S EKRANOM GASNE I DRŽAVA

Država se ubija na rate! Sad umire ovo, sad nestaje ono, sve dok se jednog dana u čudu ne zapitamo: Zar je ovo država?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Agonija državnog radio-televizijskog servisa ulazi u posljednju fazu. Više nije pitanje kad će taj emiter ugasiti svoj signal, neizvjestan je samo tačan trenutak u kojem će se to dogoditi.

U času kad rukovodstvo BHRT-a panično ukazuje na potpuni kolaps ove medijske kuće, nema nikakvih reakcija koje bi dale naslutiti da je nekome stalo da spriječi gašenje državnog ekrana i radio signala. Ćute građani, ne javlja se ni vlast koja ima zakonsko očinstvo nad ovim javnim emiterom prema kojem se, međutim, ponaša apsolutno maćehinski.

Sve govori da će BiH uskoro postati jedina zemlja u Evropi koja nema javni RTV servis na državnom nivou. Nije to, ipak, glavni uzrok za sekiraciju - po mnogo čemu smo na začelju u kultivisanom svijetu.

Ono što nas ovim povodom treba još više da zabrine, to je trend gubljenja brojnih značajki koje određenu teritoriju čine državom. Jedna od njih je i medijska, koju smo suštinski poodavno izgubili, a sada smo na rubu i njenog formalnog nestanka.

Vrlo je zanimljiv i indikativan način na koji se urušava državni RTV servis. Taj proces je, naime, direktno uzrokovan i praćen pojačavanjem značaja entitetskih emitera. RTRS i RTV FBiH miniraju sve moguće propise i finansijski uništavaju “krovnu” medijsku organizaciju, a da ih niko zbog toga ne poziva na odgovornost. Štaviše, entitetske vlasti na mala vrata unose i dodatni novac u ove medijske kuće, jasno pokazujući do čega im je stalo, a do čega nije.

Svako političko zaklinjanje na državu kao svetinju, na ovom primjeru pada u vodu. Svima je u politici jasno da sa gubljenjem svakog državnog atributa gubimo i samu državu. Stoga i neminovni zaključak da do nje, u stvari, nikome nije ni stalo. Umjesto države, svi napori se usmjeravaju na snaženje entiteta, od države se, mic po mic, dižu ruke.

Bojazan da se po medijskom “jutru” i državni dan prepoznaje, samo je jedan dio trenda koji svakog dana ulijeva sve više zabrinutosti u pogledu održivosti BH države. Na djelu su procesi koji vode ka tome da Bosna i Hercegovina postane samo mehanički spoj dvije teritorije, odnosno paradržave.

Prošlog mjeseca, na primjer, u Banja Luci je održana zajednička sjednica Vlade RS i Vlade FBiH. Nakon nje je Željka Cvijanović izjavila da je zajednički zaključeno kako bi bilo najbolje da BiH funkcioniše međuentitetskim dogovorima, kako se izrazila - bez državnog nivoa!

Federalni premijer Novalić nije demantovao ovu izjavu Cvijanovićeve. A ko ćuti, zar ne, taj se slaže?!

Na isti način, nekoliko dana kasnije, Milorad Dodik je govorio o Oružanim snagama BiH. Predsjednik RS smatra da se one moraju razdvojiti na dvije ili tri komponente, u svakom slučaju od zajedničke vojske treba odustati.

Ni na ovo niko iz Federacije nije odgovorio!

Bosna i Hercegovina je nezavisna država, ali sa vrlo neizvjesnom krajnjom sudbinom. Sa zabrinutošću se prate mnogi procesi koji ukazuju na njeno rastakanje, počev od otvorenog iskazivanja separatističkih planova iz Republike Srpske. Pri tome se, kao u glavnog vraga, upire prstom u mogući referendum, jednostrano otcepljenje, čak i mogućnost oružanog sukoba kojim bi država bila dokinuta.

Zec, međutim, šuška u drugom grmu. Umjesto nekog spektakularnog i dramatičnog događaja, razbijanje BiH kao države odvija se u znatno tišem, dužem i manje dramatičnom, ali vrlo efikasnom ritmu. Država se ubija na rate! Sad umire ovo, sad nestaje ono, sve dok se jednog dana u čudu ne zapitamo: Zar je ovo država?

Nije, brzo ćemo zaključiti. Ali, biće to kraj procesa u kojem ostajemo, jednu po jednu, bez ključnih značajki državnosti, dok na drugoj strani upravljanje zemljom prelazi na njene sastavne dijelove, odnosno entitete.

Ako jednom nestane, BiH će nestati na ovaj “tihi” način. Sudeći po načinu na koji se gasi državni ekran i BHRT, političari to ne vide. Ili vide, ali su od države BiH digli ruke, samo neće da nam to glasno kažu!

fokus.ba

ŠTA MOGU UČINITI HODŽE, POPOVI I SVEĆENICI?

Oglušavanjem na poziv za učešće u obilasku ratnih stratišta, politika je još jednom ignorisala pomiriteljsku misiju religijskih zajednica

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U organizaciji Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini juče je upriličen obilazak ratnih stratišta Bošnjaka, Srba, Hrvata i Židova. Cilj je bilo skretanje pažnje javnosti na neophodnost poštivanja svih žrtava, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.

U posjeti Kazanima, Križančevom selu, Kruščici i Korićanskim stijenama skupa su bili pravoslavni episkop Grigorije, katolički kardinal Vinko Puljić, zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić te predstavnik Jevrejske zajednice Boris Kožemjakin. Pridružile su im se i delegacije međunarodnih organizacija i fondacija, koje podupiru međureligijski dijalog i toleranciju (fondacije Maximilian Kolbe i Konrad Adenauer te CRS-a, OSCE-a, USAID-a i Ambasada SAD).

Među pozvanima za ovu simboličku misiju bili su i predstavnici vlasti: članovi Predsjedništva BiH, premijeri i predsjednici Federacije BiH i Republike Srpske, rukovodioci kantona i opština. Pozivu se, međutim, odazvala jedino državna ministrica za ljudska prava i izbjeglice, Semiha Borovac.

