(06. 01. 2016.) Riješen da ocrni Bošnjake i Bosance, Tvrtko Milović u svom mrziteljskom članku nehotično je u prvi plan izbacio suštinsko pitanje za opstojnost i budućnost BiH: Zašto Bošnjaci ne žele ni svoj entitet ni svoju državu, makar malehnu kao fildžan?
Volim uporne novinare. Najviše cijenim one kojih je najmanje - objektivne, pa kud puklo da puklo. A da takvim nisu postali, mnogi, koji su za to imali dara, sami su sebi krivi: nisu umjeli da budu samokritični prema sebi. Time su izgubili moć objektivne kritičnosti prema drugima i drugome.
Čini mi se da je Tvrtko Milović od te vrste. Željan novinarstva, i za njega talentiran, podobro rječit, naobrazovan, sa klikerima u glavi, ipak je zastranio. Isprobao se u nekoliko sarajevskih elektronskih medija (Kantonalna TVSa, Face TV, Glas Amerike...), ali nije našao mjesto koje je pod suncem žurnalizma mislio da treba da mu pripadne.
Razloge je, umjesto u sebi, potražio u drugima. Umjesto da je shvatio da kamere i mikrofoni nisu za njega pravi alati, i da se prebaci u pisano novinarstvo, za koje ima više dara, on je slijedio glas gole sujete i krenuo na put osvete. No, ne prema onima koji su mu otkazali profesionalne usluge, nego prema svim Bošnjacima i Bosancima, kojim pripada većina njegovih bivših kolega u sarajevskim redakcijama u kojim je pravio prve novinarske korake.
I tako smo od Tvrtka, tačno na katolički Božić, dobili “čestitku” u vidu teksta pod naslovom “Bošnjaci, tko ste? Što ste? Da prostite...” Bilo je to doduše 2009-te godine, kada nije izazvalo gotovo nikakvu pažnju. Malo ko je čuo za potpisnika tog uratka, prvi put objavljenog na portalu poskok.info. No, Tvrtko se u međuvremenu, preko herceg-bosanskih portala, afirmisao kao sasvim solidan komentator, da bi potom dospio i do funkcije direktora HRT Kiseljak, koju i danas obavlja.
Njegovog teksta pripominjem se, šest godina kasnije, jer je u međuvremenu postao “bomba” koja se stalno ubacuje, pa i ovih dana, (recimo na klix.ba), u rubriku komentara čitalaca, po portalima širom BiH. Na neki način, njegov uradak je postao manifest nesnošljivosti prema Bošnjacima i Bosancima, pa tako i prema državi u kojoj Hrvati žive. Tekst šire i Tvrtko i njegovi istomišljenici.
Odlučio sam da tom švercovanju pomognem, da Bošnjaci i Bosanci vide šta komšija o njima misli, i 2009-te i danas, šta im poručuje, pa sam njegov kompletan tekst prekjučer objavio na ovom mjestu. Od Facebookovaca je pobrao silu kritika, ali i mnogo uvrijedljivih poruka. Na njegove uvijene podvale i mržnju, pojedinci su odgovorili jezikom ulice. A trebali bismo mu, u stvari, svi biti zahvalni što je javno kazao ono što je na srcu možda i većini pripadnika njegovog naroda. Da bar znamo šta jedni o drugima mislimo.
Samo da kratko pobrojim Milovićeve izlive nesnošljivosti, pa i mržnje, istorijskog i političkog neznanja, nacionalne uskogrudosti, napokon i neskrivenog bijesa zbog činjenice da se BiH nije podijelila, a što on vatreno priželjkuje. “Krivce” za to, s pravom, pronalazi u Bošnjacima i Bosancima, koji nikako ne žele ni svoj entitet ni svoju fildžan-državu, žele i bore se za cjelovitu, staru dobru Bosnu i Hercegovinu. I tu je Tvrtko jedino u pravu: BiH je na okupu samo zato što Bošnjaci nisu za podjelu!
