vreću novca, dok njihovi

podanici padaju u bezdan siromaštva.

U tom smislu, mnogo jasnija od Tužilaštva BiH bila je delegacija zemalja Beneluxa, koja je krajem prošle sedmice boravila u Sarajevu.

„U konačnici je na građanima Bosne i Hercegovine da drže svoju političku elitu odgovornom za trenutni zastoj u procesu europskih integracija njihove zemlje“, stoji u zajedničkoj izjavi izaslanstva Beneluxa. Zbog toga su, kako napominju, opći izbori u 2014. od vitalnog značaja za budućnost BiH.

Pomenuta delegacija na ovaj način je direktno pozvala građane da presude onima koji im zagorčavaju život. U najmanjem, oni su nas oštetili za 45 miliona eura koji su trebali da dođu kao poklon iz Brisela. A neće doći.

Ključni potez očito je na građanima BiH. Jedina dilema je da li će se na to čekati još desetak mjeseci, da se na izborima odmjeri kazna za stranke i političare kojim su njihova zemlja i građani posljednja briga u glavi. Možda bi građani sa kaznom trebali i da požure tako što će odmah početi da vrše pritisak na svoju neodgovornu elitu.

Jedna je varijanta da se vlast, pod tim pritiskom, odrekne svojih mandata i raspiše vanredne izbore. Druga je mogućnost da građani uzmu svoju vlast kao neku vrstu talaca, da ih uguraju u parlamentarnu salu i da im, kao što se radi kod izbora Rimskog pape, ne dozvole izlazak prije nego što kroz dimnjak puste dim koji će označiti da su došli do rješenja. I to ne samo za slučaj „Sejdić – Finci“ nego za još niz velikih problema za koje je isključivi krivac lijena, neodgovorna i nesposobna vlast.

Ovakav scenarij izgleda potpuno logično, razumno i demokratično. No, da li su građani BiH dovoljno zreli i spremni da se na ovaj način obračunaju sa svojim gospodarima?

Kad bi o svojoj sudbini razmišljali odgovorno i hrabro, na nogama bi bili već sutra. U krajnjem slučaju, problem bi riješili na narednim izborima. No, ovdje nije problem samo vlast. Problem su i građani koji još nisu naučili da starim lopovima i prevarantima ne povjeravaju nove mandate. Dosad su nekoliko puta padali na tom ispitu građanske zrelosti.

(Bosnia daily)

Prva lasta

Plasman je ključni problem u čijem rješavanju najbolje prolaze veliki međunarodni igrači. A kud će jači od Amerikanaca!

Poželio sam da komentiram neku lijepu vijest. U općem sivilu, obradovali su nas američki investitori, koji su u BiH prepoznali potencijal za svoja ulaganja.

Riječ je, naravno, o dolasku kompanije "Howell Machine" iz Luistona, jedne od vodećih američkih kompanija za proizvodnju, razvoj i promet naoružanja i vojne opreme. Ona će u narednu deceniju upravljati u pet kompanija namjenske industrije u FBiH. U svijetu u kojem nizašta ne postoje potpune garancije ovo, ipak, ulijeva sigurnost u dobro poslovanje tih naših preduzeća.
Danas, naime, ne znači mnogo sposobnost da nešto proizvedete. Plasman je ključni problem u čijem rješavanju najbolje prolaze veliki međunarodni igrači. A kud će jači od Amerikanaca!

Naravno da će i oni u ovim poslovima dobro zaraditi. Ali i nama će preostati mnogo više nego što bismo samostalnim nastupom na tržištu mogli ostvariti.

Ulazak moćne američke kompanije ima još jednu ohrabrujuću dimenziju. Veliki igrači prate jedni druge. Tamo gdje neko uđe u posao, i drugi će to učiniti lakše, bez obzira na to koja je vrsta biznisa u pitanju.

Jedna lasta ne čini proljeće. U našoj općoj depresiji, posebno ekonomskoj, i ona je, ipak, dovoljna za ohrabrenje. Još kad bi vlast, umjesto svojih razmirica i brige o vlastitim džepovima, više mislila o dobrobiti svoje zemlje i građana, uvećala bi se i nada u dolazak jata dobrih vijesti.

Ko zna, možda se i to dogodi, makar nakon narednih izbora na kojim moraju biti kažnjeni oni koji su nas posljednjih godina s niskih grana spustili na još niže.
(Dnevni avaz)

Čojstvo Jove Kapičića

Komunističkog heroja mrze ljudi koji žale za neuspjesima srpske nacionalističke politike, koji obožavaju četničkog kolovođu Dražu Mihailovića i druge koljače koje je upravo Kapičić svojedobno priveo zasluženoj kazni

Nema čovjeka bez grijeha niti ljudskog bića sazdanog samo od vrlina. Vrijednost ličnosti je u razlici između dobrih i loših djela.