Treba naglasiti da ovo nije bilo prvi put da Međureligijsko vijeće ide u jednu ovakvu misiju. Ovogodišnja se od prethodnih razlikovala po nimalo nevažnoj činjenici da su vjerske zajednice ovaj put predstavljali njihovi poglavari. Ostala je, ipak, stara boljka: politika je još jednom ignorisala pomiriteljsku misiju religijskih vrhova.

Premda su bez sličnih aktivnosti prošle godine u kojim su rane bile najsvježije, ni sada ovakve misije nisu suvišne i bez rezultata. Vjerski autoriteti u dijelu javnosti imaju značajan utjecaj, a za jačanje međusobnog uvažavanja i tolerancije nikad nije kasno. No, kao što je bilo  u vrijeme kada je zlo bjesomučno jahalo ovim prostorima, tako su i sada vjerske zajednice drugorazredni činilac društvenih odnosa. One su, posebno Srpska pravoslavna crkva, bile pretjerano podložne nacionalnim politikama, čak i u njihovoj direktnoj službi.

Hodže, popovi i svećenici danas mogu učiniti više nego što su mogli ranije. No, politika je i dalje njihovo bitno ograničenje. Vjerske zajednice, u suštini, mogu učiniti onoliko koliko im politika dopusti.

Bitan je to pomak u odnosu na prethodno vrijeme, kad je politika poticala vjerske strukture na netoleranciju, pa i učešće u njenim zločinačkim poslovima. Veliki napredak je ipak onemogućen i politički nepoželjan, prije svega zato što projekat zavađanja i dijeljenja naroda u Bosni i Hercegovini još nije ni izbliza okončan. Utoliko se ni pomiriteljskim i humanijim vjetrovima koji pušu iz krila vjere ne dopušta da dobiju veliki zamah, da se kroz ovu sferu društvenog života začnu i procesi ozbiljnog mirenja i uvećavanja razumjevanja i trpeljivosti među pripadnicima različitih etničkih i vjerskih skupina.

Povod za ovo zaključivanje je neuspjeli pokušaj ljudi od vjere da ljude od politike uključe u svoju misiju skretanja pažnje javnosti na potrebu poštivanja svih ratnih žrtava, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Zaključak, međutim, vrijedi i na širem planu: humanistički potencijali vjere ovdje se i dalje osujećuju miješanjem politike u djelovanje vjerskih zajednica.

Religija, koja ima potencijal da pripitomljava razuzdane i neljudske politike, i danas je više pod utjecajem tih politika, i kad to ne želi, nego što je u prilici da sama pozitivno utječe na njih i na njihove lidere. Predstavnici vlasti i vodećih stranaka, kao što je bilo juče, otvoreno ignorišu čak i simboličke pokušaje vjerskih zajednica da se na ovom prostoru zametnu tolerantniji i bolji međuljudski, međuetnički i međuvjerski odnosi. A to posao vjerskih “službenika” čini znatno težim i manje efektnim od onoga što je i religiji i društvu i svima nama potrebno.

fokus.ba

JEDAN IZETBEGOVIĆ JE STVORIO SDA, DRUGI ĆE JE UGASITI!?

Može li se Bakir Izetbegović pogledati u ogledalo i sam donijeti zaključak da odstupi sa predsjedničke funkcije u svojoj stranci?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Poput nekih velikih fudbalera, koji su prekasno odlučili da okače kopačke o klin, pa su se na kraju karijere brukali, i politički lideri počesto gube kompas i osjećaj za vlastiti rok trajanja. Zlatko Lagumdžija tome je najbolji primjer. Uz sebe, on je u ponor povukao i kompletan SDP, koji je platio paprenu izbornu cijenu zakašnjelog razračuna sa svojim obnevidjelim vođom.

SDA je danas na istom iskušenju sa svojim šefom Bakirom Izetbegovićem. Javna tajna je da više niko u vrhovima te stranke ne vjeruje da će pod njegovim vođstvom uspjeti da se održi u vlasti. Šef iz dana u dan zabija sve više autogolova, zbog kojih prijeti opasnost da  SDA naredne godine izgubi izbornu bitku. Zbog toga bi stotine sadašnjih funkcionera i dobro uhljebljenih perjanica ove stranke ostalo bez posla i zarade.

Procjena da se nikakvom dobru ne mogu nadati sa sadašnjim predsjednikom bila je glavni razlog zbog kojeg su se u hajduke oturila četvorica SDA-ovih zastupnika u državnom parlamentu, dok desetine čekaju trenutak u kojem će i sami, tamo gdje sudjeluju u vlasti, iskazati otvoreni stranački neposluh.

Obzirom na dugotrajnost otpora pomenute četvorke, kojoj se izgleda pridružio još jedan SDA parlamentarac, Safer Demirović iz Banovića, javnosti nije jasno zašto oni već nisu istupili iz stranke i osnovali novu, koju njihov neformalni lider Šepić već mjesecima najavljuje. Tajna je pomno, ali ne i potpuno sakrivena: oni se nadaju da će u vremenu do narednih opštih izbora uspjeti da sa kormila SDA uklone Bakira Izetbegovića, čime će eliminisati glavnog kvarišu i najnepopularnijeg lika u stranci. Time će, kako računaju, nestati i razlog za cijepanje najjače bošnjačke partije.

U suprotnom, ukoliko se Izetbegović bude po svaku cijenu borio za unutarstranačku vlast, iz SDA će istupiti pomenuti odmetnici, a s njima i mnogi koji još maskiraju svoje stvarno raspoloženje. O tome dovoljno govori činjenica da Šepića i društvo kritikuje gotovo isključivo Izetbegović, uz malu pomoć Džaferovića i Genjca. Svi ostali, uključujući i članove sarajevskog SDA klana, koji je na vrh izgurao Izetbegovića, ne žele da se zamjeraju odmetnicima.

