28. 10. 2013.

Prljavi rodbinski plijen

Većina federalnih poslanika, ako ima i trun obraza, neće se ni javiti za riječ u raspravi o zapošljavanju i nepotizmu


U socijalističkoj eri govorilo se da je čovjek bez stana – čovjek bez duše. U međuvremenu su se kriteriji još snizili. Čovjeku je duša puna već kad ima zaposlenje i kakvu-takvu plaću.
Čovjek bez posla danas je u BiH čovjek bez budućnosti. Živ, a mrtav, svega željan i ničega sit. Zapravo je jedino sit obećanja, laži, poziva na trpljenje i strpljenje. Prevaren od vlasti, prevaren je i od dijela svojih vršnjaka koji nekim „čudnim“ putevima brzo dolaze do toliko potrebnog uhljebljenja.
Upravo ti „čudni“ putevi su ono što danas izbezumljuje nezaposlenog čovjeka. Svima je vidno da propala ekonomija, kakva je naša, ne proizvodi radna mjesta. Ali, još je vidnije da i ono malo posla što se ukazuje postaje prljavi plijen rodbinskih, stranačkih, zavičajnih i drugih klanova. Spisak zaposlenih u većini javnih preduzeća i državnih službi ustvari je rodoslovni kostur pojedinih porodica, od dede do unuka. Takvima se ispod kože prepoznaje i znak stranke kojoj pripadaju.
O sve manjoj zaposlenosti i nepotizmu koji hara u toj oblasti uskoro će  raspravljati Federalni parlament. Inicijatoru tematske sjednice, poslaniku SBB-a Nihadu Alikadiću, osim podrške, upućujemo i jednu molbu: da svakog diskutanta, prije no što počne svoje izlaganje, zamoli da kaže koliko je u njegovoj familiji nezaposlenih, a koliko ima radno mjesto – i gdje!
Ako bude tako, biće to jedna od najkraćih sjednica Federalnog parlamenta. Većina poslanika, ako ima i trun obraza, neće se ni javiti za riječ!
(Dnevni avaz)

27. 10. 2013.

Skupi mazut i mutna Drina

Zašto bez pravnih posljedica ostaju teške optužbe koje o Dodiku i politički sponzoriranom kriminalu ovih dana iznose razljućeni predstavnici SDS-a?