Mjereno spomenutim aršinom, Jovo Kapičić časno je odživio svoj vijek. A prošao je, tokom 95 godina života, i Bunu i Bunicu, i slavu i pomrčinu. Doživio je pobjedu svojih ideala, ali je dočekao i prljava vremena, u kojima je rušeno sve ono za šta se u životu zalagao i borio.

Posljednja Jovina bitka vodi se ovih dana, povodom njegovog odlaska sa životne scene. Jedni se u njega zaklinju, drugi ga kite najgorim izrazima.

Oni koji cijene komunističkog generala i narodnog heroja Kapičića, ističu njegovu privrženost slobodarskim idealima, njegovo zalaganje za nacionalnu harmoniju na prostoru bivše Jugoslavije. Oni koji ga mrze, čine to iz istog razloga, ali s drugačijim porivima. To su ljudi koji žale za neuspjesima srpske nacionalističke politike, koji obožavaju četničkog kolovođu Dražu Mihailovića i druge koljače koje je upravo Kapičić svojedobno priveo zasluženoj kazni.

Zbog svog otpora zločinačkoj zavjeri protiv BiH i pokušaju zatiranja bošnjačkog naroda, Kapičić je bio omiljen među bosanskim patriotima. „Ko želi da rastaka Bosnu, dabogda se rastakao od gladi, žeđi, od bolesti, zime i svake druge rabote, jer to raditi je zločin kakav se samo može zamisliti“, rekao je jednom prilikom Kapičić. I dodao da bi danas najradije živio upravo u Bosni, zemlji žrtvi.

Dabome da se mrzitelji naše države, upravo zbog sličnih riječi, koje je godinama javno izgovarao, raduju njegovoj smrti. No, zalud im zluradost! Od nje je neuporedivo jača žalost onih koji su ovoga čovjeka cijenili. On je svoje čojstvo sačuvao do posljednjeg ovozemaljskog dana.

(Dnevni avaz)

Lagumdžija - šampion političkih neuspjeha

I strancima je vrijeme da shvate da je šef SDP-a najveća, i njihova i naša, promašena investicija

Grubost prema nižima i istovremena poniznost prema višima od sebe odlikuje loše ljude i beskrupulozne karijeriste. Oni potčinjene grubo šamaraju dok pred moćnijim poslušno savijaju leđa, uvijek spremni da im očiste cipele.
Ubjedljivi šampion u ovom „sportu“ kod nas je Zlatko Lagumdžija. U SDP-u ga malo ko smije ružno pogledati, a kamoli izraziti drugačije mišljenje. Njegov apsolutizam ruši svu pozitivnu energiju prisutnu u toj stranci. Provodeći Lagumdžijine političke vizije, SDP je napravio najveći haos u poslijeratnoj istoriji BiH.
Puno je ovdje političkih štetočina. Niko nema viziju rješenja, čak ni za tako lagan problem kakav je rješavanje slučaja Sejdić – Finci. Spasonosnom formulom maše jedino šampion licemjerja Zlatko Lagumdžija. To je formula po kojoj njegov posao i zadatak drugih stranačkih lidera treba da odradi neko drugi – međunarodna zajednica!
Ponovio je to Lagumdžija i u petak, kada je u Sarajevu razovarao sa predstavnicima Evropske unije Peterom Sorensenom i Janom Šindelkovom. Umjesto da im ponudi neki prijedlog, šef SDP-a gostima je izdiktirao šta oni treba da urade!   
„Došli smo do jedne tačke u kojoj Evropska komisija treba da bude jasnija u svojim prijedlozima za rješavanje presude u slučaju Sejdić - Finci. Od predsjednika Evropske komisije i međunarodne zajednice očekujem da izađu sa modelom rješenja koji je prihvatljiv za sve“, novinarima je nakon tog sastanka kazao Lagumdžija.
Znajući njegov poltronski karakter, slobodno se može sumnjati u tačnost onoga što je Lagumdžija prenio novinarima. Istini je mnogo bliže da je on, umjesto izraza OČEKUJEM, Sorensenu i Šindelkovoj rekao: MOLIM predsjednika Evropske komisije i međunarodnu zajednicu da izađu sa modelom rješenja!
Prirodno bi bilo da su evropske diplomate upitale svog domaćina da li će se u tom slučaju, ako međunarodna zajednica odradi posao za njega, Lagumdžija odreći barem jedne svoje mjesečne plaće. Da li će se, kako bi to trebao učiniti neko tako jalov, skloniti i sa šefovske pozicije u SDP-u i u Ministarstvu inostranih poslova BiH? Šta će on i svojoj stranci i Bosni i Hercegovini ako jedino rješenje vidi u tome da njegovu i našu kuću uređuju gosti?
Zlatko Lagumdžija ovim nije obrukao samo našu tradicionalnu gostoprimljivost. Ovdje i najsiromašniji domaćin goste dočekuje sa hranom i pićem, spreman da im u svemu pomogne. On se ogriješio i o elementarni princip da svako zarađuje svoju plaću, a ne da naplaćuje tuđi rad.
Zašto se Lagumdžija ovako postavlja?
Vratimo se na početak ovoga teksta i tamo pomenute ljude koji pred jačima od sebe poslušno savijaju leđa, uvijek spremni da im očiste cipele. Lagumdžija je prototip takvog političara. I kad je prije 12 godina došao u državni vrh, to se dogodilo tuđom voljom i trudom. Pod dirigentskom palicom tadašnjeg američkog ambasadora Milera sastavljena je koalicija koja je šefu SDP-a predata u ruke da s njom povede zemlju putem napretka. Znamo da u tome nije uspio. Obrukao je i sebe i svoju stranku.
Priča se ponovila prije 2,5 godine. I tada je SDP-ova vlast instalirana voljom međunarodne zajednice. Ona je podržala nezakoniti izbor federalnih rukovodstava, vjerujući da će Lagumdžija i njegovi partneri krenuti da čine dobra politička djela.
Sad znaju kako su se u tome prevarili. Ključni krivac za sadašnje porazno stanje u BiH upravo je Lagumdžija. Stoga je, sasvim zasluženo, i rejting njegove stranke u javnosti pao na dosad najniže grane. Da se sutra održavaju izbori, SDP bi doživio totalni bankrot.
Lagumdžija je toga svjestan. Zato ponovo pokušava da zaigra na staru kartu, koja mu je već donosila dobitak. A to je da klekne pred međunarodnu zajednicu i da od nje zatraži pojas za vlastito političko spašavanje.