Ni njima ne bi bilo mrsko da Bakir ode u “mirovinu”, uvjereni da bi to uzdrmanu stranku pozitivno razdrmalo. I oni su potpuno svjesni da se Izetbegović ne snalazi na čelu SDA, da joj je jako odmogao favorizovanjem svoje supruge, a naročito katastrofalnom “taktikom” u slučaju ponovnog podizanja tužbe protiv Srbije.

Osim što bi se riješili dosad najlošijeg predsjednika, u SDA očekuju da bi smjenom Izetbegovića - kojeg bi okrivili za sve neuspjehe stranke u posljednje dvije, tri godine - povratili poljuljano povjerenje glasača. Jako im je stoga bitno da se to dogodi prije opštih izbora, a ne nakon njih, kako se sa svojim potrošenim vođom prekasno obračunao SDP i za to platio ogromnu cijenu.

Sve bi, u ovom planu za političku i kadrovsku renesansu SDA, bilo lakše ostvariti ukoliko bi se Bakir Izetbegović pogledao u ogledalo i sam donio zaključak da odstupi sa predsjedničke funkcije. Ne bude li tako, on čak može i ostati na toj poziciji, ali po cijenu velikog stranačkog raskola. Odmetnici bi čak mogli na izborima, s novom strankom, odnijeti i više glasova od SDA. A ona ionako nije na visokim granama.

Na posljednjim izborima za SDA je glasao tek svaki peti Bošnjak (320.000). Oko 80 posto pripadnika ove nacije poklonilo je povjerenje drugim strankama ili ga nije dalo nikome. U konkurenciji stranke koja bi nastala u režiji sadašnjih oponenata Bakira Izetbegovića, SDA bi mogla pasti i ispod deset posto nacionalnih glasova.

Time bi krug mogao biti čak i zatvoren, od A. Izetbegovića, koji je SDA stvorio, do B. Izetbegovića, koji bi je ugasio!

U svakom slučaju, u ovim krupnim unutarpartijskim nesuglasicama, Bakir Izetbegović doživio je ove sedmice još jedan poraz. Pred parlamentarno glasanje o Zakonu o akcizama, on je najavio da će “za” glasati sedam ili osam zastupnika SDA. A tako je glasalo samo - petoro!

Osim iz stranke, na Izetbegovića su, ovim povodom, mrko pogledali i njegovi koalicioni partneri koji su se iz petnih žila upinjali da proguraju pomenuti zakon. Sad im je potpuno jasno da više ne mogu računati na riječ Bakira Izetbegovića. On je i dalje predsjednik SDA, ali ne i autoritet koji pouzdano vlada raspoloženjem svoje stranke i njenih zastupnika u najvišim organima vlasti.

fokus.ba

LOŠE JE, ALI ĆE BITI JOŠ LOŠIJE!

Naši potomci mogli bi, koje li ironije, ovo vrijeme pominjati kao bolje od onog koje je njima dosuđeno

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

I mi i sve ovo jednom ćemo biti prošlost. Nove generacije učiće o našoj sadašnjosti kao o vremenu velike smutnje, nereda i lošeg života, premda ne treba isključiti ni mogućnost da se o našoj epohi, u odnosu na ono što dolazi, bude govorilo i kao o boljem razdoblju u životu ove zemlje i njenih ljudi. Uprkos našoj neutaživoj želji i uvjerenju da od ovoga ne može biti gore, to se ne mora obistiniti.

Stanje u društvu nikad nije dovoljno loše da ne bi moglo biti još lošije. Ponekad se to, kao sada, može čak i predosjetiti, pa i neumoljivo prognozirati, prema osnovnim trendovima i parametrima trenutnog stanja. Oni, nažalost, ne slute na dobro.

Okvir u kojem živimo apsolutno je loš i nestabilan. To što mi imamo, to nije dobro organizovana država ni ambijent po mjeri perspektivnih društava. Uglavnom znamo šta ne želimo, svi odreda - i građani i nacije. Ali niko ne uspijeva da se domogne onoga što priželjkuje, ni pobornici jedinstva ni oni koji bi se obradovali dodatnim podjelama, na kraju i raspadu.

U međuvremenu sve trune i polako, ali sigurno se urušava. Vrijeme u kojem će, jednog dana, uslijediti epilog, biće posebno stresno i obilježeno neredom, bez obzira kakav bude ishod velike i dugotrajne bitke za i protiv Bosne i Hercegovine. Nijedna varijanta raspleta ne može biti bezbolna i za sviju prihvatljiva, tim teža jer će uslijediti nakon višedecenijskog iscrpljivanja.

Tome ćemo platiti nemalu cijenu, iako nam se već ova sadašnja čini paprenom, kad uzroci glavnine naših nedaća potiču iz labavog, neučinkovitog državnog okvira. A on, iz dana u dan, postaje još nestabilniji. Imamo državu koju praktično niko ne vodi, koja bezglavno vrluda i srlja u potpunu propast.

Loši su nam i drugi ključni indikatori budućnosti. Ekonomska stopa rasta, i kad je u plusu, izražena je tako niskim procentima da našu zaostalost samo dodatno povećava. U ekonomskoj sferi sve više kaskamo za razvijenijim i boljim dijelom svijeta, praktično osuđeni da uvijek budemo njegov siromašniji dio.

Što se tiče zaposlenosti, ključnog uslova za iole solidan život, nema nikakve naznake poboljšanja. Nedavno je Svjetska banka objavila analizu koja pokazuje da u ovom regionu jedino u BiH nije došlo do rasta zaposlenosti. U posljednjoj evropskoj ligi mi smo - posljednji! A Svjetskoj banci je, svakako, više vjerovati nego Bakiru Izetbegoviću, koji nam stalno u oči baca prašinu o tobožnjim skokovima u sferi zaposlenosti.

Životni standard, koji je takođe na dnu evropske ljestvice, i dalje posrće. Prosječna plata danas je gotovo u dlaku ista kao i prije deset godina, dok su cijene većine životnih namirnica, potrepština i usluga upola veće, čak i iznad toga. U trenutku dok ovo pišem, stiglo je novo izvješće Federalnog zavoda za statistiku. Potrošačke cijene u FBiH porasle su za 1,9 posto tokom marta, čime je nastavljen trend porasta cijena iz prethodnog mjeseca.