Sudbina SDS-a i Mirka Šarovića je poznata. On gubi ministarsku poziciju, a SDS izlazi iz vladajuće šestorke. Nepoznat je jedino rok u kojem će se ova politička presuda realizovati.
Spor između Dodika i Bosića federalne stranke posmatraju kao sukob u tuđoj kući, u koji suštinski ne treba da se miješaju. Za njih je jedino važno da se održi postojeća parlamentarna većina, u kojoj će biti jedna stranka manje, ali to neće nimalo umanjiti sposobnost ostatka da pod rukom drži sve što želi na državnom nivou.
Iako nijednog trenutka nije dostizala ultimativni nivo, u zraku je stalno visila prijetnja SNSD-a da bi oni ogli da napuste vladajuću šestorku, ukoliko njihovi partneri iz Federacije ne bi podržali izbacivanje SDS-a iz državne koalicije. A to bi već bio pravi politički lom. Bez SNSD-a ne bi bilo ni državne vlasti; u blokadi bi se našli i Parlament i Vlada.
Dakle, nema nikakve dileme oko toga kako će se okončati sukob Dodikove i Bosićeve stranke. Ovi drugi izgubiće svoja mjesta u državnim organima vlasti.
Međutim, SDS ne želi da ovu bitku izgubi bez ispaljenog metka. Uz pomoć SDA, koja pokušava da pomrsi račune vladajućim strankama, oni će ovoj državi i njenim građanima ukrasti još nešto vremena. Vlast će se, umjesto nagomilanim problemima, baviti sama sobom.
Na političko gubljenje vremena već smo se navikli. Politika se ovdje uglavnom bavi izmišljanjem nevažnih poslova, kojim može uspješno da se bavi, jer u tim poslovima značaj imaju samo riječi, a ne djela i društvene ili ekonomske vizije, konkretni programi kojim bi se BiH izvlačila iz duboke krize.
Da ovdje ima političke i društvene ozbiljnosti, ova dvorska spletka mogla se, međutim, pretvoriti u motor jednog velikog i društveno korisnog procesa. Riječ je o raščišćavanju politički sponzoriranog kriminala koji se u ovoj zemlji odavno pretvorio u golemo brdo smeća. Njegov smrad svuda se osjeti, ali se izvor tog smrada neprestano skriva. Nikako da korupcija i kriminal dobiju i političku adresu sa koje se dirigiraju, da zbog toga neko bude osuđen ili da kaznu dobiju oni koji možda lažno optužuju pojedine stranke i ljude.
Sve to prisutno je u bučnoj svađi između dvije vodeće srpske stranke. SDS-ova zastupnica Aleksandra Pandurević u parlamentarni mikrofon izrekla je, naprimjer, optužbe teške nekoliko desetina godina zatvorskih kazni za one koji su, po njenim riječima, kreirali jedan veliki i dugotrajni lopovluk.
Radi se o optužbi da SNSD, za potrebe svojih aktivnosti i predizbornih kampanja, već godinama godišnje krade 8,1 miliona KM. Obavlja se to preko kupovine mazuta koji banjalučko preduzeće „Toplana“ koristi za grijanje, a koje se nabavlja po cijeni koja daleko nadmašuje realnu tržišnu cijenu. Navodno je upravo ministar Šarović otkrio taj kriminal.
Njemu se pripisuje i pokušaj da se spriječe nezakonitosti i štete sa izgradnjom hidrocentrala na rijeci Drini, koje također režira SNSD. Oni su, po riječima vodećih ljudi SDS-a, u to kolo upleli i Lagumdžijin SDP, kako bi „kupili“ njihovo političko savezništvo protiv Bosićeve stranke.