Sam to Milović priznaje kad kaže da “jedan graditelj na dva rušitelja nema mnogo izgleda”. Rušitelji su, dabome, po njegovom mišljenju, Hrvati i Srbi, oni koji ne žele BiH i koji će je jednom, ipak, razvaliti. No, poput svojih uzora iz hrvatskog političkog vrha, koji non-stop pehlivane po tom pitanju, i on “lukavo” taj zadatak prepušta Srbima. Oni će, kako piše, “rušiti BiH onoliko dugo koliko im bude trebalo da je sruše”. A onda će i njegovi sunarodnici, k’o fol nevoljko, i sami preseliti u - Hrvatsku, tamo gdje misle da je njihovo mjesto. Sa sobom bi htjeli, dakako, da ponesu i komade ovdašnje zemlje na kojoj obitavaju.
Osim nekih gnusnih laži i kleveta, poput one da su Bošnjaci počinili najveće etničko čišćenje u proteklom ratu i da su netolerantni jer “Vlasima” njihove vjerske blagdane čestitaju “sramotno” riječima: Sretan vam praznik! (valjda očekuje da se pritom prekrste), ne bih ponavljao druge njegove brljotine. Eto kompletnog teksta, koji sam publikovao prekjuče, pa sami vidite. Kraj je osobito upečatljiv:
“Takvi su otprilike Bošnjaci, naši susjedi koji Uskrs i Božić čestitaju uvredljivim Sretan praznik, susjedi koji ne žele svoje, ali ti ne daju ni tvoje, susjedi koji navijaju za Brazil jer ti navijaš za svoje, susjedi koji ti ne daju kanal iako nije njihovo da ti daju nešto što je svakako tvoje, susjedi koji ne žele svoj entitet, ali ti ne daju ni tvoj. Ne daju entitet jer znaju da bi taj, Treći entitet, bio bolji od njihovog entiteta. Tom je susjedu dobro samo dok je tebi loše.”
Čini mi se da je Tvrtko Milović od te vrste. Željan novinarstva, i za njega talentiran, podobro rječit, naobrazovan, sa klikerima u glavi, ipak je zastranio. Isprobao se u nekoliko sarajevskih elektronskih medija (Kantonalna TVSa, Face TV, Glas Amerike...), ali nije našao mjesto koje je pod suncem žurnalizma mislio da treba da mu pripadne.
Razloge je, umjesto u sebi, potražio u drugima. Umjesto da je shvatio da kamere i mikrofoni nisu za njega pravi alati, i da se prebaci u pisano novinarstvo, za koje ima više dara, on je slijedio glas gole sujete i krenuo na put osvete. No, ne prema onima koji su mu otkazali profesionalne usluge, nego prema svim Bošnjacima i Bosancima, kojim pripada većina njegovih bivših kolega u sarajevskim redakcijama u kojim je pravio prve novinarske korake.
I tako smo od Tvrtka, tačno na katolički Božić, dobili “čestitku” u vidu teksta pod naslovom “Bošnjaci, tko ste? Što ste? Da prostite...” Bilo je to doduše 2009-te godine, kada nije izazvalo gotovo nikakvu pažnju. Malo ko je čuo za potpisnika tog uratka, prvi put objavljenog na portalu poskok.info. No, Tvrtko se u međuvremenu, preko herceg-bosanskih portala, afirmisao kao sasvim solidan komentator, da bi potom dospio i do funkcije direktora HRT Kiseljak, koju i danas obavlja.
Njegovog teksta pripominjem se, šest godina kasnije, jer je u međuvremenu postao “bomba” koja se stalno ubacuje, pa i ovih dana, (recimo na klix.ba), u rubriku komentara čitalaca, po portalima širom BiH. Na neki način, njegov uradak je postao manifest nesnošljivosti prema Bošnjacima i Bosancima, pa tako i prema državi u kojoj Hrvati žive. Tekst šire i Tvrtko i njegovi istomišljenici.
