(24. 01. 2016.) Mile Stojić je nadalek čuven, pjesnik već odliven u duhovnoj bronzi ljubitelja misli, emocije, riječi i stiha. No, džaba sve to u ovom vremenu bezumlja i beznađa, opšte nekulture i duhovne hajdučije, nemorala i jeftinog kvazi-stvaralaštva. Vijest o promociji njegovih Izabranih djela prognana je sa medija...
Zapali su me sreća, čast i zadovoljstvo da me, u valjda ključnom trenutku u životu čovjeka, kad skončaju tinejdžerske eksplozije želja i emocija, a započne mladalačka dob ideala, htijenja i stvaralačkih iskrenja, sudbina gurne u naručje pjesnika. Koliko je samo, od te 1977. godine, za nama ostalo tlapnji, nadmudrivanja, maštanja, utopističkih uzleta i ljudskih iluzija, uglavnom za kafanskim stolovima Sarajeva, uz hektolitre ispijenog, ali i podosta prolivenog vina.
Teško je i pobrojati sve te mlade, nadobudne, ali iznimnno talentovane ljude koji su u riječi i stihu tražili svoje “ja”, svom silom želeći da s “titulom” poete dobiju pravo i na “zanimanje” boema. Neki su, doduše, išli i obratnim putem: prvo su gledali da Ujevića dostignu boemštinom, te da se potom velikom Tinu približe i poezijom.
Eh, kad se sjetim bar nekih, od kojih je gotovo polovicu vjetar prebrzo pomeo sa životne scene, prođe me neka jeza: Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ilija Ladin, prilično stariji od nas, bili su za susjednim stolom, a za našim su se mijenjali Branko Čučak, Mile Stojić, Miro Petrović, Dario Džamonja, Đorđo Sladoje, Slobodan Blagojević, Hamdija Demirović, Ferida Duraković, Admiral Mahić, Goran Simić, Zoran O. Milanović, pokatkad i "raja iz provanse" Diana Burazer, Zilhad Ključanin, Boro Kapetanović... Nas, novinarske “prvačiće”, koji smo emociju i stav izricali kroz štampu, da i ne nabrajam. Bilo je to društvo za pozavidjeti svakome ko je od života tražio neku veliku, zapretenu istinu, onu koja vam je stalno na umu i na jeziku, ali nikako da je u potpunosti izreknete, jer vam ona stalno bježi. Što joj se više primičete - ona izgleda dalja no prije.
Snivala je ta stvaralaštvu okrenuta bratija da jednom “ukoriči” svoje misli i nadahnuća. Ali se ne sjećam da je iko ikad, i ako je u sebi pomislio, na sto bacio maštariju o nečemu što bi se zvalo Sabrana djela. Pogotovo ne Izabrana, jer je to korak dalje: da toliko toga objavite, da jednom ne bude smisla da baš sve uđe u neki izdavački paket sa vašim potpisom, pa se iz bisera vade samo oni sa najljepšim sjajem.
E, jednome se to iz tog generacijskog društvanceta ipak desilo, Miletu Stojiću. Sinoć tome nazočih, i to na mjestu za koje, u ono doba, gotovo nismo ni znali da postoji: Franjevačka Teologija Sarajevo. Braća fratri inače vole da umuju, a puno i dugo pamte, znaju razlučiti korov od žita: stoga su i udomili “izgnanika” Stojića i promociju njegovih Izabranih djela, u šest knjiga, pod nazivom “Poetica argentina”, u izdanju “Dobre knjige”, koja zna šta je izdavački “sevap”.
Čemu ovi izrazi izgnanik i sevap? Pa, Stojić je nadalek čuven, pjesnik već odliven u duhovnoj bronzi ljubitelja misli, emocije, riječi i stiha. No, džaba sve to u ovom vremenu bezumlja i beznađa, opšte nekulture i duhovne hajdučije, nemorala i jeftinog kvazi-stvaralaštva. Vijest o ovoj promociji “prognana” je sa medija, od interneta do televizije, zasad nigdje ništa...