Ovo je jedna stara bosanska boljka. Ona se sastoji u tome da se u javnost iznose optužbe i indicije za veliki, politički sponzorirani kriminal, ali da, na kraju, sve ostaje samo na teškim riječima. Oni koji su žigosani kao lopovi ne odlaze sa funkcija niti postaju meta pravosuđa. S druge strane, oni koji iznose te krupne optužbe nikad nisu osuđeni zbog laži ili klevete.
Vjerovatno će tako biti i u ovom slučaju. U Banjaluci će se i dalje ložiti Dodikov skupocjeni mazut. Aleksandra Pandurević, koja je tu tešku optužbu izrekla u državnom parlamentu, takođe će mirno da spava. Niko je neće pozvati na odgovornost zbog eventualnih kleveta.
Ovo je samo jedan u moru sličnih slučajeva za koje je javnost saznala kroz svađe svojih političara, a koji su ostali bez pravnog epiloga. Tako će se i mazut i mutna Drina samo pridružiti golemoj zbirci propuštenih šansi pravosudnih organa u BiH. Oni neće ni prstom pomaći da provjere, istraže, a zatim možda i sudski procesuiraju osumnjičene osobe i stranke.
U nizu slabih tačaka ove zemlje, tužilaštva su, i pored svih navodnih reformi, ostala na istom nivou kao i poslije rata. Političari uvijek nalaze način da ih drži pod svojom kontrolom. Za to im je dovoljan taj jedini adut koji imaju: političku moć koje se plaše čak i tužioci i sudije!
(Bosnia Daily)

Neobična čestitka

I u ovoj zemlji je, izgleda, moguće da neki novac zaokruži svoj tok, a da se usput ni marka ne zalijepi za neku lakomu funkcionersku ruku


Evropski zvaničnici često kritički govore o našim političarima. Znali su se, pri tome, poslužiti i grubim riječima, a ne bi se ogriješili ni da su se ponekad koristili i onim težine malja. Naša vlast i politika uvijek su davali razloga za ukore.
Pohvale su, s druge strane, bile iznimno rijetke, onoliko koliko su bila rijetka i djela za koje političare sljeduju aplauzi. Ali, kao što se i u kukolju zna naći barem zrno žita, tako se i u našem javašluku, zlorađenju, korupciji, sebičluku i otuđenosti centara moći ukazuje i poneka svijetla tačka.
Da je neko domaći na otvorenoj sceni zapljeskao Fahrudinu Radončiću, Predragu Kurtešu ili Radislavu Jovičiću, odmah bi se to žigosalo kao političko reklamerstvo, medijsko podilaženje ili jeftino namicanje javnih poena. Srećom po njih, ali i za sve nas, lijepe riječi na njihove adrese stigle su iz Evropske unije.
Državnog ministra sigurnosti te dvojicu entitetskih ministara unutrašnjih poslova jučer je pohvalio Peter Sorensen, šef Delegacije EU u BiH i njen specijalni predstavnik u našoj zemlji. On im je javno čestitao na njihovom angažmanu u iznimno važnoj oblasti bezbjednosti. Borba protiv kriminala i sličnog društvenog zla ovdje je, uostalom, nakon hljeba vjerovatno najpotrebnija.
I još nešto zapinje za oko u ovoj zvučnoj čestitci. A to je da Sorensen pohvale izriče i zbog namjenskog i efikasnog utroška sredstava koja nam je za te poslove darovao Brisel. Vjerovali ili ne, ali i u ovoj zemlji je, izgleda, moguće da neki novac zaokruži svoj tok, a da se usput ni marka ne zalijepi za neku lakomu funkcionersku i sličnu ruku!
(Dnevni avaz)

