(04. 01. 2016.) Bošnjaci ne žele svoju državu, ne želi jezik zvati svojim imenom, ne želi znati koliko ih ima, slave svoje osmanlijske okupatore i maltretiraju Srbe i Hrvate, piše Tvrtko Milović u tekstu koji podvaljuje na domaćim i hrvatskim portalima. Prije nego što sutra prokomentarišem njegove antibošnjačke i protubosanske teze, Milovićev tekst možete pročitati u cijelosti
Bošnjaci ne žele imati državu bošnjačkog naroda, oni je žele dijeliti. Ne sa jednim, nego sa čak dva naroda! Na stranu što ti narodi to ne žele...
Bošnjaci ne žele zvati svoj jezik bošnjačkim. Praksa je u svijetu da se jezici zovu imenima naroda koji ih govore. Ipak, Bošnjaci su svom jeziku odlučili dati ime po regiji države Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci ne žele znati koliko ih ima. Ne žele popis, ili ako žele, onda ne žele da se na njemu izjašnjavaju kao Bošnjaci.
Bošnjaci najsretnijim periodom svoje povijesti smatraju okupatorsku Osmansku imperiju. Istu onu imperiju koja je napuštanjem Bosne i Hercegovine ostavila 97% nepismenog stanovništva. Zbog par mostova, džamija i kupatila, Bošnjaci ne mogu prežaliti feudalni ustroj zemlje.
Zašto Bošnjaci nemaju izgrađenu potrebu za vlastitom državom, za vlastitom zastavom, za jezikom? Zašto ih je strah vlastitog broja, identiteta i povijesti? Na čemu se temelji ova nacija u nastajanju?
U normalnim vremenima ne bi se trebalo baviti Bošnjacima, ali obzirom da su sebi uzeli za pravo odlučivati o političkim pravima Srba i Hrvata u BiH, red je da se malo pozabavimo mi njima.
Negiranje drugih je jedino što drži Bošnjake kompaktnim kao naciju. Ne žele svoju državu, ali isto tako ne žele ni da je drugi imaju. Republika Srpska je prihvatljiva samo ako nije srpska. Treći entitet nije dopustiv jer bi bio «njihov». Nek je sve zajedničko, tj. ničije. Bošnjaci se unaprijed odriču vlastite države i istovremeno žele da to učin i drugi. Ali i Srbi i Hrvati navikli su imati svoje države, bar entitete, i to će ostati njihova trajna težnja, koliko god Bošnjaci tome smetali. Graditi BiH kao zajednicu tri naroda bez dobrovoljnog pristanka druge dvije članice dovodi upravo do situacije u kojoj je BiH danas. Ne treba je posebno objašnjavati.
Da li zbog Islama, ili komunizma, ali Bošnjaci nikad nisu bili na Ti sa realnošću. Vizije Bosne i Hercegovine kakvu Bošnjaci vide nisu ozbiljnije od osbnovnoškolskih maštarija. Ni u jednoj od tih, uglavnom unitarističkih maštarija, nisu shvatili da će Srbi rušiti BiH onoliko dugo koliko im bude trebalo da je sruše. Floskula kako smo se u Jugoslaviji «svi fino slagali» pokazuje da Bošnjaci nisu ni primjetili da je Jugoslavija od prvog dana bila samo drugo ime za Srbiju. «fino slaganje» bilo je rezultat jasnog odnosa snaga u korist Srba, pa neslaganje i nije bilo opcija.
U svojim državotvornim maštarijama Bošnjaci nisu predvidjeli ni što će s Hrvatima. Valjda misle da će se svi pretvoriti u Željka Komšića ili iseliti u Hrvatsku. Možda i hoće, ali će prije toga dati punu podršku Srbima u ranije spomenutim aktivnostima.
U svakom slučaju, jedan graditelj na dva rušitelja nema mnogo izgleda. Misterija ostaje, zašto Bošnjaci ne žele svoju državu!?