Red je tako stigao i na žvake, koje su ovih dana poskupjele za 20 posto, a čija cijena nije mijenjana 15 godina. Vidjećemo narednog mjeseca, kad statističari objave nove pokazatelje o platama, da one neće porasti ni toliko da nadomjeste poskupljenje pomenutog artikla. One važnije i skuplje da i ne pominjemo.

Mračnu budućnost navješćuju i drugi trendovi, poput novčanih doznaka iz inostranstva. Godišnje izražene u milijardama maraka, one su sve tanje i tanje. Kako umire najstarija generacija, kojoj novcem pomažu djeca rasuta po (boljem) svijetu, tako u BiH ulazi i sve manje ovdje nezarađenog, ali ovdje potrošenog novca.

Neminovno je da u dogledno vrijeme ovaj izvor prihoda BiH i njenih ljudi bude sveden na - nulu! Zamislite, stoga, trenutak u kojem neće biti ni marke od sadašnjih (najmanje) pet milijardi KM, koliko izvana stiže preko bankovnih uplata ili se najbližoj rodbini donosi u gotovini.

Iza krivine vreba još jedna babaroga: državni dugovi! Uskoro će doći trenutak kad ćemo, umjesto novih kredita i pozajmica, morati da vratimo stare, već potrošene. Iz čega? Od kojih prihoda, kad se nismo zaduživali da bi investirali i razvijali se, nego da bi trošili i krpili rupe. Vrijeme je da nas uhvati strah, pa i panika, zbog skorog trenutka u kojem će najkrupniji dugovi doći na naplatu.

Još je niz faktora koji će uzrokovati dalji pad kvaliteta života u Bosni i Hercegovini, među kojim je posebno opasna svjetska ekonomska kriza. Naviknute na stalni rast, najjače zemlje svijeta po svaku cijenu ga nastoje održati. I Amerikancima je, na primjer, Trump lansirao odbrambenu  parolu budućnosti koja poručuje da troše domaće proizvode, a da istovremeno po svaku cijenu povećaju njihov plasman na svjetsko tržište.

Oholost i sebičnost ekonomskih i političkih divova svakako će biti praćeni agresijom na patuljke poput nas, koji će po cijenu vlastitog daljeg siromašenja plaćati njihove cehove. Tome se nikako ne možemo oduprijeti u svijetu podijeljenom na šaku jakih i masu nemoćnih država i naroda.

Ni na jedan izazov budućnosti mi nemamo efikasan odgovor, čak ni naznaku organizovanog pokušaja da se taj odgovor osmisli. Stoga je surovo realna procjena da ovo vrijeme nipošto nije toliko loše da ne bi moglo biti još lošije. A time se, koje li ironije, uvećava i šansa da naši potomci ovo vrijeme pominju kao bolje od onog koje je njima dosuđeno!

fokus.ba

SVAKO DOBRO ZA NEKO ZLO

Zla kob interneta sadržana je u činjenici da kroz njega struji više “prokletog” novca nego i u jednoj dosad poznatoj ljudskoj djelatnosti

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Internet i društvene mreže postali su dio naše svakodnevnice, kao da smo se s njima rodili. U ljudskoj povijesti vjerovatno nije bilo kotača koji je pokrenuo toliko promjena, olakšavajući mnoge djelatnosti i biznise, ali i pokrećući nove, nekad nezamislive. Svijet je, bukvalno, postao “globalno selo”, čineći da neka vrsta komšija postanu ljudi širom planete, koji se nikad neće fizički susresti.

Koliko se internet uvriježio u naše živote možda najbolje bi se pokazalo kad bismo makar nekoliko dana ostali bez njega. Ne bi radile banke, stale bi blagajne u prodavnicama, ključni mediji prestali bi da emituju informacije ili bi se to svelo na minimum, ugasio bi se televizijski i telefonski signal u našim domovima, ostali bismo uskraćeni za danas dominantne izvore znanja, pohranjene po milijardama internetskih arhiva, umjesto nekadašnjih prašnjavih polica sa knjigama i dokumentima.

Svijet bi se, bez interneta, praktično okamenio. On je postao jedan od ključnih elemenata funkcionisanja ljudskog roda, poput zraka, vode i hrane. Stoga je veliki publicitet ovih dana dobila vijest o smrti jednog od njegovih tvoraca, Roberta Taylora.

Prvo u okviru vojno-naučnog američkog programa, a potom i u širenju na civilni sektor, Taylor je još prije pola stoljeća predvodio kreiranje prve kompjuterske mreže, koja je kasnije prerasla u internet. S pravom je ponio epitet “ključnog arhitekte modernog svijeta”, kako ga je nazvala američka istoričarka Lesli Berlin.

Po starom načelu da nas sa svakim dobrom neminovno sleduje i neko zlo, internet pokazuje i svoje pokvarene zube, potvrđujući da se tehnologije mogu oteti svojoj svrsi i pozitivnim mogućnostima koje pružaju. Možda i najskuplji danak Taylorovom izumu plaćaju, na primjer, naše noge i jezik. Sjedeći položaj zamijenio je kretanje, a poodavno smo primijetili da i mi, a pogotovo djeca, sve manje pričamo, a sve češće tipkamo po kompjuterskoj ili telefonskoj tastaturi. Čak i u kafanama više nema žamora, jer se društvo za stolom više druži sa mobilnim internetom nego međusobno.

Uporedo sa Taylorovom smrću, ovih dana su emitovane i vijesti koje ilustruju mračne strane interneta. Hakeri su prošle sedmice izveli jedan od najvećih napada u povijesti, ugrožavajući banke širom svijeta. Saldo još nije poznat, ali znamo da je, recimo, 2016. godine na ovaj način ukradeno 81 milion dolara samo iz Centralne banke Bangladeša. Cijeni se da u ovoj vrsti lopovluka godišnje bude pokradeno i po milijardu dolara!

