30. 12. 2013.

Čuvajte se "trojanskih konja"

BiH ne bi bila prva zemlja u kojoj su građanski nemiri doveli do još lošijeg stanja od onog zbog kojeg se masovno izlazilo na ulice

 

Bosna i Hercegovina vjerovatno će se naredne godine naći u vrtlogu socijalnih nemira. Izgleda da nema drugog načina za kroćenje neodgovorne i kriminalizirane vlasti i skretanje države sa lošeg puta kojim ide. Masa mora disciplinirati svoju vlast i natjerati je da se brže dogovora o političkim rješenjima te da glavnu energiju usmjeri ka projektima za ekonomsko oživljavanje, obuzdavanje korupcije i pravedniji socijalni poredak.
Nemira će vjerovatno biti. No, u kom će oni smjeru otići i šta će donijeti, to je zagonetka na koju se mora gledati sa krajnjim oprezom, pa i strahom. Za tu utakmicu ne pripremaju se samo nezadovoljni građani. Intenzivne pripreme vrši i etnička oligarhija koja vlada ovom zemljom. Njen cilj je da te nemire kanalizira u svoju korist, da otupi njihovu oštricu i da ih pretvori u nerede zbog kojih će građani zažaliti što su ikad podigli glas protiv svoje vlasti.
Pri tome ne mislim samo na policijsku i drugu represiju. Bosanska oligarhija je mudra i pokvarena. Među nezadovoljnike ona već intenzivno ubacuje „trojanske konje“, svoje plaćenike i provokatore, ljude koji imaju zadatak da masu zavaraju i zavedu na pogrešan put. Neki od tih ljudi pojaviće se i u prvim redovima, kao vođe. Uglavnom su to sindikalni funkcioneri, ali i vođstva nekih nevladinih organizacija. One su dobrim dijelom srasle sa političkim vrhovima i njihovim interesima.
Ključni uslovi za uspjeh građanskog otpora i potencijalnih socijalnih nemira su masovnost, kvalitet i ozbiljnost njihove organizacije.
Prvi uslov, masovnost, svakako je najvažniji. Svi dosadašnji protesti padali su upravo na tom ispitu. Od radnika i studenata do penzionera i ratnih veterana, koji su najčešće galamili na vlast, niko nije uspio da sakupi dovoljno brojnu gomilu od koje bi se vlasti zatresle gaće. Zato ni njihovi protesti nisu imali značajniji odjek.
Očekuje se da će u 2014. godini nezadovoljnici biti hrabriji i spremniji da rizikuju. Protesti traže hrabrost i upornost, ponekad i grubost, ali i sposobnost da se prepoznaju izdajnici u vlastitim redovima. To su politički plaćenici, provokatori i prevaranti koje vlast, svuda i uvijek, ubacuje u masu koja joj se protivi.
Kad krenu nemiri i protesti, njihovi akteri moraju da stvore svoju „službu bezbjednosti“. Njen je zadatak da proteste drži u granicama zakona, da spriječi divljanje, uništavanje imovine i slične oblike vandalizma kakve viđamo na sličnim skupovima i u najrazvijenijim zemljama svijeta.
Nemiri su šansa, ali i opasnost. Njihova loša organizacija i moguća anarhija još bi pogoršali ionako katastrofalnu situaciju. To bi stvorilo povode za još grublje poteze vlasti, posebno njenih bezbjedonosnih struktura. Također, vlast bi u ruke dobila posao kojeg bi se rado prihvatila: da se bavi nemirima i neredima, a ne razlozima zbog kojih do njih dolazi. Time bi u stranu opet bili odgurnuti ključni društveni problemi. Bavili bismo se posljedicama, a ne uzrocima.
Sve se u životu uči, pa i suprotstavljanje lošim vladarima. BiH u tome nema gotovo nikakvog iskustva. Bilo je ovdje mnogo protesta i štrajkova, ali prava vještina u pružanju socijalnog i političkog otpora još nije stečena u mjeri koja je potrebna za uspješnost ovog vida masovnog angažmana građana. Biće potreban niz protestnih akcija, koje će ostati bez rezultata, da bi tek potom počeli da pristižu željeni i potrebni učinci. Hoće li građani imati tu vrstu upornosti?
Protesti i nemiri naša su neminovnost. No, nema nikakve garancije da se oni, umjesto pokretača pozitivnih promjena, neće pretvoriti u novi, dodatni problem na plećima ove ionako slabašne države. BiH ne bi bila prva u savremenom svijetu u kojoj su socijalni nemiri i politički protesti doveli do još lošijeg stanja od onog zbog kojeg su ljudi masovno izlazili na ulice.
(Bosnia Daily)

28. 12. 2013.

Đon obraz

Korumpirane „velikane“ treba provesti kroz čaršiju i ispljuvati kao najgoru hrđu


Svako radno mjesto u državnom sektoru ima svoju cijenu. Najmanja je pet, a seže i do desetina hiljada maraka, od čistačica u školama do rukovodećih položaja.
Kad bi se sabrao sav promet koji je dosad ostvaren u ovom „biznisu“, saldo bi dosegao stotine miliona KM. Pomna istraga pokazala bi i ko su šampioni korupcije, koji su tokom svojih višegodišnjih mandata u javnim i sličnim preduzećima naprimali svu silu „kovertaša“.
U najužem krugu kandidata za ovu titulu svakako je i višegodišni direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) Faris Gavrankapetanović. No, prijava koja je protiv njega podnešena, među ostalim i za nezakonito zapošljavanje, kiseli se u nadležnom tužilaštvu već šest godina.
Nakon što su u Tuzli uhićeni federalni poslanik Midhat Osmanović i direktor Zavoda za zdravstveno siguranje TK Velid Torić, javnost očekuje da isti aršin bude primijenjen i na njihovu braću po nemoralu, ma gdje se oko nas nalazili. Pomenuti dvojac nije jedini koji bi, osim po važećim zakonima, trebalo kazniti i po drevnim običajima: provesti ih kroz čaršiju da ih ljudi pošteno ispljuju!
Korumpirani „velikani“ najcrnja su vrsta ološa. Kako reče ministar sigurnosti Radončić, zapošljavanje za novčanu proviziju je „najodvratnija vrsta korupcije i treba je nemilosrdno sankcionirati“.
Torić i Osmanović već su obrukani. Ni Gavrankapetanović ne može mirno spavati. Na Radončiću i službama koje koordinira sad je da noćnu moru prirede još mnogima koji su, poput pomenutih, đonove sa cipela davno prebacili na obraz. Javnost će to znati cijeniti.
(Dnevni avaz)

25. 12. 2013.

Danak u zlatu

Suočeni s galopirajućim siromašenjem, građani posežu i za porodičnim riznicama uspomena iz kojih se vade dukati i šorvani, zlatni i drugi nakit, čak i ženidbeno prstenje


U tri posljednje godine BiH je uvećala izvoz zlata za čak 70 puta! Sa 580 hiljada maraka, izvezenih 2010., skočili smo do 34 miliona KM, samo u prvih devet mjeseci ove godine.
Najveći svjetski proizvođači plemenitih kovina, Južna Afrika i Rusija, nemaju razloga da nam zavide na ovim ciframa. Njihov izvoz je mjera za uspjeh; naš je mjera za bijedu! Spomenuti milioni, naime, ne potječu iz naših rudnika nego iz porodičnih sehara i sefova. Suočeni s galopirajućim siromašenjem, građani posežu i za porodičnim riznicama uspomena. Iz njih se vade dukati i šorvani stari i po tristo godina, zlatni i drugi nakit, čak i ženidbeno prstenje.
Usta ne pitaju za uspomene. Ako plaće i druga primanja ne mogu da ih napune, rasprodaje se imovina. Krčmi se zemlja, kuće, automobili, na kraju i obiteljski nakit. Pri tome se ni za cijenu mnogo ne pita. Dobija se onoliko koliko nude zlatari i drugi otkupljivači, koji se u BiH množe poput gljiva poslije kiše. Možete biti srećni ako za zlatni nakit od njih dobijete trećinu stvarne vrijednosti. 
Siromaštvo i besparica mjere se raznim aršinima. Jedan od njih je i danak u zlatu, koji mi plaćamo. On govori na kako je klizavoj nizbrdici naš životni standard, koliko strmoglavo tonemo od 2010. do danas.
Porezne utaje i drugi marifetluci naših zlatara posebna su priča. Kao i sve veće blještavilo na rukama i grudima pripadnika političkih klanova koji su pokrali ovu zemlju i njene građane gurnuli ka dnu ljudskoga dostojanstva.
Porijeklo njihovih dijamanata i brilijanata je u ispražnjenim seharama običnih građana.
(Dnevni avaz)

24. 12. 2013.