Misterija se preljeva i na jezik. Bošnjaci su svom jeziku dali ime «bosanski». Našli su nekoliko povijesnih podataka gdje se naziv «bosanski» koristio i to postvili za temelj vijekovnog bosanskog jezika. Bezobrazno zanemarivši Hercegovinu, Bošnjaci su nazivom «bosanski» prejudicirali da tim jezikom govore svi bosanci. Istisnuti standardizirane jezike srpski i hrvatski može poći za rukom jedino fizičkom eliminacijom nositelja tih jezika. Bosanski jezik ostao je tako utočište jedino Bošnjaka.
S književnošću se nije napravila ova greška. Tako postoji bošnjačka književnost (puna ljudi koji sebe nikad nisu nazivali Bošnjacima) ali ne postoji bošnjački jezik. Tako je jedini narod bez svog jezika dobio svoju književnost bez svojih pisaca. Još je nekoliko problema s kojima se bosanski jezik ima pozabaviti, od toga koji je prvi roman napisan na bosanskom jeziku, do toga koliko «varijanti strana svijeta» ima bosanski jezik. Uobičajeno je za bosanki da hrvatski jezik nazivaju «zapadnom» varijantom a srpski jezik «istočnom» varijantom bosanskog jezika. Ako se omakne koja nejasnoća nije problem, tu su u rezervi južna i sjeverna varijanta sa potrebim podvarijantama.... Da li Bošnjaci ne žele imati svoj jezik iz istih razloga kao i državu, ili jednostavno nemaju dovoljno jezičara koji su u stanju standardizirati jezik, ostat će još jedna misterija. Jedino što drži bosanski jezik na okupu jeste negacija da on nije ni srpski, ni hrvatski.
Još jedna negacija pomaže izgradnju bošnjačkog identiteta. To je negacija samog identiteta. Bošnjaci baš nisu načisto jesu li «bosanski katolici i pravoslavci» također Bošnjaci ili im treba dati za pravo da se zovu Srbima i Hrvatima. Prema uskim, a ipak dominantnim shvaćanjima bošnjačke akademske elite, Hrvati žive u Hrvatskoj a Srbi u Srbiji. Tu se ne uklapaju Bošnjaci iz Hrvatske i Sandžaka, pa da se ta bolna tema ne bi dalje otvarala, Bošnjaci bi najradije da se imena naroda i ne spominju. Bar kad je riječ o popisu stanovništva. Popisali bi se oni, al da se ne zna da su oni. Bilo je prijedloga da postoje tri opcije za izjašnjavanje:
1- Srbin,
2-Hrvat,
3- nijedno od navedenog!
Nije prošlo. Barem za sad nije prošlo.
Zašto se Bošnjaci opiru nacionalnom popisu? Iz tri osnovna razloga:
Vidjelo bi se da je najveće etničko čišćenje provedeno u područijima pod kontrolom Armije RBiH. Hrvati i Srbi u bošnjačkim krajevima postoje tek u tragovima, protjerani specifičnim poslijeratnim bošnjačkim nacionalizmom. Nacionalizmom koji danas najbolje utjelovljuje SDP. Nacionalizmom koji javno priča bajke, a na terenu čini sve da se nebošnjake asimilira, ukroti, ili istjera.
Drugi razlog je što bi se etnički Bošnjaci zbog neobrazovanosti ili neupućenosti različito izjašnjavali. Neki bi bili Bošnjaci, prema partijskim instrukcijama, neki bosanci prema utopijskim težnjama za jednonacionalnoj unitarnoj državi Bosni, neki muslimani po vjerskim ambicijama uspostave islamske države... u ovom slučaju konstituvni bošnjački narod rascijepio bi se na tri grupe čime bi se težnja za političkom dominacijom praktično raspala.