Odlučio sam da tom švercovanju pomognem, da Bošnjaci i Bosanci vide šta komšija o njima misli, i 2009-te i danas, šta im poručuje, pa sam njegov kompletan tekst prekjučer objavio na ovom mjestu. Od Facebookovaca je pobrao silu kritika, ali i mnogo uvrijedljivih poruka. Na njegove uvijene podvale i mržnju, pojedinci su odgovorili jezikom ulice. A trebali bismo mu, u stvari, svi biti zahvalni što je javno kazao ono što je na srcu možda i većini pripadnika njegovog naroda. Da bar znamo šta jedni o drugima mislimo.
Samo da kratko pobrojim Milovićeve izlive nesnošljivosti, pa i mržnje, istorijskog i političkog neznanja, nacionalne uskogrudosti, napokon i neskrivenog bijesa zbog činjenice da se BiH nije podijelila, a što on vatreno priželjkuje. “Krivce” za to, s pravom, pronalazi u Bošnjacima i Bosancima, koji nikako ne žele ni svoj entitet ni svoju fildžan-državu, žele i bore se za cjelovitu, staru dobru Bosnu i Hercegovinu. I tu je Tvrtko jedino u pravu: BiH je na okupu samo zato što Bošnjaci nisu za podjelu!
Sam to Milović priznaje kad kaže da “jedan graditelj na dva rušitelja nema mnogo izgleda”. Rušitelji su, dabome, po njegovom mišljenju, Hrvati i Srbi, oni koji ne žele BiH i koji će je jednom, ipak, razvaliti. No, poput svojih uzora iz hrvatskog političkog vrha, koji non-stop pehlivane po tom pitanju, i on “lukavo” taj zadatak prepušta Srbima. Oni će, kako piše, “rušiti BiH onoliko dugo koliko im bude trebalo da je sruše”. A onda će i njegovi sunarodnici, k’o fol nevoljko, i sami preseliti u - Hrvatsku, tamo gdje misle da je njihovo mjesto. Sa sobom bi htjeli, dakako, da ponesu i komade ovdašnje zemlje na kojoj obitavaju.
Osim nekih gnusnih laži i kleveta, poput one da su Bošnjaci počinili najveće etničko čišćenje u proteklom ratu i da su netolerantni jer “Vlasima” njihove vjerske blagdane čestitaju “sramotno” riječima: Sretan vam praznik! (valjda očekuje da se pritom prekrste), ne bih ponavljao druge njegove brljotine. Eto kompletnog teksta, koji sam publikovao prekjuče, pa sami vidite. Kraj je osobito upečatljiv:
“Takvi su otprilike Bošnjaci, naši susjedi koji Uskrs i Božić čestitaju uvredljivim Sretan praznik, susjedi koji ne žele svoje, ali ti ne daju ni tvoje, susjedi koji navijaju za Brazil jer ti navijaš za svoje, susjedi koji ti ne daju kanal iako nije njihovo da ti daju nešto što je svakako tvoje, susjedi koji ne žele svoj entitet, ali ti ne daju ni tvoj. Ne daju entitet jer znaju da bi taj, Treći entitet, bio bolji od njihovog entiteta. Tom je susjedu dobro samo dok je tebi loše.”
Vidite da Tvrtko ništa ne krije: pljuje on udalj i uvis, koliko ga grlo nosi! No, nešto drugo mnogo je važnije, iako to on formuliše u obliku, za njegov plitki politički um, začuđujućeg pitanja: Misterija ostaje, zašto Bošnjaci ne žele svoju državu!
