KRIVI ČOVJEK NA PRAVOM MJESTU

Kolikogod se izmuze mlijeka za opstanak i napredak ove razapete države, sve to, kao slon u staklarskoj radnji, Bakir Izetbegović nogetne i razaspe, u svoj raskoši svog talenta za postizanje - autogolova!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Po svojoj oholosti, gluposti, bahanalijama i bezobzirnosti prema narodu koji su vodili, rimski imperatori još nisu prevaziđeni. Jednom su, kako predanje govori, razljućeni građani Rima za svog vladara željeli da postave - magarca! Smatrali su da bi i on carstvom upravljao bolje od svog prethodnika.

Još su se mnogi narodi u kasnijim pokoljenjima gorko kajali zbog pogrešnog odbira vođe. Tek kad su im u ruke dopadale dizgine vlasti, uviđalo se da pojedini krunisani čobani ne mogu da sačuvaju ni dvije nacrtane ovce, a kamoli da usmjeravaju teško upravljivu, svakakvim silama razapinjanu državnu zapregu.

U sličnoj situaciji danas su se našli Bošnjaci, koje u državnom vrhu predstavlja Bakir Izetbegović, po nesreći i šef najjače bošnjačke stranke. Iz aviona se, naime, vidi da je, u njihovo ime, u burnu političku utakmicu koja se vodi u BiH gurnut - pješak!

Takvi smo mi ovdje ljudi: lakovjerni, površni, bolećivi na stvari koje u ozbiljnim poslovima ne bi smjele da igraju nikakvu ulogu. A Bakir Izetbegović glasačima se, u dva navrata, omilio samo zbog svog oca. Bez ijednog zabijenog gola, zbog porijekla, dospio je u visine u kojim mu se zamantalo. Pa se, poput nekadašnjeg “ruskog medvjeda”, Borisa Jeljcina, kojim je upravljao alkohol, ponaša kao slon u staklarskoj radnji. O šta god se očeše, to se s praskom razbije.

U svom dvostrukom predsjednikovanju Bakir Izetbegović uspio je da iskoristi svaku priliku da pokaže svoju nesposobnost, da nas zasmije i istovremeno rastuži svojim “talentom” za postizanje autogolova. Uspio je, za šest posljednjih godina, koliko je u poziciji da njegova riječ u bošnjačkoj politici ima najveću težinu, da napravi sve što ne valja: i greške i greškice i grešketine.

Prokleti mediji, vjerovatno mu je odavno na umu: da njih nema, ne bi se ni znalo za njegove brojne gafove koje bi i politički početnik uspio da izbjegne.

Iako je, kažem, uspio da napravi i greške i grešketine i greškice, najviše ga, u stvari, koštaju ove posljednje, naizgled bezazlene. Ono sa burekom, koji je početkom sedmice u Konjicu ostao nepojeden, treba da razbije i najtvrđu glavu-tikvu, koja je mislila da ima pravog predstavnika na pravom mjestu. Čovićev nedolazak na ugovoreni susret, od iznimne važnosti u ovim burnim momentima, na Izetbegovićevom jeziku je ostao u drugom planu. Sasvim je to razumljivo kad se zna koliko Bakir Izetbegović voli pitca među pitama, pa ga je miris bureka toliko omamio da je kraj njega, a da ga i ne čuje, mogao protutnjati i najglasniji voz. Kao što je, uostalom, i protutnjao, prvo u Lukavici kad ga je, u dogovoru s Čovićem, na “bombine” navukao Milorad Dodik, a onda i u tom nesrećnom Konjicu, gdje je čekao gosta koji kaže da nikakav randevu nije ni zakazan, da se to nešto Izetbegoviću smutilo u glavi.

A da stvarno jeste, potvrđuje glupava izjava da su HDZ-ovci “propustili i jedan dobar burek u Orahovici”. No, snašao se Izetbegović i bez njih: počastio je pitom  novinare, vjerovatno samo zato da bi i njega dopao jedan zamamni zvrk.

Sad Izetbegović vjerovatno misli kako je narod nezahvalan i bezobrazan, nakon što je počelo masovno ismijavanje njegovog političkog, ali i ljudskog ponašanja. “Riđobradom” se na kosti navalio i čuveni internet-zafrkant Riđobrki, koji je komponovao pjesmicu, parodiju na Izetbegovićev konjički gaf. I sad Izetbegović ne zna kome više da zamjeri: njemu, zabezeknutom narodu ili Dini Merlinu, na čiju popularnu pjesmu “Burek” je anonimac sa riđim brkovima uglazbio moderniji, politički sadržaj.

Da mu se klikeri u glavi malo brže vrte, šef SDA i bošnjački predstavnik u Predsjedništvu BiH ovu priliku konačno bi trebao da iskoristi da uzme duži odmor na kojem će se, barem radi sebe, da ne bi bio tako čest predmet masovne sprdnje, malo prekontati o svojoj političkoj budućnosti. Možda bi bilo najbolje da odmah svoje pozicije prepusti suprugi Sebiji, koje joj je namijenio za 2018, izbornu godinu. Ona bar ne pravi te uveseljavajuće greškice nego, mrtva-ozbiljna, od muhe pravi medvjeda, a od svojih skromnih liječničkih sposobnosti stvara lažni dojam spasiteljice našeg oboljelog zdravstva.

I zbog tog protežiranja svoje supruge, koja treba biti sretna što se tokom rata prošvercovala da u Zagrebu uopšte dobije titulu ljekara-specijaliste, Bakir Izetbegović će ponajviše ostati zapamćen takođe po sitnici, odnosno greškici. Pobogu si čovječe, reći da je ona pravi izbor za čelo najveće bolnice u BiH “zato što ima dobre veze”, njega i SDA, naravno, pa to može učiniti samo neko ko baš ne vlada svojim mislima i jezikom. Nakon toga, šta drugo da očekujemo nego da, zbog “dobrih veza”, u jednu od ključnih stolica u Bakirovoj nahiji uskoro zasjedne i njegova kćerka!?

Pripomenimo se i “slučaja Zara”, otprije dvije i po godine, U noći u kojoj je Predsjedništvo BiH, februara 2014, umalo pretvoreno u lomaču, on je pred kamerama pokušao “objasniti” građanstvu da će te demonstracije otjerati strane investitore iz naše zemlje. Poimenično je pomenuo španjolske proizvođače modnih krpica, koji su zakupom poslovnog prostora u Sarajevo City Centru (Al Shiddi) od potpune propasti, u stvari, trebali da spase trulu, nezakonito realizovanu i (mimo svih propisa) još nedovršenu investiciju njegovog ahbaba iz Saudijske Arabije.

Opet se narod, u nevolji, kroz plač smijao, kao što je činio i kad je, netom nakon što je izabran u Predsjedništvo BiH, svoju predizbornu izjavu da će tokom mandata otvoriti sto hiljada novih radnih mjesta Izetbegović glatko pretvorio u rok od deset godina. No, “prokleti mediji” imaju audio i videosnimke koji pokazuju koliko je licemjerno i lažljivo bilo njegovo poslijeizborno objašnjenje.

Sa ovakvim liderom, SDA nema šta da traži u bici sa vukovima i političkim liscima iz RS i Herceg-Bosne. Kukavna je i sudbina Bošnjaka, koji su jedina nacionalna zajednica u BiH koja se iz petnih žila upinje da ostanemo jedinstvena država. Kolikogod se iz tih ljudi izmuze mlijeka, sve to Izetbegović nogetne i prospe.

Pripominjem se, ovim povodom, i izjave koju sam u programu TV Hayat izrekao u noći Izetbegovićevog drugog izbora u Predsjedništvo BiH. Rekao sam tada da je “sramota za Bošnjake da ih predstavlja čovjek kakav je Bakir Izetbegović”.

Mnogi su mi to neoprostivo zamjerili, s njim na čelu. Valjda su kontali da ga mrzim, a ne da hladno i analitički objektivno procjenjujem sposobnosti čovjeka kojem je povjerena jedna tako važna državna funkcija. I kojeg, još dok smo kao balavci drugovali, poznajem već 45 godina.

Uostalom, od jagme za vlast sina je, za života, i otac pokušavao da odvrati. Eno u novinama 15 godina stare izjave Alije Izetbegovića, koji je sinu u amanet javno ostavio da se kloni politike. Mislim da mu je pri tome na umu bilo samo jedno: vidio je da sin za to nema nimalo dara.

A ko će bolje znati svoje dijete od njegovog roditelja!

http://balkans.aljazeera.net

SIROTINJO, I BOGU SI TEŠKA!

Siromaštvo je ovdje odavno uzelo maha. No, od gladi se još nije umiralo. Sudeći po vijestima iz Tuzle i Sarajeva, uskoro ćemo čitati i tu vrstu vijesti

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U tuzlanskoj narodnoj kuhinji “Imaret” korisnici su danas dobili obroke bez hljeba. U znak protesta, blokirali su ulicu. Intervenisala je i policija.

Ova javna kuhinja djeluje 11 godina i ključni je uslov za goli opstanak oko 2.500 njenih korisnika. Treba li naglašavati da se radi o gradskoj sirotinji, koja ne može da se prehrani od vlastitih, minimalnih prihoda?

Razlog zbog kojeg nije bilo hljeba su finansijske poteškoće koje su nastale u Imaretu. Oni dobavljačima hljeba duguju, za prošlu godinu, 270.000 KM. Potpuno je logično da pekari koji ih godinama snabdijevaju, i to po najnižoj cijeni, više nisu mogli da izdrže. Ugrozili bi vlastiti opstanak.

U Imaretu su odmah intervenisali u Vladi Tuzlanskog kantona, kako bi se ovaj problem hitno riješio. No, neće to biti lako. Već mjesecima se ukazuje na sve manja izdvajanja za ovu narodnu kuhinju, ali i gotovo sve takve “servise” za siromašne u BiH. Oni ni do sada nisu lako obavljali svoju humanitarnu misiju, a sad im predstoje još teži dani. U Banjaluci su nedavno obavijestili javnost da ne znaju kako će dalje pripremati hranu za sirotinju koja su tu godinama hrani. Namirnica i donacija je sve manje.