23. 10. 2013.

Izbori pod upitnikom

Nakon svega što smo izgubili u dvije posljednje decenije, ne bi nas iznenadio ni gubitak prava na izbore, koji bi nas mogao zadesiti ako Sejdić i Finci ostanu da vise u zraku


Umjesto političara, koji BiH drže izvan svih međunarodnih demokratskih standarda, ceh bi opet mogli da plate građani. Ko je mislio da će lideri koji se poigravaju sa slučajem Sejdić-Finci zbog toga biti kažnjeni, prevario se. Ko se plašio da će naplata za propuste opet udariti po džepu građana, taj bi, nažalost, mogao biti u pravu.
Ovi zaključci proističu iz poruka koje nam je Evropska unija u utorak uputila preko Renca Davidija. U njima nema ni pomena o kažnjavanju nesložnih i neefikasnih stranačkih lidera, zbog kojih sve godinama stoji u mjestu ili pada sve niže. Štaviše, oni bi za svoj nerad mogli biti čak i nagrađeni!
To se nameće kao mogućnost iz Davidijeve najave da bi izostanak rješenja za slučaj „Sejdić-Finci“, do sljedećeg aprila, mogao da stopira glasanje planirano za 2014. godinu. Centralna izborna komisija u tom slučaju ne bi mogla ni da raspiše izbore, upozorava predstavnik Evropske unije.
A kad nema izbora, jasno je, onda nema ni pomjeranja na piramidi vlasti. U tom slučaju mandate nastavljaju da obavljaju oni koji to i sada čine, na osnovu izbornih rezultata iz 2010. godine.
Kad znamo o kome ovisi epilog famoznog slučaja Sejdić-Finci (a to su SDA, SDP, SNSD i dva HDZ-a) onda je jasno da su to upravo oni koji strepe od naredne izborne utakmice. Oni bi zlatom platili njeno otkazivanje. U tom bi slučaju komandne palice, bez borbe, ostale u njihovim rukama. Zato bi ono što je rekao Davidi, u suštini, za njih moglo biti dodatni poticaj da Sejdića i Fincija vječito ostave da vise u zraku!
Dok ovo pišem, javnost iščekuje rezultat prognoze Dragana Čovića da bi se ove srijede konačno moglo doći do političkog rješenja za pomenuti slučaj. Možda se to i dogodi. Možda stranački lideri i potpišu neku izjavu ili sporazum. Ali, ne bi bilo prvi put da to bude samo bacanje prašine u oči. U opstrukciju ogrezlim političarima i nakon tog čina ostaje gomila načina da svoj sporazum učine ništavnim. U parlamentarnoj proceduri, koja će slijediti ako lideri kažu svoje „da“, sve se svakog časa može vratiti na početak.
Ovdje su politički maniri takvi da se nikome ne može vjerovati na riječ. Naprotiv, stalno se mora sumnjati u dobre namjere vodećih stranaka i njihovih vođa. Njima nisu bitna rješenja; njima trebaju koske za međusobno glodanje kojim skreću pažnju sa svog nerada i nesposobnosti.
No, vratimo se mogućnosti da do aprila naredne godine ne dobijemo Izborni zakon u koji će, nakon ustavne procedure, biti unešene korekcije koje je naložio Evropski sud iz Strasbourga. Gospoda iz EU ne spadaju u klasu političkih prevaranata i teško je očekivati da oni promijene stav koji je u utorak iznio Davidi. A vlast se, dabome, s tim neće poigravati. Oni će konačno u nečemu poslušati Brisel: odustaće od raspisivanja izbora. Kompletna vlast, na svim nivoima, tako će nastaviti da radi bez ograničenja mandata.
Kraj mandata, ustvari, trebao bi da bude trenutak u kojem će se konačno riješiti slučaj Sejdić-Finci. Tada će se steći uslovi za održavanje izbora po evropskim standardima. Ali, kad će do toga doći? U jalovim pričama prošle su već četiri godine. Zašto ne bi još toliko? Ova politička garnitura, koja sada vlada Bosnom i Hercegovinom, nikoga se ne plaši, nikoga i ništa ne uvažava.
A ako izbora ne bude, kako će se BiH uopšte iščupati iz ralja družine koja stalno nešto tobože radi, ali Boga moli da ništa ne uradi?
Stopiranje izbora najviše bi pogodilo građane, kojim je to jedina prilika da mijenjaju svoje loše vladare. Ovim bi bile pogođene i političke stranke koje sjede u drugom redu, a koje oštre koplja za naredne izbore. No, građani, takvi kakvi jesu (suviše mirni i trpeljivi) sami teško da mogu nešto postići. Ne mogu to ni stranke iz političke opozicije, jer ne bi bilo načina za provjeru neke nove narodne volje.
Jedino što bi moglo da se učini, u slučaju stopiranja redovnih izbora, to je neka vaninstitucionalna varijanta. U njoj bi se na istom poslu našli nezadovoljni građani i ogorčena opozicija.
Je li to budućnost Bosne i Hercegovine, da se vlast, umjesto preko glasačkih kutija, postavlja nekim drugim metodama? One su vrlo neizvjesne i rizične. No, ima li šta gore od onoga na šta nam skreće pažnju Davidi: da ova zemlja ostane i bez prava na izbore?
Nakon svega što su ljudi ovdje izgubili u dvije posljednje decenije, ni taj nas gubitak ne bi nimalo iznenadio. Ovdje sve polako, ali sigurno ide – dođavola!
(Bosnia Daily)