Takve ljude u BiH ne vole. Nadamo se da, nakon svega lošeg što je dosad uradio, isto misle i u OHR-u i u Briselu i u Vašingtonu. I njima je vrijeme da shvate da je, uz Dodika, upravo Lagumdžija ovdje bio najveća, i njihova i naša, promašena investicija.

(Bosnia Daily)

Američka izvidnica

Da li je prerano za zaključak kako SAD ponovo s obje noge stupaju na naše trusno političko tlo?

Stranački lideri, zagnjureni u slučaj „Sejdić - Finci“, u Pragu su malo izdigli glavu iznad vode. Ubrzo ćemo saznati da li je taj pomak uvod u konačno zatvaranje ove politički vrlo delikatne fascikle.

Praški koračić možda nema nikakve veze s iznenadnim kadrovskim pojačavanjem međunarodne grupe za pritisak. No, nikako se ne može ispustiti iz vida da je u glavnom gradu Češke, osim evropskih, iznad glava našoj eliti stajao i jedan američki diplomata. Tamo se, bez pompezne najave, obreo visoki vašingtonski zvaničnik Brajan Ji Hojt (Brian Jee Hoyt).

Ji je u Pragu ručao s našim političarima, ali se između zalogaja razgovaralo i o Sejdiću i Finciju te o drugim aspektima naše nesmirujuće krize. Amerikanac je juče kružio i po sarajevskim kabinetima stranačkih lidera. Prisustvovaće i dvodnevnom zasjedanju PIC-a. Mnogima je to već dovoljno da zaključe kako SAD ponovo s obje noge stupa na naše trusno tlo.

Posljednjih dana uočeno je više znakova koji upućuju na mogući veći američki angažman u BiH. U tom smislu, Ji možda nije ni džoker ni komandos zadužen da u naš posustali motor dolije spasonosnu dozu benzina. On je možda dobio samo ulogu političkog izvidnika, od čije će procjene zavisiti konačna odluka o načinu na koji će se njegova zemlja postaviti u finišu maratonskih pregovora o slučaju „Sejdić - Finci“.

Dobro bi bilo da brzo saznamo odgovor na ove nepoznanice. No, kad već svojim liderima dopuštamo da sve rade natenane, pogotovo smo dužni da strpljenje pokažemo prema onima koji dolaze izdaleka da bi nama pružili svoje dobre usluge.

(Dnevni avaz)

Paprena cijena političkog turizma

Umjesto što ih ugošava u svojim metropolama, Evropska unija bi trebala staviti zabranu na ulazak na svoj prostor svim političkim liderima iz BiH sve dok ne riješe "slučaj Sejdić - Finci"

Sve je skuplje od svađe. Stoga se mora ulagati u političke dogovore i nimalo jeftine sastanke, na kojim se rješavaju ključni državni problemi. Novac koji se troši na prevoz, ishranu, smještaj, dnevnice i druge troškove učesnika tih važnih skupova može se, u slučaju uspjeha, višestruko vratiti. U suprotnom, takva ulaganja dobijaju status promašenih investicija.