Vještački golub Toma Nikolić

Srbijanski predsjednik svojim političkim djelima još ni izbliza nije zaslužio tako lijepe riječi kakve je na njegov račun izrekao Valentin Inzko


Golub se ponekad može pretvoriti u jastreba, iako je u politici mnogo češći obratni slučaj: da se jastreb pretvori u goluba. U stvari, tu metamorfozu jastreb rijetko doživljava svojom voljom. Na to ga najčešće tjeraju sile kojim se mora pokoriti.
Tu negdje skriva se i istina o predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću. Najveći dio svoje dosadašnje karijere on je bio čovjek za svaku vrstu prezira: vatreni nacionalista, karijerista i grubijan, čovjek koji je žmirio i na osnovne moralne norme.
Danas Nikolića hvale i tamo gdje su se donedavno gadili na sami pomen njegovog imena. Lijepim riječima počastio ga je prošle sedmice i Valentin Inzko. On je, kako je navela Press služba predsjednika Srbije, „izrazio duboko poštovanje za stavove i politiku Nikolića, rekavši da on kreira novu arhitekturu na Balkanu“.
Da sam na mjestu Visokog predstavnika, i sam bih pohvalio naznake Nikolićevog političkog zaokreta. Ali mislim da je neukusno govoriti o nekom „dubokom poštovanju“. Najviše što se za Nikolića može reći to je da se popravlja, da napreduje, da će – ako ovako nastavi – možda i uspjeti da izbriše krupne mrlje u svojoj političkoj biografiji i u politici države koju vodi.
Za takav napredak Nikoliću i Srbiji će,međutim, biti potrebno mnogo više dobrih djela od onih koja su dosad učinili. Jasno mi je da međunarodni centri moći, koji su Nikolića primorali da bude razumniji, imaju potrebu da ga pohvalama ohrabre da nastavi u započetom pravcu i da igra onako kako oni žele. Ali bi u tome ipak trebali biti mnogo oprezniji i blaži.
Nije važno samo ohrabrivati Nikolića. Važno je zadržati i dostojanstven odnos prema onima koji su godinama trovani Nikolićevom politikom, među kojim smo i mi u Bosni i Hercegovini. Taj čovjek dugo je bio generator zla, vatreni i slijepi nacionalista koji je našu zemlju želio da izbriše sa geografske karte.
Osobno sam siguran da u njemu sve to i dalje živi i da je on samo glumac kojem je režiser odredio drugu ulogu, režiser kojem on ne smije da se suprotstavi. Stoga njegovo djelo više ne ovisi o njemu nego o volji onih koji mu šapuću u uho. Želim da vjerujem da će ti moćnici biti istrajni i da će spriječiti Nikolića da misli samo svojom glavom. Jedino u tom slučaju i Srbija i BiH i Balkan mogu dobiti pozitivne političke poticaje tokom Nikolićevog predsjedničkog mandata. Ako njegovo ponašanje bude prepušteno samo njegovoj volji, golub će se brzo vratiti u obličje jastreba.
Vidjelo se to i iz jedne ocjene koju je Nikolić iznio pred Valentinom Inzkom. On je istakao da podržava cjelovitost BiH. No, dodao je „da neće dozvoliti, kao što je i predviđeno Dejtonskim sporazumom, da Republika Srpska bude na bilo koji način ugrožena“.
Sve je naizgled čisto i političko korektno. Ali samo naizgled. Jer, ko je to Nikolić da govori kako „neće dozvoliti“ nešto što bi se moglo dogoditi u tuđoj kući? S kojim pravom Srbija, preko svog predsjednika, maše ovakvom prijetnjom?
BiH se već puno napatila sa ovakvim ponašanjem Srbije. Samo licemjerju međunarodne zajednice Beograd može zahvaliti što nije kažnjen za oružanu agresiju na BiH 1992. Zato mnogi u BiH s razlogom imaju primjedbu na citirane Nikolićeve riječi.
Dejtonski sporazum je jasan: RS je nedodirljiva kao entitet unutar BiH. Naša politička pamet dovoljna je da znamo da to moramo poštovati. Ne treba nam Nikolić da na to upozorava. Još manje nam treba sa svojom prijetnjom da on nešto „neće dozvoliti“. Za to ga niko neće ni pitati niti on i njegova država imaju pravo da se u to miješaju.
Oni koji su politički opametili Nikolića trebali bi mu kazati da na takve izjave i apetite zaboravi, da to smrdi po novom uplitanju Srbije u naše unutrašnje poslove. Uslov je, naravno, da oni koji su Nikolića politički urazumili i sami misle da Srbija na to nema pravo.
Na nama je da vjerujemo da svjetski centri moći tako nešto Srbiji ne bi dopustili. No, možemo li u to biti sigurni ako i međunarodni specijalac Valentin Inzko hvali citiranu Nikolićevu izjavu?

(Bosnia Daily)

22. 12. 2013.

Šta Komšić zna o Lagumdžiji?

Zašto istražni organi ne zakažu razgovor sa Željkom Komšićem i od njega zatraže da kaže na čemu zasniva svoje optužbe na račun Lagumdžijinog poštenja, čak i da mu daju status zaštićenog svjedoka u eventualnom sudskom postupku


Dvije stvari svađaju političare: sujeta i novac. Lagumdžiju i Komšića posvađalo je ono prvo. A onda je na površinu počelo da isplivava i ono drugo.
Željko Komšić u subotu je optužio svog nekadašnjeg šefa i prijatelja da sve radi za novac i da pri tome ne bira sredstva, sve do reketaških ucjena. Po njegovim riječima, novac je i razlog zbog koje je došlo do kvarenja odnosa na relaciji SDP – SDA. Politički rat u tom slučaju vodio se, kaže Komšić, oko toga ko će biti direktori javnih preduzeća. A zna se i zašto: da bi se iz tih kompanija, koje pripadaju svim građanima Federacije, novac uzimao za stranačke i lične potrebe, bilo u kešu bilo u radnim mjestima na koja se zapošljava rodbina, komšiluk i stranačke pristalice.
Komšić je trenutno najveći kritičar SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Njegov motiv je osveta, zbog čega se ne smije uzimati zdravo za gotovo baš sve što govori. No, drugo je važnije. Komšić je godinama bio uz bok Lagumdžiji. Ako iko zna šta se i gdje prljavo radilo, onda je to on. Stoga njegove „optužnice“ imaju dodatnu snagu. A imale bi još veću kad bi istražni organi prilježnije radili svoj posao.
Zar ne bi bilo normalno, na primjer, da ti organi zakažu razgovor sa Komšićem i da od njega zatraže da kaže na čemu zasniva svoje optužbe za reketarenje, koje izriče na račun Lagumdžije? Zašto Komšić ne bi bio i svjedok u eventualnom pravosudnom postupku?
Taj film teško da ćemo gledati. Prvo, jer istražni organi neće pozvati Komšića na tzv. informativni razgovor. Drugo, zato što bi Željko u tom slučaju povukao ručnu kočnicu, jer u svoj toj prljavštini ni njegove ruke nisu baš čiste. Nije ni Komšić cvjećka za kakvu se predstavlja.
No, i za to bi bilo lijeka kad bi bilo pravosudne volje. Mogao bi Komšić dobiti oprost za svoje grijehe kad bi pristao na status zaštićenog krunskog svjedoka. To su oni kojim se oprašta njihovo učešće u kriminalu, ukoliko potkažu zvjerke veće od sebe.
Ko zna, željan političkog uzleta, možda Komšić ipak pristane i na takvu ulogu. I ne samo on, nego još neki slični njemu, koji su bili blizu političkog kriminala, u kojem se za njihove prste nije zalijepilo previše prljavog novca.
Takvi zaštićeni svjedoci mogli bi postati ključna prevaga u predstojećoj borbi sa korupcijom i kriminalom sponzoriranim iz vrhova vlasti.