Posebna priča je zagađivanje društvenog ambijenta, koje je svojim totalnim dosegom omogućio internet. Nikad ranije nismo bili bombardovani sa takvom količinom prljavih kampanja, političke i vjerske propagande i netrpeljivosti s kakvom se danas susrećemo. Internet je postao bojno polje po kojem svakog časa lipti krv, zavada i mržnja.

Najpopularniji izdanak interneta, Facebook, pod prijetnjom da sam sebe pojede, ovih dana je preduzeo radikalne mjere obuzdavanja niskih strasti, zavjera i zloupotreba koje su se kroz taj kanal dramatično širile. Samo u Francuskoj izbrisao je 30.000 lažnih korisničkih profila, direktno izazvan poplavom lažnih vijesti, dezinformacija i propagande u predvečerje predsjedničkih izbora u toj zemlji. U nastavku Facebookove kampanje, kojom će zahvatiti i druge države i regione, neminovno će ove restrikcije stići i do nas.

Svaki normalan čovjek tome će se obradovati. Mnogima su se u BiH zgadili i Facebook i društvene mreže upravo zbog zlonamjernika koji su u internetu pronašli oružje za svoje prljave bitke. Danas je praktično nemoguće u tom prostoru voditi dobronamjerne, umne i principijelne dijaloge, društvene a pogotovo političke, a da se u “igru” ne ubace diverzanti koji raspiruju svađu i mržnju. Oni djeluju upravo sa lažnih Facebookovih i drugih profila te kroz forume internet portala. Time su već uspjeli da unište pozitivne strane dosad najšire moguće razmjene mišljenja, od kojih su već odustali ozbiljni portali i kod nas i u svijetu. Internetske izlive prljavih strasti dopuštaju još samo oni kojim je “klik” svetinja, jer preko njega zarađuju, bez obzira što time ozbiljno zagađuju društveni prostor i međuljudske odnose.

Internetski diverzanti su, uz političare, glavni trovači etničkih i vjerskih odnosa u BiH. Zapravo, većina tih anonimusa djeluje za račun stranaka i političko-poslovnih klanova, od kojih zarađuju svoje prljave dnevnice nagoneći mlin na njihovu mutnu vodu. Nema političke partije koja već nije oformila tim za “internetski rat”, kojem većina u zadatak daje nečasne poslove.

Nijedan od svojih ključnih izuma čovjek nije uspio da sačuva od zloupotreba, preko baruta i struje do nuklearne i digitalne tehnologije. I ako se nešto uopšte može sačuvati, bez iluzije da se sve negativno ikad može eliminisati, onda trebamo biti sretni da pozitivni efekti dominiraju nad negativnim. Tako je sad sa internetom, premda već u bliskoj budućnosti može biti drugačije. Ta slatka alatka još je u fazi burnog razvoja u kojem mnogi njeni kreatori više misle na svoju zaradu nego na pogubne posljedice tehnoloških i komunikacionih iskoraka koje omogućavaju.

Sve se, na kraju, svodi na novac, prvi veliki ljudski izum na čijim iskušenjima je čovjek doživio i svoje dosad najveće padove i poraze. Zla kob interneta upravo je to što kroz njega struji više “prokletog” novca nego i u jednoj dosad poznatoj ljudskoj djelatnosti.

fokus.ba

NIKAD NEĆEMO ZARADITI KOLIKO VLAST MOŽE PROĆERDATI

Stotine miliona eura iscurile su iz naše plitke blagajne na ime penala i kamata plaćenih za ugovorene, ali neiskorištene strane kredite

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Na ime kredita i drugih pozajmica koje je Bosna i Hercegovina ugovarala, ali ih nikad nije “povukla”, odnosno iskoristila, u posljednih dvadeset godina plaćene su ili izgubljene stotine miliona eura. Toj neozbiljnosti i rasipništvu vlasti, međutim, ne vidi se kraj.

Bakir Izetbegović ovih dana je priznao da nam, zbog neusvajanja Zakona o akcizama, “stoji milijarda maraka zakočenih sredstava koje treba investirati u autoputeve". Šef SDA nije kazao koliko ćemo zbog tog “stajanja” kreditorima platiti tzv. penala, odnosno obeštećenja. U pitanju su desetine miliona eura, kojim treba dodati i dodatna kamatna opterećenja na nove kreditne tranše, u trenutku kad za njih budu, ako budu, jednom ispunjeni uslovi.

Do tada, iz budžeta, zapravo iz narodnog novca, naša vlast će u naše ime plaćati skupe kazne. Umjesto zarade, tako upadamo u novi bespotrebni trošak.

U poređenju s pomenutim ciframa, svota od 642.263,60 eura, koliko iznosi odšteta austrijskoj kompaniji Strabag, koju ćemo uskoro morati da platimo jer smo ih izigrali u projektu izgradnje mosta kod Svilaja, ne izgleda velika. No, nakupilo se u posljednjih dvadesetak godina niz “strabaga”, poništenih tendera i nerealizovanih ugovora, zbog kojih smo gubili sudske sporove i arbitraže. Milioni eura iscurili su iz naše plitke blagajne isključivo zbog nemara i neodgovornosti vlasti.

Prema podacima Ministarstva finansija i trezora BiH, na primjer, u 2009-oj godini ukupno je plaćeno 3,6 miliona KM kazni na nepovučene kredite. Godinu kasnije ta cifra je bila još veća. Vlasti nisu uspjele da povuku” čak 1,7 milijardi KM. Osim penala za neiskorištavanje kredita za koridor 5c, kazne su plaćene i za nepovlačenje odobrenog kredita u projektu "Željeznice 2", i to 2.347.000 KM, a u dva projekta "Električna energija 2 i 3" plaćeni su penali u iznosu od oko pet miliona KM.

Do 2010. godine zbog nepovlačenja ugovorenih kreditnih sredstava plaćeno je preko 25 miliona KM kazni. Razlog je u pravilu bio nemar vlasti pri koncipiranju projekata za koje su odobreni krediti: od nepostojanja potrebne dokumentacije za početak radova, kao što su idejni projekti, urbanističko-tehnički uslovi itd, do elementarnih propusta kao što je neutvrđivanje trase autoputa na koridoru 5c. Zbog toga je kredit EBRD-a od 180 miliona eura godinama ostao neiskorišten.