A šta tek reći na činjenicu da većina opština u BiH uopšte nema ovu vrstu institucija?

O brizi za najsiromašnije vlast stalno govori, plasirajući lažne informacije o tim svojim aktivnostima. Prava je istina da u budžetima taj vid pomoći dobija sve manji i manji udjel. Govori o tome i činjenica da je u svom budžetu za ovu godinu Gradsko vijeće Sarajeva prepolovilo iznos koji je prošle godine upućivalo kuhinjama za siromašne. Nažalost, jedini su zbog toga podigli glas zastupnici Naše stranke. Ni javnost ni drugi politički faktori nisu uopšte reagovali. A istovremeno su povećane stavke za, na primjer, nabavku automobila, kompjutera...

Bosni i Hercegovini hronično nedostaje novca. No, u ovom slučaju, bolje je govoriti o nedostatku osjećaja za najsiromašniji sloj stanovništva, o procesu totalne dehumanizacije vlasti koja i ono novca što ima ne raspoređuje pravedno.

Siromaštvo je ovdje odavno uzelo maha. No, od gladi se još nije umiralo. Kako stoje stvari, uskoro ćemo čitati i tu vrstu vijesti.

JEDNE NE ZANIMA TUĐA MUKA, DRUGE NE ZANIMA TUĐA SREĆA

Naše društvo podijeljeno je na gubitnike, koji priželjkuju neku veliku metlu, i neveliki, ali ipak postojeći građanski sloj kojem je dobro i koji se plaši bilo kakvog "talasanja"

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Mislim da sam upoznao svaku vrstu ljudi: i dobre i loše, i bogate i siromašne, i uspješne i one kojim ništa ne ide od ruke. Donedavno sam mislio da su mi time moja profesija i životne okolnosti priuštile nešto zbog čega treba da budem zadovoljan, čak i srećan. No, sad više u to nisam siguran.

Razlog za to potiče iz toga što sve teže podnosim jednu činjenicu u koju se, kroz druženje s ljudima, sve češće uvjeravam. A to je da, ovisno o tome kako prolaze u ovim gadnim vremenima, ljudi ne žele da vide ništa izvan sebe i svojih interesa. Jedne ne zanima tuđa muka, druge ne interesuje tuđa sreća. 

Sa onima koji danas nemaju ezistencijalnih nedaća, pogotovo sa onim koji dobro zarađuju, skoro svaki razgovor o krizi i lošem stanju u Bosni i Hercegovini osuđen je na - njihovu ćutnju! Štaviše, mnogi među njima odmah na oči stavljaju naočare sa ružičastim staklima. Oni ne vide, i ne žele da vide, ništa loše od svega onoga  što drugi vide.

Jedino se strasti uzburkaju kad se na dnevnom redu nađu međunacionalni odnosi. Sve ostalo: nerad i neodgovornost vlasti, nezaposlenost, korupcija, socijalno raslojavanje i slično, njih ne zanimaju. Svjesni da u životu dobro prolaze, oni ne žele da razgovaraju o krizi, o njenim uzrocima i uzročnicima.

Ono što ih, ipak, zna iznervirati, to je pominjanje protesta, demonstracija, štrajkova, nereda i svega onog čime prijete gubitnici. Jer, njima nikakva promjena ne treba. Njima je dobro, bez obzira da li su to svojim radom i sposobnostima zaslužili ili nisu. Stoga kod njih, po starom načelu da sit gladnom ne vjeruje, rijetko možete izazvati iskreno nastojanje da objektivno progovore o stvarnom stanju u kojem se nalazi BiH. Oni misle da je sve to prenaglašena kuknjava, da se danas, čak, živi i bolje nego u predratnom periodu kojeg većina pamti kao vrijeme u kojem su živjeli lakše i udobnije.

No, nije mlada ni istina da ni gladan ne vjeruje sitome. Možete ljudima kojim u životu loše ide, koji krpe kraj sa krajem, dati stotinu argumenata da sve i nije toliko loše kako se najčešće predstavlja, da mnogi dobro žive jer su sposobni, stručni, na visokoj cijeni kod poslodavaca - nećete naići na razumijevanje. Njima je sve crno pred očima. Njima je profiter svako ko živi mirno, komotno, bez egzistencijalnih problema, bez obzira što ništa nije ni ukrao niti bilo koga prevario.

Uz sve nedaće koje su nam se dogodile, ova je jedna od onih kojih ljudi nisu dovoljno svjesni. Govorim o velikim i dubokim podjelama koje su ušle u ljude, koje najčešće potiču od sve izraženijih socijalnih razlika, ali se polako pretvaraju u dva međusobno zavađena bloka, zavađena u gotovo svim pogledima na stanje u društvu, na njegove mane, na potrebu da se nešto mijenja.

Obično se kod nas stvari pojednostavljaju, pa se - kad kažemo “mi” i “oni” - među prvima vide svi građani. “Oni” su, naravno, vlast, političko-poslovna oligarhija koja dominira društvom i koja je, u vrlo izraženom siromašenju i propadanju društva i države, pronašla svoju sreću, uspjeh, udoban život... Procjenjuje se da je na jednoj strani ogromna većina, a na drugoj vrlo uska manjina. Između njih je tzv. srednji građanski sloj. 

Taj sloj ovdje ne postoji u mentalnom, kulturološkom i psihološkom smislu. No, u materijalnom - on ipak postoji! Ko zna koliko, ali nemalo ljudi i u ovoj teškoj krizi nema nikakvih problema sa svojim životnim standardom. Stoga ni kriza ni loša vlast za njih nisu ono na šta najviše treba obraćati pažnju. Oni misle da ne treba izazivati vraga i usijavati stanje u društvu.

Ne znamo precizno ni koliko je onih drugih, ljudi koji su danas u situaciji da se bori za goli opstanak. Procjene o broju siromašnih variraju od 20 do 30 posto. Smatra se da još toliko ljudi može vrlo brzo, sa trenutno ipak podnošljivog nivoa, da sklizne naniže. Time bi se značajno povećali i negativni naboji.

Do toga će svakako doći ukoliko vlast nastavi po starom. A kad se to dogodi, tada ćemo vidjeti da ukupnost svojih problema još nedovoljno poznajemo. Vidjećemo da gubitnicima jedini protivnik nije vlast. Njihov protivnik su i oni koji će biti uz vlast, bez obzira kakva ona bila, jer im se ne dopada nikakva pomisao na radikalne promjene, pogotovo na socijalne i slične nemire.

Ta zasad prilično skrivena podjela u našem društvu tada bi se ukazala u punom svjetlu. A njene posljedice sigurno ne bi bile poticajne za miran i efikasan rasplet situacije koja je na rubu podnošljivosti.

RADONČIĆ ILI ZVIZDIĆ?

Ukoliko šef SBB-a uistinu za sebe traži Zvizdićevu poziciju u Vijeću ministara BiH, on će narediti svojim stranačkim ljudima da blokiraju i saradnju sa SDA u Federaciji i kantonima, čime bi koalicija postala samo mrtvo slovo na papiru

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Smjena u vrhu Vijeća ministara BiH ipak je moguća, iako sama ideja djeluje više fantastično nego realno. Po tim najavama, umjesto Denisa Zvizdića, na čelo državne vlade zasjeo bi Fahrudin Radončić!

Da se ne radi o praznoj priči potvrdilo je, za N1 televiziju, i “više izvora iz Stranke demokratske akcije”. Oni su kazali da lider SBB-a od Bakira Izetbegovića traži tu političku funkciju. Isti izvori navode da se na taj način Radončić želi revanširati Izetbegoviću zbog sudskog procesa koji se vodi protiv njega.

Danas je posredna potvrda da se tu nešto ipak “kuha” stigla i iz SBB-a.

- Nismo zadovoljni stanjem na državnom nivou, Zvizdić ne radi dobro!

Ovo je za TV OBN rekao Mirsad Đonlagić, koji trenutno figurira kao glavna ličnost u SBB-u, dok je Radončić pod zvaničnom optužnicom..

Neke želje očito su prisutne. No, podijeljena su mišljenja da li je Bakir Izetbegović spreman da se odrekne Zvizdića kako bi udovoljio Radončiću. U kuloarima se, doduše, već duže priča kako Zvizdić i Izetbegović nisu u dobrim odnosima, a nagađa se i da Izetbegović strahuje od nekih mogućih Radončićevih revanšističkih poteza, zbog čega bi mogao i da pristane na ovakav "spektakl".

Ova varijanta je, međutim, apsolutno obeshrabrujuća za javnost. Jer, sve i da se Izetbegović i Radončić dogovore o smjeni na vrhu Vijeća ministara, to znači da bi ono dugo djelovalo samo formalno. Radončić je u kućnom pritvoru i iz takve pozicije sigurno nije u stanju da obavlja državničku dužnost, i kad bi je dobio.

Drugo, ako između koalicionih partnera postoje ove vrste ucjenjivanja, to je znak da ta koalicija ne može djelovati ni na drugim nivoima. Ukoliko želi Zvizdićevu poziciju, Radončić će narediti svojim stranačkim ljudima da blokiraju i saradnju sa SDA u Federaciji i kantonima.

A to sve, na kraju, znači da od ozbiljnog političkog posla u ovoj državi još nema ništa, da ona ima samo formalnu, ali ne i stvarnu vlast.

ČUJ USTAV, HA-HA-HA

Samo za ljude iz naše vlasti, koji najčešće krše Ustav na koji su položili zakletvu, trebalo bi uvesti ekavicu. Pa da se ministri, premijeri, predsjednici i parlamentarci, prilikom primanja visokih dužnosti, zaklinju u svoju DECU - rakije!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Dok su ljudi bili obrazli, zakletva je imala veću vrijednost od bankarske mjenice ili notarski potvrđene izjave. Ako vam se neko zakune u djecu ili u boga, mogli ste biti sigurni da neće slagati.