20. 12. 2013.

Lagumdžija ispada iz federalne vlade

Ukoliko dođe do njenog stvaranja, u novoj Federalnoj vladi sigurno neće biti ministara iz Lagumdžijine stranke, koja je glavni krivac za katastrofalno stanje u našem većem entitetu


Federalna vlada ponovo je tema dana. Govori se o njenoj rekonstrukciji: da ili ne? Da li je pustiti da životari još 15-tak mjeseci ili učiniti napor da se, stvaranjem nove koalicije, pokuša nekako oživjeti ovaj polumrtvi organ?
Da podsjetimo: ovom vladom dominiraju SDP i SDA. Po njenim učincima u posljednje dvije i po godine, to je najlošija poratna vlada većeg BH entiteta. Ključni krivac za njene neuspjehe je SDP, relativni pobjednik izbora koji su održani 2010. godine. Šef ove stranke Zlatko Lagumdžija, koji je narcisoidno umislio da je veliki politički strateg, činio je grešku za greškom. Partnerstvo sa SDA brzo je pretvorio u neprijateljstvo, a potom upropastio i dogovor sa Savezom za bolju budućnost, s kojim je mislio krenuti u stvaranje nove Federalne vlade.
Ono što se zna već mjesec-dva, da Lagumdžija i Radončić više ne pušu u isto jedro, ozvaničeno je u srijedu, kada su zastupnici ove dvije stranke otvoreno zaratili u Parlamentu FBiH. Tako je Lagumdžija ostao sam na brodu na kojem je sve rupe izbušio vlastitom rukom. SDP je sada sam protiv svih. Ukoliko dođe do rekonstrukcije Vlade, novi sastav sigurno će biti bez ministara iz te stranke.
Dilema ima sa drugom po snazi strankom u sadašnjoj Federalnoj vladi. Jasno je da SDA ne želi više da radi sa Lagumdžijom. No, da li to znači da je spremna da se udruži sa SBB-om i HDZ-om, s kojim bi mogla da stvori novu političku većinu? Odgovor na to pitanje još nije poznat, iako je velika vjerovatnoća da će biti upravo tako, da će SDA biti partner i u novoj koaliciji, koja treba da istisne SDP.
Za takav rasplet spremni su i predsjednik FBiH Živko Budimir i potpredsjednik Mirsad Kebo. Prvi je izjavio da će odmah potpisati odluku o raspuštanju sadašnje vlade i zatražio ostavku njenog premijera Nermina Nikšića.
Kebo je bio još radikalniji. On je izjavio „da je rekonstrukcija potrebna i moguća“. I još više: Kebo je procijenio da će ova Vlada, ako ne bude smijenjena, u preostalom mandatnom periodu „samo krasti i odmarati se po svjetskim skijaškim odmaralištima“.
Na kraju, nije bez značaja ni činjenica da je međunarodna zajednica digla ruke od Zlatka Lagumdžije. Pokazalo se to i preko incidenta sa setom antikorupcijskih zakona, koje je pripremio SDP, a na koje je veto stavio evropski predstavnik Sorensen. Lagumdžija se zbog toga razbjesnio. Mediji pišu da je u telefonskom razgovoru sa Sorensenom i Davidijem oštro protestirao, ali da je naišao na zid odbijanja. Vrijeme u kojem je bio miljenik međunarodnih krugova očito je prohujalo.
Sve govori da će narednih dana doći do stvaranja nove federalne koalicije. Ona će ozvaničiti propast Lagumdžijinog koncepta. No, možda je još bitnije pitanje šta u narednih 15-tak mjeseci može učiniti nova Vlada?
Objektivno, BiH i Federacija su u katastrofalnom stanju. Onaj ko bi sada preuzeo kormilo preuzeo bi i gomilu problema. Među njima je i mnogo onih koje je teško riješiti. Stoga se postavlja pitanje motivacije onih koji bi ušli u sastav nove Vlade. Zašto da ulaze u posao koji ne obećava uspjeh?
Odgovor na ovo pitanje znaju lideri stranaka koje se interesuju za stvaranje nove koalicije. Ali ponešto zna i javnost. A to je da na današnjoj političkoj sceni Federacije gotovo da i nema dobrih momaka.
Sadašnja vlast je loše radila i krala. Ali nema nikakvih garancija da bi i njihovi nasljednici bili bolji. No, svakako im treba pružiti priliku da to potvrde ili demantiraju. Od ovoga što Federacija sada ima, lošije ne postoji.
(Bosnia daily)

16. 12. 2013.

Građanska (ne)zrelost

Ko će kazniti neodgovorne BiH političare: Tužilaštvo ili građani, kojim je ovaj put oduzeto 45 miliona eura evropske pomoći


Tužiteljstvo BiH pokrenulo je istragu zbog neprovođenja odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci“. Portparol ovog pravosudnog organa rekao da je to dovelo do obustave sredstava iz evropskih IPA fondova u iznosu od 45 miliona eura. Time je nanesena velika šteta svim građanima BiH, zbog čega bi, kako misli Tužiteljstvo, neko morao da odgovara. Taj neko zasad se službenim jezikom naziva „nepoznati počinitelj“.
Potez Tužiteljstva, na prvi pogled, zaslužuje aplauze javnosti. Kad se dublje razmotri, međutim, građani nemaju mnogo razloga za ohrabrenje. Da se ozbiljno pozabavilo ovim problemom, Tužiteljstvo je odmah trebalo navesti i imena osumnjičenih osoba. To su zastupnici i delegati parlamenta BiH i njihove stranačke vođe.
Onako kako je počelo, Tužilaštvo BiH ne ulijeva povjerenje da će započeti posao ozbiljno obaviti i dovesti do kraja. Ko zna koliko dugo će im trebati da sačine spisak osumnjičenih. A koliko će potom, ako do toga ikad dođe, Sudu trebati vremena da sve istraži i onda pravično presudi?
Procedure se moraju poštovati. No, ima i slučajeva kad se sve može obaviti lako i brzo. Slučaj o kojem pišem upravo je jedan od njih: tačno se zna ko minira provođenje presude u slučaju Sejdić – Finci. Samo je potrebno odmjeriti čija krivica je veća, a čija manja.
Tu će, naravno, nastati ogromni problemi. Jer, svi politički akteri, i pojedinci i stranke, četiri godine se zaklinju da su upravo oni ti koji ovaj slučaj pokušavaju riješiti, a da to neko drugi koči. Taj drugi optužuje one prve. I tako ukrug i do unedogled.
Umjesto da ih obraduje, ovaj potez Tužiteljstva građane bi mogao dodatno da razljuti. Osim što političari ignorišu svoje obaveze, s njima se poigravaju i pravosudni organi, sa istražnim postupkom koji je unaprijed osuđen na propast.
Ako nije, tome ćemo se radovati. No, mislim da bi ovaj politički kriminal, mnogo prije pravosuđa, mogli i trebali da riješe građani. Oni su ti koji treba da kazne svoje zle gospodare, koji tako lako odbacuju vreću novca, dok njihovi
podanici padaju u bezdan siromaštva.
U tom smislu, mnogo jasnija od Tužilaštva BiH bila je delegacija zemalja Beneluxa, koja je krajem prošle sedmice boravila u Sarajevu.
„U konačnici je na građanima Bosne i Hercegovine da drže svoju političku elitu odgovornom za trenutni zastoj u procesu europskih integracija njihove zemlje“, stoji u zajedničkoj izjavi izaslanstva Beneluxa. Zbog toga su, kako napominju, opći izbori u 2014. od vitalnog značaja za budućnost BiH.
Pomenuta delegacija na ovaj način je direktno pozvala građane da presude onima koji im zagorčavaju život. U najmanjem, oni su nas oštetili za 45 miliona eura koji su trebali da dođu kao poklon iz Brisela. A neće doći.
Ključni potez očito je na građanima BiH. Jedina dilema je da li će se na to čekati još desetak mjeseci, da se na izborima odmjeri kazna za stranke i političare kojim su njihova zemlja i građani posljednja briga u glavi. Možda bi građani sa kaznom trebali i da požure tako što će odmah početi da vrše pritisak na svoju neodgovornu elitu.
Jedna je varijanta da se vlast, pod tim pritiskom, odrekne svojih mandata i raspiše vanredne izbore. Druga je mogućnost da građani uzmu svoju vlast kao neku vrstu talaca, da ih uguraju u parlamentarnu salu i da im, kao što se radi kod izbora Rimskog pape, ne dozvole izlazak prije nego što kroz dimnjak puste dim koji će označiti da su došli do rješenja. I to ne samo za slučaj „Sejdić – Finci“ nego za još niz velikih problema za koje je isključivi krivac lijena, neodgovorna i nesposobna vlast.
Ovakav scenarij izgleda potpuno logično, razumno i demokratično. No, da li su građani BiH dovoljno zreli i spremni da se na ovaj način obračunaju sa svojim gospodarima?
Kad bi o svojoj sudbini razmišljali odgovorno i hrabro, na nogama bi bili već sutra. U krajnjem slučaju, problem bi riješili na narednim izborima. No, ovdje nije problem samo vlast. Problem su i građani koji još nisu naučili da starim lopovima i prevarantima ne povjeravaju nove mandate. Dosad su nekoliko puta padali na tom ispitu građanske zrelosti.
(Bosnia daily)