Nikakve pouke iz toga, međutim, nisu izvučene, harčenje novca je nastavljeno. Bosna i Hercegovina je na kraju 2015-te imala čak 2,1 milijardu maraka odobrenih kredita koje nije povukla. Samo na ime penala za to je plaćeno 3,4 miliona KM.

I da ne nabrajam: nema niti jedne poratne godine u kojoj nismo masno platili “porez” na krajnju finansijsku neozbiljnost naše vlasti. A pri tome nikome iz te vlasti, zbog toga, nije falila ni dlaka s glave. Nijedan ministar, direktor ili državni činovnik nisu iz svog džepa nikad izvadili nijednu marku da plate kaznu zbog krajnjeg javašluka u gazdovanju novcem poreskih obveznika, kojim se plaćaju pomenute kazne.

Ovaj narod, u svakom slučaju, ne može zaraditi onoliko koliko vlast može da razbaca na sve strane. Imali smo takvih razdoblja i u svojoj daljoj prošlosti, zbog kojih je nastala (još prije dva stoljeća) sintagma “Alajbegova slama”. Ona označava imovinu bez gospodara, nešto svačije i ničije, imovinu o kojoj niko ne vodi računa.

Ta slama se nikad nije toliko razbacivala koliko u ovoj epohi. Dobili smo vlastitu, nezavisnu državu, ali se još, ni na nekoliko godina, nismo usrećili sa sposobnom, domaćinskom vlašću. Stalno vrludamo sa zla na gore, od jednih do drugih raspikuća. I ono malo što zaradimo, vlast nemilice proćerda, nepogrješivo nas vodeći u potpunu finansijsku i životnu propast.

Kraj se tome još i ne nazire.

fokus.ba

JEVREJSKI BLAGDAN S OKUSOM TUGE

U ovom Pesahu, koji u svojim domovima proslavljaju naši malobrojni Jevreji, svečarska atmosfera miješa sa tugom zbog izglednog gašenja jedne od bosansko-hercegovačkih istorijskih žila kucavica

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Jevreji danas obilježavaju svoj najveći blagdan - Pesah, u spomen na spasenje njihovih predaka iz egipatskog ropstva. Tim povodom, naši državnici, političari i starješine vjerskih zajednica uputili su čestitke bosanskim i hercegovačkim Jevrejima, s najljepšim željama za dobrobit ovog naroda koji je tokom posljednjih pola milenijuma ostavio golem i neizbrisiv pečat na život Bosne i Hercegovine.

Sve priče o našim Jevrejima postaju, nažalost, priče sa okusom tuge, pa i gorčine. Od njihovog masovnog dolaska na naše tlo, zbog izgona i inkvizicije u Španiji i Portugalu, u 500 proteklih godina znalo je među nama živjeti i po nekoliko desetina hiljada Jevreja. U Sarajevu ih je, na primjer, pred Drugi svjetski rat, bilo oko 12.000. Obzirom da je naš glavni grad tada brojao 60.000 stanovnika, to znači da je svaki peti Sarajlija bio Jevrej!

Prvenstveno zbog zločinačkog pomora u Drugom svjetskom ratu, u kojem su ustaške vlasti provodile Hitlerov monstruozni projekat masovnog istrebljenja Jevreja, ali i kasnijim odlivom u novoformiranu državu Izrael i druge, prekomorske zemlje, prisustvo Jevreja na našem tlu dramatično je smanjivano. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u BiH je tog trenutka živjelo samo 265 Jevreja!

U mnogim našim gradovima i naseljima, gdje su nekad bili njihov neraskidivi dio, danas nema niti jednog pripadnika ovog naroda. U Gračanici je, na primjer, posljednji Jevrej umro 1980. godine (Isidor Papo). Da nema lokalnih Bošnjaka, koji održavaju jevrejsko groblje u Pribavi, nestao bi i taj upečatljiv trag jevrejskog života u tom kraju.

I Sarajevo, u kojem je prije 80 godina svaki peti stanovnik bio Jevrej, njihovu brojnost danas mjeri promilima. Ostalo je nešto više od 100 jevrejskih duša, Sefarda i Aškenaza, mahom staraca. Vihoru vremena odolijevaju mnoge lijepe zgrade koje su Jevreji ovdje podigli, kao i dvije sinagoge. Međutim, ni za uobičajene molitve sarajevski Jevreji više nemaju kapaciteta, ne samo zbog malobrojnosti nego i zbog činjenice da nemaju svog duhovnika i vjerskog predvodnika, rabina.

Agilnošću preostalih Jevreja i dobrotom Eliezera Pape, koji iz Izraela ponekad dođe u Sarajevo, zarad vršenja obreda, vjerski život ipak se nekako održava. No, počesto su troškovi puta 48-godišnjeg (nerezidentnog) rabina, inače rođenog Sarajlije, prepreka za njegov dolazak među njegove posljednje sunarodnike u gradu na Miljacki.

O pečatu i doprinosu Jevreja poslovnom, kulturnom i umjetničkom životu Bosne i Hercegovine suvišno je govoriti. U Sarajevu je prije par godina osmišljena i specijalna turistička ruta, na kojoj se u nekoliko sati mogu “snimiti” tragovi upečatljivog jevrejskog prisustva na ovom tlu. Glavni grad BiH njeguje uspomenu na svoje nekadašnje komšije i kreatore mnogih napredaka. No, razmišljanja o budućnosti zamijenjena su podsjećanjima na prošlost. Nije daleko dan, ako se ovaj trend nastavi, kad ćemo ostati i bez posljednjeg jevrejskog komšije.