21. 10. 2013.

(Ne)logični rasplet federalne tuče

Nakon brojnih propalih kombinacija, izgleda da će nesložni brak između SDP-a i SDA ipak potrajati do kraja mandata nimalo efikasne Federalne vlade


Federacija BiH u stalnoj je krizi od svog nastanka u proljeće 2011. godine. Prvih desetak mjeseci i bilo je neke sloge u djelovanju SDP, SDA i dvije male stranke sa hrvatskim predznakom. No, ubrzo su na površinu izbile sve mane ove „neprirodne“ veze. Žestoke svađe dovele su do praktične blokade u radu izvršne vlasti većeg BiH entiteta, od kada SDP i SDA pokušavaju da stvore neku drugu parlamentarnu većinu s kojom bi razvrgnuli ovaj i sklopili neki drugi politički brak.
Tokom ove velike tuče, koja još traje, Vlada FBiH vozi "na rezervi", sa stalno gorećom crvenom lampicom. Pokrenuto je nekoliko žalbi ka Ustavnom sudu FBiH, a posebno dramatične bile su okolnosti sa pokušajem smjenjivanja Živka Budimira sa pozicije predsjednika FBiH, koji je čak i hapšen u svom službenom kabinetu.
Samo direktni akteri znaju koliko i kako su za to vrijeme plaćane usluge Desnice Radivojevića i malih hrvatskih stranaka, HSP i Radom za boljitak, koje su ponekad u Vladi igrale u zelenom, a ponekad u crvenom dresu.
Ključna borba ipak se vodila za okupljanje nove stranačke koalicije koja je trebala da preuzme kormilo Federacije. Pod ruku sa SDP-om pošli su Savez za bolju budućnost BiH (SBB) i dva HDZ-a, koji su u entitetskom parlamentu brzo preuzeli vodeću ulogu. No, Vladu nisu uspjeli da formiraju.
Nakon toga, šansa je bila na strani SDA. Činilo se da je ona preotela političku naklonost Radončića, Čovića i Raguža, ali ni ovaj put nije došlo do stvaranja nove koalicione družine.
Na ove kombinacije izgleda da je u subotu u Travniku stavljena tačka. Glavni odbor SBB-a odlučio je da prekine neizvjesnost. Nakon zasjedanja iz ove stranke je saopćeno da će ona „jačati svoj opozicioni karakter prema kantonalnim i entitetskim vladama“. Glavni odbor izričito je naglasio „da SBB ne treba da ulazi u Federalnu ili kantonalne vlade, neovisno od toga ko čini ili pokušava da formira nove parlamentarne većine na različitim nivoima“.
Stranka Fahrudina Radončića, s kojom je savez prvo željela da sklopi SDP, a potom i SDA, iznijela je u Travniku teške ocjene o dosadašnjem radu Federalne vlade i njenim glavnim akterima – SDA i SDP. Godinu prije redovnih izbora, ona je odlučila da se potpuno odmakne od stranaka na vlasti i da krene, kako sami prognoziraju, ka izbornoj pobjedi ujesen 2014. godine. Do tada će koristiti sve političke prednosti koje sobom nosi opozicioni status.
Za izborne procjene još je rano. No, subotnja odluka SBB-a svojevrsna je presuda Vladi FBiH. Ona će, nakon Radončićevog povlačenja iz daljih razgovora o eventualnoj koaliciji, biti prinuđena da nastavi rad u nesložnom braku SDP i SDA sve do kraja ovog mandatnog perioda.
Ko je koga u ovom slučaju nadigrao ili prevario, ostaje da se vidi. No, gotovo je sigurno da Federaciji BiH, nakon ovog (ne)logičnog raspleta, predstoje još teži dani od ovih koje sada preživljava.
U trenutku kad im više ne prijeti eliminacija iz vladajućeg vrha, a u njemu nema nimalo ljubavi, možemo očekivati još veće svađe između SDP i SDA. I one već sada gledaju na oktobar 2014. godine, kada će se održati naredni opšti izbori. U međuvremenu će one pokušavati da jedna na drugu svale krivicu za katastrofalno stanje koje je tokom njihovog zajedničkog vladanja proizvedeno u našem većem entitetu. To znači da će se manje baviti radom, a više diverzijama u protivničkim redovima. Građani će zbog toga biti prinuđeni da plaćaju još skuplji ceh od dosadašnjeg.
No, u ludoj kući u koju se pretvorila Federacija BiH, nisu nemoguće ni nove ludosti i političke akrobacije i nelogičnosti. To sa pameću nema mnogo veze, ali neka u ovom tekstu ipak ostane zabilježena i mogućnost da se, nakon svih dosadašnjih kombinacija, točak vrati na početak. U zemlji političke ludosti ne bi bilo nikakvo čudo da se Lagumdžija i Tihić ponovo čvrsto uhvate za ruke.
Ni jedni ni drugi nisu u sjajnoj poziciji. Učinak SDP-a na izborima sigurno će umanjiti Komšićeva stranka, premda je teško procijeniti koliko bi to moglo da bude biračkih glasova. S druge strane, SBB će se tući za istu glasačku publiku na koju računa i SDA. Poziciju Tihićeve stranke to čini ranjivijom nego u prethodnim izbornim ciklusima.
Možda u SDP i SDA zaključe da će se sa ovim opasnostima lakše nositi saradnjom negoli pojačanom svađom.
(Bosnia Daily)

18. 10. 2013.

Još kad zaigraju svi!

Na prvo veliko fudbalsko takmičenje odvela nas je ekipa dominantno sastavljena od bošnjačkih ratnih izbjeglica


