(Zamislite se nad aformizmima Nermane Begagić, koje je za nas izabrala iz svoje knjige "O tempora, o normes!")
Prvi čin izlaska iz raja je čovjekovo odvajanje od prirode. U drugom činu Velikog Odvajanja čovjek uvodi Nulu o svoje stavove.
Izgleda da smo mi prve BH generacije koje će, veliki broj nas, sve svoje ponijeti sa sobom u mezar: srce u petama, prazne ruke, glave ispunjene bolnom prazninom.
Nema pravde koja se sama iz sebe rađa.
U civiliziranom društvu bilo kakva laž uz dva svjedoka postaje istina.
Tamo gdje nema ljudi nema ni sudbine.
Konačan smisao govoru daje onaj ko sluša, ne onaj ko govori.
Ne kažeš li šta misliš, drugi ne samo da će reći nego će i misliti za tebe!
Proces demokratskog društvenog raslojavanja u tranziciji: jednima vlast, policija, armija, moć i pare... drugima Božija milost, praštanje, tolerancija, humanost....
Trebalo je ostariti da shvatim da nije svako kovač svoje sudbine, nego svoga kraja.
Sve su ukinuli od prethodnog režima, osim svijetle budućnosti. Dozvoljavaju nam da nju i dalje čekamo.