Krug širok 500 godina prijeti da se zatvori, da nakon naglog i masovnog dolaska Jevreja početkom 16. stoljeća (pospješenog i tokom Austrougarske vladavine) doživimo kraj odavno izražene silazne putanje: da Jevreji postanu stvar prošlosti, kao i mnogo toga što je nekad krasilo ovu zemlju. Stoga se i u ovom Pesahu, koji u svojim domovima proslavljaju naši malobrojni Jevreji, svečarska atmosfera miješa sa tugom zbog izglednog gašenja jedne od bosansko-hercegovačkih istorijskih žila kucavica.

fokus.ba

DVA LICA POLITIČKIH VARALICA

Nacionalni lideri odavno funkcionišu po sistemu tzv. dogovorenog neprijateljstva: Bakiru treba Milorad, Miloradu Bakir, a Čović obojici i oni njemu

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U Mostaru su u ponedjeljak skupa večerali domaći politički lideri, pojačani “krunisanim” glavama iz susjedstva: Vučićem, Plenkovićem i Vujanovićem. Jelo se i pilo u dobroj atmosferi. Ćaskalo se o svemu i svačemu, na sto je palo i nekoliko šala kojim su se svi od srca smijali.

Neupućenom oku to svakako nije ličilo na skup zakletih političkih neprijatelja. Prije bi se reklo da su se oko trpeze okupili poslovni ortaci koji, u opuštenom ambijentu, proslavljaju neki zajednički uspjeh.

– Ljubazni su jedni prema drugima, ali nisam vidio da su pričali o važnim pitanjima.

Takav utisak o odnosima ovdašnjih nacionalnih lidera Dodika, Čovića i Izetbegovića sa večere je ponio “neutralni” Aleksandar Vučić. Da je više odriješio jezik, ko zna šta smo još mogli čuti. Sigurno bi, u stvari, saznali da su njihovi odnosi još mnogo bolji i prisniji, u svakom slučaju potpuno drugačiji od svađalačkog tona kojim se jedni o drugima godinama oglašavaju u javnosti.

O tome svjedoči i izjava koja se u intervjuu magazinu Stav, objavljenom istog dana, omakla Bakiru Izetbegoviću. Odgovarajući na pitanje kakva je trenutna atmosfera u Predsjedništvu BiH, koje već 40 dana nije održalo svoju sjednicu, a ne zna se ni kad će, bošnjački lider je rekao:

- Atmosfera je uvijek korektna, sva trojica smo iskusni političari i ne dopuštamo da se političke krize, koje neminovno slijede jedna za drugom u ovakvim okolnostima, prenesu na lične odnose.

Koliko su, za razliku od politički katastrofalnih, privatni odnosi među ovdašnjim političarima dobri, naslućivalo se i ranije. Svoje grube sukobe u sali za sastanke, na primjer, zastupnici i delegati često završavaju za istim stolom u restoranu Parlamenta BiH. Umjesto svađalačkih kanonada, koje prate novinari i snimaju kamere, kafanske sjedeljke protiču u prijateljskom zbijanju šala.

Stranački lideri jedni druge redovno ugošćavaju na njihovim imanjima, lijepo se druže i oslovljavaju nadimcima. Zlatko Lagumdžija svojedobno se bio toliko zanio da je Milorada Dodika i u medijima počeo zvati - Dodo!

To tepanje nije dugo potrajalo, jer je Lagumdžija pao sa visokih pozicija. No, iz vremena velike međusobne ljubavi vjerovatno su i jednom i drugom ostale lijepe uspomene u - džepovima.

Novac je glavni razlog dvoličnosti ovdašnjih političara. Oni su davno shvatili da je zavađanje naroda najbolji kapital za njihov razvratni biznis. Shvatili su i na tome jašu do iznemoglosti, uspješno varajući javnost i svoje sunarodnike, kojim stalno podmeću istu priču o neriješenom i nerješivom nacionalnom pitanju. Ono je dežurni paravan za njihove prljave igre, koje se uvijek svode na međusobnu podjelu plijena.

Nacionalni lideri odavno funkcionišu po sistemu tzv. dogovorenog neprijateljstva. Bakiru treba Milorad, Miloradu Bakir, a Čović obojici i oni njemu. I što više vremena prolazi, to se na njihovim računima koti više novca: imanja i vile su im sve veće i veće, a mandati sve duži i duži.

Zauzvrat, BiH tone li tone, a građani siromaše li siromaše. I taman na dnevni red dođu životni problemi, a braća se negdje u potaji sastanu i pokrenu novi talas starih nacionalnih svađa. Jer, oni se samo time znaju baviti, na ozbiljne poslove i ne pomišljaju. A može im se: narod odmah stavlja glavu u zobnicu koju mu oni lukavo podmeću.

Svemu dođe kraj, pa će kucnuti i čas za njihovu posljednju (tajnu) večeru. Plašim se, međutim, da to niko iz ove generacije neće dočekati. Kako stoje stvari, tek neki naši daleki potomci mogli bi zaustaviti providno magarčenje na koje mi već decenijama naivno nasjedamo.

fokus.ba

ŠTA (NE) MOŽE RUSIJA?

Za dalekosežne ciljeve kao što su Balkan, Baltik i Poljska, razbuđeni i ogladnjeli istočnoevropski div ipak još nema dovoljno snage

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Nakon duge pauze, uzrokovane raspadom Sovjetskog saveza i slijeganjem tla nakon tog istorijskog čina, Moskva je, bez sumnje, pojačala svoj međunarodni angažman. Očita je njena želja da povrati izgubljenu poziciju iz vremena kada je, protiv Zapada, vodila tzv. hladni rat i slovila za drugu po snazi svjetsku velesilu.

Glavna ruska meta trenutno su zemlje iz najbližeg okruženja, one koje su nekad bile u sastavu goleme socijalističke države. Na diplomatskom i vojno-političkom nišanu je i zgarište bivše Jugoslavije te Bliski istok, na kojem je Rusija zadržala utjecaj još samo u Siriji. Na mjestu trenutno najveće međunarodne krize ona je, doduše, svoju ulogu ojačala te uspješno podupire opstanak ugroženog Asadovog režima.