Prva lasta

Plasman je ključni problem u čijem rješavanju najbolje prolaze veliki međunarodni igrači. A kud će jači od Amerikanaca!


Poželio sam da komentiram neku lijepu vijest. U općem sivilu, obradovali su nas američki investitori, koji su u BiH prepoznali potencijal za svoja ulaganja.
Riječ je, naravno, o dolasku kompanije "Howell Machine" iz Luistona, jedne od vodećih američkih kompanija za proizvodnju, razvoj i promet naoružanja i vojne opreme. Ona će u narednu deceniju upravljati u pet kompanija namjenske industrije u FBiH. U svijetu u kojem nizašta ne postoje potpune garancije ovo, ipak, ulijeva sigurnost u dobro poslovanje tih naših preduzeća.
Danas, naime, ne znači mnogo sposobnost da nešto proizvedete. Plasman je ključni problem u čijem rješavanju najbolje prolaze veliki međunarodni igrači. A kud će jači od Amerikanaca!
Naravno da će i oni u ovim poslovima dobro zaraditi. Ali i nama će preostati mnogo više nego što bismo samostalnim nastupom na tržištu mogli ostvariti.
Ulazak moćne američke kompanije ima još jednu ohrabrujuću dimenziju. Veliki igrači prate jedni druge. Tamo gdje neko uđe u posao, i drugi će to učiniti lakše, bez obzira na to koja je vrsta biznisa u pitanju.
Jedna lasta ne čini proljeće. U našoj općoj depresiji, posebno ekonomskoj, i ona je, ipak, dovoljna za ohrabrenje. Još kad bi vlast, umjesto svojih razmirica i brige o vlastitim džepovima, više mislila o dobrobiti svoje zemlje i građana, uvećala bi se i nada u dolazak jata dobrih vijesti.
Ko zna, možda se i to dogodi, makar nakon narednih izbora na kojim moraju biti kažnjeni oni koji su nas posljednjih godina s niskih grana spustili na još niže.
(Dnevni avaz)

11. 12. 2013.

Čojstvo Jove Kapičića

Komunističkog heroja mrze ljudi koji žale za neuspjesima srpske nacionalističke politike, koji obožavaju četničkog kolovođu Dražu Mihailovića i druge koljače koje je upravo Kapičić svojedobno priveo zasluženoj kazni


Nema čovjeka bez grijeha niti ljudskog bića sazdanog samo od vrlina. Vrijednost ličnosti je u razlici između dobrih i loših djela.
Mjereno spomenutim aršinom, Jovo Kapičić časno je odživio svoj vijek. A prošao je, tokom 95 godina života, i Bunu i Bunicu, i slavu i pomrčinu. Doživio je pobjedu svojih ideala, ali je dočekao i prljava vremena, u kojima je rušeno sve ono za šta se u životu zalagao i borio.
Posljednja Jovina bitka vodi se ovih dana, povodom njegovog odlaska sa životne scene. Jedni se u njega zaklinju, drugi ga kite najgorim izrazima.
Oni koji cijene komunističkog generala i narodnog heroja Kapičića, ističu njegovu privrženost slobodarskim idealima, njegovo zalaganje za nacionalnu harmoniju na prostoru bivše Jugoslavije. Oni koji ga mrze, čine to iz istog razloga, ali s drugačijim porivima. To su ljudi koji žale za neuspjesima srpske nacionalističke politike, koji obožavaju četničkog kolovođu Dražu Mihailovića i druge koljače koje je upravo Kapičić svojedobno priveo zasluženoj kazni.
Zbog svog otpora zločinačkoj zavjeri protiv BiH i pokušaju zatiranja bošnjačkog naroda, Kapičić je bio omiljen među bosanskim patriotima. „Ko želi da rastaka Bosnu, dabogda se rastakao od gladi, žeđi, od bolesti, zime i svake druge rabote, jer to raditi je zločin kakav se samo može zamisliti“, rekao je jednom prilikom Kapičić. I dodao da bi danas najradije živio upravo u Bosni, zemlji žrtvi.
Dabome da se mrzitelji naše države, upravo zbog sličnih riječi, koje je godinama javno izgovarao, raduju njegovoj smrti. No, zalud im zluradost! Od nje je neuporedivo jača žalost onih koji su ovoga čovjeka cijenili. On je svoje čojstvo sačuvao do posljednjeg ovozemaljskog dana.
(Dnevni avaz)

10. 12. 2013.

Lagumdžija - šampion političkih neuspjeha

I strancima je vrijeme da shvate da je šef SDP-a najveća, i njihova i naša, promašena investicija


Grubost prema nižima i istovremena poniznost prema višima od sebe odlikuje loše ljude i beskrupulozne karijeriste. Oni potčinjene grubo šamaraju dok pred moćnijim poslušno savijaju leđa, uvijek spremni da im očiste cipele.
Ubjedljivi šampion u ovom „sportu“ kod nas je Zlatko Lagumdžija. U SDP-u ga malo ko smije ružno pogledati, a kamoli izraziti drugačije mišljenje. Njegov apsolutizam ruši svu pozitivnu energiju prisutnu u toj stranci. Provodeći Lagumdžijine političke vizije, SDP je napravio najveći haos u poslijeratnoj istoriji BiH.
Puno je ovdje političkih štetočina. Niko nema viziju rješenja, čak ni za tako lagan problem kakav je rješavanje slučaja Sejdić – Finci. Spasonosnom formulom maše jedino šampion licemjerja Zlatko Lagumdžija. To je formula po kojoj njegov posao i zadatak drugih stranačkih lidera treba da odradi neko drugi – međunarodna zajednica!
Ponovio je to Lagumdžija i u petak, kada je u Sarajevu razovarao sa predstavnicima Evropske unije Peterom Sorensenom i Janom Šindelkovom. Umjesto da im ponudi neki prijedlog, šef SDP-a gostima je izdiktirao šta oni treba da urade!   
„Došli smo do jedne tačke u kojoj Evropska komisija treba da bude jasnija u svojim prijedlozima za rješavanje presude u slučaju Sejdić - Finci. Od predsjednika Evropske komisije i međunarodne zajednice očekujem da izađu sa modelom rješenja koji je prihvatljiv za sve“, novinarima je nakon tog sastanka kazao Lagumdžija.
Znajući njegov poltronski karakter, slobodno se može sumnjati u tačnost onoga što je Lagumdžija prenio novinarima. Istini je mnogo bliže da je on, umjesto izraza OČEKUJEM, Sorensenu i Šindelkovoj rekao: MOLIM predsjednika Evropske komisije i međunarodnu zajednicu da izađu sa modelom rješenja!
Prirodno bi bilo da su evropske diplomate upitale svog domaćina da li će se u tom slučaju, ako međunarodna zajednica odradi posao za njega, Lagumdžija odreći barem jedne svoje mjesečne plaće. Da li će se, kako bi to trebao učiniti neko tako jalov, skloniti i sa šefovske pozicije u SDP-u i u Ministarstvu inostranih poslova BiH? Šta će on i svojoj stranci i Bosni i Hercegovini ako jedino rješenje vidi u tome da njegovu i našu kuću uređuju gosti?
Zlatko Lagumdžija ovim nije obrukao samo našu tradicionalnu gostoprimljivost. Ovdje i najsiromašniji domaćin goste dočekuje sa hranom i pićem, spreman da im u svemu pomogne. On se ogriješio i o elementarni princip da svako zarađuje svoju plaću, a ne da naplaćuje tuđi rad.
Zašto se Lagumdžija ovako postavlja?
Vratimo se na početak ovoga teksta i tamo pomenute ljude koji pred jačima od sebe poslušno savijaju leđa, uvijek spremni da im očiste cipele. Lagumdžija je prototip takvog političara. I kad je prije 12 godina došao u državni vrh, to se dogodilo tuđom voljom i trudom. Pod dirigentskom palicom tadašnjeg američkog ambasadora Milera sastavljena je koalicija koja je šefu SDP-a predata u ruke da s njom povede zemlju putem napretka. Znamo da u tome nije uspio. Obrukao je i sebe i svoju stranku.
Priča se ponovila prije 2,5 godine. I tada je SDP-ova vlast instalirana voljom međunarodne zajednice. Ona je podržala nezakoniti izbor federalnih rukovodstava, vjerujući da će Lagumdžija i njegovi partneri krenuti da čine dobra politička djela.
Sad znaju kako su se u tome prevarili. Ključni krivac za sadašnje porazno stanje u BiH upravo je Lagumdžija. Stoga je, sasvim zasluženo, i rejting njegove stranke u javnosti pao na dosad najniže grane. Da se sutra održavaju izbori, SDP bi doživio totalni bankrot.
Lagumdžija je toga svjestan. Zato ponovo pokušava da zaigra na staru kartu, koja mu je već donosila dobitak. A to je da klekne pred međunarodnu zajednicu i da od nje zatraži pojas za vlastito političko spašavanje.
Takve ljude u BiH ne vole. Nadamo se da, nakon svega lošeg što je dosad uradio, isto misle i u OHR-u i u Briselu i u Vašingtonu. I njima je vrijeme da shvate da je, uz Dodika, upravo Lagumdžija ovdje bio najveća, i njihova i naša, promašena investicija.
(Bosnia Daily)