No, doskoči čovjek svemu. Prvo igrom riječi, kojom ekavski Srbijanci, na primjer, duhovito, ali podmuklo izvrdavaju svoj zavjet. Zaklinjući se u “decu”, oni ne misle na svoje potomke nego na decilitar rakije!

Ozbiljniju vrstu zavjeta daju ljudi u vlasti. Prilikom preuzimanja dužnosti u Predsjedništvu BiH, u federalnom vrhu, u parlamentma i svim mogućim vladama, oni se zaklinju da će raditi isključivo po Ustavu. Do te svoje zakletve, međutim, drže kao do prošlogodišnjeg snijega. Vlast je dio društva i države koji najčešće krši propise po kojim treba da se ravna sve u Bosni i Hercegovini.

I danas nas je na to podsjetio jedan primjer. Potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović pokrenuo je prema Ustavnom sudu FBiH Zahtjev za ocjenu ustavnosti nacionalnog sastava Vlade FBiH.

"Zahtjev se odnosi na period od 15. 06. 2015. do 28.10.2015. godine kada je u Vladi FBiH bilo šest ministara iz reda bošnjačkog naroda, dok je Ustavom FBiH jasno definisano da nacionalni sastav Vlade treba činiti osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri iz reda srpskog naroda... Sve do dana popunjavanja Vlade FBiH novim ministrima, dok u nju, umjesto predstavnika DF-a, nisu ušli kadrovi SBB-a, Vlada je djelovala neustavno, što je trajalo skoro četiri mjeseca. Dakle, i sve uredbe, odluke, imenovanja i drugi akti doneseni u tom sastavu Vlade FBiH također su neustavni”, ističe Dunović.

Ne trebamo čekati odluku prozvanog suda da bi zaključili kako je Dunović potpuno u pravu. Sud će to sigurno i potvrditi. No, i u ovom slučaju, kao i u nekoliko stotina ranijih presuda ustavnih sudova, fioke će se samo dopuniti dobrim odlukama. U praksi će one ostati mrtvo slovo na papiru.

A kad bi bilo po zakonskim paragrafima, čak i zatvorskim kaznama bili bi, u ovom slučaju, kažnjeni federalni ministri i parlamentarci koji su (sa)učestvovali u četvoromjesečnoj neustavnoj praksi.

Eh, nemamo mi toliko ćelija u koje bi se smjestilo sve funkcionere koji su se na ovaj način oglušili o slovo zakona. I na Dunovićevu prijetnju oni gledaju sa podsmijehom. Stvarno je glup taj potpredsjednik kad ne vidi da je ovo zemlja bezakonja, da u njoj vlada politička volja i urota, a ne pravni red!

Od šest mjeseci zatvora, pa naviše trebali bi biti kažnjeni svi koji već osam godina ne poštuju odluku Ustavnog suda FBiH o gradu Mostaru, još duže o nazivima teritorijalnih jedinica, gdje se kantone neustavno preimenuje u županije, sve do donošenja odluka kojim bi RS trebala da koriguje svoje propise o državnim praznicima i referendumu o državnom pravosuđu. Niko se i ne obazire ni na bezobrazluk Dragana Čovića i protuzakonito isticanje zastave Herceg-Bosne u njegovom kabinetu. Trebao bi pred zakonom da odgovara i Mladen Ivanić, koji je, na božićnom prijemu, salu državnog Predsjedništva “ukrasio” i zastavom Republike Srpske!

Desetine ostalih “sitnijih” izigravanja sva tri ustava koje danas imamo, da i ne pominjem. I bez toga je vidno da ovdje nema ni trunke vladavine zakona i pravne države. U kršenju čak prednjače oni koji su dužni da štite osnovne akte i principe na kojim BiH počiva.

Ništa u tome neće promijeniti ni Dunovićeva inicijativa. Možete vi prijaviti koga hoćete iz vlasti, njih to nimalo ne zabrinjava. Jer, tužilaštva su na to i gluha i nijema. Nijedno tužilaštvo u BiH još nije čak ni pokrenulo istragu i podiglo optužnicu protiv funkcionera koji su očito lagali kad su se zaklinjali u svoju odanost nekom od tri ustava, To znači da bi i tužioci morali pred sud, jer žmure na očito kršenje zakona i propuštaju da za to zatraže kaznu.

Znam da će i ovaj komentar, kao i Dunovićeve ispravne zaključke i kasniju odluku Ustavnog suda FBiH, otpuhati vjetar. Ipak, neka bar i u ovom obliku ostane sjedočanstvo o jednom periodu u kojem je BiH bila država bezakonja. U njoj bi, dok se ne uvede neki stvarni red, samo za ljude iz vlasti, kao službenu varijantu, trebalo uvesti ekavicu. Pa da se ministri, premijeri, predsjednici i parlamentarci, prilikom primanja visokih dužnosti, zaklinju u svoju DECU - rakije!

fokus.ba

IRINEJ I DALJE BUNCA

Umjesto da se brani od teških optužbi kardinala Puljića, srpski patrijarh Irinej nastavlja sa guslanjem o teškim srpskim žrtvama, i ne pomišljajući da baci oko na strašne zločine koje su pripadnici njegovog naroda počinili u BiH i Hrvatskoj

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Srpski patrijarh Irinej vratio se iz Kanade, ali ipak nije odgovorio na pismo koje je još prije dvije sedmice dobio od vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića. Štaviše, današnjom posjetom Jasenovcu i onim što je tamo rekao, on je posredno potvrdio da stoji iza onoga što je o “mučeničkoj Republici Srpskoj” rekao 9. januara.

Jedno ipak nije kazao, iako je upravo to bilo razlog da baš sada ode na veliko stratište Srba (i povećeg broja pripadnika drugih naroda) iz Drugog svjetskog rata. Na umu mu je bila misao: Ovo vam je za ono! Patrijarh, naime, smatra da sve novije grijehove srpske politike i njenih krvožednih jurišnika, koji su žarili i palili po BiH i Hrvatskoj, može opravdati tim nekadašnjim zločinom.

Jasenovac su i Hrvati i Bosanci uvijek poštovali kao mjesto na kojem su ustaše počinile ogroman zločin. No, on ni u kom slučaju ne može biti izlika za ono što su Srbi kasnije uradili. A to patrijarh ne želi da primi k pameti, dalje potpirujući svoje ranije izrečene zapaljive ocjene, kojih bi svaki vjerski dostojanstvenik trebao da se stidi.

Kako prenose mediji, gospodin Irinej je danas naglasio kako su “Srbi u ovim krajevima doživjeli strašnu tragediju, njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti, da sve ono što se ovdje događalo više nikada ne dogodi". On je ponovio i davno raskrinkanu preuveličanu ocjenu o “stotinama hiljada žrtava” u logoru Jasenovac.

- Mi smo mislili da ono što se desilo ovdje da je to iza nas. Na žalost, kvasac onih zbivanja izgleda da je ostao i danas u nekoj mjeri - naveo je patrijarh.

Tačno je, gospodine Irineju. Ostalo je i više od kvasca, ostale su prevelike poljane grobova u koje su nevine ljude, što nožem što metkom, između 1991. i 1995. pospremili srpski zločinci, oni koje Srpska pravoslavna crkva (bože sačuvaj!) i danas slavi i smatra pravim sinovima srpskog naroda.

Iluzije gaji svako ko se nada da će prvosveštenik jedne obrukane crkvene zajednice, koja je blagoslovila srpske zločine, ikad postati samokritčan i, s obzirom da je u “božijoj službi”, human i pravedan. Ne, on ostaje zaslijepljeni navijač koji do posljednje minute maše zastavom sa lobanjama i bunca o "nebeskoj nepravdi počinjenoj nad Srbima".

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović počastila je Irineja pratnjom svoje delegacije, koju je predvodio javno profanisani ministar kulture Hasanbegović, čovjek prljave prošlosti, poklonik lika i djela ustaškog poglavara iz Drugog svjetskog rata, Ante Pavelića. Ovaj, naravno, nije Irineju ništa spočitnuo na njegovu nepriličnu govoranciju.

Zmija zmiju ne ujeda, zar ne?

KRITIČKI SUD O ALIJI POTREBAN JE OVOJ GENERACIJI

Jedni ga obožavaju, drugi mu zamjeraju da je čak i izdao Bosnu i Hercegovinu. Istina o političkom djelu Alije Izetbegovića nije tako jednostavna, nije crno-bijela. Ona je u -  koloru!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ogromno zanimanje čitalaca izazvao je moj jučerašnji komentar, u kojem sam zaključio da je Alija Izetbegović izigrao one Srbe koji su na referendumu 1992. godine glasali za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. On je iznevjerio njihove nade da će se zalagati da ta država bude nastavljač dobrih tradicija u etničkim, komšijskim, međureligijskim i drugim odosima. Nikad ih Izetbegović nije tretirao kao svoju “braću” Bošnjake, čime je oslabio front otpora nacionalističkim najezdama iz susjedstva.

Ako neko zna kako su u Izetbegovićevim kalkulacijama stvarno stajali oni na kojim je, za međunarodnu javnost, gradio imidž etnički i vjerski tolerantnog lidera, onda je to Jusuf Pušina. Bio je uz bok Aliji, posebno u vrijeme dok je u njegovom kabinetu obavljao savjetnički posao. Upravo na njegove ocjene juče sam se i pozivao, i to one po kojim ta uloga dijela Srba nije dovoljno poštovana. Mogao je Pušina logički dovršiti svoju misao i reći da je to bilo diktirano Izetbegovićevom voljom, ali nije. Njegova stvar.