Tu nam Tvrtko više ne treba, iako ni od Bošnjaka ni od Bosanaca nikad nije dobio očekivani, izravni odgovor. A da malo više mućne glavom, shvatio bi da odgovor ima još iz ratnih dana. Tada je Alija Izetbegović odbio da potpiše podjelu zemlje, iako mu je i dobar dio njegovog naroda (izmorenog stradanjem) poručivao da to učini, pa makar bila “k’o avlija”.
Zanosilo se bošnjačko rukovodstvo i tom idejom. Na vrijeme je, ipak, shvatilo da bi njihova fildžan država bila okružena sa tri neprijatelja (Srbija, Hrvatska i tad još miloševićevska Crna Gora) i da bi odumrla ekspresnom brzinom.
Kako je tad bilo, i sad je tako. Za Bošnjake i Bosance perspektivna je samo kompletna Bosna i Hercegovina. Za nju se vrijedi i mora boriti, makar putanja bila krivudava, makar srpska politika BiH stalno sahranjuje, a hrvatska čeka da, tobože tužna, rukom nabaci posljednje grumenje na grob ove države.
Eto zato Bošnjaci i Bosanci ne sanjaju neku svoju državu: zato što je već imamo, što drukčiju ne želimo, što takva pripada svim žiteljima ove zemlje. Još će mnogi “milovići” na to gledati kao na “nedostatak nacionalnog identiteta”, ne razmijevajući da je on tu, gromadan i grandiozan, a ne trgovački kakav praktikuju Tvrtko i njegovi istomišljenici.
Bitka za Bosnu još će dugo da potraje. Ishod je neizvjestan, može biti i ovako i onako. No, siguran sam da se BiH nikad neće raspasti po Tvrtkovom receptu - da Bošnjaci i Bosanci ograde samo svoju avliju. Oni se domovine ni u kom slučaju neće odreći: može im biti samo silom oduzeta, a oni satjerani u rezervat koji za njih odavno ograđuju srpska i hrvatska politika, ali i dobar dio tzv. međunarodne zajednice.
Tu nam Tvrtko više ne treba, iako ni od Bošnjaka ni od Bosanaca nikad nije dobio očekivani, izravni odgovor. A da malo više mućne glavom, shvatio bi da odgovor ima još iz ratnih dana. Tada je Alija Izetbegović odbio da potpiše podjelu zemlje, iako mu je i dobar dio njegovog naroda (izmorenog stradanjem) poručivao da to učini, pa makar bila “k’o avlija”.
Zanosilo se bošnjačko rukovodstvo i tom idejom. Na vrijeme je, ipak, shvatilo da bi njihova fildžan država bila okružena sa tri neprijatelja (Srbija, Hrvatska i tad još miloševićevska Crna Gora) i da bi odumrla ekspresnom brzinom.
Kako je tad bilo, i sad je tako. Za Bošnjake i Bosance perspektivna je samo kompletna Bosna i Hercegovina. Za nju se vrijedi i mora boriti, makar putanja bila krivudava, makar srpska politika BiH stalno sahranjuje, a hrvatska čeka da, tobože tužna, rukom nabaci posljednje grumenje na grob ove države.
Eto zato Bošnjaci i Bosanci ne sanjaju neku svoju državu: zato što je već imamo, što drukčiju ne želimo, što takva pripada svim žiteljima ove zemlje. Još će mnogi “milovići” na to gledati kao na “nedostatak nacionalnog identiteta”, ne razmijevajući da je on tu, gromadan i grandiozan, a ne trgovački kakav praktikuju Tvrtko i njegovi istomišljenici.
Bitka za Bosnu još će dugo da potraje. Ishod je neizvjestan, može biti i ovako i onako. No, siguran sam da se BiH nikad neće raspasti po Tvrtkovom receptu - da Bošnjaci i Bosanci ograde samo svoju avliju. Oni se domovine ni u kom slučaju neće odreći: može im biti samo silom oduzeta, a oni satjerani u rezervat koji za njih odavno ograđuju srpska i hrvatska politika, ali i dobar dio tzv. međunarodne zajednice.