Ruske ambicije na našem dijelu Balkana nisu toliko jasne kao što su bile u predratnim decenijama, a pogotovo u ranijoj istoriji, kada je Moskva očajnički pokušavala da prodre prema Jadranu. Simbolički su se ti apetiti očitovali u želji da se dobije vlastita luka u toplom moru, kakvu u svojoj istoriji rusko-sovjetska država nikad nije imala.

Kako stoje stvari, od ispunjenja te želje Moskva je dalje no ikad. Na hrvatske teritorije ona ne može ni pomišljati, a gasne i nada u realizaciju pravoslavnog zagrljaja sa Crnom Gorom. Podgorica je na korak do ulaska u NATO, a Rusija teško da može očekivati da iz ruku najjače vojne alijanse u istoriji svijeta “ukrade” i pedalj zemlje.

Zauzvrat, pokušava se ostvariti utjecaj u kopnenom dijelu, poglavito u Srbiji i BiH. Milorad Dodik najavio je mogućnost da Rusi vrlo brzo, po ugledu na onu u Nišu, ustroje i svoju “humanitarnu bazu” na tlu Republike Srpske. A te baze bi se, kako procjenuju eksperti, gotovo preko noći mogle pretvoriti u vojna uporišta.

Praćeno je to i dosad neviđenom ruskom propagandom, pa u Srbiji već djeluje oko stotinu nevladinih organizacija i medija koji se finansiraju ruskim novcem. Na vjerskom planu se takođe zbijaju redovi.

Posljednjih mjeseci u igru uskaču i upozorenja na moguću rusku vojnu invaziju na Poljsku i baltičke zemlje, posebno Litvaniju. Navodno su pojačani teritorijalni apetiti prema ovim državama, zbog čega je u njima pokrenut odbrambeni mehanizam. On se očituje u pojačavanju prisustva NATO snaga u toj regiji, premda su Poljaci početkom godine krenuli da u uniforme obuku i oko 80 hiljada civila, uz već postojeće milicije i nimalo slabu armiju.

Političari i analitičari skoro svakodnevno se pitaju šta je svrha i moguća posljedica očigledne ruske ofanzive, prije svega u evropskom geopolitičkom prostoru. Koji su njeni krajnji dometi? Može li Moskva pomrsiti račune Briselu koji je, tek nakon agresivnijih poteza Rusije, uvidio da se za širenje EU na Balkan ipak mora potruditi mnogo više no dosad?

Za dalekosežne ciljeve kao što su Balkan, Baltik i Poljska, razbuđeni i ogladnjeli istočnoevropski div ipak još nema dovoljno snage. Jeste se Rusija stabilizovala nakon raspada SSSR-a, no njeni ekonomski, odnosno finansijski kapaciteti još ni iz daleka nisu dovoljni za najambicioznije projekte. U ovoj fazi, Moskva bi bila sretna kad bi realizovala kraći, ali za nju životno važan spisak želja.

Ta lista ograničena je na nekadašnji sovjetski prostor, prije svega na Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju.

Tri godine su od vojne aneksije Krima, koliko traju i oružani sukobi na istoku Ukrajine, u Donjeckoj oblasti, koju Moskva takođe želi vidjeti pod svojom upravom. Nedavno je, sklapanjem vojnog sporazuma sa oružanim formacijama nepriznate Južnoosetijske države, stari pritisak na Gruziju dodatno pojačan. Rusija priželjkuje i aneksiju Abhazije.

Jednom će morati da dođe i do raspleta “čudne” situacije u Moldaviji, koja se osamostalila prije 25 godina, ali još nije ovladala cjelinom svoje teritorije. Ruska vojska nikad nije izašla iz regije Pridnjestrovlja, oko grada Tiraspolja, koju svakako želi zadržati za sebe.

U trenutku koji je obilježen vidnim podizanjem njene glave na mnogim geopolitičkim frontovima, na svakom od njih Moskva ne može igrati u punoj formi. Namjera je, vjerovatno, da se i tamo gdje to nije prioritetno ojača ruski utjecaj, kako bi Kremlj postao jedan od faktora rješavanja tih kriza i sudionik velike naknadne “trgovine”. U krajnjem, da se ustupcima koji bi se tu učinili dobije “obeštećenje” na drugoj strani, na mjestima od prvorazrednog značaja za Rusiju. A to su Ukrajina, Gruzija i Moldavija.

Mislim da bi Vladimir Putin odmah pružio ruku onome ko bi mu ponudio da se povuče iz svih ofanzivnih spoljnopolitičkih operacija, a da zauzvrat dobije ono što želi u tri pomenute susjedne države. Izuzetak bi možda činila Srbija (i Republika Srpska), tamo gdje je, čini se, ruski utjecaj već učvršćen toliko da ne mora biti intenzivno potpirivan, kao dosad.

Upravo to traži da budno pratimo ruske spoljnopolitičke aktivnosti, bez obzira što je njihova špica daleko od nas. Jer, ako dobije ono što sada želi, u šta se upregla do maksimuma svojih mogućnosti, Moskva bi mogla ozbiljnije baciti pogled i nešto dalje. Nema te velike sile koja se smirila nakon prvih teritorijalnih postignuća; odmah su zacrtavana nova.

Dobro je to poznato i glavnim takmacima Rusije: Americi i Evropi, NATO paktu. U vremenu stvaranja najnovijeg svjetskog poretka, oni takođe imaju namjeru da šire područje svoje dominacije, u čemu neminovno dolaze u sukob sa interesima Moskve. Ponešto je Zapad, respektujući snagu Rusije, spreman i da žrtvuje. No, daleko je to od onoga na šta sve Putin baca udicu.

Ni pola onoga u šta je uplela prste, Rusija ne može, kratkoročno gledano, riješiti u svoju korist. Ključno je stoga pitanje da li bi ona bila zadovoljna manjim dobicima? Po koju cijenu bi se odvažila na najkrupnija odmjeravanja, kakvih se nije plašila u socijalistička vremena?

Istorija se često ponavlja. Imajući to u vidu, ne treba zaboraviti da se onaj veliki hladnoratovski obračun, prije tridesetak godina, okončao teškim porazom Moskve!

fokus.ba