Izetbegović je u svom političkom djelovanju ključni oslonac tražio u jačanju pozicije islama u BiH (što mu niko nije zamjerao, jer je do tada svaka vjera bila manje-više u socijalističkoj ilegali). No, premalo se bavio "civilnim" dijelom posla, pokušajima da bude pravi politički vođa nove države u kojoj je svoje mjesto tražilo, sa Bošnjacima, i more normalnih ljudi srpske nacionalnosti, koji su priznavali njegovo predsjednikovanje i svoju državu (ne tražeći rezervnu), koji se nisu poveli za fašističkom politikom Beograda i onim što su za BiH spremali Karadžić, Mladić i drugi zločinci. Time su oni samo ostali pravi Bosanci, ono što jesu i što su vijekovima bili. Griješili su, nažalost, misleći da će ih Izetbegović i njegov štab tretirati kao što su tretirali svoje sunarodnike.

No, iznevjerio je Izetbegović i nade i želje mnogih Bošnjaka, takođe stopostotnih Bosanaca (ili Hercegovaca). Njihov grijeh je bio što nisu izražavali svoju pripadnost islamu. To je bio kriterij koji Izetbegović nikad nije uspio duhovno i politički da prevaziđe, da jednako gleda i vjernike i “civile” iz vlastitog etničkog korpusa. On je i Bošnjake nemuslimane držao u drugom “safu”, dajući prednost vjerskoj liniji unutar najbrojnijeg našeg naroda, posebno pri odbiru ljudi koji će biti na čelnim državnim i drugim pozicijama..

Mnogo znakovitih tragova ostavilo je čitanje mog jučerašnjeg komentara. Na Facebooku je bilo na hiljade reagovanja, da ne navodim kakvih je bilo ubjedljivo najviše. Bitnije je da se time pokazalo da javnost jako zanima analitičko razmatranje lika i djela Alije Izetbegovića, ono čega kod nas ima samo u minimalnoj mjeri.

Mnogi novinari, pisci, političari, intelektualci i drugi ustručavaju se da kažu šta misle o pojedinim Izetbegovićevim političkim epizodama, pogledima i potezima, jer odmah uslijedi horsko etiketiranje tih ljudi najcrnjim uvredama. To je već uigrana predstava na koju mora računati svako ko pokušava o Aliji progovoriti i kao o nimalo bezgrešnom i, što da ne, lošem političaru. Pa zar i sam nije u više navrata govorio da on uopšte i nije političar!? Govorio je, ali nije odstupao sa ključnih političkih pozicija. Vlast mu bila draga, šta bi drugo!

Povodom nedavnog izlaska jedne knjige o Izetbegoviću, rukovodstvo SDA čak je odredilo jedini način na koji se može izricati mišljenje o njihovom osnivaču. Javno je saopštilo da će “sud o djelu Alije Izetbegovića izreći historija”!

Neozbiljan je to, politički krut, naučno i publicistički nekultivisan pogled na nužnost da kao društvo odrastemo, da se ozbiljno suočimo i sa manama vlastitog djelovanja, da značajne ljude izučavamo iz svih uglova, onako kako se to čini u svim normalnim zemljama i društvima.

No, kad nas i dalje ide stara inercija: sve dok kudite i žigošete hrvatske i srpske političke vođe, to je dobrodošlo. Je li dirnete Aliju ili Bakira - e, to ne može. Kao da su njihovi putevi biserjem posuti.

Svima nama koji volimo Bosnu i Hercegovinu i borimo se za jačanje njene državnosti potrebno je da kritički sagledavamo rabote naših krvnika i protivnika, koji su počinili ubjedljivo najviše zla i u ratu i kasnije. No, bilo je mnogo grešaka, bilo je i loše politike i procesa unutar bedema koji je branio Bosnu i Hercegovinu. I o tome moramo kritički govoriti, radi svog duhovnog zdravlja.

Jesu Bosnu poharali katili iz susjedstva, u savezništvu sa domaćim nacionalistima i ljudima od mržnje i nertrpeljivosti. U ponečemu su je, međutim, znali dobro obrukati i oslabiti i ljudi koji su vodili mladu državu i njen pokret otpora, što zbog neznanja - što zbog svoje nezrelosti, pa i pogrešnih pogleda na samu bit Bosne i Hercegovine i nepoznavanja njene “duše”..

Ozbiljne greške, sa velikim posljedicama po BiH, činio je i Alija Izetbegović. I njih treba objektivno sagledati, raščlaniti i ocjenjivati po mjeri raspoloživih činjenica i argumenata.

Za sve loše što nam se dogodilo nisu odgovorne samo velikosrpska agresija i ispomoć koju je ona imala sa Tuđmanove strane. To je naišlo na svjetsku osudu. No, iako smo svi mi koji smo neraskidivo vezani za BiH doživjeli svakovrsne teške žrtve, sami sebi ćemo pomoći ako što hladnokrvnije procijenimo i vlastite propuste, sve do procjene (ne)sposobnosti i (ne)dobronamjernosti vođa kojim se bespogovorno vjerovalo. Oni su sigurno na neke zadatke jako loše odgovorili. Nekad nisu ni htjeli da podmetnu leđa pod probleme, nego su ih prebacivali na grbaču naroda.

Političku karijeru Alije Izetbegovića treba pomno izučiti. Ima tu mjesta za dugačku policu knjiga. Uostalom, toliko ih je već na onoj koja je namijenjena za slovopojke na njegov račun, u kojim su krivotvorene ili sakrivane brojne činjenice.  SDA se nije ljutila što takvi nisu čekali "historiju", čak ih je i javno hvalisala.

Općenito, o ljudima koji su u nekoj epohi imali ogromnu ulogu, a Izetbegović svakako jeste, treba pisati i govoriti dok još ima svjedoka, dok žive generacije koje su trpjele posljedice takvog rukovođenja, dok od toga možemo imati koristi i izvlačiti pouke bitne za dalji način upravljanja Bosnom i Hercegovinom, u mjeri u kojoj je to ovisno o njenim istinskim rodoljubima.

Tapiju na ljubav prema Bosni i Hercegovini nemaju samo Bošnjaci; tu su i Bosanci, Hercegovci, ali i Srbi, Hrvati i pripadnici drugih naroda, koji nisu slijepo letjeli ka “svome jatu”. Njihovo jedino pravo jato je bila i jeste BiH. Mnogi Srbi su to, uz ogromnu većinu Bošnjaka i Hrvata, svojim glasanjem, pokazali i na predratnom referendumu kojem će ovih dana biti obilježena 24-ta godišnjica.

Patriotski je kritikovati greške onih koji su u sudbinskim trenucima vodili napadnute ljude Bosne i Hercegovine. Jedini uslov koji za to treba ispuniti je znati razmišljati i analizirati - i to pošteno, argumentovano, dobronamjerno, bez navijanja bilo koje vrste, oslanjajući se na činjenice, procjenjujući procese i poteze u kontekstu vremena u kojem se to dešavalo.

Nadam se da će toga, i o Aliji Izetbegoviću, ovdje biti sve više, bez nastojanja da ga se - kad se rezultat zbroji - podigne u nebo ili sroza u kaljugu.

Istina nikad nije crno-bijela: ona je i u Alijinom slučaju u - koloru!

KAKO JE ALIJA IZIGRAO SRBE KOJI SU '92 GLASALI ZA NEZAVISNU BiH

Bez srpskih glasova, ne bi bilo ni nezavisne BiH. Sve nakon referenduma iz 1992-e bilo je, međutim, obilježeno odbacivanjem tih građana, čemu je odlučujuće kumovala licemjerna politika Alije Izetbegovića i njegovih nasljednika

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Podaci referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine se jako malo eksploatišu, ukazao je juče, uoči obilježavanja 24. godišnjice nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Jusuf Pušina, bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. U intervjuu portalu klix.ba on je istakao da je tada 66 posto građana Bosne i Hercegovine reklo svoje DA za rađanje nove, naše države.

Međutim, kako je rekao, "stalno se zaboravlja utjecaj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koji je, također, velikom većinom glasao za samostalnost Bosne i Hercegovine. Najčešće se potenciraju Hrvati i Bošnjaci. Međutim, i Bošnjaci i Hrvati, da su sami glasali na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine, bez glasova značajnog dijela Srba, Bosna i Hercegovina ne bi bila samostalna država. I to se mora naglasiti", poručio je Pušina. 

U tom kontekstu, istakao je, posebno se mora spominjati ime gospodina Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ, koji je, kako cijeni Pušina, "praktično promijenio tok historije na ovim prostorima". 

"Kao član Predsjedništva SFRJ, njegovo 'ne' dalo je legitimitet odbrani Bosne i Hercegovine i međunarodnom priznanju BiH te zahtjevu da ona aplicira za pomoć međunarodnih snaga u sprečavanju agresije na nju. Drugačijim stavom Bogića Bogićevića sve bi se okarakteriziralo kao unutrašnja stvar u bivšoj Jugoslaviji i tada bi Jugoslovenska armija, tada još uvijek JNA, imala legitimno pravo intervencija na prostoru bivše Jugoslavije. To bi se tako tretiralo i to bi olakšalo međunarodnoj zajednici da pusti da se događa u BiH intervencija JNA. Sve ono što bi se u takvom kontekstu događalo, bilo bi unutrašnja stvar", navodi Pušina. 

Bogić Bogićević je, prema njegovim riječima, jedna od historijskih ličnosti, čovjek kojem se mora odati veliko priznanje. 

"Mislim da čak i njegova izjava, njegovo ponašanje, padaju u zaborav i nisu dovoljno manifestovane i obrađene na način na koji Bosna i Hercegovina, a samim tim i gospodin Bogićević, to zaslužuju. Naravno, on je samo jedan od onih koji su iz srpskog naroda. Međutim, tu su bili i članovi Predsjedništva BiH u tom periodu, kao što su Tatjana Ljuić Mijatović i Miro Lazović, predsjednik Skupštine RBiH, u toj funkciji također su dali legitimitet Bosni i Hercegovini. Stoga, ne treba zaboravljati ljude iz drugih naroda i njihove doprinose, ne samo Bošnjaka nego i svih drugih", istakao je Pušina. 