Valentin Inzko radosno je u Litvaniji proslavio našu veliku fudbalsku pobjedu. I Stefan Füle je pokazao da mu je drago zbog našeg plasmana u Brazil. U masi koja je, u noći sa utorka na srijedu, slavila po sarajevskim ulicama, susreo sam i niz stranih diplomata na službi u našoj zemlji. Željeli su s nama da podijele ovu veliku sreću.
Šta tek reći za španjolsku ambasadoricu u BiH, h.e. Maria Aurora Mejia Errasquin, koja nam je pred rasplet u Litvaniji poželjela da u finalnoj utakmici u Brazilu odmjerimo snage sa njenim zemljacima, aktuelnim prvacima svijeta.
Pomenutim diplomatama samo možemo zahvaliti na njihovoj podršci i lijepim željama. Ali je realnost drugačija. Finale će, u dalekom Rio de Janeiru, vjerovatno igrati Brazil i Španija.
Na zemlju, osim sna o finalu, treba spustiti još mnogo toga što emocije ovih dana malo iskrivljavaju. Fudbalska reprezentacija BiH, nažalost, jedno je od svjedočanstava loših odnosa koji vladaju u ovoj zemlji. Po svom igračkom sastavu, ali i po strukturi navijača, ona je ogledalo podijeljene zemlje.
Tokom kvalifikacionog ciklusa reprezentativni dres nosilo je 28 igrača. Među njima je 21 Bošnjak i samo sedam pripadnika drugih nacionalnosti. Tokom devet hiljada odigranih minuta Bošnjaci su odigrali 7.500, a ostali pet puta manje – oko 1.500. Na terenu su 84 odsto vremena proveli Bošnjaci, a 16 posto svi ostali.
Ovo su činjenice i goli statistički podaci. Oni pokazuju da je fudbalska reprezentacija BiH dominantno bošnjačka, kao što je to i njena navijačka masa. RTRS, naprimjer, godinama direktno prenosi utakmice fudbalske reprezentacije Srbije, a bosanske mečeve samo stidljivo najavljuje. Uostalom, poznata je iskrena izjava Milorada Dodika da za BiH navija samo kad igramo protiv Turske!
U ovaj kontekst ide i izjava ministrice sporta RS Nade Tešanović. Ona je čestitala našim momcima plasman na Svjetsko prvenstvo, ali je dodala: Voljela bih da je u reprezentaciju BiH uključeno više igrača iz RS, a sigurna sam da će se i to dogoditi.
Hoće, gospođo ministrice, hoće! I već se događa. U mladoj fudbalskoj reprezentaciji BiH, u kojoj nastupaju igrači stari do 21 godinu, Bošnjaka je čak manje nego ostalih. Tim slijedom moguće je očekivati da neki naredni veliki uspjeh za BiH na svojim plećima zajednički iznesu i bošnjački i srpski i hrvatski igrači, da ovi drugi čak i dominiraju. Ovom uspjehu se jako radujemo - tom budućem bismo se veselili još više!
Da fudbalski talenti srpske i hrvatske nacionalnosti godinama nisu bojkotovali i izbjegavali reprezentaciju matične države, prvenstvo u Brazilu sigurno ne bi bilo naš prvi veliki uspjeh. Momci ovdje oduvijek dobro igraju fudbal, ali im politika nije dopuštala da to pokažu i u dresu zemlje u kojoj su rođeni.
Reprezentacija BiH u fudbalu dugo je tretirana kao „bošnjački sportsko-politički projekat“. Hrvatski i srpski igrači visokog kvaliteta radije su se prijavljivali u reprezentativne selekcije Srbije i Hrvatske. Bilo je u tome mnogo sportskih motiva, jer su željeli da igraju u moćnim ekipama kakve dugo imaju dvije susjedne zemlje. No, bilo je, ne smijemo se lagati, i zabrana i prijetnji kojim su izlagani mladi sportaši. Neki od njih, koji su se ipak usudili da igraju pod zastavom BiH, u Banjaluci su bili šikanirani i vrijeđani.
Vođstvo reprezentacije BiH uvijek je nastojalo da ima multietnički tim. U njemu su, zbog te želje, ponekad nastupali i neki Hrvati i Srbi koji su, po svojim objektivnim kvalitetima, trebali da sjede na klupi. No, trebalo je nekako doći do situacije da naša reprezentativna selekcija postane istinski državni tim.
Ta želja na odličnom je putu da konačno postane stvarnost. BiH je postala respektabilna fudbalska sila u kojoj veliku međunarodnu afirmaciju mogu da dožive i najviše talentirani igrači. Oni više ne moraju da se sele u Hrvatsku ili Srbiju.
Dokaz ovom ohrabrujućem procesu, koji može da ostavi lijep trag i na ukupne odnose u našoj zemlji, upravo je pomenuti nacionalni sastav naše mlade reprezentacije (do 21 godine). Od tih momaka možemo se nadati novim velikim rezultatima. Ali, nikad ne treba zaboraviti da nas je na prvo veliko svjetsko takmičenje odvela „krnja“ reprezentacija BiH, uglavnom sastavljena od  bošnjačkih ratnih izbjeglica!
Ako je zvijezde dotakla tako okrnjena, jasno je koliko puno može da učini ujedinjena BiH. I u sportu i u svemu drugome.
(Bosnia Daily)

17. 10. 2013.

