ETO NAMA AMERIČKE VOJSKE!

Glavna novost najavljene američke inicijative na Balkanu, a možda i jedina njena svrha, je postizanje vojne premoći SAD u regionu kojim se vrzmaju i EU i Rusija i Turska

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većim dijelom svoje istorije Bosna i Hercegovina je bila pijun u velikim šahovskim igrama glavnih igrača svjetske politike. Ona je to i sada, a biće i ubuduće. Iz Vašingtona, gdje će sutra biti održana velika konferencija o Zapadnom Balkanu, kojoj će prisustvovati i ministri vanjskih poslova sedam ovdašnjih zemalja, najavljena je jedna velika međunarodna diplomatsko-vojna inicijativa. Premda pominju i Evropsku uniju, šefovi Atlantskog vijeća SAD u prvom redu to vide kao projekat najmoćnije države na planeti, nazivajući ga njenim povratkom na teren sa kojeg je suštinski dugo odsustvovala.

U kom roku će najavljeni projekat biti realizovan, teško je prognozirati. Uglavnom, biće to brzo, premda je u svjetskoj politici pojam brzine vrlo rastegljiv. U svakom slučaju, pred početkom smo onoga što sam najavljivao prije pola godine, kada će prava na rješavanje krize u BiH i na zapadnom Balkanu u svoje ruke preuzeti stranci. Kako sam tada napisao, nakon desetogodišnjeg perioda u kojem su nam oni poručivali da će prihvatiti sve što se domaće snage i nacionalni lideri dogovore, a što ovi nisu uspjeli da iskoriste, odluke će preći u ruke velikih svjetskih sila.

Mislim da taj proces počinje upravo ovom konferencijom Atlantskog vijeća, sutra u Vašingtonu. To Vijeće u svijetu politike nije odveć poznato, ali iz riječi njegovog izvršnog potpredsjednika Damona Wilsona jasno je da iza njihove analize, prijedloga i čitavog plana nazvanog “Balkan naprijed – nova američka strategija za region” stoji i službena američka politika. Wilson, naime, kaže da su Konferencija o Balkanu, kao i osnovne teze za razgovor, rezulat rada “sa predsjedničkim kampanjama tokom izbora i sa administracijom tokom tranzicije i prve godine mandata predsjednika Trumpa. O ovom pitanju smo vodili razgovore i na Kapitol hilu, sa agencijama ovdje i potpredsjednikovim timom u okviru priprema za njegovu posjetu balkanskom regionu”.

Wilson dodaje da se razgovaralo i sa ključnim dilomatama u Stejt departmentu i ambasadorima u našem regionu te sa američkom vojskom i njenim komandantima u Napulju. Obzirom da će Konferenciji prisustvovati i desetak visokopozicioniranih američkih političara, sve to ovoj inicijativi daje težinu službene američke političke akcije.

Smjer te akcije i najvažnije detalje tek ćemo doznati, ali mi se čini da, i kad ona krene punom parom, nećemo biti baš zadovoljni. Može se, naime, naslutiti da je ključni cilj američke politike da ovim projektom samo pokaže ko je ko u svijetu, a tako i u ovom regionu. Puno se ovdje vrzmala i Evropska unija, potom Rusija, pa i Turska. Došlo je izgleda vrijeme da “šefovi svijeta” ponovo na Balkanu zauzmu svoje mjesto.

Wilson ne skriva da je postizanje vojne premoći SAD u ovom regionu glavna zadaća, da se, dakle, gurnu u stranu ruske pretenzije, pa i evropske, s obzirom da se EU ozbiljno bavi stvaranjem vlastite vojne sile. Wilson izriito navodi da je potrebno da SAD imaju stacionirane svoje vojne snage na zapadnom Balkanu, kojim bi osnovu činile trupe koje su danas prisutne na Kosovu. E, to je glavna novost famozne američke inicijative, a možda i jedina njena svrha.

A kad to Amerika postigne, što mislim da joj neće biti teško, na tome bi projekat mogao i zastati. Na pokušaju rješavanja unutrašnjih problema Bosne i Hercegovine neće se ni raditi ili će to biti minimalno. Jer, po starom sistemu ZAVADI PA VLADAJ, i Vašingtonu je lakše i korisnije da postigne svoje vojne ciljeve na prostoru na kojem su zemlje i njihovi lideri i nacije zavađeni, u najmanju ruku nespremni i nesposobni za saradnju.

Plašim se, stoga, da ovo što dolazi može dati odgovor samo na pitanje ČIJI SMO, a ne KAKVI SMO. Ako stvarno bude tako, mi ćemo od toga imati slabe ili nikakve koristi.