“Ukupan broj Srba u odnosu na broj stanovnika u Bosni i Hercegovini bio je u referendumskom trenutku oko 33 posto. Tako da bez Srba, Bosna i Hercegovina, samim glasanjem ljudi - glasača iz hrvatskog i bošnjačkog naroda, ne bi bila dovoljna podrška da dobijemo tih 66 posto i da dobijemo međunarodni legitimitet i budemo primljeni u UN”, naglasio je Pušina.

Tako je bilo 1992-e. No, 24 godine kasnije, sve je drugačije. Može se slobodno zaključiti da je potencijal koji je BiH tada imala, sa pomenutim referendumskim opredjeljenjem Srba, potrošen i odbačen. Mnogo je za to razloga, no prvi i najvažniji je taj da su Alija Izetbegović i bošnjačka politika (prvenstveno SDA) to opredjeljenje srpskih građana praktično zloupotrijebili. Od početka života nezavisne BiH oni su vodili uskonacionalnu politiku, ne obazirući se mnogo na činjenicu da su mnogi Srbi pristupili Armiji BiH te da su mnogi u kasnijem velikom boju izgubili i život. Umjesto Bosne i Hercegovine, države tri naroda, Izetbegović je forsirao zbijanje redova svoje nacije i vjere.

Mnogim Srbima to je bilo jasno već tokom odbrane od agresije, dok je Izetbegović kao smokvin list koristio takozvanu Građansku platformu, ističući da napadnuta BiH ima multinacionalne snage i pobornike. Kao ikebanu za to je koristio i višenacionalni sastav Predsjedništva BiH, u kojem je bilo i dvoje Srba koji su se usprotivili razbijanju države.

Puni čas istine uslijedio je u prvim poratnim godinama, kroz jednu naizgled banalnu izjavu Alije Izetbegovića. Tada je rekao da kod svog kolege iz Predsjedništva BiH (kasnije osuđenog ratnog zločinca) Momčila Krajišnika cijeni to što je u ratnom vremenu “ostao uz svoj narod”.

Bila je to kristalno jasna poruka Srbima, koji su se borili protiv agresije i koji su svojedobno glasali za našu nezavisnost, da bi ih predsjednik najradije vidio negdje drugdje, u srpskom nacionalnom jatu. I onda su i oni najokorjeliji bosnoljupci među njima počeli da traže izlaznu kartu iz takve BiH. Većina ju je i pronašla.

Kad za sedam dana budemo slavili referendumski praznik, biće puno podsjećanja na taj značajni datum. No, hoće li se konačno, tim povodom, otvoreno progovoriti i o dvoličnosti Alije Izetbegovića i njegove politike? Njemu su domoljubni Srbi bili samo paravan, zastava za mahanje pred međunarodnom zajednicom. U praksi su, međutim, snage SDA i bošnjačke politike, svoju pažnju svele samo na svoju naciju, kao jedinu koja je za njih državotvorna i važna.

Jasno mi je zašto se o tome malo piše i govori. Potrebno je, u tom kontekstu, ukazati na licemjerje “velikog vođe” Alije Izetbegovića. A to nosi nemale rizike u ovom manipulisanom javnom mnjenju, zbog čega se mnogi koji o tome sve znaju ustručavaju da iznesu svoje ocjene.

Utoliko su i vrijednije riječi i ocjene iz intervjua Jusufa Pušine. One pokazuju da su muslimani/Bošnjaci te 1992-e godine imali izdašnu pomoć i istomišljenike među mnogim Srbima. Na posredan način, to je i podsjećanje na jednu veliku propuštenu šansu, za koju isključivu krivicu snosi bošnjačko političko vođstvo.

A zna se ko je u njemu žario i palio! Znaju se i sljedbenici i nasljednici takve antibosanske politike Alije Izetbegovića, kojom su podmuklo izigrani oni Srbi koji se 1992-e nisu odazvali na gromoglasne zvukove Miloševićeve nacionalističke trube.

PRIJATELJA NIKAD PREVIŠE, MAKAR I NA FACEBOOKU

Davno sam popunio dozvoljeni Facebook limit od 5.000 prijatelja. Molim sve koji žele da se povežemo, da posjete moju FB stranicu i kliknu dugme "Sviđa mi se". Time ćemo takođe postati prijatelji na ovoj društvenoj mreži

Poštovani, hvala na pažnji koju ukazujete mojim komentarima. Posebno se zahvaljujem onima koji su postali moji prijatelji na društvenim mrežama Facebook i Twiter. Svakodnevno dobijam veliki broj novih zahtjeva, odnosno prijedloga, na koje - nažalost - ne mogu potvrdno da odgovorim, iako bih to rado učinio. Neki prijedlozi "kisele" se mjesecima na spisku FB-a i želim da te osobe znaju zbog čega ih ne potvrđujem.

Razlog je sadržan u tome što sam davno popunio dozvoljeni Facebook limit od 5.000 prijatelja. Molim sve koji žele da se povežemo, da posjete moju FB stranicu i kliknu dugme "Sviđa mi se". Time ćemo takođe postati prijatelji na ovoj društvenoj mreži.

Takođe, sve svoje čitaoce molim da ne čekaju najave na društvenim mrežama. Na ovom mjestu (mijovic.net) svakog dana plasiram bar jedan moj komentar, a češće i po 2-3. Uskoro će ih, svakodnevno, biti još, više ovu web stranicu dograđujem da postane moj portal sa puno više sadržaja politikih i društvenih tema.

Link za povezivanje na Facebooku:

https://www.facebook.com/vlastimirmijovic/?ref=hl

HOĆE LI SE I ŠPIRIĆ MALO PROVOZATI U “MARICI”?

Osramoćen u “aferi Audi”, bivši državni premijer došao je napokon na tapet istražitelja. Slab će mu branitelj biti Dodik, koji je odmah potrčao da to proglasi hajkom na SNSD-ove kadrove i “misleće Srbe”

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Pravosuđe se vidno trudi da pokaže kako je ozbiljno shvatilo potrebu da se uhvati u koštac sa veoma raširenom korupcijom u BiH. Pri tome nastoje da pokažu kako u tom procesu nema “nedodirljivih” osoba. Među optuženima ima i direktora škola i carinika i policijskih službenika i ljekara, ali i sve više ministara, predsjednika stranaka, parlamentaraca, biznismena...

Pod budnim okom SIPA-e ovih dana je i Nikola Špirić, jedan od političara (SNSD) koji je obavljao osamdeset odsto najznačajnijih funkcija u našoj zemlji. Poznat je i po tome što je promijenio puno stranaka, više od bilo kog drugog političara. Za njega kažu da ga računovodstvo više zanima od politike, da se za političke poslove iznajmljuje kao fudbaleri koji idu iz kluba u klub.

U taj dio njegovog poslovanja, u te brojne stranačke transfere u kojim je, slijedom logike, mogao dobijati i dobre “bakšiše”, istražni organi ne zalaze. Oni su od Tužilaštva dobili signal da pretresu Špirićeve poslove sa nekim državni i privatnim firmama, gdje je moguće da je trgovao svojim političkim utjecajem. Kad se saberu sve te afere, u pitanju su milionski iznosi, od Uprave za indirektno oporezivanje do tvornice Studen-Agran.

I kao što vješti kriminalci padaju na sitnicama, Špirićev lik najviše je u javnosti potamnio u “aferi Audi”. Podsjećamo, on je 2009. godine optužen da je, tada na premijerskoj državnoj funkciji, kupovinom specijalnog vozila budžet državnih institucija oštetio za 86.667 KM.

Ovaj lopovluk izveden je “ašićare”, a odmah su reagovale i nadležne institucije. Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) dostavila je Tužilaštvu BiH na potvrđivanje izvještaj o zloupotrebi službenog položaja i ovlaštenja, odnosno počinjenom krivičnom djelu protiv osam osoba koje se terete za učešće u nezakonitim radnjama oko nabavke automobila Audi Q7 za potrebe predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Špirića.

Inkriminiran je generalni sekretar Vijeća ministara BiH Zvonimir Kutleš, sve do šefice kabineta predsjedavajućeg Vijeća ministara Gordane Živković, članova tenderske komisije za nabavku Srećka Bursaća (predsjednik), inače savjetnika u kabinetu predsjedavajućeg, te Midhata Kape i Davora Pendžera, te vozača Nikole Špirića. Zbog istih radnji izvještaj o počinjenom krivičnom djelu na potvrđivanje dostavljen je i protiv Sime Brkića, direktora firme Brčko Gas, te Duška Sofrenovića, direktora Trans Jug L d.o.o. iz Donjeg Žabra.

Naime, iz originalnih računa je vidljivo da je filijala kompanije Brčko gas iz Donjeg Žabra automobil Audi Q7 nabavila po cijeni od 133.233 KM, da bi ga isti dan Generalnom sekretarijatu Vijeća ministara BiH prodala za 219.900 KM. Budžet državnih institucija očevidno je “zavrnt” za 86.667 KM.

Nakon ukazivanja na sumnjive navode oko nabavke automobila za potrebe predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića, Tužilaštvo BiH je tada otvorilo istragu o cijelom slučaju te zatražilo i izuzelo stenograme sa sjednica državne Vlade na kojim se govorilo o ovom pitanju.

I na tome se stalo. Očigledno nije bilo “političke volje” da se famozni Audi garažira u dušu Nikole Špirića. Hoće li to biti sada učinjeno, nakon višegodišnje pauze, kad Špirić više nije zaštićeni premijerski “medvjed”?

Ako budu htjeli, istražioci i tužioi lako će dokazati te mahinacije. Samo neka pogledaju detaljne navode niza medija, koji su nakon toga publikovali brojne i autentične dokazne materijale, i sve će im biti jasno.

Istraga ne znači da će Tužilaštvo podići optužnicu, još manje da će je nadležni sud potvrditi i provesti proces dokazivanja moguće Špirićeve krivice. Starog mutikašu opet mogu amnestirati, iako je i tada i sada bio SNSD-ov čovjek. A njegov šef Dodik danas tvrdi da je Špirićeva krivica samo u tome što je “misleći Srbin” i član njegove stranke.