Politička zvečka

Zašto je i kome (ne)prihvatljiva Radončićeva formula za konačno rasplitanje sukoba u slučaju „Sejdić-Finci“


Jednostavnost je vrlina sposobnih i odgovornih političara. Oni pomno analiziraju i mjere, ali, kad kucne čas, znaju i da odrežu: kratko, jasno, argumentirano.
Upravo tako Fahrudin Radončić je, za razliku od ostalih stranačkih vođa, koji bi čas piškili a čas kakili, unio svjetlo u tamu famoznog slučaja „Sejdić-Finci“. On se otvoreno izjasnio kao „pristalica indirektnog modela izbora članova Predsjedništva BiH“.
Lider SBB-a procjenjuje da je to jedini koncept koji (1.) može efikasno i brzo da se provede, (2.) da pri tome niko od naroda ne bude majorizovan i (3.) da time bude zadovoljena suština presude u slučaju „Sejdić – Finci“, jer bi se omogućilo kandidovanje i onima iz reda ostalih.
Još nešto Radončić dodaje bez dlake na jeziku: obavezu stranaka iz Republike Srpske da se u ovom pitanju postave poštenije. Tako će djelom, a ne praznim riječima potvrditi da im je doista stalo da se dođe do rješenja.
Radončićeva formula sušta je suprotnost onome što gledamo već četvrtu godinu. Svašta smo pri tome čuli, od predlaganja elektorskih izračuna do virtuelnih izbornih jedinica. Kao da se rješavaju nikad odgonetnute teoreme, a ne jedan vrlo prost politički račun. Stranačke vođe šicaju se izrazima i konceptima koji nisu jasni ni njima, a kamoli javnosti.
Fahrudin Radončić ima najkraći profesionalni politički staž od svih ovdašnjih stranačkih vođa. Možda je upravo zbog toga, jer se nije usjedio i razmazio u mekoj liderskoj fotelji, i zadržao smisao za realnost i efikasnost. U svakom slučaju, javnosti je pomogao da shvati da postoje jednostavna i brzo provodiva rješenja.
Zašto se za njima ne poseže, nego se od muhe neprestano pravi vola, to znaju oni koji se već godinama sa Sejdićem i Fincijem igraju kao dijete sa zvečkom.
(Dnevni avaz)

12. 10. 2013.

Cijena političke nesloge

Jalovost naše političke elite ima svoju cijenu u eurima, bez kojih smo ostali nakon njihovog novobriselskog ćorka


Blagajnicima Evropske unije u četvrtak smo olakšali dan. Nisu morali da broje 47 miliona eura, koji su nas sljedovali u slučaju uspjeha briselskoga sastanka ovdašnjih lidera.
Ako se politički zastoj nastavi, ostat ćemo uskraćeni za još 140 miliona eura. I taj novac mogao bi postati dio cijene naše političke nesloge.
Slučaj koji spominjemo samo je posljednji u nizu političkih metaka koje smo ispalili u vlastito čelo. I ranije nam je zbog sličnih razloga izmicala hrpa novca.
Pare su glavni motor svakoga kretanja u današnjem svijetu. Na spomen dolara i eura, pogotovo ako se dobivaju na poklon ili s minimalnim kamatama, mire se i najljući neprijatelji. Kod nas, međutim, vlast gura po svome. Ona i dalje razmišlja po staroj poslovici da „novac kvari ljude“, uvjerena da nam čini uslugu štiteći nas od tog „kvarenja“.
Izgubljeni evropski poticaji veliki su kao kuća. No, čista je to sitnica ako znamo ono što je upravo ove sedmice saopćeno iz Vijeća ministara. Institucije na svim nivoima vlasti u BiH do sada su, naime, uzele čak 1,7 milijardi KM kredita koji se ne koriste. Zato što odobreni novac ne koristimo, samo prošle godine raznim finansijskim organizacijama platili smo kazne u iznosu većem od tri miliona maraka!
Ukupna šteta postaje jasnija kad se zna da je to brdo dolara i eura trebalo biti iskorišteno za realizaciju domaćih projekata koji su mogli uposliti mnogo ruku, oživjeti građevinarstvo i druge posustale privredne grane. Onih 1,7 milijardi moglo se obrnuti i u višestrukim iznosima da su pokrenuti projekti u oblasti vodosnabdijevanja i kanalizacije, izgradnje puteva, termo i vjetroelektrana, bolnica i stanova, sve do izgradnje državnog zatvora, za šta su krediti odobreni.
Novac koji spominjemo samo je djelić naše otužne i dugotrajne rasipničke priče. Propustili smo ili proćerdali more poklonjenih ili pozajmljenih novčanica, do čijeg zbira nije uspjela doći nijedna od nekoliko komisija formiranih upravo zbog toga.
Više je razloga ovako nedomaćinskog odnosa naše vlasti prema novcu. Ponekad je on odgurkivan u drugi plan zbog međusobnih zavada, katkad iz čiste lijenosti, povremeno i zbog neznanja i nesposobnosti. Ključni razlog je, međutim, potpuno druge prirode.
Naša vlast novac dijeli na dvije vrste: na svoj i na državni. Za onaj prvi, svoj, tuku se bespoštedno i danonoćno. Vratite se na „Avaz“ od četvrtka pa ćete vidjeti kakva su njihova mjesečna primanja. Onaj drugi novac, državni - narodni, pri tome im je vrijedan i značajan koliko i lanjski snijeg. Ako neće makar dijelom završiti u njihovom džepu, on ih nimalo ne zanima.
Put ovoj pojavi trasirao je, još u predvečerje rata, najčuveniji guslar među političarima Radovan Karadžić. Srbi će, kako je uzviknuo, i travu jesti, ali od svojih zahtjeva neće odustati!
Tako je i bilo. Razmahujući ratnom sjekirom, mali sarajevski psihijatar se razbogatio, kao i cijela bulumenta okupljena oko njega. A narod je, dakako, jeo travu! No, ona nije dopala samo Srbe. I ostali narodi u BiH, njeni građani, sa ishrane su dospjeli na - ispašu! Još ćemo se početi svađati i oko toga kome će pripasti djetelina, a kome sasušeno sijeno?
Za to vrijeme vlast se sladi najukusnijim jemecima i đakonijama. Što i ne bi, kad joj ništa od toga još nijednom nije prisjelo, pa tako neće ni onih, njihovom krivnjom izgubljenih, 47 plus 140 miliona državi i građanima namijenjenih eura.
(Bosnia daily)

