(05. 02. 2016.) Legendarna Fatma nije dočekala žute dunje iz Stambola, kao ni nesrećni Peđa prsten na ruci svoje ljubljene inovjerke iz Prnjavora. Između njih, u stoljetnom razmaku, bilo je i vremena bez zabranjene ljubavi, cvjetali su čak i “mješoviti brakovi”. No, uskogruđe i netrpeljivost imaju ružan običaj da se vraćaju na mjesto zločina, u ovu nesrećnu zemlju koja nikako da prebrodi vrtloge svojih vjerskih i nacionalnih razlika
*********************************************************************************
Lijepa Fatma mlada je, nekad davno, otišla pod zemlju, bolna od ljubavi - zabranjene. “Žute dunje” o njenoj hudoj sudbi i danas pjevaju po svadbama i dernecima ili za stolom za kojim se društvo podnapije, pa krene s tihim, tužnim pjesmama, zakozvanim “stolovačama”. U piću se u ljudima obično probudi neka prirođena melanholija i svečana tuga, kao i u samoći, kad misli vrludaju trnovitim poljima vazda napaćene ljudske duše. Tad se i nariču te tugaljive pjesme.
Tehnika je dala da se sad bez imalo muke pjesma o Fatmi začas nađe u vašim ušima: na internetu otvorite Youtube i eto Indexa, eto Davorinovog glasa, eto iz davnina u današnjicu vraćene Fatmine zle sudbe, zbog koje je presvisnula, a njen ljubljeni iz Stambola zadocnio sa žutim dunjama koje je pred smrt zaželjela. Nije tad bilo “Turkish airlinesa”, a Carigrad dalek i predalek, i tamo i natrag...
Zanimao sam se za nastanak ove pjesme, za “dušmane” koji mlađahnoj muslimanki, za turskoga vakta, ovdje negdje ne dadoše da pođe za svog voljenog. Ponešto sam i saznao. Tekst i muziku za "Žute dunje" prepisao je čuveni plagijator Goran Bregović, i to iz sevdalinke "Voljelo se dvoje mladih", stihom kojim izvorna pjesma i počinje. Kolekcionari i danas imaju original na albumu Himze Polovine, pod nazivom "Narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine", snimljenom 1972. godine.
Za ovu pjesmu se tvrdilo da potiče iz Hercegovine. No, ostade nam da nagađamo ko bijahu ti “dušmani” što Fatmu prebrzo u grob otjeraše, a njenoga đuvegiju u očaj. U svakom slučaju, pouzdanog traga nema.
Sudeći po običajima koji su vladali u osmanlijskim vremenima na ovom prostoru, svojoj kćeri-jedinici presudili su njeni roditelji. Nije se tada moglo stupiti u brak bez očevog i majčinog pristanka. A po svačemu se pri tome prebiralo ne bi li se donijela “pravilna” odluka. U Fatminom slučaju, nažalost, kockice se ne složiše dobro: đuvegija ne bijaše po mjeri djevojčine familije; da li zbog imetka ili možda zbog (ne)ugleda njegove porodice, može biti i da se radilo o bekriji i pustahiji kojem se fina cura nije mogla povjeriti u bračnu vezu...
Jedino što se može namah isključiti iz potrage za razlogom zbog kojeg je ta ljubav zabranjena, to je vjerski faktor. Neki promil vjerovatnoće možda i postoji, ali baš neznatni, da Fatmu ne dadoše jer ljubimac njenog srca ne bijaše musliman. I kadija je u taj vakat zabranjivao tzv. mješovite brakove, a kamoli roditelji. I mladež je to znala, pa su se jedni drugih klonili.
Možda ni Fatma ni taj njen delija nisu nikad ni hodili hercegovačkom ni bosanskom zemljom; oni su možda samo metafora jednog vremena i njegovih običaja, simbol zabranjene ljubavi koje je, valjda, otkako i samog ljubovanja. I biće tog nepreporučljivog voća sve dok je takvih običaja, dok je, pogotovo, među ljudima vjerskih, nacionalnih i drugih nepremostivih međa, dok je mržnji i objeda, uskogruđa i netrpeljivosti.