Nije stvar u tome, gospon Dodik! Ipak je došlo vrijeme da se barem pokuša stati ukraj neviđenoj pljački i zloupotrebama. U njima neće stradati nikakvi “misleći Srbi”, kako tvrdi predsjednik RS i SNSD, jer u ljude obdarene pravim razmišljanjem ne spadaju ni Dodik ni Špirić. Jedino bi mogli neku porciju kazne da dobiju i oni i drugi, i to ne za pripadnost srpskoj naciji nego za neskrivenu bolesnu ljubav ka tuđem, državnom novcu.

Ta ljubav je, nažalost, uhvatila duboko korijenje u svim “profesionalnim” pripadnicima neke nacije i svim njihovim političkim strankama.

HOLANDSKI AMBASADOR DEMASKIRA NAŠE POLITIČKE LAŽOVE

Prozirnim blefom Čović i bratija na vlasti pokušavaju da nas uvjere kako će nas Evropska unija brzo primiti u svoje članstvo, bez obzira što svi koji o tome odlučuju već znaju da tom Aplikacijom mogu samo obrisati stražnjicu, što su predstavnici RS već u prvih pet dana učinili dvaput

*

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U ime Bosne i Hercegovine, Dragan Čović je prošlog ponedjeljka u Briselu predao naš zahtjev (Aplikaciju) za prijem u članstvo Evropske unije. Nažalost, prođe sedam dan, a mi još ne postadosmo dio te evropske porodice. A Čović i drugi najviši državni funkcioneri i predsednici stranaka na vlasti ubiše se dokazujući nam da je to već gotova stvar, samo je pitanje vremena kad ćemo se osladiti evropskim kolačem.

Vole naši političari da petljaju i lažu, kao da imaju posla sa debilima. A kad im to kažeš, odmah ljutito reaguju. Navikli su oni na blanco povjerenje: to jest da istina bude samo ono što oni kažu.

No, dobro, ne plaše se svojih građana, pa mogu nesmetano da se šepure kao tobožnji Evropejci. Zlonamjernici su za njih svi oni koji ne vide nikakvu mogućnost da i za deset godina uđemo u EU.

Evo im sad još jednog takvog, premda sumnjam da će mu zucnuti ijednu riječ zamjerke. Nije čovjek ovdašnji bezveznjak nego ambasador Holndije u Bih. A njegova zemlja trenutno je u mandatu rokovodeće države u evropskim institucijama.

Ambasador Holandije Jurriaan Kraak danas nam je poručio da aplikacija BiH za članstvo u EU trenutno nema jedinstvenu podršku među članicama Unije. On je napomenuo da se odluka o prihvatanju aplikacije donosi konsenzusom. 

"Mi smo vlastima u BiH i predsjedavajućem Predsjedništva BiH Draganu Čoviću obezbijedili informacije o tome šta se dalje dešava, koji su dalji koraci i šta se očekuje. Sada će države članice odlučiti šta uraditi sa aplikacijom. Ako me pitate da li će ova aplikacija u ovom trenutku biti prihvaćena kao kredibilna - trenutno je odgovor ne, jer nema jedinstva među članicama", rekao je Jurriaan Kraak. 

Ono što je ostalo da mi učinimo, to je da, umjesto izmišljotina i kobajagi dobrih namjera, pokađemo u praksi značajan napredak pri sprovođenju reformske agende, kaže Kraak. On napominje i ono ključno: da su Predsjedništvo Evropske komisije i nekoliko država članica savjetovali vlastima u BiH da sa predajom naše molbe Briselu sačekaju do trenutka kada dođe do nekog vidljivog napretka i usklađivanja, ali da su politički autoriteti u BiH odlučili da ne čekaju taj trenutak.

Dovoljno nam je holandski ambasador rekao, premda se, diplomatski uviđavno, suzdržao da ne kaže kako su Čović i društvo ovim željeli da blefiraju domaću javnost. Pomislili su da već samom predajom Aplikacije mogu da mašu nekakvim svojim uspjehom pred očima obnevidjelih građana.

Čović i njegovi kompanjoni grdno su se prevarili. Fino im to poručuje holandski diplomata. No, iste poruke stižu im i od građana, koji odavno ne nasjedaju na prozirne političke folove. Taj prošlosedmični “istorijski” ponedjeljak zaboravili su već u utorak.

Uostalom, istog dana kad je Čović predavao tu smijeha vrijednu Aplikaciju, već na prvom sastanku evropske i naše delegacije nije se odmaklo dalje od utvrđivanja dnevnog reda. Predstavnik Republike Srpske napustio je sjednicu, rekavši da se RS u međuvremenu predomislila i da ništa ne misli usaglašavati sa EU sve dok ne postanemo punopravni članovi. Kao da smo mi arapski šeici koji milijardama možemo da ucjenujemo neku evropsku sirotinju, a ne bijeda nad bijedama, kojoj je ogroman ustupak već to što nas bez viza puštaju na svoju teritoriju.

Krajem sedmice premijerka Republike Srpske, Željka Cvijanović, potcrtala je srpsko protivljenje evropskom putu BiH. Ona kaže da RS nikad nije pristala na tzv. Mehanizam koordinacije, koji je bio posljednji formalni uslov da Čović uopšte potpiše ono pismo želja. Ni Vladi RS ni skupštini tog entiteta, kako kaže Željka, ne pada na pamet da postupaju u skladu s tim što je obećano evropskoj administraciji.

O čemu, onda, uopšte pričamo? Jasno je - o još jednom pokušaju prevare u režiji domaćih političkih lažova, petljanaca i prevaranata. Koliko su oni u tome ogrezli, očekujem da nam uskoro, preko interneta, svakodnevno serviraju po tri lijepo uslikana i popunjena tanjira: jedan za doručak, drugi za ručak, treži za večeru. Pa da se, kao nekad siromašne familije, kako govori stari vic, siti naumačemo staklenog, providnog poklopca kojim je to jelo odvojeno od hljeba u našoj ruci.

REPUBLIKA SRPSKA JE OČIŠĆENA I OD KOMŠIJA I OD PAMETI

Srđan Šušnica je jedna od rijetkih javnih ličnosti u RS-u, koja u javnim nastupima žigoše zločinački i fašistički karakter ovog entiteta

RS je sama po sebi Sjeverna Koreja i ne treba nikakav Dodik ili neko treći koji bi od RS pravio izolovanu etnofašističku i autokratsku tvorevinu koja opstaje zahvaljujući posljedicama genocida, diskriminaciji nesrba, a sada i gaženjem sloboda i prava građana koji sebe percipiraju kao Srbi.

Jednostavno, poslije istrebljena drugih, na red za opresiju dolaze oni u čije ime se istrebljivalo komšije, upozorio je u razgovoru za Vijesti.ba banjalučki kulturolog i istraživač Srđan Šušnica.

VIJESTI.BA: Predsjednik RS-a Milorad Dodik nedavno je izjavio kako će navodna osveta ministru vanjskih poslova BiH, Igoru Crnadku, biti servirana hladna. Istovremeno su se u Prijedoru pojavili grafiti koji pozivaju na ubistvo predsjednika SDS-a Mladena Bosića. Na to su iz opozicije burno reagovali. Smatrate li da se zaista radi o ozbiljnim prijetnjama ili opozicija nastoji na jedan retorički način stvoriti takvu predodžbu?

ŠUŠNICA: Objektivno, Dodik i njegova klika su suočeni sa predkrivičnim i krivičnim istragama za ozbiljna djela i milionske pronevjere koje im se stavljaju na teret, od afere vezane za izgradnju autoputa i prometovanje i izgradnju i zgrade Vlade RS i pripadajućeg zemljišta do afere vezane pojedine banke u RS, poslovanje Grandtrejda i Dodikovu vilu u Beogradu. U zadnjih 10 godina imamo na desetine slučajeva koji su okarakterisani kao koruptivni i potencijalno kriminalni a za koje se sumnjiče Dodik, Radišić, Škrbić, Stanković, Milanović i uzak krug njihovih saradnika. 

Njihova privatna i porodična bogatstva se ustostručila, odakle? Nekretnine i poslovni aranžmani u Monaku, Srbiji, Kipru, Sloveniji, Sočiju i ostatku Rusije, Azarbejdžanu, otkuda i od čijeg novca? Da li mislite da će neko ko ima toliko bogatstvo koje se procjenjuje na nekoliko stotina miliona, mirno sjediti i gledati kako neko iz opozicije ili istražnih organa insistira i radi na istraživanju porijekla tog istog bogatstva? Mislite li da će Dodik lako otići u pritvor ili u proces? Ako Dodik padne, i njegova porodica, kumovi i najbliži saradnici idu na doboš? Mnogo tu on ima izgubiti i on će samo intezivirati ton i akcije kojima će napadati opoziciju i istragu protiv sebe. Prijetnje će se umnožavati, a on ih je privatnim kanalima mnogo puta već odaslao na razne adrese. 

Mislim da se radi o ozbiljnim prijetnjama jer Dodik i njegovi igrači imaju dovoljno novca da se zaštite sebe i napadnu sve one za koje misle da rade protiv njih. No mislim da su i oni sami negdje svjesni da SDS ili opozicija u RS nemaju puno veze sa istragama koje se provode protiv Dodika. Od njih tu ništa ne zavisi, na sreću, te prijetnja njima neće omesti Dodikovo hapšanje. Ovog puta Dodik i njegovi nemaju dovoljno novca i mogućnosti da zaustave istragu protiv sebe. Svi Dodikovi igrači imaju istražnim organima šta reći jedan o drugome i o svom i tuđem vrlo brzo stečenom novcu, privilegovanom pristupu javnom novcu kroz javne nabavke i radove. Međusobno su povezani i ucjenjeni. 

