(08. 02. 2016.) Šta je htjelo da na ovoj slici iz 1969-te godine zagrlim baš Cocu i Smrska, jedine iz mog razreda koji, četvrt stoljeća kasnije, nisu preživjeli dušmansku opsadu Sarajeva?
*********************************************************************************
Različiti su putevi koji čovjeka vode duševnom miru, posebno ljude koji su kroz život prolazili trnovitim stazama, noseći na plećima nemalo breme smutnih vremena kroz koja su prošli. Jedan od tih načina je u umijeću zaboravljanja ili, barem, sposobnosti potiskivanja nemilih događaja iz prošlosti koji su ranama opečatili dušu.
Prepreka zaboravu su slike, taj vječiti svjedok i podsjećanje na minula vremena. Jer, svaka slika svoju priču priča; za tren te vrati, ma koliko godina da je prošlo, u trenutke i okolnosti u kojim je neko pritisnuo dugme na foto-aparatu.
Te vrste podsjećanja, mimo moje volje, za neko vrijeme oslobodili su me kasapini Sarajeva, kad je jedna od bezbroj njihovih granata u junu 1992. godine završili u stanu mojih roditelja, u sarajevskoj Mis Irbinoj ulici. Prasnula je pravo u sobi koja je, do ženidbe, pripadala meni i u kojoj sam pohranio zamašnu kolekciju moje prošlosti: oko dvije hiljade gramofonskih ploča, preko tri hiljade knjiga i ko zna koliko fotografija. Da ne bi te granate, mama se čitavog rata mogla grijati svim tim papirčinama. Ovako je samo dobila požar, probijen krov i zgarište u jednom dijelu stana.
Godinama nakon toga imao sam odbojnost prema pločama, knjigama i fotografijama, zbog onih koje nikako nisam mogao da prežalim. No, ipak su mi te slike nedostajale; od one petogodišnjeg dječaka u odijelcetu, preko mangupskog poziranja sa Mladenom Ursulovićem, pred tek sagrađenom Skenderijom, do fotografije koju je Vlado Gerič snimio 1985. na vulkanu u Nikaragvi, gdje nas je put odveo da vidimo kako izgleda građanski rat u toj zemlji.
Sa spaljenim slikama, u meni je poprilično izgorio i osjećaj za pojedine epizode iz mog života. Nisam više bio u iskušenju da se rastužim nad onim što je, u međuvremenu, vrijeme učinilo, iskušenju koje većinu ljudi manje-više bolno zahvaća kad vide kako su nekad izgledali i gdje su sve bili. Nisam tada ni predosjećao koliko sam sretan što više nemam tih papirnatih svjedoka.
A onda je sudbina htjela da krene povratni proces. Vječislav Tolj zvani Vječo, nakon Mirze Delibašića najveća legenda sarajevske košarke, prije par godina mi se javio; kaže: Nađoh neke slike iz starih dana, kad smo skupa igrali u “Želji”, hajde da negdje popijemo kafu, da ti dam kopije.
Tako sam nanovo opredmetio uspomenu na mladalačke, sportske dane, kad sam, tek prekoračivši prag punoljetstva, bio dio generacije KK Željezničar koja je igrala u Prvoj jugoslovenskoj košarkaškoj ligi. Danima sam po glavi vrtio sekvence iz te dobi, sa žalom, pa i bolom prirođenim nekom ko se nekim lijepim događajima vraća sa razdaljine od četiri deecenije.
Onda se proces ponovnog “oslikavanja” nastavio. Iz magline prošlosti, nakon 41 godinu neviđanja, iz Zagreba se pojavila moja prijateljica iz gimnazijskih klupa, Dubravka Foršek, inače pasionirani sakupljač slika i predmeta iz vlastite prošlosti. Na mojoj fotografiji, koju je imala u svom albumu, na poleđini je bila posveta mojoj prvoj ljubavi i datum: 1973. godina, Trebević. Ja ležim u travi, golobrad i facom nalik na Mik Džegera, sa sunčanim naočalama na očima, odjeven u ljubičaste hlače “na trapez”, sa bijelom majicom ispod košulje u šarama indigoplave, bijele i oker boje. Vidim balavog sarajevskog hipika i nekako me žmarci prolaze dok se prisjećam koliko sam tada volio Grateful Deadse i Pink Floyde, koliko sam žalio zbog prerane smrti rock legendi Jimmy Hendrixa, Janis Joplin i Jima Morisona, koje je pomela droga.