03. 12. 2013.

Američka izvidnica

Da li je prerano za zaključak kako SAD ponovo s obje noge stupaju na naše trusno političko tlo?

Stranački lideri, zagnjureni u slučaj „Sejdić - Finci“, u Pragu su malo izdigli glavu iznad vode. Ubrzo ćemo saznati da li je taj pomak uvod u konačno zatvaranje ove politički vrlo delikatne fascikle.
Praški koračić možda nema nikakve veze s iznenadnim kadrovskim pojačavanjem međunarodne grupe za pritisak. No, nikako se ne može ispustiti iz vida da je u glavnom gradu Češke, osim evropskih, iznad glava našoj eliti stajao i jedan američki diplomata. Tamo se, bez pompezne najave, obreo visoki vašingtonski zvaničnik Brajan Ji Hojt (Brian Jee Hoyt).
Ji je u Pragu ručao s našim političarima, ali se između zalogaja razgovaralo i o Sejdiću i Finciju te o drugim aspektima naše nesmirujuće krize. Amerikanac je juče kružio i po sarajevskim kabinetima stranačkih lidera. Prisustvovaće i dvodnevnom zasjedanju PIC-a. Mnogima je to već dovoljno da zaključe kako SAD ponovo s obje noge stupa na naše trusno tlo.
Posljednjih dana uočeno je više znakova koji upućuju na mogući veći američki angažman u BiH. U tom smislu, Ji možda nije ni džoker ni komandos zadužen da u naš posustali motor dolije spasonosnu dozu benzina. On je možda dobio samo ulogu političkog izvidnika, od čije će procjene zavisiti konačna odluka o načinu na koji će se njegova zemlja postaviti u finišu maratonskih pregovora o slučaju „Sejdić - Finci“.
Dobro bi bilo da brzo saznamo odgovor na ove nepoznanice. No, kad već svojim liderima dopuštamo da sve rade natenane, pogotovo smo dužni da strpljenje pokažemo prema onima koji dolaze izdaleka da bi nama pružili svoje dobre usluge.
(Dnevni avaz)

02. 12. 2013.

Paprena cijena političkog turizma

Umjesto što ih ugošava u svojim metropolama, Evropska unija bi trebala staviti zabranu na ulazak na svoj prostor svim političkim liderima iz BiH sve dok ne riješe "slučaj Sejdić - Finci"


Sve je skuplje od svađe. Stoga se mora ulagati u političke dogovore i nimalo jeftine sastanke, na kojim se rješavaju ključni državni problemi. Novac koji se troši na prevoz, ishranu, smještaj, dnevnice i druge troškove učesnika tih važnih skupova može se, u slučaju uspjeha, višestruko vratiti. U suprotnom, takva ulaganja dobijaju status promašenih investicija.
Ukoliko ni danas u glavnom radu Češke stranački lideri ne postignu sporazum o provedbi presude u slučaju Sejdić – Finci, taj projekat postaće, osim političkog, i veliki financijski fijasko. Čak i da se dođe do sporazuma, njegovo ugovaranje već je koštalo kao kula od zlata. Potrošeno je previše i vremena i novca, a pri tome su stradali ne samo naši nego i evropski budžeti.
Prošle sedmice u Sarajevu su, na pomenutu temu, dva dana razgovarali domaći i evropski eksperti. Ne zna se koliko je stranaca tom prilikom boravilo u našem glavnom radu i koliko su oni tačno koštali Evropsku uniju ili svoje vlade, ukoliko su ih one financirale.
Domaći eksperti vjerovatno nisu ništa naplaćivali na blagajni, ali jesu u nekoliko navrata prije toga, kada su odlazili u Brisel na istu vrstu sastanaka. Desetine hiljada maraka koštalo je svako od tih putovanja. Sve je to plaćeno iz državne kase u kojoj nema novca ni za solidni ručak, ali očigledno ima za skupa politička putovanja.
Još više od takozvanih eksperata koštali su lideri političkih stranaka, koji Sejdiću i Finciju trebaju poslati veliku zahvalnicu. Oni su im omogućili da o tuđem trošku upoznaju i Brisel i još nekoliko lijepih evropskih gradova, poput Praga, u kojem se danas okupljaju. Tamo će, uz sedam lidera, biti i gomila njihovih savjetnika, tjelohranitelja, prevodilaca...
Kad se sve sabere, slučaj Sejdić – Finci jedna je od najskupljih investicija u poslijeratnoj istoriji BiH. Nadam se da će neka nevladina organizacija sačiniti precizan troškovnik ove političke odiseje. Ozbiljan biznis plan vjerovatno bi tada pokazao da gotovo i da nema zarade koja bi mogla da pokrije toliko ulaganje.
Kad bi bili ozbiljni i pošteni, blagajnici državnih i entitetskih institucija lako bi i sami javnosti predočili cifru o dosadašnjem utrošku, posebno nakon prošlosedmične reakcije parlamentarnog funkcionera Milorada Živkovića. On je odbio da potvrdi plaćanje putnih troškova za današnji odlazak u Prag dvojici parlamentarnih zastupnika.
Novcem se ne razbacuju ni oni koji ga imaju u izobilju. Pogotovo to ne bi smjelo raditi rukovodstvo jedne jako siromašne zemlje, kakva je BiH. Ona se neprestano zadužuje kako bi ostala u životu. Penzioneri su u dubokom siromaštvu. Stotine hiljada ljudi je nezaposleno. Trećina onih koji rade, svoje plate ne primaju redovno. Novca nema ni za najteže socijalne i zdravstvene slučajeve.
Neko će reći da ovo zvuči kritizerski ili populistički. Ali, zar rukovodstva najbogatijih i najmoćnijih kompanija svijeta svoje dogovore najčešće ne obavljaju bez fizičkog okupljanja? Zar se o milionskim projektima i potezima ne dogovaraju posredstvom video-konferencija, pomoću Skype ili Viber programa?
Tako radi ozbiljan i odgovoran svijet. Nažalost, vlast u BiH ne spada u tu vrstu ljudi. Oni nemaju nimalo osjećaja za javni novac, za odgovornost prema onima koji svojim radom i porezima pune budžete koji se, kako vidimo, troše rasipnički.
Dio odgovornosti za previsoke troškove dogovaranja oko provedbe presude u slučaju Sejdić – Finci snosi i Evropska unija. Naši političari u Brisel, Prag i drugdje ne putuju nepozvani. Rezultat je to evropske želje da se nešto u tom slučaju pomakne naprijed. No, zar ne bi bilo bolje da Brisel preduzme znatno ozbiljniji potez, koji bi bio prikladniji prema političarima koji ne žele da riješe ni tako jednostavan zadatak kakav je slučaj Sejdić – Finci. Unija bi trebala staviti zabranu na ulazak na svoj prostor svim političkim liderima iz BiH koji su zaduženi da ovaj slučaj riješe, sve dok ne donesu konačnu odluku.
To bi dalo željeni rezultat puno prije od ovoga što se sada praktikuje. A valjda  nije nevažno ni to da bi Brisel za ovakvu odluku pobrao gromoglasan aplauz ogorčenih građana BiH, kojim će Unija zadugo ostati neispunjena želja?
(Bosnia Daily)

29. 11. 2013.