Tako da istrage protiv Dodika lako mogu doći u dvorište mnogih novopečenih bogataša u RS, ali i u FBiH. U pitanju je jedna hobotnica koja je izolovana u nečemu što se zove RS i sada je tjeraju u kut. Poslije prve nevjerice nakon Radončićevog hapšenja, oni više ništa neće prepuštati slučaju i mislim da će se oštro braniti, i udarati i gdje treba i gdje ne treba. Primjera radi policijsko obezbjeđenje specijalne policije je značajno uvećano i ispred Dodikovog imanja u Bakincima možete zateći i do 15 specijalaca u svakom momentu. Dodik se neće libiti da za svoju kožu zloupotrebi i MUP RS i živote policajaca, potpuno protivzakonito da pusti krv drugome na ovaj ili onaj način. I kanaru kada pritjeraš uza zid ona postaje zvijer.

VIJESTI.BA: Iz opozicije su također naveli da Dodik pretvara RS u Sjevernu Koreju. Koliki je zapravo stepen građanskih i političkih sloboda u ovom trenutku u RS-u, nezavisno od toga šta kaže opozicioni blok? U Prijedoru postoje veće tabu teme od onih ko navodno ispisuje prijeteće grafite Bosiću.

ŠUŠNICA: Moram reći da su ljude koji sebe percipiraju kao srpski narod, u sjevernokoreance prvo pretvorili SDS-ovci i da taj status traje godinama. RS je sama po sebi Sjeverna Koreja i ne treba nikakav Dodik ili neko treći koji bi od RS pravio izolovanu etnofašističku i autokratsku tvorevinu koja opstaje zahvaljujući posljedicama genocida, diskriminaciji nesrba, a sada i gaženjem sloboda i prava građana koji sebe percipiraju kao Srbi. Jednostavno poslije istrebljena drugih na red za opresiju dolaze oni u čije ime se istrebljivalo komšije. 

Dodik je takav status RS samo učinio kristalno jasnim i doveo ga do jednog novog nivoa u kojem je zorno pokazao da je RS ustvari od početka bila pravljena od kriminalaca i za potrebe kriminalaca, nacionalista i ratnih zločinaca, a ne običnog svijeta. Stvarana na zločinačkim temeljima, profiterstvu, krijumčarenju i kriminalu svake vrste, služila je eliti za bogaćenje na tuđoj smrti i muci, kako tad tako i sad. Dodik je svojim nedjelima pokazao upravo da RS nikada nije bila volja ljudi koji sebe percipiraju kao srpski narod, već volja srpskih kriminalaca kojima i dan danas služi. 

Ovakvog Dodika, ultranacionalistu, upravo je stvorila ovakva RS svojim ultranacionalističkim narativima, legitimizacijama i glorifikacijama bez čijih svakodnevnih reprodukovanja RS ne bi preživjela ni jedno godišnje doba. Sutra će to učiniti sa nekim isto tako perspektivnim prozapadnim srpskim političarem. To je podtekst koji stoji ispod RS, kao jedne opsjene, jedne iluzije kojom se hrani taj nesretni narod tamo. Cijela RS i njeno trajanje je u faktografskoj stvarnosti jedna tabu tema. 

Sada se ljudi u RS čude kako Dodik može da stiče tako bogatstvo da vlada ljudima i resursima, ne pitaju se zašto je RS etnički očišćena, i da li postoji jedna diskurzivna politička klackalica između genocida i zločina istrebljena nad nesrbima sa jedne strane i kriminala i bogaćenja elite u RS s druge strane. Kao RS je inače super samo je kriv režim, a ne vide da jedini režim koji može proizaći iz konstrukcije RSa, jeste ovakav jedan kao što je Dodikov. Vi sa bajonetima možete uraditi mnogo toga, napraviti ili srušiti države, istrijebiti narode, ali jedno ne možete, na bajonetima ne možete dugo sjediti. 

VIJESTI.BA: U javnosti je mnogo polemike proizvelo pismo kardinala Puljića patrijarhu srpskom Irneju a osnova poruka tog pisma je protest protiv Irinejovih izjava o RS-u kao Božjoj volji. Kako biste Vi prokomentarisali Irinejove poruke, da li one graniče sa zdravim razumom?

ŠUŠNICA: Ma mene više ništa ne čudi što dolazi od lidera SPC-a. Cijeli taj etnovjerski, mitomanski i esencijalistički koncept pansrpske nacije koja ima kontinuum od Nemanjića i čiji je glavni stub upravo SPC i njeni narativi, se graniči sa zdravim razumom. Kao uostalom i mitomanski koncepti o tisućljetnom trajanju hrvatske nacije ili bošnjačke od tzv. bogumila.

U njihovim glavima Bog je izgleda hiljadu godina vodio tzv. Srbe da tamane sve oko sebe da bi srpska politička i vjerska elita mogla da se bahati u nekim tamo srpskim državama, kao 1912, tako i 1992. To su mitomanske, morbidne ali i opasne fikcije, slične onima da su pucnji Gavrila Principa ili ustanak na Kozari ili Andrićeva djela bili načinjeni kao poetska želja i najava stvaranja RS. Nema tu ni b od Bog-a, ni r od razuma, a Irinijeva i predstava drugih nacionalno ostrašćenih klerika o Bogu, Isusu i narodu je direktno suprostavljena i neprijateljska Isusovoj predstavi o čovjeku i humanosti. Irinejeva izjava je za ozbiljnog hrišćanina jeres, kao što je i jeres svaka zloupotreba vjere i vjerskih osjećaja za konstruisanje neke političke nacije, njeno diviniziranje i izmišljanje njenog kontinuiteta. A tu jeres čine gotovo svi klerici na balkanu. I Nikolićeva nadrigenetičarska izjava i ova Irinejeva izjava samo pokazuju koliko su oni ogrezli u toj fašističkoj ideologiji krvi i tla. To će se obiti o glavu onima koji ih prate, nažalost.

No mene interesuje još nešto. Otkud to da Puljić baš sada reaguje na Irinijeve izjave, a takvih izjava je u zadnjih 5 godina bilo najmanje 10. Mislim da je Irinejeva zaslužila oštre reakcije sviju, pa kardinala, ali što baš sad? Pa ovo reagovanje Puljićevo dolazi baš u vrijeme istorijskog ekumenskog susreta pape Franje i patrijarha Kirila, ali i u vrijeme kada je papa shvatio važnost preispitivanja kanonizacije Stepinca, za jednog pretendenta za sveca u najmanju ruku kontraverznog lika.

Papa poručuje da ekumenski napori i dijalozi trebaju da se odvijaju i na lokalu, a ne samo nameću odozgo, i baš tada se otvara ovaj neugodni dijalog između dva vjerska lidera. Šta to želi da poruči Puljić papi Franji? Da ekumena nije moguća na lokalu ili da je teška sa istočnjacima? Pa ekumena sama po sebi jeste teška, ali sto puta je teža kada u ekumenski dijalog trebaju da uđu oni vjerski lideri koji su po defoltu i nacionalisti.

O kakvoj ekumeni se može pričati kada vjerski lideri se obraćaju jedni drugima ne kao duhovnici, ljudi vjere već kao obersrbi, oberhrvati ili oberbošnjaci. Puljić slijedi isti misaoni obrazac kao i Irinej, samo to radi nešto umivenije. Pa šta je procesija na Bobovac koju Puljić predvodi svake godine nego zloupotreba vjerskih osjećaja i vjere kako bi se iskonstruisala i divinizirala tzv. hrvatska nacija i umislio njen tobožnji kontinuitet.Tu nema ni vjere ni ekumene, samo licemjerje i ljudski glib.

VIJESTI.BA: Vi ste jedna od rijetkih javnih ličnosti u RS-u koja u javnim nastupima podcrtava zločinački i po Vašem mišljenju fašistički karakter RS-a. Bojite li se za svoju sigurnost? To su teške kvalifikacije!

ŠUŠNICA: To su fakti. To je oslobađajuća istina, a nikada se nisam bojao oslobađanja.

VIJESTI.BA: Postoje u RS-u, dakako i ljudi, koji smatraju da je RS izraz volje srpskog naroda, dok istovremeno decidno osuđuju zločine u ime RS-a. Kako i da li je moguće otvoriti jedan širi društveni dijalog u kome se postojanost RS-a ne bi dovodila u pitanje, ali bi se problematizirale sve historijske konsekvence nastanka i postojanja RS-a?

​ŠUŠNICA: Mislim da to nije moguće, iz najmanje jednog razloga, a taj je da je RS nastala kao volja beogradske nacionalističke i udbaške elite, a ne srpskog naroda u BiH. Ljudi su krenuli da brane Jugoslaviju, legli sa petokrakom JNA a probudili se sa kokardom. RS nije nastala kao autentična volja građana koji su živjeli na njenoj teritoriji, jer se dobar dio Srba nije pitao ni zašta, a naročito ne za obiman kriminal i zločine, a dobar dio nesrba je istrebljen sa te teritorije. Jedino šta se pitalo Srbe jeste da uzmu pušku ili tenk koji im je obezbjedio Beograd i da pucaju na svoje komšije i sunarodnike koje su prethodno kriminalni miloševićevski režim i propaganda dehumanizirali i prikazali kao tobož "istorijske" neprijatelje bosanskih Srba. 

To što je Beograd činio zove se fašizam i RS je produkt tog fašizma, kao i NDH, kao i višijevska Francuska, kao i nedićevska Srbija. RS u tom smislu ne može politički biti autentična i samostalna da bi pregovarala ili vodila autentičan samosvjestan dijalog o svom nastanku ni sa kim, a kamoli dijalog o svoj toj silini zločina i krvi na kojima je nastala, i nesprske i srpske krvi. Njena politička autentičnost i samostalčnost još uvijek leži u Beogradu. To je jedan okupacioni beogradski trabant, kolaboracioni isprdak koji predstavlja negaciju BiH i koji ne može da živi bez Srbije, ali ni bez Dejtona i dejtonske BiH. 

