(21. 01. 2016.) Za ono što je činila, Srpska pravoslavna crkva nikad nije dovoljno kritikovana u javnosti. A krupne je sramote na sebe nabacila, od blagosiljanja zločinačkih ubica, preko poticanja progona nesrpskog stanovništva, sve do miniranja svih puteva koji vode bilo kakvom vidu poratnog približavanja, tolerancije, tzv. suživota, vjerske trpeljivosti...
Imaš li ti ikad ijedne lijepe riječi za Srpsku pravoslavnu crkvu, u internet poruci me pita i ujedno ruži neki čovjek bez imena i prezimena. Vidim da se pomno zadubio u moje komentare, od kojih su neki stari i po 3-4 godine, na osnovu čega je zaključio da sam ja plaćenik Islamske zajednice. Jer sam, po njegovoj statistici, pokoju lijepu riječ (kritičke ne pominje) objavio samo o nekim njenim aktivnostima ili javnim istupima muslimanske uleme.
Tako čovjek pronađe “skrovitu istinu” negdje gdje normalan ljudski um ni pošten čovjek ne mogu nikako da zabasaju, pored istine goleme kao neboder, koja im se svakodnevno, i već decenijama, ukazuje pred očima. A istina je, htio to ja ili ne, i ma šta o tome mislili “pravi” Srbi i pravoslavci, da u našem društvenom životu značajniju dozu vjerske i svake druge tolerancije iskazuju jedino institucije i organizacije sa predznakom islama.
Volio bih ja, vrli Srbine, da svakoga dana i sveštenstvo i Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) kujem u zvijezde. Samo ne mogu da lažem i da izmišljam, moram da pišem onako kako vidim. A vidim već skoro tri decenije kako ta vjerska institucija i zajednica, u vremenu velikih ljudskih iskušenja na ovim prostorima, uglavnom radi na sramotu i Srba i pravoslavaca i vjere u koju se zaklinje.
U par slučajeva, u tom periodu sam se, u svojim tekstovima, poklonio pred čovjekoljubljem, pomiriteljskim, uhu i Bogu ugodnim riječima koje su izgovarali pojedini pravoslavni ili katolički sveštenici i redovnici. Svjedočio sam, nažalost, njihovoj kasnijoj degradaciji (čak i progonu) unutar crkvene organizacije kojoj pripadaju.
Ne voli SPC popove koji misle vjerom, srcem i ljudskom savješću; ona već skoro tri decenije voli samo one koji, ma kakvo to bilo svetogrđe, ljude dijele na Srbe i ostale, koji sebi žele sve što drugima ne dopuštaju, koji su spremni da zažmire na sve vjerske principe samo da bi pogurali “istorijski” velikosrpski projekat na tlu bivše Jugoslavije.
Za ono što je činila, SPC nikad nije dovoljno kritikovana u javnosti. A krupne je sramote na sebe nabacila, od blagosiljanja zločinačkih ubica, preko poticanja progona nesrpskog stanovništva, sve do miniranja svih puteva koji vode bilo kakvom vidu poratnog približavanja, tolerancije, tzv. suživota, vjerske trpeljivosti...
Postala takvom prije tridesetak godina, SPC je i danas bojovnička crkva, upregnuta u kola nacionalne, ljudske i religijske uskogrudosti. Da ne dužim, samo podsjećam šta je njen poglavar, patrijarh srpski Irinej, 9. januara rekao na svečanosti oblježavanja Dana RS u Banjaluci. A rekao je da je Republika Srpska „utemeljena na istini i pravdi Božijoj“. Malo mu bilo, pa dodao:
"Mnogi škrguću zubima na RS, ali uzalud je to, ako je Gospod blagoslovio narod i one koji su je stvarali. Ova Republika je postavljena na onome što je vječno i neprolazno i to Gospod podupire svojim prstom, a tome se nikakva sila ne može oduprijeti."
To što je rekao, to je netačno, licemjerno, nečovječno, čak i bogohulno. Republika Srpska ima svoj službeni legitimitet u Dejtonskom sporazumu, kojim je okončan rat, ali i vrapci na granama znaju kako je tih 49 posto bosanske i hercegovačke teritorije počišćeno od ne-Srba, s koliko zvjerstava i nacionalističko-vjerske raspamećenosti. Zna se dobro na čemu je ona utemeljena. Neka izvine gospodin Patrijarh, ali na “istini i na pravdi Božijoj” nije ni najmanje.
Takav čovjek, nažalost, stoji na vrhu piramide SPC-a, u čijem vođstvu preovladavaju upravo takvi ružni nazori. I neka mi prosti svo “pravo” srpstvo i pravoslavlje, ali nečemu takvom samo moralni bludnici mogu pripisivati lijepe riječi. Ja ne mogu, istina mi je milija.
Stoga onom vrlom Srbinu, te svim njegovim istomišljenicima, samo mogu poručiti da se skinu s moje adrese i okrenu ka drugoj - ka Irineju i njegovoj SPC. Tražite od njih da ne navijaju, da pokorno služe svetom Božijem slovu, a ne da ga krivotvore i tumače onako kako neka politika od njih traži.
Politike su prolazne, vjera nije. Kad se vođstvo SPC-a k njoj stvarno vrati, neće joj manjkati ni poštovanja ni lijepih riječi ni od koga. Do tada, mogu da žanju samo ono što neprestano siju! Uostalom, neka obrate pažnju kako Papa Franjo pokušava da vrati ugled Katoličkoj crkvi. “Formula” je u samokritici i načelu: priznanje grijeha, pokajanje - ozdravljenje!
Neko će jednom, nadam se, takav proces pokrenuti i unutar dobrano osramoćene Srpske pravoslavne crkve.