Nemojte, molim vas, tome da se čudite. Oni su uvijek radili, rade i radiće isključivo za sebe. Da smo mi u nihovoj poziciji, vjerovatno bi se prema nekoj geopolitičkoj sići, poput nas, i sami tako odnosili.

fokus.ba

DOBRA SVAĐA BOLJA OD LAŽNOG PRIJATELJSTVA

Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Bolje je živjeti s nemilom i teškom istinom nego sa slatkom laži, i u kolektivnom i u ličnom životu. U tom smislu, visoko cijenim iskrenost inače ne odveć politički mudre hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je ovih dana u Vukovaru hladno konstatovala da Hrvatska i Srbija nisu prijateljske države. Jesu komšijske, ali ih dobrosusjedstvo ne odlikuje od trenutka osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika.

Ne znam šta je gospođu predsjednicu navelo da odstupi od šupljeg fraziranja kojem je ranije i sama pribjegavala, ružičastim bojama oslikavajući odnose između dvije zemlje. Time je nastavljala putem koji su sa predsjedničkih funkcija utirali bivši čelnici Hrvatske i Srbije, ponajviše Ivo Josipović i Boris Tadić. Da je bilo po njihovim riječima, Zagreb i Beograd davno bi bili zbratimljeni.

Gorka je, ali nedvojbena istina da ni danas, tridesetak godina nakon velikog jugoslovenskog zemljotresa, među državama i narodima koji su međusobno ratovali nema dovoljno međusobnog razumijevanja i saradnje, a kamoli sloge i ljubavi. Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo.

Sve ovo odnosi se i na naše odnose sa Srbijom i Hrvatskom. Koliko god bilo potrebno da se nekadašnja užarena temperatura spusti, toliko nas realnost tjera na zaključak da se to ne dešava ni blizu brzo i opipljivo koliko bi svima ovdje trebalo i svima koristilo. Otud, bar po mom mišljenju, imamo samo štetu od licemjernih izjava političkih lidera o kobajagi dobrim i sve boljim odnosima, pogotovo od njihovih “srdačnih” poljubaca i zagrljaja.

Nesumnjivi šampion u širenju ove vrste obmana i laži svakako je srbijanski vođa Aleksandar Vučić, s čijeg jezika neprestano teku med i mlijeko. Drugi to olako prihvataju, izazivajući u javnosti samo podsmijehe. Pa, pored očiju i ušiju, nismo ni slijepi ni gluhi da ne vidimo i ne čujemo šta se ovdje zbiva, ko kome i kako pokušava da podmetne i zapapri, a sve u ime tobože nezaustavljivog procesa mirenja i novog drugovanja.

Za mir, dobrosusjedstvo i istinsko prijateljstvo potrebno je da se otvoreno, oštro i konkretno razgovara o međusobnim razmiricama, da se radi na njihovom otklanjanju, a ne ovako kako se to sada čini - na zataškavanju stvarnog stanja. Utoliko i pomenutu ocjenu predsjednice Hrvatske treba doživjeti kao pokušaj da se jedan takav proces konačno pokrene, da se u popravljanje međusobnih odnosa krene od neumitne istine da ti odnosi nisu nimalo dobri, a kamoli prijateljski.

Nešto slično već nam se jednom obilo o glavu. Činjenica je, doduše, da su u socijalističkoj eri međunacionalni odnosi svuda po Jugoslaviji doživjeli napredak, u nekim fazama i procvat. No, nikad se to nije desilo u mjeri u kojoj je sa političkih govornica poručivano i zaključivano: da smo stigli u raj bratstva i jedinstva. Uspavanim u toj službeno proklamovanoj neistini stoga nam se i moglo desiti ono veliko klanje, praćeno iskrenim i ogromnim iznenađenjem većine građana tadašnje socijalističke zemlje. Kako to da se bratstvo-jedinstvo najednom izvrgne u surovo bratoubilaštvo i nacionalnu mržnju neviđenih razmjera?

To se moglo dogoditi samo u jednom slučaju: da međunacionalni odnosi i nisu bili baš tako dobri kao što se govorilo. Još za Titovog života na površinu su izbijali opasni nacionalni sukobi, rasplamsavane stare razmirice i oživljavane nekadašnje mržnje, pa i teritorijalne pretenzije. O tome se, međutim, ćutalo, socijalistička vlast nije znala da se iznese sa vlastitom izmišljotinom o velikom zajedništvu i granitnom bratstvu-jedinstvu.

A da je uistinu bilo tako čvrsto, zar bi se očas razbilo u paramparčad, kao što se razbilo?

Svaka istina bolja je i od najljepše laži. Samo s tom istinom, čak i sa dobrom svađom umjesto lažnog prijateljstva, možemo kročiti naprijed, u bolje međusobne odnose, prave prijateljske i dobrosusjedske. Ako je, u ovoj fazi, ustvari, ikome do toga stalo! Jer, od raspirivanja međusobnih neprijateljstava vrhuške na vlasti, u svakoj od pomenutih zemalja, dobro žive i obnavljaju svoje mandate. Kad god im državni poslovi krenu nizbrdo, oni se late priče o nacijama i starim nesređenim računima, vraćajući sve na one niske grane otprije skoro tri decenije.