Dvadeset i prvi je vijek. Zemlja ista, isti i “dušmani”. Na nosilima put vječnog počivališta ne odnesoše ovih dana djevojku nego mladića. Predrag mu je ime, Dujaković prezime, Peđom su ga zvali. Srpsko momče iz sela kod Prnjavora ljubovalo sa Bošnjakinjom iz obližnjeg naselja, kažu i više od “šest mjeseci il’ godinu”, čitavih deset. Viđalo ih skupa, i kraj rijeke i po kafićima. Al’ kad htjedoše da se uzmu, njezini joj ne dadoše. Po dvije sedmice su je znali u kuću zatvarati da ne bi išla na sastanke sa svojim iskušenjem.
Ne dadoše, da se sudbina još jače opečati, ni njegovi. A onda, domeće “dobro informisana čaršija”, curi sve dojadi pa nađe drugoga.
Možda ste to ovih dana čitali po internet portalima. Momak je, svojom voljom, završio na vješalima. S tabletama mu jednom nije pošlo za rukom, dva mjeseca ranije, ali mu omču s vrata, koju je sam obvio, u nedjelju niko ne stiže skinuti. I sad prnjavorska čaršija bruji o tragičnom kraju jedne zabranjene ljubavi, za koju se dugo govorkalo da će baš tako skončati. Jer, gadan je ovo vakat: muslimanke i pravoslavce, Srbe i Bošnjakinje ovo vrijeme ne voli sastavljati. Šta ne voli - ne da, ni za živu glavu! Dejtonski mir naizgled caruje, ali na “frontu” ipak padaju nove mrtve glave.
Peđina nije prva. Hajde reci da će biti posljednja! Ko će iskontrolisati mladalačke poglede, srca namagnetisana jedno prema drugom, emocije koje za realnost i ne haju. Što roditelji što “dušmani”, mnoge ipak uspiju da “opamete”. No, u žitu se vazda nađe i “kukolja”. Zavrli za ljubav, pa ih ni Unprofor ne rastavi, može samo grob ili mezar.
Ko zna, ako onog “svijeta” stvarno ima, možda se Fatma i Peđa tamo susretnu. Možda se, brat i sestra po hudoj sudbini, jedno drugom do mile volje izjadaju i skupa gorko isplaču. Ona zna zakone onoga vakta, njemu su poznate gadosti vremena u kojem sada živimo.
Ono između njih, duh nataloženih stoljeća, to se, pak, može susresti u sjećanjima, knjigama, pismima, pjesmama, izvještajima i predanjima koja, sva odreda, kazaju da je Bosnom i Hercegovinom vazda carovalo, nekad više nekad manje, pravilo tzv. zabranjene ljubavi. I ne bilo kakve nego one između osoba drugačije vjere i nacije.
Bijaše, tako, i vakat kad “tuđu” curu nisi smio ni pogledati. Već je to bilo grijeh; znaju to oni kojim su poznate okolnosti nastanka besmrtne Šantićeve “Emine”. Odmah po njenom pojavljivanju u jednom književnom časopisu (1903. godine) puče bruka po Mostaru. Stihovi kazuju - zašto:
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...
Takvo to bijaše vrijeme, ni za pomisliti na “mješovitu” ljubav. Uvrijedljivo je čak bilo, za uglednog imama Sefića - čija kćerka bijaše u pitanju - već to da neki “vlah” iz potaje motri na njegovu kći. Znao je to dobro Aleksin stariji brat Pero, prvi među tadašnjim mostarskim trgovcima-Srbima, koji ga je dobro izružio i natjerao da se izvine zbog svoga “zlodjela”.
U knjizi “Mostarenje” Miše Marića nalazi se dio tog navodnog razgovora između Alekse i Pere:
“Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako je, a bogami i čaršija sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci?
Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti bi malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. Obraz, razumiješ li? Od kada je đed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije…
A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta stek'o, k'o da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o, opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati, vikao je brat Pero, glava kuće.
Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san… Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći, odgovorio je Aleksa.”
Tako svjedoči Mišo Marić. Pričali su mu o tom čuvenom skandalu i rodbina i potomci lijepe Emine Sefić, udate Koluder, koja je rodila čak trinaestero djece.