Sjetio sam se i pjesme Rolling Stonesa, “Sister Morphine”, kojom je opjevan kobni narkotik koji je pomenute legende otjerao u smrt prije nego što su navršili i tridesetu. Youtube mi je odmah, kad sam ga pokrenuo na kompjuteru, izbacio dvadesetak verzija tog velikog hita, u stvari jedine pjesme Džegerovog benda koju sam ikada volio.
Kad je sada slušam, a dnevno to bude i po desetak puta, prolazi kroz mene neka jeza. Mogu misliti koju navalu emocija sam imao kad sam sve to slušao kao zaljubljeni tinejdžer kojeg prikazuje moja pomenuta hippy fotografija.
Ubrzo se nastavilo obnavljanje moje u ratu izgorjele kolekcije. Preko Facebooka me nađe Ibrahim Ganović, jaran iz razreda u osnovnoj školi “Vuk Karadžić”, kojeg je rat otpuhao u daleki Madrid. Posla mi on jednu odmah, kad sam mu rekao da više nemam slika iz te dobi. Fotografija je snimljena po “šerijatskom” propisu: samo muški dio razreda - nas 14. To je slika kojom je ovaj tekst ilustrovan, slika zbog koje ga, u stvari, i pišem.
Slijeva na desno, na fotki su: Ibrahim Ganović, Zoran Smiljanić, Vinko Vilić, ja, Amir Stupac, Smail Čalija, Edo Arslanagić, Ćiro Simović, Momčilo Vulina, Miodrag Tuševljak, Čelik kojem sam zaboravio ime, Enes Sipović, Željko kojem sam negdje zametnuo prezime i, na kraju, Adnan Bešlagić. Na slici nema Adnana Srne, koji je s nama takođe bio u istom razredu.
Ta slika, čim sam je dobio, počela je opasno da me proganja. Evo zbog čega...
Samo tri momčića su, kako možete vidjeti u lijevom uglu, na toj slici zagrljena. To sam ja, u svijetlom džemperu, koji desnom rukom grlim Zorana Smiljanića zvanog Smrsko (kako smo ga zvali zbog vječito tužnog izraza lica), a lijevom Amira Stupca - Cocu, koji je nadimak dobio zbog okruglastog stomaka. Eh, koliko puta sam Coci, koji je kod čuvenog Atijasa, u Hajduk Veljkovoj ulici, pohađao privatne časove harmonike, pomagao da sa Bjelava siđemo s tim nimalo lakim instrumentom, pogotovo da harmoniku, u povratku, iznesemo uzbrdo.
To što me namah duboko pogodilo i što me natjeralo na nimalo prijatna razmišljanja, zbog čega sam i odlučio da sve to pretvorim u ovaj tekst-epitaf, to je činjenica da su u ratnoj golgoti, od nas 14 sa slike, život izgubili upravo Smrsko i Coco. Kao da sam ih onim zagrljajem upravo ja “obilježio” te davne 1969. godine, kad je slika nastala. Kao da sam predosjećao šta im prijeti, pa sam ih, kao moje velike drugove, unaprijed pokušao tim zagrljajem da zaštitim.
Prijatelji s kojim sam podijelio emocije koje je u meni proizvela ta fotografija, odreda su mi govorili da je to budalaština, da se ne opterećujem, da tu nema ništa od neke mračne predodređenosti koju sam ja sebi utuvio u glavu. Džaba, u meni se stalno vrtjela ista sujevjerna misao: da sam ih ja “obilježio”, da sam na daljinu vidio da im sudbina nešto grozno sprema.
Osjećaj nedefinisane krivnje blažio se mojim objašnjenjem da sam tim zagrljajem, u stvari, htio da ih zaštitim.
