Velikosrpska politika podvaljuje
nove ublehe o zasebnoj državnosti Republike Srpske: kad bi se napravile i tri srpske države, sve bi one začas završile sa jednom zastavom, jednom himnom i jednom prijestonicom – Beogradom
Balkan je voćka čudnovata: nikako da
usahne, ali ni da procvjeta. Još nas trese stoljetna politička kriza započeta
1912. godine, pokretanjem Prvog balkanskog rata.
Za njim su, redovito u srpskoj
izvedbi, nadolazile nove krvave plime, za njima oseke i kratkotrajne bonace,
ali se balkanske vododerine nikad nisu pretvorile u mirno more. I sad ono
skriva ajkule koje razjapljuju svoje gramzive čeljusti.
Sve su ovdašnje krize uglavnom
zakuhavane i smišljane u Beogradu, u vječitoj težnji srpskih glavešina da sve
pravoslavce iz ovih krajeva udome pod isti krov: jednu državu za sve Srbe.
Sa pokušajem konačnog ostvarenja tog
sna u boj je krenula i posljednja, još uvijek aktuelna najezda. Dizgine su bile
u rukama Slobodana Miloševića, vizije u glavi Dobrice Ćosića, oružje u
magacinima posrbljene JNA, a kame za pasom svakoga ko je htio da namakne i
„malo“ ličnoga doprinosa svetom ratu za „Veliku Srbiju“.
Znamo da se taj pokušaj okupljanja
svih Srba u jednoj državi razbio kao krčag o stijenu. Milošević nije ostao samo
bez komada hrvatske zemlje, prema kojem je svojedobno pružio gramzivu ruku,
nego su i Srbi iz tih krajeva ostali bez svojih kućišta. Time je pobrisana zapadna
granica velike države u kojoj je, na razvalinama Jugoslavije, trebali da bude
smješten „nebeski narod“.
Ni Kosovo, to srce srpstva, kako mu tepaju
nacionalisti, nije zadugo podvijalo rep pred Beogradom. I to parče zemlje
ubrzo je prekriženo iz grunta fantomske velikosrpske države.
Razbijanje Bosne i Hercegovine također
je osujećeno, premda je ovdje ostvaren dio plana: Srbi su u Dejtonu zapišali
poveliki komad „svoje“ teritorije, pa na njemu danas gazduju kao stopostotni
vlasnici. Štaviše, neprestano mašu prijetnjom o otcjepljenju i državnom
osamostaljenju.
Ova nam se babaroga neprestano
ukazuje, čas sa beogradske, čas sa banjalučke strane. Našutali su se bosanske
lopte u srpsku avliju i Koštunica i Kalinić, i Ćosić i Kuzmanović, i Dodik i
Tadić, da političku siću i ne pominjemo. Utabanom stazom krenuo je i novi
srbijanski predsjednik Toma Nikolić, krenuo, pa stao!
Još izraženije je
zakočio njegov koalicioni doglavnik Dačić, koji je ovih danas čak i ukorio
Dodika zbog nekih njegovih izjava u kojim govori o koordinaciji svoje politike
sa beogradskom centralom.
Promjenom koja se uvodi u javni govor
nastoji se u velikosrpsku politiku unijeti više lukavstva, pa i strpljenja.
Prijeko jeste preče, ali naokolo može biti brže! Pokazalo se, naime, da se
komad Bosne ne može ekspresno i otvoreno uknjižiti u grunt Srbije. Zbog tih namjera
Beograd se nadobijao packi iz svijeta, a vodeći centri planetarne moći, i kad
to otvoreno ne govore, i dalje sumnjiče Srbiju za njene apetite prema našoj
zemlji.
Otud i nagla promjena refrena u staroj
separatističkoj priči o Republici Srpskoj. Kao po nekoj komandi, i Dodik i
Špirić i Vasić i Radmanović počeše svoj entitet nazivati državom! Potpomože ih,
sa svoje strane, i predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, koji je, početkom sedmice, na jednoj press-konferenciji, RS svaki put častio atributom –
država!
Ne radi se, dakle, više o tome da
Srbija želi da preotme dio Bosne i Hercegovine. Ma kakvi! Nego su Srbi iz Bosne
sami namjerili da prave svoju državu, koja Srbiji neće ni pripasti, pogotovo uz
njenu pomoć neće nastati.
Tako ispada da su Srbi konačno batalili
maštariju o jednom krovu za sve svoje ovobalkanske pripadnike. Eto, može na
Balkanu nastati još jedna srpska država – RS! Može se i na sjeveru Kosova, što
je, također, dio strategije za skoru budućnost, zakopititi i treća, da podržavi
ono Srba što ni po koju cijenu ne priznaju ovisnost o Prištini.
U tom slučaju, nema ni one (pre)velike
Srbije. Ali samo za naivne. Jer, kad bi se i po glavi svakoga Srbina napravila
po jedna zasebna državica, a ne samo tri, sve bi one, bez zrna sumnje, začas
završile sa jednom zastavom, jednom himnom i jednom prijestonicom – Beogradom!
Propagandistička ubleha kojoj
svjedočimo osmišljena je samo da zamaskira puteve kojim se stremi ka starom
cilju. No, i da je električna gitara u pitanju, a ne škripa primitivnih gusala,
instrumenta koji neodoljivo podsjeća na suštinu velikosrpske politike, takt te
muzike lako se razaznaje.
I kad se pjeva o „bijelom“, misli se
na „belo“. I kad se RS naziva državom, Srbija je luka kojoj taj brod treba da
putuje, bez obzira o kakvom kursu govorio kapetan Dodik i njegova momčad sa
palube.
Sa ovim se srpskim tlapnjama Balkan
intenzivno nosi već sto godina. Čas raspleta se, ipak, nimalo ne bliži. Srbija
je davno bosanske pravoslavce pretvorila u bosanske Srbe, potom samo u Srbe,
ali da ih prekrsti u Srbijance, e, to već neće ići kao po loju. Kao ni
sposobnost današnje BiH, uostalom, da guji u svojim njedrima otkine pogani
jezik kojim tako dugo i opasno palaca.