Genocid i zločini istrebljena su planirani i počijnjeni od strane beogradske političke i vojne elite i srbijanskim novcem tako da je prava adresa za autentiačn dijalog o nastanku RS ustvari Srbija. Onaj kome to nije jasno treba da se prstane baviti visokom politikom. Valjda ona zajednica koja može da problematizira svoj nastanak može i da mijenja dokument kojim je stvorena. A jasno je da RS to ne može, tj. kada bi i mogla samostalno da mijenja taj dokument, taj Dejton, nestala bi ko izmaglica. A ako bi RS teorijski i mogla da bude učesnik u problematiziranju zločina kojima je stvorena, samim priznanjem zločina i političke odgovornosti elite i institucija RS za genocid, RS bi prestala da postoji u ovom obliku i narativu. To vam je kvaka 22, a ključ drži Srbija. Zbog toga beogradskog zločina i ključa ljudi koji sebe percipiraju kao Srbi zapadno od Drine plaćaju cijenu. 

Beogradski režim 90-tih i intelektualci Ćosićevskog kruga su bosanskim i hrvatskim pravoslavnima odnosno Srbima uništili moralnu poziciju koju su oni stekli u Drugom svjetskom ratu, uvlačeći ih u jedan fašistički i genocidni projekat kakav je uostalom bila i NDH. Oni iz Hrvatske su već platili cijenu, a ovi u Bosni tek će je platiti, ukoliko na vrijeme ne osvjeste ko im stvarno ne želi dobro. RS vam je kao neka vrsta postmoderne NDH. Ako može da postoji NDH može i RS, pa vi vidite u kojem kontekstu ili regionalnim uslovima to nešto može da postoji.

Razgovarao: Nihad Hebibović (Vijesti.ba)

BOSNA JE U DUŠI BOLESNA!

Hvališe se srbijanski predsjednik kako je Merkelovoj fino objasnio da je BiH bolesne duše. Ne zna, jadnik, da Angela muku muči da pomiri duše istočnih i zapadnih Nijemaca, pa joj se samim tim dodatno gade tipovi poput Tomislava Nikolića, koji svoju sreću traže u tuđoj nesreći

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Pogrebnikovo je da se bavi pokopavanjem, sahranjivanjem, kaburenjem ili ili još svakako nazivanim smještanjem ljudskog leša dva metra ispod površine zemlje. Nije njegovo da zbori o ljudskoj duši i njenoj kakvoći, pogotovo da cijeni ima li je ili nema.

Srbijanski predsjednik Tomisav Nikolić očito ne voli svoj nadimak Grobar, pa se pača posla koji ga ne pripada niti mu ide od ruke. On je, stalno tražeći način da pokaže kako je Bosna i Hercegovina neka ubleha, vještačka tvorevina nedostojna da se zove državom, sad došao do nove fiks ideje. Naša zemlja, po njegovim riječima izgovorenim u jednom ovosedmičnom intervjuu, “izgleda kao bolestan čovjek”.

- U duši je bolesna, to sam rekao i Angeli Merkel u Dubrovniku, kaže najpoznatiji mrtvozornik među predsjednicima.

Znam šta je Nikolić htio reći: da u Bosni i Hercegovini nema duhovnih spona, zajedništva i jedinstva, nacionalne sloge: svako vuče na svoju stranu. Drugim riječima, u njoj nema žice za pravljenje čvrste državne armature. Stoga je, kako on misli, treba gurnuti u kanal. Ne trebaju ovom svijetu ni države ni ljudi bez duše, samo zagađuju okoliš.

Na dunjaluku, kako misli Nikolić, samo treba da budu zdrave, pogoleme države, nacionalno homogene i, brate, s dušom koja miriše na hiljade kilometara razdaljine. Nešto poput Srbije, dabome.

Mogu misliti kako je njegove riječi primila njemačka kancelarka. Zna žena odavno ko je Toma Grobar; ruke treba prati odmah nakon pozdrava na koji su, radi diplomstskog reda, prisiljeni državnici koji se s njim susreću. Sigurno je i Barak Obama odmah išao na dezinfekciju i deratizaciju, nakon što mu se prošle godine predsjednik Srbije “privalio” da se skupa slikaju.

Suštinski razvlašćen svevlašćem svog donedavnog potrčka, a sad komandatna pred kojim stoji mirno, Nikolić smišlja ovakve zgode i mudrolije kako bi pokazao da je, eto, još živ, da se zove predsjednik i da nije zgoreg i njega čuti šta misli, pogotovo o već višedecenijskom pokušaju Beograda da raščereči Bosnu i Hercegovinu.

No, da je malo razvijenijeg mozga, Toma Grobar ne bi ono o duši rekao baš pred Angelom Merkel. Njoj je kroz glavu odmah prostrujala njena muka sa ozdravljivanjem vlastitog građanstva, koje je sve do 1989. živjelo podijeljeno s dvije strane Berlinskog zida: istočni Nijemci pod ruskom, zapadni pod američko-natovskom čizmom, jedni u socijalizmu - drugi u kapitalizmu.

To srastanje dvaju različitih duša još u Njemačkoj nije ni blizu dovršeno. Ne vole se bivši istočnjaci i zapadnjaci, još su žive generacije istog naroda koji se 35 godina gledao preko nišana. U svakom slučaju, ni Nijemcima duša nije zdrava. No, Merkelovoj ne pada na pamet da se, umjesto pokušaja zacjeljivanja rana, zabetonira na Nikolićevoj formuli i brže-bolje batali tu svoju zemlju sa najmanje dvije različite duše. Ona i oni rade na tome, i imaju reultate iza sebe, da liječe stare rane, da naciju polako spajaju, sve dok ne postanu oni stari Nijemci s jednom državom i sličnom psihom, sa svim što uz to ide.

Toj vrsti pomoći, na koju Dejton inače obavezuje Srbiju (da pomaže u reintegraciji ratom izranjavane Bosne i Hercegovine), od Tome se nije nadati. Grobar voli da sahranjuje. Srećom, on o tome ne odlučuje, inače bismo mi iz BiH već bili vampiri. On nas je pod zemlju gurnuo, ali evo nas kako još hodimo po dunjaluku, čak i državu imamo.

U pravu je Nikolić kad kaže da smo teško bolesni, naročito u predjelu duše. I ne bili kad su nas izbezumili dušmani s one strane Drine i Save, udruženi u pokušaju da svaku ciglu i ljudski damar ovdje pomaknu sa svog mjesta. Rasturili su nam duše na najmanje pet vrsta: na srpske, bošnjačke i hrvatske, na profiterske i gubitničke. I k tome tvrde da nikad drugačije nije ni bilo, da su priče o čudesnoj bosanskoj duši potekle iz bajkovitih “Priča iz hiljadu i jedne noći”.

Da je zaista tako, urušila bi se ova zemlja kao daščara pred cunamijem. A nije otišla u paramparčad. Em su dušu sačuvali i mnogi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, em su se od virusa odbranili zakleti i nepokolebljivi Bosanci i Hercegovci. Jesu dušmani upravo njih najviše likvidirali ili selili u daleke zemlje, da ovdje ne “smetaju”, ali metli su se mnogi ipak oteli. Ima još u BiH materijala za obnovu, za preporod duše i za obnovu bosanskog duha i bosansko-hercegovačke države. Da nema i da ga se ne plaše, ovdašnje bi nacionalne vođe davno prodale dušu đavolu i s kartografima dovršili “poslove” koje su ovdje obavljale, među ostalim, i četničke vojvode nikolićevskog tipa.

Ljulja se BiH kao Nojeva barka, ali se ipak još nije razbila ni o Scilu ni o Haribdu. Na njoj su bića koja, kao nekad zabludjeli svijet, treba da preporode ovu zemlju. Šanse nisu velike, ali nisu ni neznatne. Uostalom, ovu “državu bez duše” ne može se smaknuti kao jednog čovjeka ili kao pola Srebrenice.

Kakav će biti epilog naše drame, ne znamo. Dugo će to “čišćenje” da potraje, sigurno decenijama. Dotad će neki drugi pogrebnik da pokopa Tomu Grobara, ali i mene, ma koliko se nadam da ću biti dugovječan.

MUŠKARCI PLAČU KAD VOLE, A ŽENE KAD VIŠE NE VOLE

Nermana Begagić ovaj put nudi svoje aforizme na vječitu temu odnosa žene i muškarca. Neko bi joj trebao odgovoriti, s muške tačke gledišta. Ali neka se pazi: oštrog je jezika!

- Razlika jeste bitna: bez obzira šta pričale, sve žene čekaju muškarca koji će otkriti njihovu ljepotu, a svi muškarci žene koje će potvrditi njihovu muškost! 

- Sasvim izvjesno se dopunjavamo: muškarci plaču kada vole, a žene kad više ne vole.

- Kada muškarac ne uspije seks, žena ga tješi, kada žena ne uspije, ona tješi muškarca.

- Žena ne zna biti prijatelj sa muškarcem koga ne bi mogla voljeti, muškarac sa ženom koju može voljeti.

- Jedino oslobađanje žena koje podržavaju svi muški redom je njeno seksualno oslobađanje!

- Nije mi ni dalje jasno čemu Dan muških kada je njihovih svih 365 dana u godini; naše su tek nekoliko minuta prije i poneka minuta poslije.

- Dok se žena intenzivno oslobađa lanaca i povećava ukupno aktivnu misao čovječanstva, dotle muškarci nastavljaju sanjati onu za koju će skidati zvijezde sa neba dok ona sjedi u polumraku.

- Dok je ženi brak tapija za upravljanje posjedom, muškarcu je uknjiženje vlasništva nad parcelom.

- Ženskaroš je kao čovjek koji čitav život skuplja knjige za biblioteku, a nikada niti jednu ne pročita do kraja.

- Djetetu su potrebna oba roditelja da bi se uz njih naučilo suštinskoj razlici polova: od oca kakve žene treba da budu, a od matere koji su muški promašeni tipovi.

- Ne treba previše ozbiljno shvatiti razliku polova, svakako svi završavamo kao bespolni.