No, to je već druga tema.

fokus.ba

RUSKI I TURSKI KIŠOBRANI

Već mokri do gole kože, mislim da bismo u rusko-turskom zajedničkom pokušaju uspostavljanja dominacije nad BiH i Srbijom pokisnuli još i više

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U razmaku od posljednjih 15 mjeseci srbijanski mediji više puta su najavljivali početak velike rusko-turske invazije na naš dio Balkana. Ako je to u junu prošle godine bilo prerano, prije nego što su Putin i Erdoan čvrsto vezali zastave, a kada je njihov zajednički nastup u osvajanju interesne zone Srbije i Bosne i Hercegovine prognozirao beogradski dnevnik “Blic”, danas sve to zvuči znatno ozbiljnije. Pogotovo što su prognoze stigle od srbijanskog Ekspresa, nedjeljnika za kojeg se smatra da piše ono što Vučić misli. A Ekspres, ni manje ni više, ovih dana tvrdi “kako su se Erdoan i Putin dogovorili o podjeli BiH”.

Prema tim navodima, predsjednik Turske Redžep Tajip Erdoan i predsjednik Rusije Vladimir Putin dogovorili su se o podjeli BiH na dva dijela. Kako sugeriše Ekspres, podjela bi se izvršila po entitetskoj liniji. Na to cilja i naslov njihovog teksta: ''Bosna cijela u dva dijela''.

Ekspres navodi i da je kao najnovije rješenje za BiH predloženo pretvaranje naše države u još labaviju formu konfederacije. U prilog tome idu i pomirljivi tonovi koje su Vučić i Erdoan razmijenili tokom nedavnog boravka turskog lidera u Srbiji. Umiješao se i Bakir Izetbegović, koji je podsjećanjem na odluku svoga oca Alije da Erdoanu “ostavi u amanet” Bosnu i Hercegovinu pokazao da njega ništa i ne treba pitati. Ključne odluke Izetbegović prepušta predsjedniku Turske, pa valjda i tu da se Bosna i Hercegovina, skupa sa Srbijom, smjesti pod rusko-turski kišobran, ako to Putin i Erdoan odista požele.

Mislim da u ovom trenutku ni srpskom ni bošnjačkom lideru ne bi bilo nimalo mrsko da okrenu leđa Zapadu, koji je u ovom regionu dosad bio neprikosnoveni tutor, te da se okrenu novim saveznicima, odnosno pokroviteljima. Važno je pitanje šta bi to kome donijelo, ali prije njega je jedno preče: mogu li Moskva i Ankara skloniti ustranu Brisel i Vašington i tako preuzeti ovu interesnu zonu i dominaciju u njoj?

Njihove šanse nisu velike, premda postoje. No, ni ta vrsta prognoze - ko će nadjačati ako se zapodjene geopolitički boj - nije ključna. Najvažnije i jedino sigurno što se u ovom času može očekivati, ako Turska i Rusija zaista imaju pomenute apetite, to je da se u vrlo dugom periodu nastavi nered u našem regionu, čak i veći od ovog kojeg sada imamo. Vidimo da i Zapad ne uspijeva skoro tri decenije da čvrsto položi ruku na ovaj dio Balkana, pa ni ofanziva Rusije i Turske ne bi u kratkom roku donijela njihovu prevagu, a nama stvarni mir i napredak.

Mislim da bi se, u tom slučaju, ovdašnja nestabilnost produžila na još nekoliko decenija. A to ne odgovara ni Srbiji, pogotovo ne Bosni i Hercegovini koja je, kroz već višedecenijsku nestabilnost, postajala sve slabija i slabija. Obzirom da bi se međusobna bitka velikih sila na našem prostoru vodila o našem trošku, preko naših leđa, to bi za nas sigurno značilo i nove žrtve, novo nazadovanje i nove probleme.

U svakom slučaju, u ovim igrama mi nemamo nikakvih aduta. Potpuno smo bespomoćni i niko nas neće ni pitati šta nam je milije. Izetbegović je, uostalom, direktno poručio da je za njega dobro ono što je dobro za Tursku, kojoj su, “Alijinim amanetom”, data sva prava u odlučivanju o sudbini Bosne i Hercegovine.

Vučić to nije učinio tako otvoreno, ali na sastanke s Putinom on je uvijek išao samo sa ušima, bez jezika. I da želi, on bi se teško mogao suprotstaviti volji Moskve koja ga pritišće i ucjenjuje na više načina.

Strah me ovog sadašnjeg nereda. Još više se, međutim, plašim produbljivanja krize i regionalne nestabilnosti. A to je zasad jedino sigurno što bi nam donijeli pokušaji razapinjanje ruskih i turskih kišobrana na ovom prostoru. Već mokri do gole kože, mislim da bismo u dolazećem vremenu pokisnuli još i više.

fokus.ba