Pjesnikov je grijeh bio što je virio kroz tarabe, tu ljubavi ne bijaše ni od iladžeta. No, i virenje pravoslavca u muslimansku bašču, kojom hodžina kćer hoda, bilo je grijeh. Koliko li ih je virilo, koliko ih se zaljubilo, koliko ih je propatilo, koliko ih je međusobno i pokoju riječ razmijenilo, to samo nebesa znaju. Možda je i taj vakat imao svoju Fatmu ili svoga Peđu, ko će da zna, koji su presvisnuli od zabranjene ljubavi kojoj nisu mogli da odole.
No, pomaknimo malo kalendar ka vremenu u kojem je Tito svodio naše račune, a BiH sva bila u socijalističkom zanosu. Bratstvo i jedinstvo bijaše formula kojoj ni Ajnštajn nije smio mahanu da nalazi. I braku, takozvanom “mješovitom”, tada izrastoše krila. Procjenjivalo se da je u našoj zemlji, tadašnjoj Yu republici, svaki četvrti brak bio između pripadnika različitog etnosa i vjere.
Nije da smetnji i tad nije bilo. Ali, naljute se roditelji i rodbina, pa se onda, neko brže neko sporije, odljute i prihvate “činjenicu”. Pa, i unuka jednoga reisa udala se za hrišćanina! Otac joj to, doduše, nikad nije halalio, a majka je, po njegovim navodima u knjizi koju je objavio, prerano je preselila na ahiret upravo zbog traume koju joj je kćer priredila.
Po principu: Rugala se ruga, da joj bude druga, ocu se vratilo što je takve brakove smatrao - poganim! Inače je bio revnosni registrator sadržaja čitulja objavljivanih u tadašnjem “Oslobođenju”. Dijelio ih je na čiste i na “zapoganjene”. U ovim drugim bi se, među ožalošćenima, našlo neko hrišćansko prezime.
I dočeka taj nesretnik da se i njegova smrtovnica “zapogani”, ako su potomci uopšte smjeli u nju da unesu njemu toliko mrski podatak i činjenicu (“sramotu”) koju svojoj kćeri nikad nije oprostio. A i ja dočekah da osnovnu školu koju sam nekad pohađao prozovu njegovim imenom. Bože sakloni!
O izazovima, ljepoti, ali i anatemi koja je na njih bacana od “dušmana”, mogu govoriti samo oni koji su stupili u tzv. mješoviti brak. Svašta se tu znalo izdurati, pogotovo kad se točak istorije ponovo okrenuo unatrag. Opet nam, nakon “crvenih vremena”, u BiH nadođe plima nacionalizma iz Srbije i Hrvatske, uhvati se korijen i ovdje, krenuše rat, stradanje, mržnje i diobe, ubijanja i egzodusi.
Danas se procjenjuje da je preko 70% ljudi iz “mješovitih brakova” napustilo BiH tokom rata. Kanada je, na primjer, primala sve koji su je zamolili da dođu, a mogli su papirima dokazati da su iz te ugrožene “vrste”. Jer, ne samo da to ponovo postade zabranjena ljubav, nego krenu i istraga prošlosti, objede i svakovrsno omalovažavanje ranije “zapoganjenih” bračnih veza.
Neko će se odmah sjetiti, a ko neće neka zna da je tako bilo, jednog vrlog sarajevskog intelektualca, neko vrijeme čak i ministra u Vladi BiH, koji je djecu iz tih brakova proglasio za - kopilad! E, sretnem ja njega, odmah nakon rata, i pitam ga je li to stvarno rekao, spreman da mu gubicu razbijem na licu mjesta. Nećeš mi, smradu ljudski, djecu vrijeđati! On se unezgodi, spusti pogled i kaže: Rat je bio, svašta se po glavi mutilo, izletilo mi. Ne mislim više tako!
Hajde, praštaj čovjeku ako je već došao tobe! A izgleda da jeste, nikad poslije rata ništa tako pogano nije izrekao. Možda je izvukao veliku pouku.