(Ne)iskrena srpska inicijativa

Je li moguće da stranke iz Banjaluke konačno počnu da brinu i o Srbima koji žive u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine


U dobre namjere ovdašnjih političara niko ne vjeruje. I kad se u njihovim riječima može osjetiti neki uhu ugodan ton, javnost se odmah pita koja podvala iza toga stoji.
Ovakvu sudbinu doživljava i inicijativa koju su u srijedu, Ustavnom sudu BiH, uputili supštinski zastupnici iz SNSD-a, SP-PUP-a i DNS-a. Oni su podnijeli zahtjev za ocjenu ustavnosti 12 akata koji govore o izgledu grbova i simbola federalnih opština Bosanska Krupa, Cazin, Ključ, Velika Kladuša, Čelić, Breza, Visoko, Zenica, Posušje, Vogošća, Kupres te Posavskog kantona.
Kako je rekao Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS, u tim obilježjima nalaze se vjerska ili jednonacionalna obilježja poput polumjeseca, šahovnice, obrisa džamija... U njima se ne mogu prepoznati svi građani i narodi u BiH – kaže Radojičić.
Čak i površan pogled na neke „osumnjičene“ grbove i simbole daje za pravo srpskim apelantima. Ustavni sud BiH mogao bi preko noći da usvoji njihov zahtjev i da tim opštinama naloži da pod hitno promijene svoja obilježja. Time bi se učinilo ono što je nedavno uradio Ustavni sud RS, koji je odlučio da grbovi Banjaluke i Nevesinja nisu u saglasnosti sa Ustavom RS. Oni očigledno zrače vjerskim i nacionalnim identitetom samo srpskog naroda.
Taj sud vjerovatno će isto odlučiti i o grbovima još nekih opština u Republici Srpskoj, o kojim je sudski postupak još u toku. Ranije su, još prije devet godina, Foči, Bosanskom Brodu i Bosanskoj Kostajnici vraćeni njihovi stari nazivi, iz kojih je srpska poslijeratna vlast ilegalno izbacila prefiks „bosanski“ i ubacila „srpski“. Foča se desetak godina nazivala Srbinje.
Prvo što čovjeku koji prati ovdašnju politiku pada na pamet pri susretu sa pomenutom inicijativom iz tri srpske stranke, to je da oni pokušavaju da napakoste hrvatskim i bošnjačkim rivalima. Poruka je: ako vi sporite naše simbole i grbove, i mi ćemo vaše!
Oni koji u ovome vide glavni motiv zahtjeva Ustavnom sudu BiH sigurno su u pravu. Srpska politika, od početka svojih pokušaja da razbije Bosnu i Hercegovinu i da jedan njen dio osamostali ili pripoji Srbiji, nikad nije pokazivala nimalo brige za položaj srpskih stanovnika Federacije BiH. Štaviše, ona je uvijek nastojala da svojim sunarodnicima oteža život u „tuđem“ entitetu, sa krajnjim ciljem da se potakne njihovo iseljavanje u RS, Srbiju ili 
na euro-američke prostore. Time bi se „potvrdilo“ da BiH nije zemlja u kojoj se može živjeti složno i multietnički. Logičan rasplet bi, nakon toga, bio raspad te „nemoguće“ države.
Kad se ovo zna, onda pomenuta inicijativa poprima izgled farse. A kako bi bilo lijepo, i za Srbe i za BiH korisno, da iza svega zaista stoji iskrena želja da se život Srba u Federaciji BiH učini boljim, da im se omogući istinska ravnopravnost, sve do prava na obilježja koja će u mjestima gdje žive pokazivati svo nacionalno i vjersko šarenilo te sredine.
Simbolički bi to izrazilo i brigu za sve druge aspekte života Srba izvan Republike Srpske. Bio bi to početak stvarnog zalaganja srpske politike za jedinstvenu, multietničku i tolerantnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će i u životu, a ne samo na papiru, pripadnici sva tri naroda biti konstitutivni i jednakopravni bez obzira u kom entitetu žive ili koji je narod brojčano dominantan u određenoj opštini.
Iskreno govoreći, ne vjerujem u dobre namjere podnosilaca pomenutog zahtjeva. No, bio bih sretan da pogriješim, da srpska politika demantira moju sumnjičavost. Kad bi se to desilo, tada bi loptica bila prebačena na hrvatsku i bošnjačku stranu mreže, tamo gdje također nema dovoljno istinskog zalaganja za tolerantnu i multietničku BiH. Bošnjački i hrvatski političari za svoju netoleranciju stalno traže i dobijaju alibi od srpske politike, koja je uvijek bila etnički jednostrana. Njihovo istinsko raspoloženje i demokratsko opredjeljenje na pravu probu bi došli tek kad bi srpska politika zaista poželjela da štiti interese svih Srba, a ne samo onih u Republici Srpskoj, da Bosnu i Hercegovinu puni pozitivnom energijom, a ne da joj siše krv na slamčicu.
Bio bih sretan da dođe do ovakve situacije. Tada bi pozitivni nacionalni procesi u BiH krenuli naprijed na mlazni pogon. Plašim se, nažalost, da taj film još zadugo neće doći na ovdašnji politički repertoar.
(Bosnia Daily)

25. 11. 2013.

Državni model

Bosna i Hercegovina još nema boljeg političkog recepta od onog koji su, prije sedamdeset godina, u Mrkonjiću propisali slavni vijećnici ZAVNOBiH-a


Vijećnici Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a živjeli su, u novembru 1943. godine, u napadnutoj, raskomadanoj i zavađenoj zemlji kojom su harali njemački osvajači, četničke i ustaške horde. Ali su imali ideal kojem su stremili i za koji su se borili. Na kraju su svoj san ostvarili i krenuli da grade BiH u skladu sa receptom propisanim u Mrkonjić-Gradu.
247 delegata iz svih krajeva BiH udarilo je temelje naše obnovljene i modernizirane  državnosti. Ključna formula oličena je u čuvenoj rečenici: BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, dakle zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.
Sedamdeset godina kasnije, BiH ne živi po receptu ZAVNOBiH-a. Ona je nestabilna, nacionalno rovita, ekonomski urušena. Nikome u njoj nije dobro: ni nacijama ni građanima. Ali, kao da sada, u odnosu na slavnu noć iz Mrkonjića, nema ni pouzdane ideje kako ovu državu učiniti čvrstom i ugodnom za sve njene žitelje. Pogotovo nema političke snage koja bi ustrajno krčila put obrascu iz 1943. godine, realizirajući temeljne postavke ZAVNOBiH-a i dodajući im još neke novodemokratske primjese.
Svako danas vuče na svoju stranu. To što žele sebi, i oni najmanje sebični drugome baš ne nude u dovoljnoj mjeri. Šta tek reći za one koji bi i ZAVNOBiH i samu državu najradije razbili kao dotrajali ćerpič? I takvih je napretek.
(Dnevni avaz)

24. 11. 2013.

Zlatko i „njegove“ ustaše: Za SDP spremni!

