Istjerivanje na vidjelo istine
o novom skupocjenom stanu
predsjednika SDA bilo bi pravi podstrek početku
dosljednoga obračuna sa korupcijom u političkim vrhovima
Ništa se ne osladi kao
para. Ona i razboritome pamet pomuti, i poštenog u kušnju baci, i skromnome
razmaše prohtjeve. Pohlepne i kvarne da i ne pominjem, oni parom sve mjere i za
nju su spremni zažmuriti i na božje i na ljudske zakone i obzire.
Posebno je para slatka kad
pada s neba: ništa ne radiš, a ono kaplje kao u kantu postavljenu pod oluk. Pod
uslovom, naravno, da si onaj koji vedri i oblači; kišu nagoni, kad mu treba,
ili razgoni, kad mu tako odgovara. Riječju, kad si vlast, sa visokom pozicijom,
a niskim moralom.
U našoj zemlji općenito
vlada uvjerenje da političari ne stoje dobro sa obrazom, da su lakomi i
gramzivi, da svoj postotak ugrađuju u svaki mogući postupak u kojem se vrti
neki novac. Sistem je podignut kao piramida: oni na vrhu uzimaju lopatom, oni
niži kašikom, a trećepozivci zahvataju mašicama.
I onima na samom dnu,
dabome, dotekne neka mrvica. Tu je i dodatna nematerijalna korist, koja im u
budućnosti može itekako valjati, jer od onih iznad sebe praktično izučavaju
prastaru školu vladarskoga lopovluka. Sutra, kad se promaknu naviše, oni već
znaju šablon po kojem se pod oluk postavlja svoja kanta.
Ovaj prljavi zanat izučili
su mnogi od onih koji sada sjede u samim vrhovima. Grižu savjesti lako su stišavali:
kad su tako mogli njihovi uzori i učitelji, što bi oni bili veći katolici od
Pape? Stara je to „utjeha“ za one koji su svjesni svoga nemorala.
Postupno se, pa izgleda i
u ovome, odvijala i karijera Sulejmana Tihića. Ljudi koji ga odavno poznaju,
kažu da mu se para, dok su se družili, nije lijepila za ruku. Pa i ako jeste,
mogla je to biti samo neka sića koju se nije moglo odbiti, kao što ni ljekar
pacijentu ne vraća ponuđenu kesu sa kafom, šećerom i bombonjerom.
Nešto se sa sadašnjim
predsjednikom SDA, međutim, promijenilo: neki drugi ljudi o njemu odavno
pričaju drugačije. Kažu da svaka njegova riječ košta bar neku marku, veći
ustupci i nesagledivo više. Uostalom, toliko koliko je nakon rata imao
stambenih kvadrata na cijelu svoju porodicu, Tihića sumnjiče da danas ima mnogo
više, i to po glavi samo jednoga člana, uključujući i novopridošlu unučad.
Ljudi k'o ljudi: vazda
isplakuju usta tuđim parama i imetkom, obično ga u svojoj glavi zamišljajući i
većim od najvećega. Jedan od njih mi nedavno reče: E, da mi je deset posto od
onoga što mi pripisuju, kao paša bih se baškario i besposličario do kraja svoga
života!
Šta o tome misli Sulejman
Tihić, manje je poznato. A čaršija bruji o njegovom novom luksuznom stanu, čak
i jedna stranka (SBB BiH) javno poziva nadležne organe da premjere to Tihićevo
kućište, od utvrđivanja porijekla novca kojim je kupljeno, do ispitivanja
stvarne i plaćene cijene dotične nekretnine. U toj eventualnoj razlici krije
se, naime, mogućnost da su poreznici zakinuti, jer su svoj procenat zaračunali
na prenisku cijenu.
Sulejman Tihić odnedavno
živi u dvoetažnom stanu u sarajevskom „Importanne centru“, preko puta Američke
ambasade. Pozicija i kvadratura, brat-bratu, vrijede 700-800 hiljada konvertibilnih
maraka. Da računica bude lakša, to je taman toliko plaća koliko je Tihić primio
od rata do danas. I to pod dva uslova: da je to bilo sa mjesečnim prosjekom od
čistih 4.000 KM i, drugo, da je za svo to vrijeme njega i njegovu familiju neko
drugi hranio, odijevao, vozio, pojio, pa ponekad i u kino odveo. Samo tako
uspio bi da ušpara pomenutu sumu.
U jeku velikih priča o
mitu i korupciji, o potrebi njihovoga sasijecanja, pogotovu u najvišim
slojevima društva (koji najviše i jagme) eto divne prilike za sve pričalice,
novinare, nevladine organizacije, poreznike, inspektore, tužioce, na kraju i
političare, da se jedan opštepoznati slučaj, sa važnom osobom u glavnoj ulozi,
konačno istjera na čistac. Ne bi se trebao joguniti ni sam Tihić, koji tako
često javno šiba po toj mrskoj korupciji, kao da bi joj, samo da može, za tren
oka vrat polomio, pa ga još i u sitne komadiće isjeckao.
Ostavimo po strani sve
okolnosti u kojim se dogodilo Tihićevo useljenje u jedan od najskupljih
sarajevskih stanova. Njegova stambena afera nema ama baš nikakve veze sa
raspadom vladajuće koalicije i stvaranjem nove, sa presudom Sejdić – Finci, sa pričama
o ojađenim Bošnjacima i otcjepljivačkim Srbima...
Ovo je, naprosto, jedna priča
o ličnom poštenju jedne javne ličnosti, priča koju treba ispričati do kraja.
Prva riječ je na poreznicima, inspektorima i istražiteljima. Hoćemo li je, kad
već sam Tihić ne pokazuje spremnost da predoči račun o svom novostečenom imetku,
barem od njih čuti?
Morali bi, ako u ovoj
zemlji ima bar još zrnce pravne države i makar mrven iskrenosti u općoj povici
na korupciju kao društveno zlo u kojem prednjače, a ko bi drugi - ljudi iz
vlasti.
