Zašto
baš sada, kada imamo razočarane i razljućene građane, nemamo kritički i borbeno
potkovane nevladine organizacije
12.
05. 2012.
U
zemlji promašenih investicija, ovoj našoj, jedan od najglasnijih ćoraka
ispaljen je iz takozvanog nevladinog sektora. Mislim na razna udruženja,
asocijacije, centre i druge organizacije koje su poželjele da se na kritički
način umiješaju u kreiranje naše društvene zbilje.
Kada
se danas podvuče crta pod njihovo skoro pa dvadesetogodišnje prisustvo u BiH,
ocjenom koju ovaj sektor dobiva, ne mogu biti zadovoljni ni oni ni društvo u
kojem djeluju.
Mnogi
akteri ovog sektora položili su svoj ispit, posebno organizacije koje su pred
sebe postavile zadatak humanitarnog djelovanja, obrazovanja stanovništva i
zaštite određenih socijalnih, spolnih i dobnih struktura. Među onima koji nisu
odmakli daleko od školskog "keca", međutim, nalaze se upravo one
organizacije od kojih se najviše očekivalo - one koje su ušle u prostor politike,
demokratije, ljudskih prava, građanskog aktivizma i tome slično.
Čitaoci
se sjećaju zlatne ere u ovoj vrsti angažmana nevladinih organizacija. Ona je
trajala od 2008. do 2010. godine, bolje rečeno do jesenjih izbora koji su tada
održani u BiH. Premda njihove akcije ni tada nisu imale ogromnu masovnost, ipak
su, u odnosu na ovo što danas imamo, u javnosti bile izuzetno prisutne razne
manifestacije sa potpisom CCI-ja, "Dosta", "Grozda",
"Akcije građana" i tome slično.
Ponekada
se, u tim danima, činilo da su građani, prepušteni na nemilost bezobzirnih
političara i njihovih stranaka, dobili svoje istinske javne zastupnike, neku
vrstu advokata, ali i učitelja, čak i magneta na koje su se mogle lijepiti
razne silnice građanskog nezadovoljstva. Afirmirala se i nekolicina imena -
poput Adisa, Nerina, Nermina, Demira, Brane itd. - u kojima je javnost
prepoznavala borce za demokratiju, pravdu, poštenje i međusobno poštovanje.
A
onda su, kada je spuštena zavjesa na jesenje izbore 2010. godine, i ti ljudi i
njihovi NVO-i nikom poniknuli. Njihovih glasova, manifestacija i protestnih
akcija najednom je nestalo sa scene.
Ovu
veliku promjenu u ponašanju kritičkog dijela NVO-a mnogi su, ne bez razloga,
povezali s činjenicom da je izbornu prevagu odnijela jedna stranka - SDP, koja
je u tom nevladinom taboru bila omiljena. Pa su se i kritičari društva, u času
kada su njihovi favoriti zaposjeli čelna mjesta, povukli dalje od novinskih
stubaca i ekrana, pogotovo od gradskih trgova i ulica na kojima su, prije toga,
izvikivali nijednoj vlasti prijatne parole.
Njihovom
povratku na staze stare slave očito se nije nadati. Oni su svoj posao odradili
i povukli se u (ne)zasluženu penziju ili, pak, na stranačke liste i u njihove
rukovodeće organe. Čekaju se neki novi klinci koji bi se tog posla poduhvatili
s više žara i s više građanske dosljednosti, a naročito neutralnosti.
S
tim ćemo, međutim, podobro pričekati. Glavni finansijeri, stranci, u
međuvremenu su zavrnuli svoje slavine. Svjesni da su u BiH i na ovome planu
obmanuti, srezali su svoje novčane "grantove" na minimum. A pitanje
je kada će ih ponovo uvećati, jer su i njihove ocjene rada glavnih nevladinih
organizacija u našoj zemlji izrazito negativne.
Nešto
slično strancima desilo se i sa medijima u BiH, osobito štampanim. Neki su
bukvalno podignuti doniranim međunarodnim novcem da bi - čim su novčane doznake
prestale - okrenuli list i postali glasnogovornici upravo onih politika protiv
kojih su - objektivnošću, profesionalizmom i finansijskom nezavisnošću -
trebali da se bore.
Socijalno-politička
i ekonomska situacija u zemlji je takva da je samo pitanje dana kada će krenuti
do sada najveći talas građanskog otpora. Dogorjeva do nokata, škrgutanje zubima
sve je glasnije, grla se podmazuju za burne proteste i bučne riječi upozorenja
neodgovornim i nesposobnim vlastima. Veliko je pitanje, međutim, na šta to može
da izađe ukoliko građanska pobuna krene bez odgovarajuće ambalaže, one koju bi
joj, u prvom redu, trebale da odjenu nevladine organizacije.
Loše
osmišljen i pogrešno kanalisan građanski otpor može nam donijeti i više nevolja
nego što ih sada imamo. Otud i žaljenje za činjenicom da baš sada, kada imamo
razočarane i razljućene građane, nemamo borbene i kritički potkovane nevladine
organizacije. To je još jedna od nevolja koje umanjuju naše šanse da iz
svakovrsne krize napravimo barem jedan koračić naprijed.