Treći razlog je što bi se Bosna i Hercegovina ukupno pokazala izrazito etnički podijeljenom što dugoročno ojačava one koji žele federalno uređenje BiH, i oslabljuje one koji tvrde da je u BiH nemoguće iscrtati etničke granice. Bošnjaci bi nakon popisa vidjeli da naseljavaju najmanju površinu, što smatraju kozmičkom nepravdom. U isto vrijeme hvale se visokim postotkom urbane populacije a smeta ima što naseljavaju tek oko 23% teritorija. Nehotice otkrivaju da bi najradije vidjeli jednobojnu etničku kartu.
I sa vlastitom poviješću Bošnjaci muče muku. Kako pomiriti srednjovjekovnu i osmansku povijest Bosne? Što je Bošnjacima važnije? Državnost Bosne ili Islam? Ovo dvoje u nepomirljivom je konfliktu jer je jedno zamijenilo drugo. Kako slaviti Osmanlije ako su uništili državnost? I kako slaviti Islam kada je u plamenu potisnuo vjeru bošnjačkih predaka? Vrlo teško. Slab je kompromis bošnjačka historiografija našla u razdvajanju srednjovjekovne i osmanske povijesti. Srednjovjekovna je daleka i romantična i za nju se ne treba vezati emotivno. Ona Osmanska je ipak bliža i civilizacijska. Bošnjaci smatraju da svoj identitet duguju osmanlijama. Kada trebaju definirati identitet on se svodi na islamsku tradiciju i negiranje srpstva/hrvatstva.
Osmanlije Bošnjacima nisu ostavili mnogo u naslijeđe. U godinama okupacije Osmansko carstvo bilo je zasigurno naprednije od tadašnjih kraljevstava srednje Europe. Ipak, odlaskom Osmanlija vidjela se sva bijeda naspram Austrije, koja je preuzela BiH. Ovdje nije ništa sporno da Bošnjaci ne slave upravo razdoblje odlazećih Osmanlija. Zaostalo državno uređenje, feudalni sistem, neobrazovanost i siromaštvo posljednje su čega se Bošnjaci sjećaju od osmanlija. Ipak, slave njih a proklinju austrijskog okupatora, koji je zemlju uredio, udario joj današnje ekonomske i društvene temelje, izgradio škole, obrazovao stanovnišvo i generalno unaprijedio život.
Bošnjaci danas slave Osmanlije, okupatore koji su za Bosnu učinili samo onoliko koliko su morali da bi je učinili dobrom vojnom utvrdom. Znaju to i Bošnjaci, ali ne slave oni to. Oni slave što su tada vladali nad Vlasima, tj Srbima i Hrvatima. Slave što su posljedovali 100% zemlje i što su bili neprikosnoveni age i begovi. I danas bi Bošnjaci da se vrati vrijeme apsolutnog zemljoposjedništva. Zbog toga su spremni i vlastitu povijest prilagoditi.
Ono što su tada imali od Osmanlija, Bošnjaci podsvjesno žele od EU i OHR: Žele izgrađenu državu na pladnju i žele da takvom, tuđom rukom napravljenom, državom vladaju. Kod osmanlija je bilo tako, a skoro su i OHR natjerali na slično. ALi i OHR, ako i Osmanlije nekoć, odlaze, i ostavljaju državu onima koji je najmanje žele - Bošnjacima.
Takvi su otprilike Bošnjaci, naši susjedi koji Uskrs i Božić čestitaju uvredljivim «sretan praznik», susjedi koji ne žele svoje, ali ti nedaju ni tvoje, susjedi koji navijaju za Brazil jer ti navijaš za svoje, susjedi koji ti ne daju kanal iako nije njihovo da ti daju nešto što je svakako tvoje, susjedi koji ne žele svoj entitet, ali ti ne daju ni tvoj. Ne daju entitet jer znaju da bi taj, Treći entitet, bio bolji od njihovog entiteta. Tom je susjedu dobro samo dok je tebi loše.