Zbog one narodne: S kim si – takav si, mnogi glasači već su pobjegli od stranke koja paktira sa istorijskim političkim smećem i ostavili Lagumdžiji da sam na sebe primi smrad nakarada s kojim se uhvatio za ruke


Zlatko Lagumdžija nije ustaša. On nije ni maskirani pobornik fašističkih i sličnih ideja. Štaviše, jedan je od prvih koji su, i lično i kroz svoju stranku, tražili da se u državnom parlamentu donese zakon o zabrani djelovanja fašističkih organizacija i isticanja njihovih simbola. Takav odgoj ponio je iz kuće, od svojih roditelja, antifašista i komunista.
To je jedno Zlatkovo lice. No, ima on i drugo. To je lice karijeriste, nemoralnog političkog pragmatičara, jeftinog profitera i svim mastima namazanog trgovca koji sve kupuje i sve prodaje, samo da na kraju njegov ćar bude veći. Stoga se i moglo desiti da, mnogo prije onoga jadnog hrvatskog nogometaša i nadobudne mostarske muzičarke, upravo on pruži ruku onima koji iz srca nikako ne mogu da maknu žal za propalom i osramoćenom ustaškom idejom.
Vlast u Hrvatskoj kaznila je baljezgarije Josipa Šimunića. Mia Martina Barbarić snosiće profesionalnu odgovornost u federalnom ministarstvu u kojem radi. Na nju se obrušava i masovno zgražavanje javnosti.
Hrvatsku stranku prava BiH (HSP BiH), međutim, rijetko ko i pominje, iako su oni odmah požurili da podrže „za dom spremne“ Šimunića i Barbarićku. Zna se koje ideje njeguje Jurišićeva stranka i kojim se simbolima služi. Njih je suvišno žigosati, jer su od svoga nastanka u više navrata već obilježeni kao nepopravljive političke nakarade.
E, upravo te nakarade, kojim je mjesto bilo u magarećoj klupi politike, u prvi red i pod sjajne reflektore uveo je niko drugi do taj rođeni antifašista po imenu Zlatko Lagumdžija. S njima je, nakon posljednjih izbora, uvezao stranačke zastave i u vlast uveo njihove perjanice Živka Budimira, Antu Krajinu, Vjekoslava Čambera, Stanka Primorca...
Otud i nema dileme šta je u ovom slučaju starije: koka ili jaje, Zlatko ili Mia Martina. Mlada gospođa s razlogom može da se ljuti na dvoličnost svoje šefice, SDP-ove federalne ministrice turizma i okoliša Branke Đurić. Ova je još u martu 2011. – kad je u Vladu sjela skupa sa Krajinom i Čamberom – toj dvojici trebala da kaže ono što sada govori svojoj službenici.
Na to, s pravom, ukazuje i jedan hrvatski internetski portal (www.croportal.ba). Tamo podsjećaju da su tokom svog prethodnog političkog djelovanja „HSP-ovi prvaci načinili niz proustaških skandala, tiskali službene kalendare sa sloganom 'Za dom spremni', a objavljene su i snimke Pavelićevog portreta koji stoji u uredu HSP-a, te bista Ante Pavelića, pronađena također u jednom od HSP-ovih ureda“.
Međutim, Đurićevoj – kako pomenuti portal dalje konstatuje - taj podatak nikada nije bio dovoljno zanimljiv da bi i kolege-ministre nekako disciplinirala, kao ni bilo kome iz deklarativno lijevog i antifašističkog SDP-a, HSP-ovog koalicijskog partnera.
Na to isto ukazivao sam, u „Dnevnom avazu“, u danima kad je Lagumdžija s tim i takvim ljudima kovao politički savez. Tog trenutka iz svojih glava su njega i njegovu stranku izbrisali mnogi časni ljudi, zahvaljujući čijim glasovima je Zlatko stekao pravo da stvara vladajući federalni tim. Po onoj narodnoj: S kim si – takav si, oni više nisu htjeli da budu uz nekoga ko paktira sa istorijskim političkim smećem. Ostavili su Zlatku da na sebe primi smrad onih sa kojima se druži.
No, zaista je čudno kako niko iz SDP-ovog stranačkog vrha, ni nakon dvije i po godine paktiranja sa đavoljim sljedbenicima, pogotovo nakon jeze koja nas ovih dana prožima zbog novog paradiranja onih koji su i dalje „za dom spremni“, ne upita svoga šefa: Šta nam to napravi, Zlatko? Zašto u rukovodstvima SDP-a, gdje sjede i časni ljudi, antifašisti i partizanska djeca, niko ne podigne svoj glas protivljenja? Zar nisu svjesni da im je ovih dana glavu okrenulo i ono malo preostalih pristalica, te da će na narednim izborima, umjesto glasova, dobijati samo šamarčine? To isto bi svom sinu, da su živi, priuštili i njegovi časni roditelji, poznate antifašiste.
Izgleda da je Zlatko Lagumdžija iz sjećanja potpuno izbrisao njihala strave, na kojim je, četiri dana pred oslobođenje Sarajeva 1945. godine, ustaška vlast na Marijin Dvoru objesila 55 antifašista. I to u gradu u kojem je kasnije Zlatkov otac bio jedan od partizanskih gradonačelnika!
A gdje je još na stotine hiljada ustaških žrtava, među njima i više od 860 Sarajlija koje su „za dom spremni“ zlikovci likvidirali samo u posljednjih 45 dana svog terora u Zlatkovom rodnom gradu?  
Ima ljudi bez časti i obraza. Ono što im često pomuti razum zove se – vlast! Na njenoj lomači izgorio je i Zlatko Lagumdžija, politički račundžija koji se otrgnuo i roditeljskom i  stranačkom (antifašističkom) odgoju.

19. 11. 2013.

Hrvatski ćorak

Herceg-Bosnu povijest je već žigosala kao podmukli pokušaj stvaranja države u državi


Rat zna biti brat. Nekim pojedincima uspjelo je da uspostave tu „rodbinsku“ vezu. Svaki naš nacionalni kolektiv, međutim, zbog toga se guši u suzama. Svi su, na kraju, ostali na manjem ili većem gubitku.
Dio hrvatskog naroda žali za Herceg-Bosnom. Juče se navršilo 22 godine od formiranja ove političke, kulturne, ekonomske i teritorijalne organizacije hrvatskog naroda u BiH, kako su je krstili njeni tvorci. Nažalost, povijest taj čin žigoše kao podmukli pokušaj stvaranja države u državi ili, u najmanjem, kao nastojanje da se prije razbijanja BiH uspostavi bolja startna pozicija. Na tome su radila Tuđmanova politička potrčkala, uvjerena da se njihov vrhovnik sa Miloševićem čvrsto dogovorio o podjeli naše zemlje.
Republika Srpska kao guja nam se u Dejtonu uvukla u njedra. Herceg-Bosna nije. Ostala je, doduše, bez ustavnog prava građanstva, ali nije ni nestala iz naše zbilje. Zbog toga žale, svako na svoj način, i oni koji vole jedinstvenu BiH, ali i Hrvati koji vjeruju da su u ovoj državi prošli lošije od druga dva naroda.
Prava istina možda je blizu sredine. U nečemu su Hrvati odista politički zakinuti, naprimjer u biranju svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. No, zauzvrat je dobar dio Hercegovine, srednje Bosne, ali i Posavine pretvoren u malu banovinu. Tamo ne može ni da zaviri nikakav ozbiljniji federalni i državni propis, čak ni naša službena zastava.
Herceg-Bosne formalno nema. Suštinski, ona i dalje živi. Lebdi negdje između neba i zemlje, oslonjena na političke nagodbe naših, susjednih i bjelosvjetskih centara moći. Ali joj na tome nije zavidjeti: zlopati se kao i majka joj – Bosna i Hercegovina.
(Dnevni avaz)

16. 11. 2013.