Moja novinarska karijera obilježena je upravo neprestanim pokušajima da u tadašnjoj Jugoslaviji razobličim nacionalističke i ratne opasnosti koje su se nad nju nadvijale. Savjest mi je mirna: ne dam nikome ispred sebe, ko bi htio reći da je dublje, oštrije i hrabrije secirao Miloševića, još dok je bio krvnik-pripravnik, pogotovo kad je ratnim trubama počeo da riče iz sveg glasa. Prvi sam u Jugoslaviji srbijanskog dželata, radeći mu pod nosom, u beogradskom listu "Mladost", javno nazvao nacionalistom. Takođe sam, još ujesen 1989. godne, u zagrebačkom tjedniku “Danas” (tadašnjoj novini nad novinama), objavio prvu ratnu slutnju: tekst o pripremi napada na Bosnu i Hercegovinu. Ilustrovao sam to dokumentom MUP-a Srbije, koji je nosio oznaku “strogo povjeljivo - državna tajna”.
Zbog toga me SR Srbija u roku od 48 sati tužila, zbog kažnjivog stavljanja u javni opticaj dokumenta koji je nosio pomenutu naznaku.
Svjesno sam ušao u taj rizik, smatrajući da se radi o dokumentu koji pokazuje koliko velika opasnost se nad nas nadnosi. Nisam u tom času imao “ni kučeta ni mačeta”, pa sam cijenio da sve što može da se dogodi, to je da ja stradam i da nikome drugom, bliskom, neću time natovariti nevolju za vrat.
Završilo se, ipak, sretno. Sud u Zagrebu oglasio se nenadležnim, odlučili su da se predmet prebaci u grad u kojem živim, u Sarajevo. No, iz Beograda se više nisu oglašavali. Godinama mi nije bilo jasno - zašto? A onda sam shvatio da su se ućutali, jer im je došlo u glavu da mojim sudskim procesuiranjem oni, u stvari, dodatno potvrđuju autentičnost tog dokumenta i podatke o pripremi srbijanske agresije na BiH.
Zato su odustali od tužbe, ali nisu i od realizacije plana opečaćenog žigom “državne tajne”. Dvije i po godine nakon toga, skupa sa amoralnim dijelom ovdašnje žgadije srpske nacionalnosti, počeli su Bosnu da gnjave, tuku, čereče, ubijaju, zatiru, razbijaju, ostavljajući za sobom dugačke aleje grobova...
E, među tim grobovima našli su se u ratnom vihoru i Cocin i Smrskov. Kasnije će snajperski metak ili geler, ne znam tačno, usmrtiti i Cocinog sinčića. Njegova žena Vlatka, sa drugim djetetom, puna očaja, otići će negdje vani, mislim u Holandiju. Nadam se da su zdravi i živi.
Za Smrskovu djecu ne znam ništa, ni za njegovog starijeg brata, koji se kao i on borio u redovima Armije BiH. Ne znam ni hoće li ova slika, o kojoj pišem, ikad prestati da me proganja, kao što ne znam ni ono što, razgledajući svoje albume, u srce navire svima koji su u nedavnom ratu izgubili svoje bliske, pa i najmilije.
Jedino što znam, to je da ne vladam umijećem zaborava, da ne umijem u svijesti i pamćenju da potiskujem događaje koji me duševno uznemiravaju, pa i razdiru. A da nije bilo Gane, da mi nije poslao onu sliku, živio bih s jednim bremenom manje. Znao sam, i prije toga, da su Coco i Smrsko u ratu ostavili kosti, što me teretilo tugom. No, nisam se više sjećao onog zagrljaja. A on je taj koji me žestoko “rasturio”.
Zato više i ne volim slike. Život je dovoljno nesrećan i ovakav kakav jeste, bez bola koje ti papiri iz davnih vremena, kad god ih čovjek pogleda, u njemu izazivaju dodatnu slabost, žal i duševni nemir.
A koje li ironije da je danas upravo fotografisanje, mobitelima koje nema ko nema, nešto najčešće što ljudi rade. Ne bih volio da te slike ikome, kad jednom postanu davna prošlost, u duši pobude duboki nemir i osjećaj da sudbina prstom zna da pokaže puno prije nego što se nešto ružno stvarno dogodi.
Osjećaj je to koji me obuzima kad god bacim oko na fotografiju kojoj je posvećen ovaj moj napis.