Ukoliko ni danas u glavnom radu Češke stranački lideri ne postignu sporazum o provedbi presude u slučaju Sejdić – Finci, taj projekat postaće, osim političkog, i veliki financijski fijasko. Čak i da se dođe do sporazuma, njegovo ugovaranje već je koštalo kao kula od zlata. Potrošeno je previše i vremena i novca, a pri tome su stradali ne samo naši nego i evropski budžeti.

Prošle sedmice u Sarajevu su, na pomenutu temu, dva dana razgovarali domaći i evropski eksperti. Ne zna se koliko je stranaca tom prilikom boravilo u našem glavnom radu i koliko su oni tačno koštali Evropsku uniju ili svoje vlade, ukoliko su ih one financirale.

Domaći eksperti vjerovatno nisu ništa naplaćivali na blagajni, ali jesu u nekoliko navrata prije toga, kada su odlazili u Brisel na istu vrstu sastanaka. Desetine hiljada maraka koštalo je svako od tih putovanja. Sve je to plaćeno iz državne kase u kojoj nema novca ni za solidni ručak, ali očigledno ima za skupa politička putovanja.

Još više od takozvanih eksperata koštali su lideri političkih stranaka, koji Sejdiću i Finciju trebaju poslati veliku zahvalnicu. Oni su im omogućili da o tuđem trošku upoznaju i Brisel i još nekoliko lijepih evropskih gradova, poput Praga, u kojem se danas okupljaju. Tamo će, uz sedam lidera, biti i gomila njihovih savjetnika, tjelohranitelja, prevodilaca...

Kad se sve sabere, slučaj Sejdić – Finci jedna je od najskupljih investicija u poslijeratnoj istoriji BiH. Nadam se da će neka nevladina organizacija sačiniti precizan troškovnik ove političke odiseje. Ozbiljan biznis plan vjerovatno bi tada pokazao da gotovo i da nema zarade koja bi mogla da pokrije toliko ulaganje.

Kad bi bili ozbiljni i pošteni, blagajnici državnih i entitetskih institucija lako bi i sami javnosti predočili cifru o dosadašnjem utrošku, posebno nakon prošlosedmične reakcije parlamentarnog funkcionera Milorada Živkovića. On je odbio da potvrdi plaćanje putnih troškova za današnji odlazak u Prag dvojici parlamentarnih zastupnika.

Novcem se ne razbacuju ni oni koji ga imaju u izobilju. Pogotovo to ne bi smjelo raditi rukovodstvo jedne jako siromašne zemlje, kakva je BiH. Ona se neprestano zadužuje kako bi ostala u životu. Penzioneri su u dubokom siromaštvu. Stotine hiljada ljudi je nezaposleno. Trećina onih koji rade, svoje plate ne primaju redovno. Novca nema ni za najteže socijalne i zdravstvene slučajeve.

Neko će reći da ovo zvuči kritizerski ili populistički. Ali, zar rukovodstva najbogatijih i najmoćnijih kompanija svijeta svoje dogovore najčešće ne obavljaju bez fizičkog okupljanja? Zar se o milionskim projektima i potezima ne dogovaraju posredstvom video-konferencija, pomoću Skype ili Viber programa?

Tako radi ozbiljan i odgovoran svijet. Nažalost, vlast u BiH ne spada u tu vrstu ljudi. Oni nemaju nimalo osjećaja za javni novac, za odgovornost prema onima koji svojim radom i porezima pune budžete koji se, kako vidimo, troše rasipnički.

Dio odgovornosti za previsoke troškove dogovaranja oko provedbe presude u slučaju Sejdić – Finci snosi i Evropska unija. Naši političari u Brisel, Prag i drugdje ne putuju nepozvani. Rezultat je to evropske želje da se nešto u tom slučaju pomakne naprijed. No, zar ne bi bilo bolje da Brisel preduzme znatno ozbiljniji potez, koji bi bio prikladniji prema političarima koji ne žele da riješe ni tako jednostavan zadatak kakav je slučaj Sejdić – Finci. Unija bi trebala staviti zabranu na ulazak na svoj prostor svim političkim liderima iz BiH koji su zaduženi da ovaj slučaj riješe, sve dok ne donesu konačnu odluku.

To bi dalo željeni rezultat puno prije od ovoga što se sada praktikuje. A valjda  nije nevažno ni to da bi Brisel za ovakvu odluku pobrao gromoglasan aplauz ogorčenih građana BiH, kojim će Unija zadugo ostati neispunjena želja?

(Bosnia Daily)