Nikšićevi i Trhuljevi aferimi

Kako se sa političkog vrha rastrošno gazduje javnim i državnim preduzećima, kao svojom babovinom


Neke ljude osuđujemo, a možda bismo im trebali dati šansu da se iskupe. Među njima bi se mogao naći i donedavni direktor federalnih Željeznica, Nedžad Osmanagić. Za tri godine svoga rukovođenja, on je nakamarao još 270 bespotrebnih uposlenika. Time je personalni višak u ovoj kompaniji podigao na čitavu hiljadu.
Osmanagićevo iskupljenje sastojalo bi se u tome da kaže po čijoj naredbi je dijelio nezaslužene radne knjižice. Sve da je u plave željezničarske uniforme odjenuo svu svoju familiju, ne bi stigao do cifre koju je otkrila unutrašnja kontrola u tom državnom preduzeću. Direktor je očito ispunjavao još nečije želje i naloge. A čije bi nego stranke koja ga je gurnula na tu poziciju.
Istu šansu, kao Osmanagiću, trebalo bi dati i drugim direktorima preduzeća kojim, u ime građana, gazduje vlast, u ovom slučaju Federalna vlada. Bila bi to neka vrsta amnestije za one koji su loše rukovodili društvenom imovinom. No, uslov za amnestiju bio bi taj da direktori prstom pokažu u političke naredbodavce nakaradne poslovne politike koju su morali da vode.
U tom slučaju, bez straha od odmazde, možda bi otvoreno progovorili mnogi čelni ljudi državnih i javnih preduzeća. Svašta bi, naprimjer, mogao da kaže Džemaludin Peljto, nedavno smijenjeni prvi čovjek sarajevske Hidrogradnje. Njeni opelješeni radnici ovih dana bučno protestuju pred Vladom Federacije i zaludno mole premijera Nikšića i ministra Trhulja da im pomognu. Upravo o Trhulju, koji je baš sa dugogodišnjeg rada u Hidrogradnji uplovio u političke vode, Peljto i njegovi prethodnici svašta bi mogli da otkriju. Ko, kada i kako je rasipao novac ove kompanije; u čije stranačke i lične džepove su išle izdašne napojnice za sumnjive transakcije kojim je obilovalo ovo državno preduzeće.
Pitanje je, međutim, hoće li Osmanagić i Peljto ikad otvoreno progovoriti. Možda to neće učiniti ni Adnan Kreso, koji još uvijek obavlja funkciju direktora BH Gasa. I on bi mnogo mogao da kaže o glasovima iz sjene, koji su prema njemu dopirali od premijera Nermina Nikšića. A pošto nije adekvatno reagovao na signale tog daljinskog upravljača, koji ga je usmjeravao kako da politizira poslovanje i koga sve da prima na radna mjesta koja ne postoje, oko vrata mu je brzo svezan svileni gajtan. Poruka je jasna: Ako ti nećeš slijepo da slušaš stranačke naloge, ima ko hoće!
Osmanagić, Peljto, Kreso i još neki direktori javnih i državnih preduzeća možda bi se ohrabrili kad bi, otvarajući srce, dobili nešto nalik statusu „zaštićenog svjedoka“, koji se praktikuje u velikim sudskim procesima.
U takvim okolnostima, javnost bi sigurno saznala ko su ljudi koji tajnovito vuku konce u pljačkanju kompanija kojim, umjesto pravih vlasnika – građana, komanduju organi vlasti. Tada na nišanu više ne bi bili pijuni koje se istura na direktorske pozicije. Račun bi morali da polože pravi krivci. A to su razni politički oficiri, Nikšići i Trhulji, federalne i druge vlade.
Za tim miševima konačno bi trebala da se sjuri jedna brza, jaka, spretna i uporna mačka.
(Komentar objavljen u Centralnom dnevniku Face TV)

14. 11. 2013.

Incko uzbunjuje građane

Da li je, ocjenom da se demokratija ne potvrđuje samo na izborima, Incko pozvao potlačene građane BiH na protestnu političku akciju?


Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko u utorak je Vijeću sigurnosti UN-a podnio redovni izvještaj o političkim tokovima u našoj zemlji. U suštini, mogao jsebi uštedjeti tako dug put. Njegovi prethodni izvještaji praktično su slični ovom najnovijem.
Slične su ranijim i reakcije ovdašnjih političkih krugova. Jedni kritikuju Visokog predstavnika jer, kako kažu, ni sam ništa ne preduzima da se nešto u BiH promijeni. To govore oni koji misle da bi Inckove odluke išle njima u prilog.
S druge strane, iz Banja Luke se također čuje stara pjesma: OHR treba što prije da ode! Tada bi srpska politika, nije teško naslutiti, dodala gas u suludoj vožnji kojom ona želi BiH da odvede u ambis.
Nekih novih sitnica u Inzkovom izvještaju ipak ima, ali samo jedna zaslužuje da bude posebno istaknuta. To je dio govora u kojem se osvrnuo na nezadovoljstvo dijela bh. javnosti "inercijom izabranih lidera". Ključna je njegova ocjena da su ti ljudi, koji su prosvjedovali širom BiH, shvatili ono što domaći politički lideri još nisu:
„Demokratija nije nešto što se potvrđuje svake četiri godine na izborima."
Za ovu rečenicu niko Visokog predstavnika ne može optužiti da huška građane na demonstracije. Ali je značenje te rečenice upravo – to. Incko smatra da bi građani trebali da budu ti koji će domaćim, lijenim i bezobraznim političarima reći: Dosta! Tako bi se njegova Bonska ovlaštenja prebacila u ruke mase. Ne bi se čekali naredni izbori da se nešto promijeni u državnim vrhovima. Ta promjena očito ne može biti institucionalna, jer građani nisu faktor koji može da raspiše vanredne, prijevremene izbore.
Ako je Valentin Incko citiranom rečeniciom želio da provocira i potakne građane na bučnije izražavanje nezadovoljstva (a mislim da je to potpuno jasno) onda treba dodati da on nije prvi važan strani službenik u BiH koji je to učinio. Još je u pamćenju jedan od posljednjih javnih istupa bivšeg američkog ambasadora u Sarajevu, Patrika Muna, koji je također prstom pokazao u narodni bunt kao jedan od puteva kojim bi BiH mogla da se izvlači iz krize i lošeg ponašanja vlasti.
Narodni bunt u Bosni i Hercegovini sigurno će se dogoditi. Ali, nije nevažno pitanje – kada? Što više bude odlagan, manje će biti šanse da bude učinkovit.
Drugo je pitanje zbog čega će da bukne narodni otpor. On se, zbog poznatih nacionalnih podjela, neće dogoditi istodobno i koordinirano u cijeloj zemlji. Premda ih je vlast uvela u iste probleme, i ekonomske i društvene, zbog toga će zasebno demonstrirati i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Njihov cilj neće biti usmjeren na državnu stabilizaciju rasklimane BiH nego na rješavanje životnih, ekonomskih i socijalnih problema i na odgovornije ponašanje izabrane vlasti.
Napokon, ono najvažnije, treće, to je pitanje: ko će masu ustalasati i povesti protiv vlasti?
Kako sada stoje stvari, u narodu je neraspoloženje ogromno, ali se ne naziru ni pojedinci ni organizacije sposobne da „između izbora“ odlučuju ko u vlasti radi dobro, a ko radi loše. Masovni protesti mogu se desiti na amaterskom nivou organizovanja. Kao takvi, teško da će postići neko dejstvo, sve dok nevladin sektor ne ojača i bude u stanju da i na ovaj način štiti i podučava građane.
No, ako do toga uskoro dođe, može se očekivati da će na čelo ljutitih građana stati predstavnici trenutno nezadovoljnih političkih stranaka. Njihov interes za tako nešto jasan je ako se zna da postoji mogućnost da izbori predviđeni za iduću godinu uopšte i ne budu održani, ukoliko se ne provede presuda Sejdić – Finci. A vladajuće stranke čine sve da bude upravo tako. Oni misle, u prvom redu Dodik i Lagumdžija, da će svoje glave spasiti tako što će ostaviti nedovršenim slučaj čije rješavanje su predstavnici Evropske unije nedavno istaknuli i kao uslov za održavanje opštih izbora u 2014. godini. Tako će izbori biti odloženi, a oni, kako misle, oslobođeni krivice za to odgađanje.
U ovom času je sigurno da najmanje dvije stranke nikako ne bi mirno gledale na odgodu izbora. To su SDS, među Srbima, i SBB, među Bošnjacima. Njihov glavni saveznik bi, stoga, mogli postati nezadovoljni građani. Tada bismo i mogli dobiti ono što naslućuje (a možda i priželjkuje) Valentin Incko.
Zasad ostaje tajna da li Visoki predstavnik uočava moguću spregu između pomenutih stranaka i nezadovoljne mase i da li u tome vidi neki problem? I on i mi ubrzo ćemo dobiti odgovor na to vruće pitanje.
(Bosnia Daily)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...