01. 10. 2013.

Sjeme etničkoga razdora

Popis stanovništva bolno će pokazati šta je ostalo od nekadašnjeg bošnjaštva, kojem su pripadali svi ljudi ove zemlje


Da je sreće, svi građani BiH nacionalno bi se izjašnjavali kao Bošnjani ili, u modernijoj jezičkoj varijanti, kao Bošnjaci. To je iskonski identitet većine ljudi koji stoljećima nastanjuju ove krajeve.
O tom identitetu svjedoči i praotac velikosrpskog nacionalizma na ovim prostorima Ilija Garašanin. U svom političkom spisu Načertanije, starom 170 godina, on je napisao da u Bosni žive Bošnjaci-muhamedanci, Bošnjaci-pravoslavni i Bošnjaci-katolici.
I danas u BiH žive pripadnici tri konfesije, ali je narod – ponajviše zahvaljujući sljedbenicima Ilije Garašanina i austrougarske vlasti – pocijepan na tri. Konstitutivni status u našoj zemlji imaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Pitanja vjeroispovijedi, nacionalne pripadnosti i maternjeg jezika imala su dugu predigru pred ovogodišnji popis. Još je u njemu važnih dimenzija, no pomenuta pitanja ipak su dobila najveću težinu.
Za nekadašnjim bošnjaštvom možemo samo da žalimo. Eh, kako bi ova zemlja cvjetala da joj nije, tuđom rukom, posijano sjeme etničkog razdora! Ali, tako je - kako je. Većina Srba i Hrvata vrijeđa se kad im se kaže da je bošnjaštvo njihov iskon. Ne pomaže ni podsjećanje na priznanje velikog meštra zavade - Garašanina.
To što nam je historija priredila, danas je surova realnost. Kroz popis će ona postati još surovija, kad saznamo koliko je Bošnjaka u posljednje dvije decenije zatrto i prognano iz BiH. Njihov spisak je ognjem i mačem skraćen, po svemu sudeći, za čitavih pola miliona imena.
Popis počinje danas. No, jedna velika i tužna priča time neće prestati. Još se, naime, ne vidi kraj razdoru koji je razbio nekad složnu naciju. Njoj je suđeno da još dugo krpi pocijepane ostatke svog povijesnog bošnjaštva, identiteta koji neki pokušavaju da ožive, a drugi da ga definitivno gurnu pod zemlju.
(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...