No, i bez njega, mrko vrijeme dođe za “kopilad” i njihove roditelje. Ne tuku, ali vidiš da bi voljeli da toga nema. Pa se trude, kad već unazad ne mogu da spriječe, da tu “gadost” bar u budućnosti onemoguće.
Što jest - jest, ide im za rukom, i u bošnjačkom i u srpskom i u hrvatskom dvorištu. Galame nekakvi Srbi “da se više ne može zajedno”, otpovrću Hrvati “da treba čuvati čistotu nacije”, a Bošnjaci domeću na svoj način. Jedan od njih grunu najkrupnijim kalibrom. Kaže: draži mi je Musliman iz Malezije nego kršćanin iz komšiluka!
Gospode, kako se to nakoti toliko dvonožne stoke! Hajde se od tog zla nekako odbrani, jer nasrću kao ose. Pa se čovjek u samoodbrani uvlači u sebe, sklanja se od te ljudske divine, čudom se čudi, ćuti, počinje i sam ponekad niz rijeku da plovi, smišlja razna lukavstva.
Ne znam kad sam toliko obrukao svoj intelekt kao tog jutra, prije desetak godina, kad me momci u obližnjem kafiću navukoše na tanak led; mene, koji dobro znam kako se danas živi.
Elem, kaže Mirkec, konobar, na moje pitanje šta ga je to skrhalo pa jedva kafu nosi: Ma, do jutra smo bili u Lukavici, u disku. Jedva sam satak oči uspio da sklopim.
A ja, bez razmišljanja, lupim k’o onaj Maksim po nekadašnjoj diviziji: Šta ćete, bolan ne bio, u Lukavici, pored ovakvih disko-klubova u Sarajevu!
On se malo nagnu nad mene, pa polušapatom prozbori: Ma, znate čika-Vlasta, cure tražili: Jovo, Peđa i ja. Nema za nas “plijena” u Sarajevu, svako se svoga jata fata.
Tad mi klikeri proradiše i shvatih ono što inače dobro znam. I Sarajevo se nacionalno učahurilo, počelo se dobro mjerkati kako ti je ime i prezime. A hrišćana baš ne ostade mnogo, nije neki izbor: u Lukavici je Srpkinja neuporedivo više, pa i sarajevska srpska omladina tamo traži svoju djevu, prvo za zabavljanje, potom i za brak. Baš sam glupav, promrsih sam sebi u bradu.
Ali svako pravilo dušu dade za izuzetak. Neuništivi su ti “mješoviti” tupamarosi. Ipak ih i danas ima. No, koliko i po koju cijenu, posredno svjedoči činjenica da vijesti o “takvom” događaju prenose i svjetski mediji. Znaju oni šta se kod nas zbiva i da je mješoviti brak rijedak kao i utakmica na kojoj Mesi ili Ronaldo ne postignu nijedan gol.
Agencija AFP je, na primjer, 2013-te objavila prilog o Sandri i Rusmiru Zaimoviću, koji su potom prenijeli brojni svjetski mediji. Sandra je katolkinja - Hrvatica, a njen suprug Rusmir je musliman - Bošnjak, no to njima dvoma nije bitno, jer stavljaju ljubav ispred svega. Dokaz tome je, kako piše AFP, njihovo dijete. Oni proslavljaju i Božić i Bajram i svakom blagdanu se podjednako raduju. A nije ih stid ni da o tome govore za medije.
Ne znam da sam ikad napisao ovako dug tekst. I još bih mogao da pišem, da podsjećam, da poredim, da kudim i naričem, da šetam kroz šarenu baštu naše prošlosti. Duboko me dirnula sudbina zlosretnog Predraga Dujakovića, nove žrtve na starom “frontu” našeg uskogruđa, netrpeljivosti, jada i ljudske bijede od koje se ovdje prečesto zna oboliti.
Sudbina htjede da za mjesto ovog žalosnog događaja izabere nikog drugog do - Prnjavor! A prije rata bijaše to upravo onaj grad u Jugoslaviji, čuven i u cijeloj Evropi, sa rekordnim brojem pripadnika različitih nacija i etničkih grupa: čak 25. Tu se baš živjelo kosmopolitski.
Nekad bilo. Sad se samo spominjalo!
Nekad bilo. Sad se samo spominjalo!