To su se tamo neki fosili skupili i tamo nešto gudili o nečemu prevaziđenom i nikom zanimljivom, ni golotinje ni priče o milionima, ni skandala ni besmislica... I tako ova priča, za mene velika, ostade noćas stisnuta u 100-tinjak ljudi koji su ionako o Miletu već sve znali. Došli su, eto, samo da zaplješću stavljanju, na njegovu glavu, krune kralja pjesnika, ovjenčanog Izabranim djelima.
A zašto sevap? To dobro zna vlasnik “Dobre knjige”, dobri Izo Šikalo. Sa poezijom, pogotovo sa šest odjednom štampanih Stojićevih knjiga, može se danas samo otići u izdavačko-poslovnu propast. Nema tu kupaca ni od iladžeta. Ali i među knjižarskim biznismenima ima pravih knjigoljubaca, makar bile odštampane i na njihovu štetu. Izo je jedan od takvih. Otud i Izabrana djela Mile Stojića.
U sat vremena promocije naslušasmo se veleljepnih stihova i Miletove proze, iznešenih glasom i emocijom glumice Hasije Borić. Govoriše, inspirativno i briljantno, Valerijan Žujo i fra Mile Babić, glazbom nas počastiše Zbor fra Nenada Dujića i pijanista Bartolomej Stanković.
Htjedoh i ja nešto reći, ali to ipak ostavih za neformalno druženje kojim je svečanost nastavljena. A htio sam reći nešto o počecima, o Miletu i toj pjesničkoj sceni koja je nastajala prije pola stoljeća...
U tom času već sam se družio sa polovicom ranije pobrojanih poeta u izrastanju, kad je stigla vijest da je “neki” Mile Stojić iz Sarajeva dobio “Brankovu nagradu” koja se tada dodjeljivala za najbolju prvu zbirku poezije u pokojnoj Jugoslaviji. Stojića nisam poznavao, a kad sam ga prvi put vidio, postalo mi je i jasno - zašto?
Elem, kad mi Hedija Burdžević reče: “Hej, Vlasta, ono je Mile Stojić”, ja pogledah prema njemu i razočarano odgovorih Didi: Onoooo?!
Mladić u koga sam gledao, koji je jedva prevalio dvadesetu, ličio mi je na bankarskog službenika, pripravnika. Mrtav-ozbiljan, nekako stidljiv, glatko izbrijan, s kosom kao da mu ju je majka tog jutra začešljala pred polazak u školu, “štreberski” odjeven po sistemu nit’ smrdi nit’ miriše...
Pjesnik je, kako sam zamišljao pod utiskom onih koje sam već poznavao, morao biti galamdžija, neuredan, malo naheren, s podočnjacima od noćašnjeg bdijenja, još malo pa slika i prilika Tina Ujevića, koji se svojedobno selio kroz sarajevske mehane, ostavljajući biljeg načina života “predodređenog” poetama.
E, Mile nije bio to. Nije posve ni danas: on je prvo postao pjesnička veličina, pa potom boem. Prvo je pročitao sve dobro što se pročitate dade, da bi onda krenuo sa svojim poetskim “sudom”, prvo je u sebi izgradio misaonog boema, a tek onda je već sijedu, ali bujnu kosu počeo vezati u repić...
Ništa čudno da je baš on doživio izdavanje svojih Izabranih djela, da je iza sebe ostavio iznimno bogat opus. On je volio i da radi. A kad pjesnik radi - on piše! Malo je u svijetu onih koji imaju svoj u šest knjiga ovjekovječeni “corpus delicti” pjesničkih snoviđenja, kakav, eto, sad ima Stojić. Malo je, nažalost, i gradova i država, poput Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji preko toga prelaze kao preko davno napuštene pruge.
U prilogu koji objavljujem nakon ovoga, slijedi Stojićeva pjesma “Molitva”. Ni najbolja ni najpoznatija Miletova stihotvorina, ali nekako mi se učinila najpodesnija za ovaj čas. Pročitajte, vratićete joj se opet.
Dragi Mile, moliti nam se dovijeka, a da nikad nećemo dočekati da domolimo i izmolimo ono što duša htjede kad te na put stiha i rime navede...
